islamski preporod i pravac olaksavanja i obveseljavanja 2

U današnjem vremenu vrše se strahoviti pritisci na islam i muslimane. Brojne su metode i instrumenti koji se koriste u tom pogledu. Drastican primjer je konstantno optuživanje islama i muslimana za ekstremizam, fanatizam, fundamentalizam, itd. Takve tvrdnje uveliko idu u prilog tendencijama koje nastoje prikazati muslimane kao teroriste ili, u najmanju ruku, da tolerišu teroristicke akcije koje se cesto dešavaju u posljednje vrijeme. Medutim, da li je to doista tako? Ovaj rad odgovara na brojna pitanja u vezi s procesom savremenog islamskog budenja (es-sahve el-islamijje) koji se s pravom može smatrati opcim islamskim preporodom. Autor ovog rada, Šejh dr. Jusuf el-Karadavi, pripada onoj (malobrojnoj) vrsti savremenih islamskih ucenjaka koji su objedinili veliko znanje u svim klasicnim islamskim disciplinama s razumijevanjem duha vremena u kojem se živi. Upravo ta uvezanost klasicnog s potrebama savremenog jeste jedna od glavnih karakteristika naucnog i idejnog opusa ovog svestranog alima koji uživa respekt u srcima miliona muslimana diljem svijeta. Prepoznatljiv je po svom srednjem ili umjerenom pravcu (el-vesatijje) koji ne dozvoljava opuštenost u vjeri niti toleriše ekstremizam. Ovaj rad daje smjernice na putu savremenog islamskog budenja.

Iz pretjerivanja i nemarnosti ka sredini i umjerenosti

Prenosi se od Burejde el-Eslemija, r.a, da je rekao: “Jedan dan izašao sam zbog neke potrebe i, neocekivano, primijetio sam Poslanika, s.a.v.s, kako ide ispred mene. Kada sam ga sustigao, on me uzeo za ruku, te smo zajedno krenuli dalje. Iduci tako naišli smo pored jednog covjeka koji je klanjao namaz mnogo cineci ruku’e i sedžde. “Šta misliš,“ – upitao je Allahov poslanik, s.a.v.s, - “da li on to cini da bi ga neko vidio?” “Allah i Njegov poslanik najbolje znaju!” – odgovorio sam. Poslanik je tada pustio moju ruku, te je sastavivši svoje dvije ruke poceo da ih podiže i pokazuje njima, govoreci:
“Držite se srednjeg puta! Držite se srednjeg puta! Držite se srednjeg puta! Doista, onaj ko se bude nadmetao s ovom vjerom, neka zna da ce ga ona pobijediti!”

Pretjerivanje i nemarnost dvije su krajnosti koje se jasno uocavaju u postupcima pojedinih zagovornika islamskog preporoda. Doista, bio bi veliki hajr da se i jedni i drugi vrate srednjem putu i umjerenosti, jer upravo taj put je pokazatelj zrelosti koji ocekujemo od preporoda.
Posmatrajuci naš pristup Kur’anu, primijetit cemo da postoje ljudi koji ne prihvataju nikakvo novo razumijevanje nekog kur’anskog ajeta ili Poslanikovog, s.a.v.s, hadisa, cak ni u slucaju da u prilog takvom razumijevanju svjedoce jezik i kontekst iz kojeg se ono može izvuci, odnosno sukladnost takvog razumijevanja s duhom islama i cinjenica da ono nije u suprotnosti s nekim potvrdenim tekstom ili šerijatskim pravilom. Novo razumijevanje odbacuje se samo zbog toga što je novo i što ga nije spomenuo niko od ranijih komentatora Kur’ana i hadisa.
Nasuprot toj grupi su oni koji otvaraju vrata proizvoljnim i neutemeljenim tumacenjima, koja uveliko podsjecaju na “batinijska tumacenja” (te’vilatu-l-batinijje) ciji protagonisti su mijenjali pravo znacenje i iskrivljavali Allahov, dž.š, govor, nastojeci da ga protumace na nacin “o kojem Allah, dž.š, nikakav dokaz nije poslao”.
U takvoj situaciji ispravno bi bilo postupiti na slijedeci nacin: Ne treba “širom” otvarati vrata svakom tefsiru i tumacenju, jer bismo tako otvorili mogucnost “poigravanja” sa svetim tekstovima od strane onih koje to žele. Na taj nacin bi rijeci i jezicke forme upotrijebljene u tim tekstovima izgubile svoj pravi smisao i znacenje. Ljudi bi tada govorili o Allahu, dž.š, ono što ne znaju jer se ne bi pridržavali temeljnih tefsirskih pravila i principa. U tom slucaju, takoder, nebi bilo vracanja velikanima tefsirske znanosti s ciljem traženja upute i orijentira u onome što su oni, na osnovu tradicije i svoga znanja, rekli u vezi s razumijevanjem odredenih tekstova. Moguce je da u odredenim pitanjima postoji jasan tekst ili nedvojbeni konsenzus (’idžmã’), te zato nije dozvoljeno da budu zapostavljeni zbog mišljenja nekog Zejda ili ’Amra.

To ni u kom slucaju ne znaci da mi odbacujemo svaku inovaciju u tefsiru. Naprotiv, ne postoji zapreka da ti novi pristupi u tumacenju budu primljeni, pod uvjetom da je pravac ispravan i da je ono što se govori ustanovljeno na osnovu naucne metodologije koju su uspostavili strucnjaci za tefsir. Allah, dž.š, u Kur’anu kaže: “I niko te nece obavijestiti kao onaj koji zna”. (Fatir, 14)
Postoje brojni savremeni komentari odredenih kur’anskih ajeta ili Poslanikovih, s.a.v.s, hadisa, koji su naišli na dobar prijem kompetentnih muslimanskih ucenjaka. Niko nije osporio te komentare i pored cinjenice da oni predstavljaju nešto što je novo i neobicno.

Odnos prema sunnetu

Kada je u pitanju odnos prema Poslanikovom sunnetu i njegovoj autenticnosti primijeticemo kako neki uobraženi i ljudi koji su se uzdigli, odbacuju ãhãd-hadise , tvrdeci da ti hadisi ne ukazuju na relevantno znanje, vec su samo u domenu pretpostavke (ez-zann). A pretpostavka, smatraju oni, istini ništa ne koristi!
Neki od njih odbacuju autenticne i poznate hadise samo zbog toga što su, po njihovom mišljenju, “nevjerovatni”. Primjer za to su hadisi koji govore o ponovnom pojavljivanju/silasku Isa, a.s. Neki su te hadise odbacili tako što su ih proizvoljno protumacili, a onda ih na osnovu takvog interpretiranja proglasili neprihvatljivim.
Postoje tendencije koje odbacuju ono što je Poslanik rekao, a prihvataju samo ono što je uradio.
Neki opet ne prihvataju sunnet, tvrdeci da je dovoljan Kur’an, koji je “ objavljen da bi svaku stvar pojasnio”, te zato nema potrebe za necim drugim.

Nasuprot tim tendencijama imamo one koji prihvataju sve što se nalazi u hadiskim zbirkama, bez obzira bilo to vjerodostojno ili ne. Medu takvima ima i onih koji odbijaju cak i samu pomisao da su ãhãd-hadisi ipak nešto što je u domenu pretpostavke, te tim hadisima daju status onog u što nema ni najmanje sumnje.
Iz takvog odnosa proistice da je onaj ko ne prihvati neki hadis zbog odredenog obzira, smatrajuci da je to opravdano, postao otpadnik od islama!! Medutim, ko može osporiti najvecim muslimanskim pravnim autoritetima (kibaru eimmeti mine-l-fukahai) to što nisu uvažili odredene hadise zbog njihove oprecnosti s drugim relevantnim šerijatskim argumentima? Upravo zbog toga oni nisu prihvatili odredene hadise ili u vezi s tim pitanjem nisu zauzeli konacan stav. Ponekad su takvim hadisima davali pozitivno znacenje putem prihvatljivog interpretiranja (te'vila). To je bio razlog da budu predmetom napada zagovornika spomenutih tendencija, koji su i njih i njihove sljedbenike optuživali za namjerno suprotstavljanje i ostavljanje sunneta.
Medutim, i jedan i drugi pristup sunnetu su pogrešni, jer predstavljaju dvije krajnosti u pristupu Allahovoj vjeri.

Musliman ni u kom slucaj ne može reci da mu sunnet ne treba! Kako bi mogao to kazati kad sunnet Allahovog poslanika, s.a.v.s, predstavlja teoretsku razradu i prakticnu primjenu Kur’ana casnog. Ni Kur’an ni islam ne mogu se pravilno shvatiti i upoznati bez Poslanikovog sunneta. Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada je kazao: “A tebi (Muhammede) objavljujemo Kur’an da bi ti (svojim sunnetom) objasnio ljudima ono što ime se objavljuje”. (En-Nahl, 44)
Da nema Poslanikovog sunneta, ne bismo znali suštinu temeljnih islamskih propisa koje nam je Svevišnji u Kur’anu naredio da cinimo, poput namaza, zekjata, posta i hadždža. Sve to objasnio je Poslanik, s.a.v.s, svojim rijecima, praksom i odredbama. On je rekao: “Klanjate kao što vidite da ja klanjam! Vaše obrede uzimajte od mene!”
U Kur’anu postoje brojni mudžmel, tj. nedovoljno objašnjeni pojmovi. Njihovo pojašnjenje imamo u sunnetu. Takoder, u Kur’anu postoje opci ('am) pojmovi ciju konkretizaciju (tahsis) nalazimo u sunnetu. Isti je slucaj i sa tzv. mutlak (neogranicenim) pojmovima. Njihovo ogranicenje (takjid), takoder, nalazimo u sunnetu. Sve to ubraja se u tzv. bejãn, tj. pojašnjenje koje je Svevišnji povjerio Svome poslaniku.
Ukazujuci na opasnost od onih koji odbacuju njegov sunnet, Poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Meni je, doista, dãt Kur'an i nešto slicno njemu!”

Mišljenje da ãhãd-hadisi ukazuju na znanje koje je samo u domenu pretpostavki (ez-zann), a pretpostavka istini ne koristi, ne mora se uvijek prihvatiti kao tacna. Sãmo pretpostavljanje ne bi bilo dovoljno u slucaju uspostavljanja temeljnih ucenja islamskog vjerovanja (akaida), jer u tim segmentima mora se argumentirati dokazima u koje nema ni najmanje sumnje.
Medutim, za propise prakticne naravi (el-ahkjam el-amelijje), dovoljno je imati dokaz koji ima status preovladujuce pretpostavke (ez-zann er-radžih), s obzirom da je to ono što je s lahkocom dostupno ljudima. U protivnom, ljudski interes bio bi oštecen.
Poznati islamski autoritet, imam Eš-Šãtibi spomenuo je da je neispravna pretpostavka (ez-zann el-merdud) koja se ne temelji na cvrstom osnovu. Iz toga proistice da ono što se bazira na cvrstim temeljima ne potpada pod tu kategoriju.
Što se tice onih koji sasvim autenticne i vjerodostojne hadise tumace onako kako žele a onda ih na osnovu tog tumacenja odbacuju, u tom pogledu vidjeli smo, doista, cudne stvari. Kao primjer navešcemo one koji odbacuju hadis koji prenose Buharija i Muslim u vezi sa sukobom izmedu muslimana i jevreja. U tom hadisu navodi se “da Sudnji dan nece nastupiti dok muslimani ne povedu rat protiv jevreja. U tom ratu ce muslimani pobijediti i jevreji ce poceti da se sakrivaju iza kamenja (i drveca) koje ce progovoriti i reci: O Allahov robe, o muslimanu, iza mene se skriva jevrej, dodi pa ga ubij!”

Dokaz onih koji odbacuju ovaj hadis je tvrdnja “da on umanjuje spremanje muslimana za borbu protiv jevreja, jer, implicite, on poziva na uzdanje u natprirodne (gajb) stvari kao što su govor drveca i kamenja”.
Medutim, znacenje hadisa suprotno je onome što oni tvrde. Hadis jaca volju muslimana i ispunjava njegovo srce potpunim ubjedenjem da je rješenje naših problema s jevrejima u borbi i oružju i da ce pobjedonosna bitka, bez dvojbe, doci. U toj bici svaka stvar u prirodi, ukljucujuci i drvece i kamenje, bice na strani muslimana i ukazivace na njihovog neprijatelja otkrivajuci njegove slabosti. Svejedno je, da li ce kamen “govoriti” pravim govorom (bilisani-l-mekal), što Allahu, dž.š, nije teško, ili ce taj “govor” biti jezikom stanja (hâla)”. Arapi su davno rekli: “Jezik hãla je rjecitiji od jezika mekãla”.
S onim koga Allah potpomogne je svaka stvar. cak i zemlja i cijela priroda! A onaj ko ostane bez Allahove podrške, sve ce biti protiv njega, cak i oružje koje nosi u ruci! To smo jasno vidjeli i u ratu izmedu Arapa i Jevreja, 1967. godine. Arapi su tada imali mnogo oružja, ali im ono nije ništa pomoglo. Ostavili su ga kao “dobar zalogaj” i ogroman ratni plijen svojim neprijateljima.

Tendecije koje ne prihvataju Poslanikov sunnet ponekad odbacuju pojedine hadise samo zbog neke svoje fikcije, koja u stvarnosti nema nikakvo naucno utemeljenje. Ocit primjer takvog ponašanja imamo u slucaju “smjelog uobraženka” koji je odbacio hadis zabilježen u Buharijinom Sahihu u kojem stoji “da su se mladici iz Habeša (Abesinije), u džamiji, za vrijeme bajramskih blagdana, igrali sa svojim kopljima”. Džamija, po njegovom mišljenju, nije nikakav sportsko-rekreacioni centar u kojem bi se igralo s kopljima!
Doista, odakle i na osnovu cega je ovaj uobraženko odredio ulogu džamije i sveo je samo na obredoslovne radnje poput namaza, i ništa više!? On je to ucinio na osnovu proizvoljnog rezonovanja i zablude. Vjerovatno mu je u tome pomoglo stanje u kakvom su se našle džamije u vremenu muslimanske zaostalosti i letargije. Ukoliko je htio da upozna istinsku ulogu džamije u životu, onda je, svakako, trebalo da se vrati vremenu Poslanika, s.a.v.s, i njegovih ashaba. U to vrijeme džamija je bila centar misionarstva, državna ustanova i glavna osovina oko koje su se okretale sve islamske aktivnosti.

Ova skupina je, dakle, pretjerala u odbacivanju Poslanikovog sunneta. Nasuprot njima imamo one koji su, opet, pretjerali u njegovom potvrdivanju. Medu njima ima takvih koji uzimaju slabe (da'if) hadise u domenu govora o vrijednostima nekih djela (feda’ilu-l-e’amãl) ili, pak, kada je rijec o omiljãvanju vjere (tergib), odnosno zastrašivanju od griješenja (terhib). To, i pored cinjenice da takvi hadisi cesto sadrže pretjeranosti i prekomjernosti koje uveliko doprinose destrukciji ideje vjere u ocima savremenog covjeka. Savremeni razum jako je kritican i sklon da sve podvrgava testiranju i eksperimentu. Zato je potrebno biti veoma oprezan prilikom plasiranja takvih hadisa, jer sasvim je dovoljno ono što imamo u autenticnim (sahih i hasen) predajama.
Medu protagonistima pretjeranog potvrdivanja sunneta ima i onih koji su, npr. pronašli nekakav “usamljen” hadis koji nije zabilježio ni Buharija ni Muslim u svojim zbirkama hadisa. Njega, takoder, ne prenosi niko od autora šest, sedam, osam ili devet poznatih hadiskih zbirki. (Ovdje mislimo na Buhãrijin i Muslimov Sahih, Sunene Ebu Dãvuda, Tirmizija, Nesãija, Ibn Mãdže, Dãrimija, Mãlikov Muvetta'i Ahmedov Musned). I onda, takvim hadisom žele argumentovati propis o zabrani neke stvari, dolazeci tako u koliziju s vecinom islamskih pravnika koji smatraju da to nije zabranjeno.

Pomirenje selefija i sufija

U pristupu vjeri mi pozivamo ka “srednjem putu” (el-vesatijje). Time istovremeno suzbijamo i ekstremizam i nemarnost u vjeri. Taj “srednji put” se, izmedu ostalog, ispoljava i kroz naše nastojanje da izgradimo “most pomirenja” izmedu selefija i sufija. Tako cemo od obje škole uzeti najbolje što imaju i uspostaviti vrlo korisnu sintezu.
U tome se možemo ugledati na pcelu koja se hrani razlicitim plodovima, iduci poslušno stazama svoga Gospodara, i iz tog raznovrsnog bilja izlazi pice razlicitih boja koje je lijek ljudima.
Mi smatramo da je potrebno angažovati se u pravcu “posufljivanja” selefija (tasvifu-s-selefijje), odnosno “poselefljivanja” sufija (teslifu-s-selefijje), jer nama je, doista, potreban selefijski pravac s dubokom dozom duhovne produbljenosti (selefijjetun mutesavvifetun), odnosno duhovnost uokvirena selefijskim pravcem (sufijjetun mutesellifetun).
Postoje pojedinci koji tvrde da su “ortodoksni” sljedbenici selefijskog pravca (es-selefijje el-hakkah), ali im nedostaje bljesak duhovnosti i snaga imãnske prefinjenosti koja bi omekšala njihova suhoparna srca i istancala njihove osjecaje. To bi pobudilo u njihovim dušama poseban imãnski senzibilitet za pojmove kao što su nada, strahopoštovanje, stid, ljubav, cežnja, prijaznost, zadovoljstvo; jednom rijecju ono što sufije oznacavaju pojmom el-ahvãl (stanja). O toj temi pisao je poznati autoritet - šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svojoj poslanici koja se zove Et-Tuhfetu-l-'irakijje fi-l-e'amãli-l-kalbijje”. O tome je, takoder, pisao i to vrlo opširno, imam Ibnu-l-Kajjim u više svojih dijela.

Sufije su vrhunski strucnjaci u toj oblasti. Zato, neka se okoristi od njih išcitavanjem njihovih umjerenih knjiga ili konkretnim druženjem s njihovim iskrenim autoritetima. Odgajanje metodom konkretnog uzora i posmatranja njegovog stanja ucinkovitije je od odgoja govorom i pricom.
Evidentno je da i medu sufijama imamo onih kojima nedostaje preciznosti u pridržavanja onoga na cemu je bio selef ovog ummeta. To se narocito ocituje kada je u pitanju odnos prema šerijatskim tekstovima i odredbama u vezi s obredoslovljem (el-'ibãdãt), poslovanjem (el-mu'ãmelãt) i kulturom ponašanja (el-edeb). U svemu tome potebna je krajnja opreznost i ogranicavanje. Zato nije cudno što je nepridržavanje tih normi, u slucaju nekih sufija, dovelo do toga da su im se odredeni oblici širka uvukli u akidu (vjerovanje), te da u obredoslovlju imaju novotarija (bid’ata). Evidentni su, takoder, i neki prijestupi u nacinu obavljanja zikra, kao i negativnosti u odgoju i ahlaku.
Mjerilo prema kojem se treba ravnati u svemu tome su ucenjaci selefi-saliha. Oni su insistirali na strogom pridržavanju Kur’ana i sunneta i upozoravali na svaku novotariju. Smatram da imam Ibn Tejmijje i imam Ibnu-l-Kajjim predstavljaju, kada je rijec o ovom pitanju, srednji i umjereni pravac.

Ibn Tejmijje naglasio je vrijednost ispravnog tesavvufa i njegovih autoriteta koji nemaju nikakvu vezu s idejnim i prakticnim bid’atima. On je prokomentarisao neke misli koje je iznio veliki odgajatelj šejh ’Abdul-l-Kãdir el-Džejlãni u djelu Futuh-l-gajb, izrazivši se veoma pozitivno o njegovoj recenici: “Pravi covjek je onaj ko suzbija kâder (Božije odredenje) drugim kâderom”. On se, takoder, usprotivio stavu onih koji su, bez razlikovanja, napadali sve sufije. U tom smislu je rekao: “Oni (sufije) su poput ostalih grupacija ovog ummeta. Medu njima, kao i medu teolozima (el-mutekellimune) i pravnicima (el-fukahã'), ima onih koji su sami sebi nepravdu nanijeli. Ima ih i umjerenih. A ima i onih koji su, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašili”.

Ko je citao Ibn Tejmijjine fetve, narocito ona dva dijela u vezi s tesvvufom i duhovnošcu, sasvim jasno to primjecuje. A ko je, opet, proucavao životopis tog covjeka i pratio njegov životni put, primijetit ce da je on, zaista, velikan koji je živio ne za sebe, vec za Allaha i Njegovu vjeru. On je pripadao onoj kategoriji ljudi koji su davali prednost unutarnjem nad vanjskim, suštini nad formom i srcu nad tijelom.
Ta cinjenica još je uocljivija u djelima njegovog ucenika imama Ibnu-l-Kajjima, koji je iz oblasti tesavvufa napisao nekoliko veoma vrijednih djela, poput: “El-Dževãbu-l-k jãfi limen se'ele 'ani-d-devãi-š-šãfi”, “’Uddetu-s-sãbirine ve zehiretu-š-šãkirine”, “Tariku-l-hidžretejni ve bãbu-s-se'adetejni” i “Revdatu-l-muhibbine ve nuzhetu-l-muštãkine”.
Njegova najvrednija knjiga u tom pogledu je “Medãridžu-s-sãlikine,” koja je, ustvari, komentar poslanice “Menãzilu-s-sã'irine ilã mekãmãti ijjake na'budu ve ijjãke neste'in”, ciji je autor, šejhu-l-islam ’Ismã’il el-Herevi el-Ensãri el-Hanbeli. To njegovo djelo je, doista, veoma vrijedno i sadržajno. U njemu se prepoznaje licnost Ibnu-l-Kajjima, selefije, sufije, pravnika, šerijatskopravnog teoreticara, mufessira, muhaddisa, debatanta, jezikoslovca, književnika, da’ije, pedagoga, tj. osobe koja je objedinila sve znanosti svog vremena. U tom pogledu on je bio poput svog šejha, Allah se obojici smilovao!