elizabeth anderson

EKSKLUZIVNO ZA SAFF: Elizabeth Anderson, izvršni direktor Human Right Watcha za Evropu i Centralnu Aziju, u intervjuu za naš casopis:

Medunarodna zajednica je namjeravala zaboraviti zlocine u BiH

Zabrinuti smo mogucnošcu da SAD i ostale zemlje koje su joj se prikljucile u ratu protiv terorizma, mogu u tim svojim nastojanjima ignorirati ljudska prava. Pravdajuci se time da je vrlo važan njihov cilj pobjede nad terorizmom, oni bi htjeli taj cilj postici svim sredstvima.

Cime se, zapravo, bavi vaša organizacija?

Anderson: Mi smo privatna nevladina internacionalna organizacija, sa centrom u New Yorku i predstavništvima po citavom svijetu. Finansiramo se iskljucivo iz nevladinih izvora, što nam omogucava nezavisnost i mogucnost da budemo kriticni prema bilo kojoj vladi. Imamo oko 150 profesionalnih istražilaca stanja ljudskih prava u više od 70 zemalja, pomocu kojih - preko raznih aktera, vladinih kao i nevladinih - zagovaramo promoviranje politickih rješenja koja bi se bavila povredama tih prava, kao i njihovim unapredivanjem.

Odijevanje muslimanki i vitalni organi muslimana

Na koji nacin to radite? Nisam cuo ili procitao da ste, recimo, podnijeli tužbu sudu radi povrede ljudskih prava u nekim slucajevima koje ste, inace, dobro dokumentirali?

Anderson: To i nije skroz tacno jer smo sudjelovali u nekim sudskim postupcima koji su pokrenuti zbog ugrožavanja i kršenja ljudskih prava.

Kad i na koji nacin?

Anderson: Naprimjer, u Velikoj Britaniji, u slucaju generala Pinocea. Bili smo ukljuceni kao tzv. prijatelji suda i podnijeli izvještaj koji je doprinio tužbi protiv njega. Takoder smo, dokumentacijom, doprinijeli radu Medunarodnog suda za ratne zlocine na teritoriji bivše Jugoslavije i Ruande. U tim slucajevima smo uzeli aktivniju ulogu. Ipak, cešce djelujemo preko politickih aktera i metoda pomocu kojih želimo doprinijeti unapredenju ljudskih prava.

Dojam je da je vaša glavna metoda informiranje javnosti o kršenjima ljudskih prava, pomocu cega bi se vršio pritisak na one koji to cine, pri cemu vaš rad zavisi od demokraticnosti u tim državama.

Anderson: To je jedan od važnih elemenata, jer se informiranjem i mobiliziranjem javnosti u demokratskim zajednicama cesto može proizvesti atmosfera u kojoj se vlast mora pozabaviti kršenjima ljudskih prava. informiranjem javnosti takoder možemo doprinijeti da druge vlade izvrše pritisak na one koji krše ta prava. Cesto preko svojih lobista interveniramo da vlade SAD-a ili EU-a ili druge vlada koje naginju promoviranju ljudskih prava, uzmu u obzir naše izvještaje i osvrte. Takoder, vrlo cesto saradujemo sa intervladinim organizacijama, UN-om, Evropskim vijecem, Organizacijom za sigurnost i kooperaciju u Evropi itd.

Ko odlucuje o kojim cete se problemima brinuti i kakvi se kriteriji koriste?

Anderson: Koristimo se zakonima koji su ratificirani raznim medunarodnim ugovorima - Medunarodni zakon o ljudskim pravima, Medunarodni humanitarni zakon, Intrnacionalni ugovor o civilnim i politickim pravima, u izvjesnoj mjeri Internacionalni dokument o kulturnim i ekonomskim pravima, Ugovor protiv mucenja, Deklaracija o pravima djece itd. Koristimo te pravne instrumente i pomocu njih mjerimo ponašanje država u spomenutim oblastima.

Kako odlucujete o prioritetima? Kršenje ljudskih prava je mnogo drasticnije kad, recimo, Izraelci ubijenim Palestincima izvade vitalne organe (i to priznaju) od uplitanja u vjerske obaveze propisnog oblacenja u Afganistanu. Ipak, o odjeci smo mnogo više slušali!?

Anderson: Mi se trudimo da budemo objektivni u svim slucajevima i svima pristupamo sa podjednakom ozbiljnošcu, bez obzira gdje se kršenja dogadaju. Ipak, dogada se da neki manipuliraju našim radom radi politickih ciljeva, dok se mi trudimo da informiramo faktima i uzdržavamo se od politickih aspekata. Mislim da su slucajeve koje ste spomenuli iskoristili pojedinci ili vlade da ojacaju svoje ciljeve, a ne odslikaju pravu sliku pokreta koji se bori za ljudska prava.

Mir u Bosni bit ce ojacan sudenjem u Haagu

Hocete li reci da nemate dovoljno snage da sve uocene probleme podjednako jako i cesto iznosite u javnost?

Anderson: Mi jesmo velika organizacija, sa više od 150 zaposlenih širom svijeta, ali nemamo neogranicene re-surse. Rezultat toga je da ne možemo izvijestiti o svakom narušavanju ljudskih prava, tako da smo ponekad prinudeni izabirati. To cesto zavisi i od ekspertiza, a ponekad od toga koliko su nam dostupna mjesta gdje dolazi do kršenja. Radi kredibiliteta, uvijek se trudimo da izvještaji budu detaljni, precizni, dokumentirani i bazirani na našim direktnim istaživanjima, što je ponekad ogranicavajuci faktor. Ali, odluke nikad nisu bazirane na politici.

Kad smo se dogovarali o ovom našem razgovoru, spomenuo sam Vam skandal kako je Radovan Karadžic po Bosni zatvarao ljude u koncentracione logore, a njegova supruga, kao predsjednica Crvenog križa RS-a, "brinula" o tome da su oni "registrirani i fino tretirani"!?

Anderson: O tome smo pisali izvještaj. i o tome kako su akteri bosanskog rata iskoristili rad humanitarnih organizacija za svoje ciljeve. Te smo izvještaje, izmedu ostalog, koristili u nastojanjima da ubijedimo medunarodnu javnost u neophodnost gonjenja i kažnjavanja putem Suda u Haagu svih koji su pocinili ratne zlocine. Nažalost, neposredno po završetku rata, mnogi u toj medunarodnoj zajednici su smatrali da je najbolje da se zlocini zaborave i da se ide dalje, bez kažnjavanja pocinilaca te da bi njihovo gonjenje moglo samo uzdrmati krhki mir. Insistirali smo na tome da ce taj mir biti ojacan sudenjem. Primjer koji ste naveli ilustrira kako mnogi od osumnjicenih svojim uticajem mogu potkopati taj mir.

Legalni i nelegalni ratnici u Afganistanu

Vodi se kampanja da americka vlada prizna da zatvorenike na Kubi obuhvata Ženevska konvencija. To zvuci apstraktno. Zašto je važno da to neka država prizna ili ne, zar to nije nešto što se podrazumijeva?

Anderson: Nažalost, ja ne radim na tom slucaju, ali vas mogu uputiti na one koji to rade.

Znaci, kad ti ljudi napuste regiju koju vi pokrivate, odnosno budu odvedeni, više nisu vaš predmet?

Anderson: Generalno je tako i, nažalost, ja zaista ne znam mnogo detalja o tom pitanju.

Cujemo da su ti ljudi "ilegalni ratnici". Prilicno je cudno da su talibani ilegalni ratnici u Afganistanu, a da to nisu ljudi koji ih napadaju!? Možete li nam generalno objasniti koja su to prava koja oni mogu dobiti kad se jednom utvrdi da se Ženevska konvencija odnosi na njih?

Anderson: Mislim da je regulirano Ženevskom konvencijom kako se strane u sukobu moraju ponašati da bi bile njome obuhvacene. Naprimjer, ona govori o poštovanju generalnih ratnih odredbi, nošenju uniformi…

Nije li cudno svjetsko razumijevanje za ponašanje SAD-a u ovom ratu protiv terorizma, kao i odnos prema zarobljenicima, za koje vladini zvanicnici, pocevši od predsjednika Busha, kažu kako se oni bore protiv "našega nacina življenja" ili "protiv naših vrijednosti"?

Anderson: Zabrinuti smo mogucnošcu da SAD i ostale zemlje koje su joj se prikljucile u ratu protiv terorizma, mogu u tim svojim nastojanjima ignorirati ljudska prava. Pravdajuci se time da je vrlo važan njihov cilj pobjede nad terorizmom, oni bi htjeli taj cilj postici svim sredstvima. Naša organizacija se, pak, pocevši od 12. septembra 2001., zalaže da se najstriktnije poštuju ljudska prava. Sa zabrinutošcu posmatramo to što se vlada SAD-a udružuje sa vladama koje su represivne i ne poštuju ljudska prava. Smatramo da je to, na prvom mjestu, pogrešno, a i da je kontraproduktivno za borbu protiv terorizma.

Zabrinutost povodom "alžirske grupe"

Kakav je vaš stav spram nedavnih dogadaja kad su vlasti u Bosni i Hercegovini izrucile šestericu ljudi SAD-u?

Anderson: O tome imamo izvještaj na našoj web-stranici. Naša organizacija je veoma zabrinuta jer su, izgleda, SAD i bosanska vlast povrijedili pravo bosanskog suda, koji je donio suprotnu odluku. Zabrinuti smo jer su ljudi držani bez mogucnosti komuniciranja, inicijalno nisu imali pravo na advokata, itd. Insistiramo da se ti ljudi, ako postoji nekakav slucaj protiv njih, tretiraju kao i svaki drugi regularni civilni kriminalni slucaj, a ne u vojnim sudovima. U svakom slucaju, nijedna zemlja ne smije isporucivati osumnjicene vlastima SAD-a bez garancije da smrtna kazna nije opcija, kao i da ce im sudenje biti fer.

Pošto je u pitanju ocigledna povreda zakona, a kako cujemo od rodbine ovih ljudi da ovo nije kraj price, kakav je Vaš stav o tome i mogu li oni ocekivati da cete im se pridružiti u nastojanjima da se izvrši pravda ?

Anderson: Ako je zakon prekršen, a u ovom slucaju izgleda da jest, mi smatramo da žrtve trebaju dobiti pravnu zadovoljštinu… Mi se necemo ukljucivati, jer se mi ne bavimo individualnim slucajevima.

Ti slucajevi imaju karakter masovnog progona. Podsjecam Vas da nisu u pitanju samo ta šesterica; nekoliko ljudi je bilo prije njih, a najavljuju se nova hapšenja. Ne ulazim u to jesu li ti ljudi krivi ili ne, govorim o kršenju zakonske procedure.

Anderson: Pažljivo cemo pratiti šta se dogada i, shodno tome, donijeti odluku hocemo li intervenirati ili ne. Još je rano da iznesemo stav.

Kakva je Vaša procjena stanja ljudskih prava na podrucju bivše Juguslavije? Vidite li progres ili smatrate da se stanje nije znatnije promijenilo?

Anderson: Stanje se drasticno promijenilo u odnosu na sredinu devedesetih, kad je ta regija bila zahvacena ratom i kad su - od Drugog svjetskog rata naovamo - najdrasticnije kršena ljudska prava. Ali, i dalje smo zabrinuti etnickom diskriminacijom, zbog cega se ljudi ne mogu vratiti svojim kucama. Tih problema ima u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije. Veliki problem je i u Hrvatskoj, gdje se ne dozvoljava povratak Srbima. U Bosni je takav slucaj u Republici Srpskoj, kao i u hrvatskom dijelu Federacije, gdje se Bošnjacima ne dozvoljava povratak u domove. U Jugoslaviji, precizno na Kosovu, problem je što se Srbi ne mogu vratiti svojim kucama. Bojim da su to problemi koji ce duže biti prisutni.

U iducem broju

Za Saff govori direktorica Amnesty Internationala za Bliski istok i sjevernu Afriku

Naš dopisnik iz Sjedinjenih Americkih Država Mirsad PašIc razgovarao je I sa Sharon Burke, direktoricom Amnesty Internationala za Bliski istok i sjevernu Afriku. Ovaj intervju cemo, ako Bog da, ekskluzivno objaviti u sljedecem broju Saffa