jordan

Petra je svedena na monumentalne ruševine

Nekad grandiozne gradevine, ciji ostaci i danas plijene srca i poglede, svjedoce nam da su tu, dvije hiljade godina prije nas, živjeli ljudi koji su na vrhuncu svoje moci bili dostojni današnjih velikih sila, ali da im njihovo bogatstvo i moc nisu omogucili vjecnost na dunjaluku. One su napuštene i njihova praznina, koliko god oduševljava posjetioca, govori da je neminovan i blizak cas rastanka od svega što covjek posjeduje

Kad sam došao na jordanski aerodrom, nisam ni slutio šta cu sve vidjeti u toj zemlji koja odiše starinom i u kojoj, na svakome koraku, možete naici na kabur nekog poslanika ili ashaba koji je tu došao kako bi prenio ljudima svjetlo koje se zove islam. Jordanska historija je veoma bogata, a pojava islama i cinjenica da je ovuda vodio put ashaba koji su širili vjeru, uzrokuju da gost može obici mnogo toga, tako i mjesta velikih bitaka, kakve su bile bitke na Jermuku ili na Mu'ti.

Kad zamijenite svoj novac za jordanske dinare, na poledini novcanice od pet dinara primijetit cete ogromne gradevine sa ljudima koji u njihovom podnožju izgledaju poput mrava. Ta slika predstavlja grad Petru.

U Musaovoj dolini

Taj fascinantni grad je mjesto poznato širom svijeta, jedno od obaveznih turistickih odredišta onima koji posjete Jordan. Stoga sam sa nestrpljenjem ocekivao dan kada je, na univerzitetu na kome sam ucio arapski jezik, bilo predvideno da moj razred posjeti te predjele u kojima, pored samoga grada Petre, ima još mjesta od historijskog znacaja. Od grada Zerke, u kome smo bili smješteni, ima dobra cetiri sata vožnje do Petre, pa smo krenuli rano. Pošto je Jordan vecinom pustinjska zemlja, i taj put - koji se proteže sa samoga sjevera zemlje na krajnji jug - vodi kroz pustinju, što, opet, daje poseban ugodaj putovanju, pogotovo ako je u autobusu klima-uredaj. Ipak, putovanje se oduži, a i vrucina je velika, tako da putnik jedva ceka na bilo kakav hlad u kome bi dao malo oduška svome tijelu. Na stotinjak kilometara od same Petre, naišli smo na cudnu, dotad nevidenu, pustinju, koja se nije dala pregledati. Na tvrdoj zemlji je neko crno kamenje, koje kao da je popadalo sa neba, a ne da pripada krajoliku. Nije se moglo vidjeti da igdje kamen ulazi u samu zemlju, nego je kamenje bilo na samoj površini, kao da ga je neko tako postavio.

Potom smo stigli na pocetak planinskog podrucja u kome se Petra skriva od ostatka svijeta. Sami poceci planina i njihove padine su donijeli svježinu te nismo mogli izdržati a da se ne odmorimo pokraj puta, u sijenama zimzelenog drveca, sa koga se širio predivan miris. Pojeli smo dobar dio naših zaliha hrane koju smo spremili za put, pa krenuli dalje, penjuci se na sve vecu visinu, dok u daljini nismo ugledali planinski lanac u cijim je uvalama Petra.

Dok smo se spuštali ka jedinom prilazu u taj prelijepi grad, naišli smo na Dolinu Musaa, a. s. Kažu da je Musa, a. s., ovdje bio dok je bježao iz Egipta. Ušli smo u omalehnu kucicu, u kojoj ograden izvor za koji kažu da je Musaov izvor, ali to nije onaj kod koga je pomogao djevojkama da napoje svoje stado. Pošto nam to nije bilo prvi puta da, putujuci po Jordanu, naidemo na neko mjesto za koje kažu da je poznato po tome što je neki od poslanika tu bio, nacinili smo nekoliko snimaka i nastavili put, "opremljeni" sladoledima koje smo kupili u obližnjoj prodavnici. Brzo smo došli do hotela od koga se, radi ocuvanja okoline, dalje ne može motornim vozilima. Preostalo da idemo pješice ili da platimo oko 100 maraka kocijašima koji bi nas odvezli do samoga grada. Pošto je studentski dinar težak, a i mi mladi, naravno da smo se odlucili za taban-fijaker u obilaženju Petre, na svu žalost gostoljubivih domacina koji su jedva cekali priliku da nas temeljito ogule.

Stigli smo oko podne, tako da je sunce vec bilo u zenitu, a vrucina je pocela dobijati na žestini. Sa sobom smo ponijeli samo najnužnije, sokove, fotoaparate i kamere.

Grad moci i trgovine

Trebalo nam je preci barem desetak kilometara pješice, pa se naša grupa brzo razbila. Razletjeli smo se kako nam nešto ne bi promaklo, ali se nismo mogli ni izgubiti jer je put vodio kroz kanjon, koji je, ustvari, djelo ljudskih ruku - nastao je klesanjem u živom kamenu. Sve oko nas je bila stijena. Nije se mogao vidjeti ni komadicak zemlje.

Osnovna namjena je bila onemoguciti protivnika da dode do grada, a odbrana takvog prolaza - koji se mjestimicno sužava na širinu od 3,5 metra - bila je jednostavna i sa šacicom vojnika koji bi se rasporedili po ivicama kanjona. Mjestimicno njegova dubina doseže i više od stotinu metara, tako da na tim mjestima nije moguce vidjeti ni nebo.

Sve nas je zaprepastilo to monumentalno djelo koje su nacinili ljudi koji nisu imali nikakve mašine.

Malo je država danas koje bi mogle finansirati probijanje tog kanjona cak i sa modernim sredstvima. A kanjon je bio samo pocetak svega što se ima vidjeti…

Dajem princezu za vodu!

Vec na samom ulazu u kanjon, naišli smo na velike gradevine isklesane u stijeni. Može se vidjeti samo fasada. Ostali smo bez daha kad smo vidjeli njihovu velicinu.

Dok smo se spuštali kanjonom dugim 700 metara, primijetili smo male kanale na ivicama. Profesor nam je ispricao kako su nastali. Njihova namjena je bila da dovedu vodu u sam grad, jer je trebalo ici iz grada kroz cijeli kanjon da bi se donijela voda. Legenda kaže da je kralj koji je vladao Petrom rekao da ce onaj ko dovede vodu u grad dobiti njegovu kcerku za ženu. Na raspisani konkurs su se javili dvojica "izvodaca radova". Uspio je onaj koji je krenuo lijevom stranom kanjona, što se i danas vidi, iako je veliki zemljotres sa pocetka ove ere djelomicno uništio ivice kanjona, time i dijelove kanala. Sretali smo turiste koji su došli iz zapadnih zemalja da obidu "malo svijeta prije smrti". Vecina ih nisu mogli ni hodati tako da su koristili usluge "horse drivea", kako su zaprežna kola naucili nazivati dosadni Jordanci koji svome zanovijetanju pokušavaju dati smisao turisticke usluge.

Ali, nismo imali vremena obracati pažnju na druge turiste, kojih, kažu, zna biti i znatno više, jer su nam, sa svakim novim korakom, dah oduzimale sve ljepše i ljepše pojedinosti na koje smo nailazili.

Na samom kraju kanjona, koji je u tom dijelu najdublji i najuži, odjednom se dode na veliko proširenje. Tu je možda i najljepša gradevina, upravo ona koja stoji na jordanskoj novcanici od pet dinara. To je riznica Petre koja je, pored funkcije skladištenja blaga, trebala fascinirati svojom ljepotom i grandioznošcu posjetioca koji dode nakon pješacenja kroz dugi kanjon. To je ogromna gradevina, izuzetno lijepih ukrasa uklesanih u živu stijenu. Ljudi izgledaju poput mrava pred njenim ogromnim stubovima. Gotovo je nemoguce da cijela stane i u objektiv fotoaparata. Krecemo dalje. Još mnogo toga treba vidjeti...

Iza slijedeceg zavoja, ulazimo u prostraniju dolinu, koja je vjerovatno bila glavni dio grada, jer se u njoj nalaze svi objekti koji su bili važni stanovništvu. Tu je i veliki amfiteatar. Mogao je primiti 3.000 posjetilaca (ne racunajuci gladijatore i lavove, naravno). Tu je i zatvor, sa velikom sudnicom koja dominira krajolikom, kao i mnoge druge gradevine bitne za društveni život žitelja Petre.

Izmedu svih tih gradevina je bio komotni prostor namijenjen trgovini, od koje je Petra, ustvari, i živjela.

Petra porucuje...

Nakon što smo razgledali amfiteatar (u kome su pogubljavani osudenici na smrt, obavljane vjerske ceremonije i u kome je narod nalazio zabavu u tim teškim vremenima kad nije bilo sapunica na televiziji), pošli smo do sudnice. Do nje se može doci jedino stepenicama. Pred sudnicom je veliki plato odakle se cijela Petra može vidjeti, kao i okolni planinski lanac, koji fizicki dijeli Petru od ostaloga svijeta. Sama sudnica je ogromna gradevina. Strop je visok 12 metara, dok su strane duge po 20 metara.

Mjesto moci i vlasti u kome se odlucivalo o životu zatvorenika odiše smirenošcu i dostojanstvom. Kao da nam je govorilo: "Ko ste vi? Vidite šta smo mi napravili, a kako smo slabi u vašim ocima kad je u pitanju tehnološki napredak. Bili smo nekada mocni, ali je došao naš kraj. Sada nas samo obilaze diveci se našoj moci, ali nam to ništa ne pomaže, i nece nam je moci ponovo povratiti. Nas više nema". Covjeku padnu napamet rijeci Allaha, dž. š., u suri Et-Tevbe: "Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jaci od vas bili i više su blaga i djece imali i slatkim životom su živjeli, a i vi slatkim životom živite isto onako kao što su i oni prije vas živjeli; i vi se upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni upuštali.

A i mi idemo ka njihovoj sudbini

To su oni cija ce djela biti poništena i na ovom i na onom svijetu; njima propast predstoji." Kad se uvidi koliko je taj narod bio mocan u svoje vrijeme, a kako je nestao kao pjena od sapunice, tako da samo gradevine svjedoce o toj moci i o tome da su oni tu nekad živjeli, pomisli se na prolaznost dunjaluka i na sve one generacije iznad cijih kaburova mi sada hodimo ne mareci za to. A i mi neumitno idemo ka njihovoj sudbini. Jedina razlika medu nama je kako ce ko biti proživljen i kako ce nastaviti svoj onosvjetski život. Sve ove misli su nam kružile glavom prije nego što smo na platou ispred sudnice klanjali podne i ikindiju. Još je bilo relativno rano. Ali, uzimajuci u obzir vrijeme potrebno za povratak do autobusa, kao i vrijeme koje nam treba da se u vratimo u Zerku, morali smo krenuti ne vidjevši još jedan, manji dio Petre koji je malo udaljeniji. Vratili smo se kasno u noci. Još uvijek smo mislili o onome što smo vidjeli. Pitali smo se jesmo li samo mi medu svim posjetiocima onako razmišljali ili su ostali sa sobom samo ponijeli slike koje su zabilježili fotoaparatom. Kome, nakon posjete tom drevnom gradu, ne bude jasna ništavnost covjeka, a uzvišenost Allaha, dž. š., Gospodara svih svjetova, bolje mu je da nikad nije ni zavirio u Petru.