najbolji način tumačenja kur*ana

Dr. Jusuf el-Kardavi: 'Kejfe nete'amelu me'al-Kur'anil-Azim'

U prethodnim dijelovima dr. Jusuf el-Kardavi, odgovarajuci na pitanje koji je najbolji nacin tumacenja Kur'ana, govorio je o slijedecim temama:
spoju tradicionalnog i racionalnog metoda, tumacenju Kur'ana samim Kur'anom, tumacenju Kur'ana sunnetom, tumacenju Kur'ana rijecima ashaba i tabiina, tumacenju pomocu pravila arapskog jezika, obracanju pažnje na kontekst kur'anskih rijeci i o uzimanju u obzir povoda objave. U ovom, posljednjem, dijelu autor govori o osmoj karakteristici, tj. o prihvatnju Kur'ana kao osnovi i mjerilu svega, što je preuzeto iz njegova djela: 'Kejfe nete'amelu me'al-Kur'anil-Azim.'

8. Kur'an prihvatiti kao osnov i mjerilo svega

Kur'an treba slijediti a ne da on slijedi nešto drugo

Onaj ko želi ispravno shvatiti ili tumaciti Kur'an treba mu prici nepristrano, bez uticaja svojih prethodnih uvjerenja i mišljenja. On ne smije sebe nametati Kur'anu, prilagodavajuci ga nasilu svojim stavovima i prohtjevima, te usmjeravajuci ga tako da bude podrška uvjerenju u kojem je on odrastao, ideji koju je prihvatio, ili pravcu (mezhebu) koji slijedi.
Naprotiv, on u odnosu na Kur'an treba biti primalac, koji svoj život usmjerava prema kur'anskoj uputi, koji na Kur'an gleda kao na osnovu kojoj se vraca, na koju se oslanja, iz koje se crpi i cija se presuda prihvata ukoliko dode do spora. Dakle, Kur'an treba slijediti a ne da on slijedi nešto drugo, on presuduje a ne može se njemu suditi, on je osnova a ne ogranak.

Nedopustivo je o Kur'anu suditi na osnovu citata iz knjiga ostalih vjera, koje su za njihove pripadnike svete a mi smo sigurni da su iskrivljene. Tako npr. ne mogu se rijeci Uzvišenog: «O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog covjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio...» (En-Nisa', 1), te rijeci: «On je taj koji vas od jednog covjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri.» (El-A'raf, 189.), protumaciti da je Hava stvorena od Ademova krivog rebra, kao što stoji u Tori (Starom zavjetu). Ko god procita Kur'an bez uticaja te ideje, to mu nece pasti napamet.
Ta dva ajeta su poput slijedeca dva: «I jedan od dokaza Njegovih je to što vam, od vas stvara žene da se uz njih smirite, i što izmedu vas uspostavlja ljubav i samilost...» (Er-Rum, 21.); «Allah vam stvara žene vaše od vas , a od žena vaših daje vam sinove i unuke...» (En-Nahl, 72.) Iz oba ajeta razumije se da nam je Allah stvorio žene od naše vrste, da bismo se uz njih opustili i smirili, i niko iz ta dva ajeta nece razumjeti da je Allah ijednu ženu stvorio od njenog muža, tj. od njegova rebra, ili bilo kojeg dijela njegova tijela!!

Tome je slicno i kazivanje o Davud, a.s., sa dvojicom parnicara: «A da li je do tebe doprla vijest o parnicarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. 'Ne boj se' - rekli su – 'mi smo dvojica parnicara, jedan drugom smo nažao ucinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristran, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi rece: 'Daj ti nju meni!' - i u prepirci me pobijedi.' 'Ucinio ti je, doista, krivo! - rece Davud – 'time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci cine nepravdu jedni drugima, ne cine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.' I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak nama i divno prebivalište ga ceka.» (Sad, 21-25.)

Onaj ko procita ovo kazivanje ne obaziruci se na to kako je ono izneseno u Tori, razumjet ce samo ono što se u tim ajetima jasno i nedvosmisleno kaže, izmedu ostalog i to da je Davudova greška bila u tome što je donio presudu protiv covjeka na osnovu iskaza njegova parnicara a da njega uopce nije saslušao. A poznata je izreka: «Ako ti dode parnicar iskopanog oka, nemoj presuditi u njegovu korist dok ne dode i drugi parnicar, jer su kod njega možda iskopana oba!»
Jedan od istaknutih hanefijskih ucenjaka u Pakistanu jednom prilikom rekao je svojim studentima i poštovaocima nešto što zaslužuje da se zabilježi i da se na to obrati pažnja. Naime, poducavajuci ih hadiskoj znanosti – a bili su hanefije – rekao im je iskreno: «Nema smetnje da se držite hanefijskog mezheba i da tražite dokaze u njegovu korist, ali dobro pazite da hadis ne proglasite hanefijskim!»

Šejh je istinu rekao. Hadis se ne smije podvoditi pod bilo koji mezheb: ni hanefijski, ni malikijski, ni šafijski, ni hanbelijski! Hadis mora biti iznad svih mezheba i oni hadis moraju slijediti a ne hadis njih.
To isto obaveza je i mora se – cak je prece - reci za Casni Kur'an. Nije dozvoljeno, ne prilici i ne može se prihvatiti da Kur'an slijedi neki fikhski mezheb, niti pravac u akaidu, niti teoriju u filozofiji, niti neodmjeren izraz (šatha) u tesavvufu.
Kur'an ne može biti mu'tezilijski, ni eš'arijski, ni haridžijski, ni šiijski. On ne može biti ni aristotelovski, ni platonovski, ni farabijevski, ni ibnsinaovski. On ne može biti ni ismailijski, ni nusajrijski, ni kadijanijski. On ne može biti ni džunejdovski, ni kušejrijski, ni kadirijski, ni nakšibendijski.
Naprotiv, Kur'an mora biti iznad svih, izvor i sud svima.

Natezanje Kur'ana da bi potvrdio odredeni misaoni pravac

Nije dozvoljeno natezati kur'anske rijeci da bi one potvrdile – uprkos njihovom drukcijem znacenju – neki pravac u akaidu, fikhu, ili ahlaku. To je izvrtanje cinjenica i iskrivljavanje, stavljanje necega na mjesto koje mu ne odgovara, i na taj nacin onaj koji sudi postaje sudeni, osnova postaje ogranak, a onaj koga treba slijediti postaje sljedbenik!
Jedan od najvažnijih uzroka zastranjenja i skretanja sa pravoga puta je kada neko pocne tumaciti Kur'an a glava mu je puna odredenih ideja i shvatanja, srce mu vjeruje u odredene teme i njihove dokaze, sa kojima je odrastao u svojoj sredini, ili ih je usvojio od svojih ucitelja u vjeri. Takav covjek te ideje usvoji još kao dijete, odraste sa njima kao mladic, ucvrste se u njemu u doba zrelosti i sa njima živi i u starosti. On cita Kur'an na nacin koji je vec usmjeren u odredenom pravcu, pa ono što je u skladu sa njegovim idejama – pa makar i nategnuto i izvještaceno - istice i uvelicava, ono što nije u skladu on ne uzima u obzir i zaboravlja ga, a na ono što je otvoreno i jasno protiv njegovih ideja on samovoljno odgovara i na svoj nacin to tumaci.

Filozofski pristup Kur'anu

Tako smo, naprimjer, imali priliku vidjeti filozofe kako pristupaju Kur'anu – za šta imamo primjer u filozofskom pravcu '' – koji su za prvog ucitelja prihvatili Aristotela a ne Muhammeda, s.a.v.s., za kiblu su uzeli Atinu a ne Mekku, a za svoj životni pravac izabrali su grcku filozofiju a ne mudrost Kur'ana.
Zato su oni podvrgavali Kur'an svim Aristotelovim teorijama koje su smatrali ispravnim, pa su nategnuto tumacili jasne kur'anske ajete o proživljenju i Sudnjem danu, o Džennetu i Džehennemu, o vjerovjesništvu i objavi, o stvaranju nebesa i Zemlje, te o Allahovom poznavanju svih stvari: svega što ulazi i izlazi iz zemlje i svega što se spušta sa neba i diže ka njemu. Tu se radi o tri osnovna problema zbog kojih je Gazali filozofe proglasio nevjernicima u svojoj cuvenoj knjizi Nesuvislost filozofa (Tehafutul-felasife), jer su stavovi filozofa o tim pitanjima u suprotnosti sa jasnim kur'anskim ajetima i kategorickim islamskim principima. Gazali na to ukazuje i u djelu: Izbavljenje iz zablude (El-Munkizu mined-dalali).

Danas, otprilike deset stoljeca nakon Farabije, Ibn Sinaa i drugih koje je filozofija – Aristotelova narocito, ali i sva grcka - dovela u iskušenje, savremena znanost je ustanovila da su Aristotelove teorije o kosmosu, životu i covjeku bile pocetnicke ideje, te da je za mnoge od njih sa sigurnošcu utvrdeno da su pogrešne, kao što je npr. položaj Zemlje u odnosu na kosmos, svodenje elemenata na cetiri: voda, vazduh, vatra i zemlja, uvjerenje da su nebeske sfere cvrsta tijela kroz koja se ne može proci i koja se ne mogu spajati, itd. Zato je jedan savremeni naucnik rekao da danas ucenik osnovne škole ima više pouzdanih informacija o kosmosu nego što su ih imali i Sokrati i Platon i Aristotel zajedno!
Mu'tezilijski pristup Kur'anu
U iste greške u koje su upali filozofi upali su i muslimanski apologeticari (mutekellimun), s tim što su jedni više a drugi manje.
Mu'tezilije pristupaju Kur'anu i njihovi mufessiri tumace Kur'an mu'tezilijskom logikom i dušom, koji vjeruju u osnovne ideje te frakcije: da covjek sam stvara svoja djela, da Allah ne dozvoljava cinjenje grijeha, da Allah nema svojstva savršenstva (sifat subutijje) kao što je znanje, moc, želja, život..., da je Kur'an stvoren, da nece biti moguce videnje Allaha na ahiretu, da pocinilac velikog grijeha nije ni vjernik ni nevjernik, nego da je izmedu te dvije kategorije i da ce vjecno boraviti u Džehennemu, da se poslanici, meleki i iskreni vjernici na ahiretu nece moci zauzimati (ciniti šefa'at) za grešnike, itd.

Ko god procita tefsir kao što je npr. Zamahšerijev Keššaf, vidjet ce da je on – iako mu svi odaju priznanje za ucenost i kvalitet – nategnuto tumacio neke ajete kako bi išli u prilog njegovom pravcu, što ne dolikuje istaknutom islamskom ucenjaku poput njega. To je ocito u slucaju tumacenja rijeci Uzvišenog: 'Allah nece oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit ce manje grijehe od toga, kome On hoce.', što je spomenuto dva puta u suri En-Nisa' (48. i 116. ajet). Ocito je da Uzvišeni Allah pravi razliku izmedu širka i grijeha koji su manji od toga, ali ih je Zamahšeri izjednacio tvrdnjom da ni jedno ni drugo nece biti oprošteno bez pokajanja!

Drugi primjer za to jeste njegov stav prema rijecima Uzvišenog: 'Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštanja Njegova?' (El-Bekare, 255.), zatim: '... i oni ce se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati.' (El-Enbija', 28.), te prema ostalim ajetima koji potvrduju da ce šefa'at biti uz odredene uslove, tj. da to bude uz Allahovu dozvolu i da bude za muslimane. Medutim, Zamahšeri – kao i sve ostale mu'tezilije – pravdu stavljaju iznad Allahove milosti, prijetnju kaznom iznad obecanja nagradom, i razum iznad kur'ansko-sunnetskih tekstova. Da su oni pravedni i da razmisle na pravi nacin, shvatili bi da i sam razum, ako je bez uticaja prohtjeva, potvrduje šefa'at, jer je on najprilicniji savršenstvu Uzvišenog Allaha, Njegovoj izuzetnoj dobroti, neizmjernoj milosti i velikom dobrocinstvu.
Slicno je i sa njegovim stavom prema rijecima Uzvišenog koje se odnose na Sudnji dan: «Toga dana ce neka lica blistava biti, u Gospodara svoga ce gledati.» (El-Kijame, 22, 23.), a koje su sasvim jasne, narocito ako se uzmu u obzir i vjerodostojni hadisi na tu temu.

Slijedeci primjer jeste njegov stav o pitanju tumacenja rijeci Uzvišenog: «A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi da ostavi, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni cija srca Allah ne želi da ocisti...» (El-Maide, 41.), te rijeci: «Onome koga Allah želi da uputi – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi – On srce njegovo stegne i umornim ucini kao kad cini napor da na nebo uzleti.» (El-En'am, 125.) Prilikom tumacenja ova dva i drugih, slicnih ajeta, on se koristi lukavstvom, kako bi ti ajeti bili u skladu sa njegovim pravcem, po kojem se grijesi dešavaju bez volje Uzvišenog Allaha. O tome Ibnul-Munejjir, cuveni ucenjak, u djelu El-Intisaf minel-Keššaf kaže: «Koliko ovdje ovaj, inace vrijedni ucenjak, pokušava prikriti istinu, ali ona svijetli jace od toga!»

Tumaceci rijeci Uzvišenog: «... oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio...» (El-En'am, 111.), Zamahšeri kaže da se ovdje radi o volji koja podrazumijeva prisilu i moranje. Medutim, Ibnul-Munejjir mu na to odgovara: «Naprotiv, ovim se hoce reci: osim ako bi Allah htio da odaberu vjerovanje..., jer kada bi On htio da oni odaberu vjerovanje, oni bi ga sigurno odabrali i povjerovali. Ono što Allah hoce to i bude. Zamahšeri temelji svoje uvjerenje na pogrešnom pravilu, po kojem je Uzvišeni Allah htio da oni odaberu vjerovanje ali oni nisu povjerovali. Štaviše, on i pripadnici njegova pravca kažu da se ne dogada vecina onoga što Allah hoce! Pa kada se sudare sa odgovorom u ovom ajetu, oni se koriste lukavstvom da odbrane svoj stav, te Allahovu volju tumace kao volju prisile i moranja. To bi im moglo proci kada bi Kur'an slijedio ljudska mišljenja, medutim, pošto je on uzor i njega treba slijediti, sve što je u suprotnosti i daleko od njega ide u Vatru. A šta je drugo nakon istine, osim zabluda!»

Kadijanije i Kur'an

U novije vrijeme pojavila se posebna grupacija koja ima svoje ideje i uvjerenja, vjeruje u njihovu ispravnost i zarobljena je u njihovom krugu. Njeni pripadnici sa velikim elanom pozivaju ljude toj ideji, smatrajuci je novom vjerom, odnosno novim poslanstvom, nakon Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva, a ona je, ustvari, - kao što je sa pravom opisa Muhammed Ikbal – revolucija protiv Muhammedovog poslanstva! Radi se o grupaciji kadijanija.
Ta grupacija, koja se sa svojim uvjerenjima odvojila od muslimanskog korpusa, pristupa Kur'anu i tumaci ga tako što svoje stavove, shvatanja i uvjerenja stavljaju iznad kur'anskih ajeta, koje iskrivaljavaju i pogrešno tumace. Iskrivljeno shvatanje i pogrešno tumacenje oni objavljuju u prijevodu na nekoliko desetina jezika širom svijeta i nude i muslimanima i nemuslimanima, predstavljajuci to kao prijevod Kur'ana ili prijevod znacenja Kur'ana. Na taj nacin, Kur'an nisu Allahove, nego rijeci Gulama Ahmeda a Kur'an nije islamska, nego kadijanijska knjiga, jer je u službi kadijanijskih uvjerenja i ideja!

Kadijanije vjeruju da poslanstvo nije završeno sa Muhammedom, s.a.v.s. Zato rijeci Uzvišenog: «... nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik.» (El-Ahzab, 40.) tumace da je on ukras vjerovjesnika, poput prstena, koji se stavlja na prst da bi ga uljepšao i ukrasio, a ne 'pecat', kojim se pecati knjiga kada se završi. I hadisi o ovome pitanju sasvim su jasni, jer oni vjerovjesništvo Muhammeda, s.a.v.s., predstavljaju kao posljednju ciglu u zgradi vjerovjesništva, te potvrduju da nema poslanika nakon njega. Sav ummet se slaže u vezi s tim, za muslimane to je završeno i to je jedna od obaveznih postavki u vjeri.

Kadijanije vjeruju da poslanici, koje je Uzvišeni Allah poslao ljudima i o kojima nam Kur'an govori i kazuje, nisu imali osjetilne mu'džize, niti cinili nadnaravna djela. Oni tako vjeruju kako bi izbjegli bilo ciji zahtjev za mu'džizom koja bi potvrdila poslanstvo njihova Gulama Ahmeda. Oni macem nategnutog tumacenja sasijecaju znacenje brojnih kur'anskih ajeta, koji navode vjerovjesnicke mu'džize, poput Musaova štapa i njegova pretvaranja u zmiju koja gmiže, poput preobražaja njegove ruke u zdravu i bijelu ruku, poput razdvajanja mora dodirom njegova štapa na dva velika dijela velicine brda, poput pojavljivanja dvanaest vrela iz kamena koji je on udario svojim štapom, tako da je svih dvanaest plemena imalo svoj izvor i svi su znali odakle ce uzimati vodu.

Isto tako, kur'anski ajeti govore o mu'džizama Isa'a sina Merjemina, poput slucaja kada je on od gline napravio lik ptice a onda puhnuo u njega, pa je to, Allahovom voljom, zaista postalo ptica, poput slucajeva kada je izlijecio covjeka slijepa od rodenja i gubavca i kada je, Allahovom voljom, oživljavao mrtve. Zatim, ajeti govore o potcinjavanju vjetrova i džina Sulejmanu, a.s., i o njegovom razgovoru sa pticama i mravima, o Israu i Mi'radžu Muhammeda, s.a.v.s., te o drugim znakovima koje je Uzvišeni Allah davao Svojim poslanicima i vjerovjesnicima. Kada te ajete procita neko ko razumije arapski jezik, on ni najmanje nece imati sumnje da su to nadnaravna djela i osjetilne mu'džize, koje je Allah davao poslanicima i kojima ih je pomagao, da bi potvrdio istinitost njihovih tvrdnji, ili kao Svoju blagodat prema njima, ili kao pocast njima i ucvršcenje njihovih sljedbenika.
Medutim, kadijanije zanemaruju znacenja koja se razumiju iz tih ajeta i ciji kontekst ukazuje upravo na ta znacenja, da bi ih tumacili na krajnje cudan i neutemeljen nacin.

Kadijanije vjeruju da im je bila vjerska obaveza pokoravati se nemuslimanima koji su u vrijeme pojave njihove frakcije bili kolonizatori na muslimanskim podrucjima. Oni, a narocito Englezi, pripremili su im put i pružili im zaštitu, zbog cega su tumacili kur'anske ajete na nacin kojim su služili ideji okupatora i pomagali njihov pravac.
Buduci da Uzvišeni kaže: 'O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nosiocima vlasti od vas.' (En-Nisa', 59.), oni iskrivljavaju znacenje rijeci 'od vas' (minkum), koje sasvim jasno ukazuju na to da nosioci vlasti, kojima se treba pokoravati, moraju biti muslimani, jer se ovim casnim ajetom obraca njima: 'O vjernici...' Kao što kažu strucnjaci u jeziku, rijec 'od' ukazuje na dio cjeline, tj. oni moraju biti od vjernika, kojima se ovaj ajet obraca. Medutim, kadijanije su to sasvim jasno znacenje iskrivili i plasirali drugo, koje su sami izmislili. Oni, naime, kažu da rijeci 'od vas' (minkum) ovdje znace: 'medu vama' (fikum), kako bi se mogle odnositi i na nemuslimanske okupatore, pa je pokornost njima obavezna kao i pokornost Uzvišenom Allahu i Njegovom poslaniku, s.a.v.s.!

Oni su otišli i dalje, proglašavajuci derogaciju džihada, koji je bio obavezan ummetu u vrijeme poslanstva, u vrijeme ashaba, te u vrijeme dobrih generacija našeg ummeta. Oni kažu da za džihadom danas nema potrebe, te da ga je novo poslanstvo dokinulo. Medutim, time se ruši snaga otpora u muslimanskom ummetu, predaje se neprijatelju i podsijecaju se krila ummeta, kako se on ne bi borio ni za ovaj svijet niti branio svoju vjeru. Time se prlja zemlja muslimanskog ummeta, gazi se njegovo dostojanstvo, skrnave se njegove svetosti, tlace se njegovi misionari, smanjuje mu se teritorija, ummet je oduzetih ruku, ne pruža otpor onome ko ga napada, mirno docekuje okupatora i iskazuje mu poštivanje naklonom, te mu dobrovoljno iskazuje pokornost.

Odakle dolazi pogrešno tumacenje Kur'ana?

Namece se jedno vrlo važno pitanje: Odakle dolazi pogrešno tumacenje kur'anskih ajeta? Onaj ko proucava pogrešna tumacenja kur'anskih ajeta – bez obzira da li se radi o tumacenjima raznih klasicnih škola i frakcija ili savremenih škola i pravaca – doci ce do zakljucka da je u svim slucajevima uzrok tome problemu može biti jedna od dvoje: a) neadekvatno znanje i ideje, ili b) pokvaren nijjet i namjera.
Može se desiti da u slucaju neke grupacije ili osobe bude prisutno oboje, što rezultira velikim neredom i zlom. Može se desiti da onaj cije je znanje manjkavo – ako se ne povodi za svojim prohtjevima – odustane od svoga pogrešnog stava i nakaradnog tumacenja kada shvati istinu, kada mu se ukaže na grešku i kada razumije kur'anski tekst na ispravan nacin. Medutim, u slucajevima onog ko ima lošu namjeru, teško je ocekivati da promijeni svoj stav, jer se i na njega odnose rijeci Uzvišenog: '... ko ce uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajuci ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapecatio, a pred oci njegove koprenu stavio?' (El-Džasije, 23.)