islamsko drustvo je danas jedino istinski humanisticko drustvo

Intervju: Kemal Zukic, direktor Centra za islamsku arhitekturu Bosne i Hercegovine (CIA)

Islamsko društvo je danas jedino istinski humanisticko društvo, ali ako islamski svijet ostane i dalje nijem i mutav u samoprezentaciji, i dozvoli da ga samo drugi predstavljaju, on ce tonuti sve dublje

N.H.: Predstavljaju vas kao direktora CIA-e. To je pomalo zbunjujuce. Objasnite nam o cemu se radi.

Kemal Zukic: Ja sam na celu jedne bezazlene, humane i plemenite institucije i niko ne treba da zazire od nas. CIA je skracenica od Centar za islamsku arhitekturu. Mi smo služba Islamske zajednice BiH zadužena za sve poslove u vezi sa džamijama. Jasno je da 1.250 bosanskih džamija predstavlja nemjerljivu vrijednost, ali isto tako i ogromno materijalno bogatstvo. Ti su objekti izloženi razlicitim vrstama udara od strane razlicitih država, institucija i pojedinaca koji više od 100 godina pokušavaju da na najperfidniji nacin smanje broj džamija, a najradije bi ih sasvim zbrisali sa lica zemlje. Nasuprot tih brojnih organizovanih nasrtljivaca i uništivaca džamija, tokom tih stotinjak godina, stoji nesebicni entuzijazam pojedinaca džematlija koji brane svoje džamije.
Nažalost, ti plemeniti ljudi ne raspolažu finansijskim sredstvima, jer su vakufi sistematski pljackani a osim toga ti ljudi nisu ni profesionalci graditelji. Rezultat tog nesrazmjera u odnosu snaga rušenja i snaga zaštite je žalosno stanje džamija u BiH. Svakako je trebalo, u trenutku kad su jasno otkriveni nasrtljivci na džamije, odmah oformiti odbrambene mehanizme i institucije. Medutim, strucna institucija za brigu o džamijama osnovana je tek pred kraj agresije, u ljeto 1995. godine, uz veliki licni angažman reisu-l-uleme dr. Cerica. Imamo, dakle konacno, tu instituciju, istina malobrojnu po osoblju i sa stotinjak godina zakašnjenja. Sada groznicavo, u jako teškim uslovima, spašavamo što se spasiti može. Nakon stogodišnjeg intenzivnog uništavanja džamija u ratovima, kao i u miru, te nakon razornog, zlocinackog ataka na džamije tokom agresije 1992-1995. godine, stanje je tragicno, ocajno, tako da je teško zamisliti da može biti teže.

N.H.: Zanima nas kakve usluge od CIA BiH mogu zatražiti i dobiti ljudi sa terena, širom Bosne, kad rade nešto na svojim džamijama?

Kemal Zukic: Radni zadaci CIA zamišljeni su vrlo ambiciozno, ali pod pretpostavkom da ce biti oko 60 zaposlenih. Zadaci ostaju isti i sada kada nas je samo cetvero. Ti zadaci su grupisani u desetak grupa zadataka. Radimo na registrovanju ratnih šteta i to prenosimo, u formi knjige koja je prevedena na engleski (ali nije još odštampana) i brojnim istražiteljskim timovima Haškog tribunala. Vršimo i finansijsku procjenu tih šteta, što je obiman i složen posao. Pomažemo medžlisima IZ i džematima u kontaktima sa organima državne uprave u vezi sa urbanistickim saglasnostima i odobrenjima za gradenje, a dajemo i strucna mišljenja u postupku izdavanja saglasnosti Rijaseta IZ. Vjerujem da bi tu naša pomoc mogla biti najveca.

N.H.: Šta je sa projektnom dokumentacijom?

Kemal Zukic: Mi nismo registrovani za izradu projektne dokumentacije a inace bi nam za obavljanje tog posla trebalo još bar pet do deset raznih specijalista.
Odmah po osnivanju Centra mi smo preuzeli kopije postojecih, predratnih tipskih projekata i tokom ovih godina smo ih podijelili džematima. Sada je moguce uzeti matrice i napraviti kopije za vlastite potrebe.
Uradili smo do sada 8 idejnih projekata islamskih centara razlicitih velicina i organizovali izradu izvedbenih projekata. Te idejne projekte radimo besplatno i to je dragocjena pomoc džematlijama na pocetku aktivnosti, kada nema novaca, a na osnovu tih idejnih projekata možemo uraditi aproksimativni predracun i poceti akciju traženja donatora ili prikupljanja novca.

Prioritete u gradnji džamija odreduju donatori

N.H.: Izgradnju džamija svakako diktiraju i donatori. Koliko Islamska zajednica i CIA tu mogu imati upliva i uvesti reda?

Kemal Zukic: U pravilu, onaj ko daje novac odreduje prioritete i pravila. Mi nastojimo ostvariti odredeni uticaj ali je konacna odluka na donatoru.
Svakako bi bilo neuporedivo korisnije kada bismo mi odredivali prioritete i narocito velicinu objekata prema našim normativima.
Generalno se mora reci da je prava sreca za Bošnjake što imaju prijatelje u bogatim islamskim zemljama. Nama je trebala ogromna pomoc nakon razaranja u agresiji. Ipak, ne mogu da ne izrazim žaljenje da ta pomoc, tolika kolika je bila, nije utrošena prema našim prioritetima i programima. S kolicinom novca koja utrošena korist je mogla biti višestruko veca.
Da ne bude dileme, beskrajno smo zahvalni donatorima iz islamskih zemalja, narocito iz Saudijske Arabije. To se narocito osjeti sada kada je ta pomoc gotovo presahla.

N.H.: Obnovu i izgradnju džamija stalno prate primjedbe zašto se grade džamije a ne fabrike. To stvarno izgleda kao vrlo logicna primjedba.

Kemal Zukic: To je sjajno smišljena floskula koja je toliko efektna da na nju cesto nasjedaju i dobri Bošnjaci vjernici.
Izgradnja džamija i fabrika su dvije toliko razlicite stvari da prosto nemaju dodirnih tacaka.
Džamije grade vjernici, plemeniti donatori koji nemaju nikakva znanja o biznisu. Oni daju namjenski novac za džamiju i svako eventualno korištenje tog novca za bilo kakve druge svrhe bilo bi nenamjensko trošenje sredstava, to jest kriminal.
Fabrike grade biznismeni koji treba da znaju brojne faktore ako ne žele da bankrotiraju. Treba znati da li ima sirovine, koliko je taj resurs udaljen od fabrike, da li ima kvalifikovane radne snage, za koje tržište ce raditi ta fabrika, kako ce se izaci na kraj sa konkurencijom, hoce li taj proizvodni kapacitet rentabilno poslovati i još mnogo toga. Kada bi se novac dobrotvora i uložio u neku fabriku, bila bi to još jedna promašena investicija kakvih je bilo bezbroj u komunistickoj Jugoslaviji. A to je nesreca a ne korist za taj kraj.
Samo prakticne i dobre racundžije, oni koji traže dobit, mogu izgraditi rentabilnu i uspješnu fabriku. A njih treba ovdje dovesti neko drugi a ne džematlije.
Plemeniti dobrotvori grade džamije i pri tome ne moraju imati pojma o biznisu.
Ta floskula o džamijama i fabrikama je sabiranje krušaka i jabuka. To su dva suprotna pojma.
Popravak i izgradnja džamija je jedan od rijetkih, ako ne i jedini posao u Bosni koji ide uspješno. Zasnovan je na entuzijazmu brojnih bezimenih vjernika. I umjesto pohvala, umjesto da drugima da ta aktivnost posluži kao uzor, imamo podmetanja u vidu ove floskule. Naši ljudi su ponekad zaista krajnje nerazumni, što bi rekao Bašeskija.

Svijet se dehumanizirao

N.H.: Da predemo na lakše teme. Vi ste poznati kao svjetski putnik. Proputovali ste planetom i tako ostvarili san svakog Bošnjaka. Kako ste to uspjeli?

Kemal Zukic: Putovanje svijetom je velika, najcešce neostvarena želja svakog Bošnjaka i Bošnjakinje. Nekad u prošlosti bi se ljudi ovih krajeva otisnuli u svijet samo sa jednom pogacom u torbi i vracali se nakon desetak godina.
Sada, nažalost, svijet se toliko dehumanizirao da takva avantura naprosto nije moguca. Mora se imati novac.
Ja sam imao srece. Kao arhitekta, citav život sam radio i privatno, pored redovnog posla i sav taj novac sam trošio na putovanja. Kad sam nedavno sveo grubu racunicu, ispalo je da sam tako spiskao oko 380.000 DM. Mogao sam sad imati nekoliko kuca. Ali, ne žalim ništa. Imam silno bogatstvo u svojim sjecanjima.

N.H.:To je skupo zadovoljstvo. Da li se isplati sharciti toliko novac samo za vlastito zadovoljstvo?

Kemal Zukic: Ne, nipošto. Samo licno zadovoljstvo ne vrijedi tog novca. Ja bih zabranio svakom da putuje ako je to samo za licno zadovoljstvo.
Moja putovanja su višeznacna i korisna.
Kao prvo, za svako putovanje ja obavljam višegodišnje pripreme. Citam historiju, upoznajem arhitekturu, slikarstvo i književnost naroda kojim idem u goste. Takva priprema, samo za put u Irak, trajala je više od 20 godina.
Tokom puta, na koji idem širom otvorena srca, bez predrasuda, prosto upijam svim culima zemlju, narod, gradove, objekte, umjetnine, mentalitet i obicaje. Pri tome povezujem dugu historiju i sadašnjost. Sve to registrujem u detaljnim dnevnicama koje pišem u gluha doba noci u hotelu, zatim snimam filmove, slajdove, fotose i pravim skice i akvarele. Na kraju je to obimna dokumentacija preko koje lahko ponovo doživljavam ta putovanja u skoro istom intenzitetu.

Autor knjige o islamskoj arhitekturi

N.H.: Šta se zatim dešava s tim materijalom nakon putovanja?

Kemal Zukic: Osim mog licnog uživanja, uz brojna podsjecanja, imaju tu i dvije korisne aktivnosti.
Prva je u vezi s mojom strukom: arhitekturom, slikarstvom i primijenjenom umjetnosti. Skoro 40 godina prevodim sa cetiri jezika literaturu iz tih oblasti. Usput se užasno ljutim i sekiram jer se stalno uvjeravam koliko su neadekvatno i cesto zlonamjerno predstavljene cjelokupne islamske likovne umjetnosti. Ne postoji niti jedna obimnija knjiga iz tih oblasti ciji je autor musliman i koja cjelovito obraduje bar jednu manju temu.
Nakon cetrdeset godina prevodenja, putovanja, registrovanja i analiziranja konacno sam se odlucio da sve to kompletiram u knjigu pod naslovom “Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjene umjetnosti”. Ta je knjiga zaista jedinstvena u svijetu jer na preko 1400 stranica, u dva toma, sa 1650 crteža, nacrta i skica i 550 kolor fotografija prvi put cjelovito predstavlja sve islamske likovne umjetnosti tokom 14 stoljeca na cijeloj planeti, tamo gdje ima muslimana. Ova knjiga prvi put cjelovito predstavlja svih šest škola islamskog minijaturnog slikarstva i njihove medusobne uticaje, dok ne postoji niti jedna knjiga koja cjelovito predstavlja samo jednu od tih škola.

A mi smo “narod Knjige!”
Pored ove knjige napisao sam i knjigu “Islamic Architecture in the Balkans and Bosnia and Herzegovina” koju je ISESCO objavio na engleskom i arapskom jeziku.
Drugo polje djelovanja su putopisi. To nije strucna literatura nego beletristika za šire citateljstvo. Svi putopisi koje sam dosad objavljivao na razne nacine, sada su skupljeni u deset tematskih knjiga pod zajednickim naslovom “Lijepi bijeli svijet”. To je zbirka koja prikazuje cijelu planetu videnu ocima jednog bošnjackog tersa. Kada bi bile štampane i kada bi ih naši Bošnjaci procitali, imali bi kompletan doživljaj svijeta, kao da su ga sami vidjeli. To bi bilo i od prakticne koristi zbog toga što su Bosna i ostatak svijeta u potpunom neshvatanju i nesporazumu, i samo se cude jedni drugima.

Do sada su zenicki izdavac Minex i njegov direktor Ibrahim Meškic uspjeli štampati dvije od tih deset knjiga. To su “Zmijski cvor – na zemlji sunita i šiita” koji obraduje kolijevke ljudske civilizacije u Iraku i Iranu, i “Odazivam Ti se, Bože moj, odazivam Ti se”, što je putopis sa hadždža. Ja sam hadždž doživio snažno preko svih ocekivanja. Zato sam osjecao obavezu da taj doživljaj podijelim sa drugima preko ove knjige.
Obje knjige su obogacene ilustracijama u tehnici akvarela, slikarskoj tehnici kojom se bavim vec preko 50 godina.
Nadam se da ce Minex smoci snage, uz neciju eventualnu pomoc, da štampa bar prvih pet knjiga cime bi se kompletiralo predstavljanje cisto islamskih zemalja. Drugih pet mješovito obraduju zemlje islama, krišcanstva i budizma.
Živim za dan da vidim te knjige, da ih mnogi Bošnjaci procitaju i da cujem njihova mišljenja, pa ma kakva bila.

Kad ste vec potrošili život na upoznavanje islamskog svijeta, šta smatrate kljucnim problemom svijeta islama koji ocito mnogo volite?

Kemal Zukic: Ne, nije to nikako ni fundamentalizam, ni ekstremizam a pogotovo ne terorizam. To su izmišljotine koje su nam drugi natovarili na leda, a mi nemamo ni snage ni znanja da ih stresemo sa sebe.
Ustvari, sve to je proizašlo i bilo moguce samo zahvaljujuci jednoj kljucnoj, strašnoj i gotovo samoubilackoj slabosti svijeta islama a to je - odsustvo samoprezentacije.
Sve vjerske i nacionalne grupacije same sebe predstavljaju ostatku svijeta, isticuci pri tome vlastitie prednosti i pravdajuci mahane.
Samo islamski svijet predstavljaju svi drugi, samo ne muslimani.
O islamskoj arhitekturi, naprimjer, pišu Englezi, Amerikanci, Francuzi, Rusi, Talijani, Španjolci, Jevreji ... svi, samo ne muslimani.
Zbog toga su islamska civilizacija, kultura i umjetnost višestruko potcijenjeni u ostatku svijeta.
Zbog toga niko na Zapadu ne govori o tome da je islamsko društvo ovog casa jedino istinski humanisticko društvo koje može poslužiti kao uzor ostalima u opcoj krizi humanizma.
U tom vakumu naše šutnje o nama ima previše slobodnog prostora za tlapnje o islamskom terorizmu.
Položaj žene u islamskom društvu, naprimjer, je tako nakaradno predstavljen u odnosu na položaj kršcanke u svijetu kršcanstva, da je to javna sramota i nemoral.
Tako je sa svim oblastima.

Rezultat odsustva samoprezentacije je i to da nedorasli politicki lideri u svijetu srozavaju islamsku civilizaciju ispod svake moralne razine jer im mi prije toga nismo rekli da je, naprimjer, Irak, stara Mezopotamija, istinska kolijevka ljudske civilizacije, kulture i umjetnosti. Tamo su ljudi prije više milenija pronašli sve što je simbol ljudske civilizacije: kuce, hramove, skulpture, mozaike, stubove, grede, svodove, kupole, banke, novac, demokratiju, pecate, muzicke instrumente, nakit ... sve.
Ako islamski svijet ostane i dalje tako nijem i mutav u samoprezentaciji, on ce tonuti sve dublje.
Ako se “narod Knjige” ne vrati knjizi, teško njemu.

Ako se oglušimo o prvu Božiju naredbu Ikre mi cemo biti sluge slabijima od nas.
Kad ce to biti i na koji nacin ce se izvršiti taj zaokret samoprezentacije teško je reci.
Iskustva sa mojim knjigama su zastrašujuca i prosto me hvata panika.
Ono što važi za citav islamski svijet, u još vecoj mjeri važi za Bosnu i Bošnjake. Jer, mi smo, ovog casa, najugroženiji narod na planeti, narod na ivici nestanka.
Uz Allahovu, dž.š, pomoc, jedino samosvijest o vlastitim vrijednostima, koju može podici jedino i iskljucivo knjiga, može nas spasiti.
Probudimo se, prihvatimo se knjiga, zamislimo se nad našim stanjem i sudbinom i ucinimo ono što moramo, bar za našu djecu ako vec necemo za sebe.