muhamed konjic

"Ako može Muhamed Konjic, možemo i mi postiti"

Našoj javnosti nema ništa nepoznato kad je u pitanju ovaj internacionalac i njegova sportska karijera. Muhamed je trenutno standardni igrac engleskog drugoligaša "Coventryja", sanirao je nedavnu povredu i igra u dobroj formi. Njegov tim ulaže mnogo napora da se povrati u prvoligaško društvo, a Konjic je od onih na koga mnogo racunaju. Ali, nas je, ipak, zanimalo ono što je našoj javnosti manje poznato

Danas je, ipak, teško naci sportistu koji uspijeva, da kažem, ukomponirati vjerski život sa profesijom. Ti si dobar primjer da se to ipak može postici.

Konjic: Ne bih rekao da je to rijetkost. U mome sadašnjem timu igraju još trojica igraca koji, zajedno sa mnom, klanjaju, poste ramazan, odlaze u džamije. Danas je to mnogo lakše. Prije su se ljudi ustrucavali, pa je to možda zato bila rijetkost. Ja sam, hvala Bogu, odrastao u islamskom okruženju, odgojen sam tako i meni zaista nikad nije bil problem ispoljiti to što jesam. Naravno, ne mislim da sam radi toga nešto poseban. Mogu reci da sam imao dosta srece kad je u pitanju i moja karijera. Gdje god sam došao da igram nogomet, u koji god grad, tu je bila i džamija, pa i veca populacija muslimana. Bio sam u Zagrebu, Zürichu, Monacu, pa i sada, ovdje u Birmingemu, ima džamija. Tako se nikad nisam osjecao usamnjenim i ništa mi nije teško padalo. Biti vjernik, to je meni sasvim normalno.

Kako protice ramazan u Engleskoj? Kako uspijevaš uskladiti post sa igrom i treninzima?

Konjic: Ramazan je uvjek nešto posebno. Poznato vam je da cak i oni koji ne prakticiraju vjeru i vjerske propise, poste za ramazan i inace se ponašaju drukcije. U Birmingemu mi je zaista lijepo, moja je porodica uz mene, svi zajedno postimo. Odem i na teraviju, zajedno sa suigracima Cheepom i ostalima. U timu je nekoliko Marokanaca. Moram vam reci da mi je veoma lahko postiti jer su dani kratki, a velik je umor od treninga i utakmica. Kad je kraci dan, mnogo se manje snage gubi, dok su ljeti dugi dani, a ima mnogo napora, što se, opet, može odraziti i na povrede. Koliko god bili jaki, ljeti je veoma teško postiti i igrati nogomet i trenirati. Zasad, ja sve dobro podnosim.

Susretao si se sa Mustafom Hadžijem, marokanskim internacionalcem…

Konjic: I prije sam znao za Mustafu Hadžija kao vrhunskog svjetskog nogometaša. Sam kontakt sa njim nije bio nešto posebno. Ali, iznenadila me njegova priroda, kao što je i moja njega… Imao sam dosta suigraca muslimana, uglavnom iz africkih zemalja i, kad god sam im se predstavljao imenom, oni su bili iznenadeni. "Kako Muhamed, a nisam Arap?" Naravno, to je bilo veoma simpaticno i nezlonamjerno, tako da mi to nije smetalo. Oni nisu ocekivali da ce naici na muslimana iz Evrope. Veoma smo se brzo uklopili i sprijateljili, zajedno smo postili, klanjali, ucili Kur'an, što je njima, opet, bilo iznenadujuce. Ja nisam znao prijevod, ali sam znao uciti. Odmah su me pitali znam li arapski jezik… Hadži je jednom i bio u Sarajevu; veoma ga je oduševilo.

Kakva je atmosfera u timu. Kako suigraci gledaju na vas?

Konjic: Ja nisam imao nikakvih problema. Doduše, mnogi nisu ni znali da sam musiman. Svi igraci imaju nekakav skraceni nadimak, tako da se cesto ne oslovljavamo imenima. Njih, uglavnom, ne interesira necije ponašanje. Jedne prilike su Mustafu i Cheepa pitali kako ce izdržati treninge a postiti, pa su im odgovorili: "Ako može Muhamed Konjic, možemo i mi postiti". Onda su se zacudili, pa su upitali: "Zar je i Konjic musliman?" Svi su me tada u timu pitali jasam li zaista musliman. Bilo im je drago kad sam odgovorio da jesam.

A 11. septembar?

Konjic: To nas je sve potreslo i mogu vam reci da je bilo svakakvih pitanja pojedinih suigraca. Tada se nadeš u nezgodnoj situaciji, pogotovo ako ne znaš neke odgovore. Ja samm, ipak, nešto i procitao, naucio, pa mi nije bilo teško odgovarati. Na kraju, mogu reci da su mi ipak bile divne ove tri godine provedene u Birmingenu.