ovisnici o drogi naša su velika briga, ali daleko je veći broj onih koji koriste drogu a o kojima

Intervju: prof.dr. Ismet Dizdarevic, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za psihologiju i pedagogiju

Pojedinci nisu mogli izdržati psihicke naboje pa su posegnuli za drogom koja ih, na neki nacin, udaljava od stvarnosti i cini da zaboravljaju ono što ih tišti. Nije to, dakle, samo naš problem. Droga je postala problem svijeta», kaže profesor Dizdarevic isticuci da je problem slobodnog vremena, veoma bitan jer tada se djeca ohrabruju da uzimaju drogu.

Agresija nad Bosnom i Hercegovinom i genocid nad bošnjackim narodom su sistematski i planski provodeni. Profesore Dizdarevic, kako vi, kao psiholog, vidite taj proces i otkuda tolika proizvedena mržnja spram Bošnjaka?
Dr. Dizdarevic: Neosporno, ono što se desilo je rezultat pripreme i planiranja agresije na BiH. Uostalom, i dokumenti, da ne ulazimo sada i u povijesnu dimenziju, to jasno pokazuju. U tom procesu, kada analiziramo psihološke mjere, mi tacno vidimo da su psihološki postupci pratili taj proces planiranja, pratili su zamisao da se prakticki uništi jedan narod. To se najbolje da vidjeti na osnovu analize sredstava informiranja, gdje se da uociti na koji nacin je stvarana psihološka atmosfera koja je pogodovala da masa prihvati to kao neko normalno ponašanje. U taj proces se umiješala i Crkva, a posebno su kumovali i orijentalisti. Naglašavam orijentalisti (srpski) jer su oni mahom, kao poznavaoci islama, propagirali da islam u sebi nosi genocidne namjere. Tumacili su da muslimani žele da unište Srbe. Polazili su od mita Kosova poucavajuci narod, iz generacije u generaciju, da su

Turci cinili tolike zulume, te da oni imaju pravo na osvetu.
Poticatelji mržnje bili su Srpska pravoslavna crkva i Srpska akademija nauka i umjetnosti. Njihova uloga je, prije svega, da promovišu dobro i mir, a ne mržnju. Šta reci?
Dr. Dizadarevic: To je nešto što je nespojivo. Prvo, nespojivo je s etikom intelektualca. Nespojivo je da intelektualac propagira potrebu da se osveti. To je sigurno djelovalo motivaciono na široke mase. Jer, šta drugo - narod misli da su oni njihove vode. U njihovoj psihologiji, onda, takav je zahtjev prihvacen kao neko pravedno djelo. I, Pravoslavna crkva je ucinila ono što je, zaista, nespojivo s vjerom. Ona je isticala i podržavala da grijeh nije ubiti muslimana odnosno Turcina koji je, njihovim rijecima, kriv za nevolje srpskog naroda. Otuda, obicni narod prihvata to sa sviješcu da vrši neko pravedno djelo.

Svijest koja ne priznaje zlocine

Nažalost, poticatelji i sami izvršioci zlocina i dalje ne osjecaju svoju krivicu. Kakva je to psihologija?
Dr. Dizdarevic: Vjerovatno je u svijesti tih najistaknutijih zlocinaca vec postojao rudiment. Postojala je ta destruktivna komponenta. Kada taj rudiment postoji, on se uticajem autoriteta u koje vjeruje (SPC, SANU, i dr.) automatski snaži i krece u akciju. Njegova svijest je tada motivirana osjecanjem da cini dobra djela. U njihovj svijesti, dakle, to ubijanje nije zlocin. Kada bi prihvatili da je zlocin zlocin, tek tada bi moglo doci do otriježnjenja.

To otriježnjenje ce, ocito, dugo trajati?

Dr. Dizdarevic: Analogno tome, uzecu njemacki narod i fašizam u Njemackoj. Njemacki narod je imao Vilija Branta koji se javno izvinio za ucinjeno zlo drugima. Njemacki narod je prošao kroz jednu katarzu. Oni i dalje, iako je prošlo pedeset godina i više, iako se radi o djeci i unucima oceva koji su to pocinili, nose osjecanje krivice, što je pozitivno. Kod ovih drugih to apsolutno ne postoji. Štaviše, oni i dalje Radovana Karadžica slave kao svoga heroja i svoga sveca. To govori da je kod njih prisutno i dalje osjecanje da je to bio spas srpskog naroda. Oni se i dalje služe necim što ne stoji. Njihova katarza ce, sasvim sigurno, trajati poduže.

Istinu o genocidu prenijeti u škole

S druge strane, Bošnjaci su olahko zaboravljali genocide usljed cega su se zlocini opet pojavljivali. Šta uraditi da se to više ne ponavlja?
Dr. Dizdarevic: Zaista je to problem. Kako to objasniti? Ima nešto u našem bošnjackom narodu nešto plemenito, dobronamjerno, cisto. Nema nikakve hile, nikakve mržnje. Bošnjaci su smatrali onako lakonski - pa dobro, desilo se, nece više, i slicno. Medutim, to im se višetruko obijalo o glavu. A, evo, i danas se Bošnjacima pokušava naturiti zaborav u stilu – traba gledati u buducnost, a ne osvrtati se u prošlost. Opet, ista situacija. Moram priznati, Bošnjaci i pored svega, to prihvataju u ime ne znam cega. Kojim putem? Ja mislim da se to sjecanje treba stalno oživljavati, naprimjer: obilježavanjem važnih datuma ili pricanjem o tome putem štampe, filma i sl. Nisam da se to zanemari i zaboravi. Cak sam zastupnik da se o agresiji i genocidu istina govori u školama.
Upravo, iz udžbenika u školama nastoje se izbaciti termini agresija i genocid. Nije li to opet vracanje na stare pozicije?

Dr. Dizdarevic: Za mene je insistiranje na tome neki politicki kompromis koji mi nije jasan. No, u svakom slucaju takvo šta guši istinu. Istina se mora djeci prezentovati. Zašto to kriti.? Zašto djeci uskratiti istinu? Uvijek postoje latentne agresivne snage koje misle da proces nisu završile. Ujedno, mislim da su takva nastojanja kontra svakome sistemu obrazovanja, svakome sistemu socijalizacije.

Bošnjaci se, usljed svoje pozicije, olahko navikavaju i na poziciju žrtve. Nije li i to latentna opasnost?
Dr. Dizdarevic: Sigurno! Osjecanje žrtve treba da postoji, i jesmo bili žrtve. Medutim, istovremeno u unutrašnjem osjecanju trebamo da spoznamo da je fakticki, ta žrtva došla ne našim izazovom. Mi smo jednostavno napadnuti od drugih. Štaviše, nismo isprva mogli shvatiti da to može uraditi komšija. Osjecanje žrtve jeste veliki problem. Ne smijemo se prepustiti i tugovati nad samima sobom. Treba, jednostavno, graditi svijest o tome da se odupremo svakome zlu, pa i takvome kakva je bila srpska agresija.
Kako to institucionalizirati, odnosno, cija je to uloga?
Dr. Dizdarevic: Uloga je to, naravno, društva u cjelini. Doduše, situacija tu nije baš najbolja. Uloga je tu prvenstveno i odjela odgoja koji mora utkati tu našu svijest o sebi. Prvo, tako treba utkati nacionalnu svijest da smo Bošnjaci, drugo - vjersko osjecanje da smo muslimani, i trece da smo državljani BiH. To moramo postaviti, i sistem centralnog odgoja. Ne radi se tu ni o cemu negativnom. Jer, istinski vjernik nije sklon da potcjenjuje drugu vjeru, oni koji vole svoj narod nisu skloni potcjenjivanju drugih naroda, oni koji osjecaju svoje osobenosti nece drugoga dovesti u situaciju potcjenjivanja.
Ratne posljedice su, zasigurno, ostavile duboke traume. Kod nas se bilježi sve veci porast ovisnika o drogi i drugim narkotickim sredstvima. Koji su razlozi za to?

Dr. Dizdarevic: Što se toga tice, možemo to protumaciti i povezati s agresijom. Nešto je sigurno došlo s time. Pojedinci nisu mogli izdržati psihicke naboje pa su posegnuli za drogom koja ih, na neki nacin, udaljava od stvarnosti i cini da zaboravljaju ono što ih tišti. Medutim, mislim da je pojacana upotreba narkotika rezultanta opce situacije u svijetu. Nije to, dakle, samo naš problem. Droga je postala problem svijeta. No, zabrinjavajuce je što to kod nas ide daleko brže nego što sam ocekivao. Možemo to tumaciti našim položajem, otvorenošci granica i slicno, ali, istovremeno, mi ništa ne cinimo da se suprotstavimo tome teretu. Govori se o otvaranju komuna ili džema’ata. Slažem se s time. To treba, ali to je samo za one koji su vec došli u fazu velike ovisnosti. Daleko je veci broj onih o kojima ništa ne znamo, a koji koriste drogu. To ostaju preventivne mjere. Mi cesto govorimo o obitelji. Neosporan je taj faktor. Medutim, daleko su veci problemi, po mome uvjerenju, u slobodnom vremenu. Naime, tada se dešavaju kontakti djece s djecom, tamo se neka djeca ohrabruju da uzimaju drogu. Danas je to, nekako, postao imidž mlade generacije.

Naglašavam, treba jacati svijest djeteta o tome da ono kaže – NE. Možemo se pozivati na mnogo šta, ali je ipak odluka licnosti u tome najvažnija. Ko ce drogi podleci? To su, u svakom slucaju, slabije i sugestivnije osobe, nezadovoljne osobe, osobe koje ne uspostavljaju normalne prijateljske kontakte, osobe kojima treba sigurnost, osobe koje hoce da ispolje neki avanturizam, koji hoce da dokažu da su hrabri i sl. Sve su to momenti koji su u vezi s osobom o kojoj je rijec. Imamo primjer dva brata: jedan ne konzumira drogu, drugi to cini. To znaci da je u pitanju pojedinac. Naravno, djeluju tu i drugi faktori. Tu izuzetno važnu ulogu mogu odigrati mediji. Pisao sam ponešto o tome da mediji moraju daleko više stavljati u program dobre i plemenite stvari. U tom pravcu oni se trebaju bolje organizirati i djelovati. Drago mi je da se i Islamska zajednica ukljucila u akciju. Sigurno ce to poluciti efekat. Svi mi treba da se pokrenemo u tom pravcu.

Medu samoubicama nema istinskih vjernika

Sve je više i suicida?

Dr. Dizdarevic: Iz štampe vidimo da su to ljudi razlicitog uzrasta, ima starijih i mladih. Mi ne znamo koji su to razlozi. Covjek-samoubica uvijek nosi razloge koje ne otkriva. Mi smo tu vjerovatno slijepi za druge. Koji su razlozi. Najcešce se navodi: bolest, duboka depresija, ekonomska situacija... Svi ti razlozi se, sami po sebi, akumuliraju.

Koliko vjera tu može pomoci?

Dr. Dizdarevic: Mogu samo sa sigurnošcu reci da medu tim samoubicama nema dubokih vjernika. To mogu sigurno reci. To jasno govori šta znaci i šta bi znacila vjera.
Ovo šta smo i o cemu smo razgovarali - da li i u kolikoj mjeri prenosite svojim studentima?
Dr. Dizdarevic: Govorim o tome. To, donekle, jeste i u sastavu programa. Jer, kada govorim o traumi ja govorim o traumi agresije i iznosim primjer Sarajeva ili Goražda. Sarajlije su, u ratnom okruženju, lišeni bioloških uvjeta, lišeni informacija i dr. morali akumilirati toliko stresnih situacija da je njihova trauma daleko teža nego onoga vojnika na frontu. To studentima objašnjavam. Neki moji studenti su uradili diplomske radove iz toga podrucja. Jedan magistarski rad bice uskoro na temu: “Psihološka stanja osoba koje traže svoje nestale”, a drugi: “Psihološke metode tortura koje su provedene u logorima”.

Konacno, kako ocjenjujete opce stanje bošnjackoga duha danas?

Dr. Dizdarevic: Moram da kažem da nisam najzadovoljniji time. Ima nešto što je nespojivo s našim mentalitetom, ima neka ravnodušnost, apatija koja može biti vrlo opasna. Istovremeno, ima i neki bunt, bunt koji nije usmjeren u pravcu traženja izlaza, vec bunt sam po sebi. To znaci da je nastupilo stanje deaktivnosti. Ja sam za stanje maksimalne aktivnosti. Bošnjaci su ugroženi necim što je izvan njih samih. Ali, pošto sam ja pristalica traženja razloga u nama - tu tražimo rješenje! Mi mnogo toga ne cinimo, a možemo. Velike vrijednosti držimo u sebi. Bošnjacki narod je stoljecima, i pored mnogih pritisaka izvana, opstajao. Morali smo mnogo toga nauciti više od drugih zarad samoga opstanka. Morali smo znati namjere drugih oko sebe da bismo na osnovu toga razvijali svijest o sebi. Dakle, Bošnjaci imaju dosta toga plemenitog i dobroga što ne ispoljavaju. To se cak sve više i više prigušuje. Nemamo razloga da se svojih vrijednosti stidimo. Trebamo, u tom smislu, biti ponosni na sebe. Imamo nešto što drugi stvarno nemaju.