orjentalizam i orjentalne studije 2

Orijentalizam i orijentalistika pojmovi su koji se cesto cuju u našem jeziku. Oznacavaju grupu znanstvenih podrucja vezanih za proucavanje Istoka (Orijenta), njegove povijesti, jezika i kultura. Ljude koji se bave orijentalizmom nazivaju orijentalistima. Iako je pojam orijentalizam opcenitiji od toga da se podrucje njegovog djelovanja ogranicava samo na islam i muslimane, cinjenica je de je glavna sfera orijentalistickog interesovanja upravo islam u svim njegovim segmentima: jezickom, kulturnopovijesnom, vjerskom, znanstvenom itd. U ovom nastavku govori se o doprinosu orijentalistickih studija na planu izucavanja islama kao i iskustvima istaknutog islamskog ucenjaka dr. Mustafe es-Siba'ija sa orijentalistima.

Doprinos orijentalizma izucavanju islama

Potrebno je istaci da su orijentalisti, uprkos svim predrasudama koje su imali i koje još imaju prema islamu i muslimanima, imali i odredene zasluge na planu proucavanja islama, njegovih izvora, kulture i povijesti. Ovdje se prvenstveno misli na to da su orijentalisti obradili i objavili (štampali) rukopise vrlo znacajnih djela od kojih se neka s pravom ubrajaju u primarne izvore islamske povijesti. Ta djela objavljivana su na arapskom i drugim muslimanskim jezicima nakon intenzivnog studiranja jezika – i to po najvišim znanstvenim standardima. Ovaj naporni, skupi i nemjerljivo vrijedan posao poduziman je u vremenu kada se do rukopisa dolazilo uz velike muke i bez pomoci elektronske tehnike.

Takav primjer je izvanredno izdanje Taberijeve Povijesti (Tarihu-t-Taberi) koju je Jan de Goeje izdao tokom dvadeset godina uz pomoc orijentalista iz Holandije, Njemacke i Italije. Važnost tog djela za poznavanje povijesti prva tri stoljeca islama je, doista, ogromna. Nek istraživaci cak tvde da bez Taberijeve Povijesti povjesnicari ne bi imali sigurnu osnovu za poznavanje tog vremenskog perioda.
Jedno od znacajnih djela koja su pripremili i štampali orijentalisti je El-Kjâmil fi-t-târih (Kompletna povijest) autora imama Ibnu-l-Esira (neki to djelo nazivaju Ibn Esirova Povijest), a koje je pripremio i štampao orijentalista Carl Tornberg. Takoder, ovdje se mogu svrstati i Ibn Sa’dovi Tabekati, djelo koje je štampano u izdanju orijentaliste Eduarda Sachaua.
O tome koliko su spomenuti orijentalisticki projekti znacajni govori cinjenica da neka orijentalisticka izdanja iz 19. vijeka nisu još zamijenjena s obzirom na kvalitet uloženih napora njihovih autora. Ta djela se i danas kopiraju prilikom novih izdanja što, po sebi, dovoljno govori o ozbiljnosti i preciznosti njihovih prvih priredivaca.

Briljantan projekat koji su zapoceli i završili evropski orijentalisti je i Indeks Poslanikovih hadisa (El-Mu’džem el-mufehres li elfâzi-l-hadis). Taj projekat koji je zapoceo orijentalista Arent J. Wensinck trajao je punih pedeset godina. Prvi tom tog enciklopedijskog djela izišao je iz štampe 1936. u Leidenu, a posljednji, osmi tom, pojavio se tek 1987., dakle, pola stoljeca kasnije. Cijelo to vrijeme orijentalisti iz više evropskih zemalja permanentno su radili na tom velikom projektu koji, uistinu, ima ogromnu vrijednost. U tom djelu su abecednim redom poredane rijeci (elfâz) Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa koji se nalaze u devet poznatih hadiskih zbirki (El-Kutub et-tis’ah) a to su: dva sahiha (Buharija i Muslim), cetiri sunena (Et-Tirmizi, Ebu Dâvud, En-Nesai’, Ibn Mâdže), dva musneda (Ahmed b. Hanbel i Ed-Dârimi) i El-Muvetta’ (Mâlik b. Enes). Istina, islamski ucenjaci su i ranije imali odredene indekse i metode za pronalaženje hadisa u tzv. kutubu-l-atrâf, ali ovaj projekat kojeg su realizirali evropski orijentalisti predstavlja novi pristup koji je, možda lakši za iznalaženja hadisa, iako Indeks u sebi sadrži neke manjkavosti koje su poznate onima koji su ga koristili u svom naucno-istraživackom radu.

Opus interesovanja orijentalista, uistinu, veoma je širok i raznolik: desetotomni katalog muslimanskih novaca, kao i višetomna zbirka arapskih natpisa iz svih muslimanskih zemalja samo su neki primjeri njihove originalnosti i upornosti na putu stjecanja znanja.
Orijentalisti su zaslužni i za brojne kataloge, biografije, monografije, bibliografije, studije, prikaze i druga djela koja su, svakako, doprinijela upoznavanju Zapada s islamom i njegovom kulturnom baštinom. Jedno od takvih vrijednih dijela je Târihu-l-edebi-l-’arebi (Povijest arapske književnosti) koje je napisao njemacki orijentalista Carl Brockelman (1867-1956.) na arapskom i njemackom jeziku.

Interesantno je da su neki orijentalisti, studirajuci islam, postali muslimani. Tacno je da je njihov broj neznatan u poredenju s brojem ljudi koji se bave orijentalizmom, ali je to, svakako, zanimljiva pojava. Francuzi Rene Guenon (Abdu-l-Vahid Jahja) i Vincent Mansour Monteil, Švicarci Frithjof Schoun i Titus (Ibrahim) Burckhardt, Madar Abdu-l-Karim Germanus, Britanac Martin Lings i Amerikanac Thomas Irving primjer su prvorazrednih orijentalista koji su objektivno i bez predrasuda pristupili izucavanju islama, da bi ga potom prigrlili i služili mu.

Dr. Mustafa es-Sibã’i orijentalizam

Dr. Mustafa es-Sibâ’i slovi za vrhunskog strucnjaka kada je u pitanju poznavanje islamskih doktrina i znanosti. Roden je u Homsu (Sirija) 1915. godine. Školovao se u Siriji i Egiptu gdje je i doktorirao na cuvenom Univerzitetu Al-Azhar, 1949. godine. Potom se vraca u Siriju gdje radi kao profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Damasku. Za vodu (muršida) Sirijskog ogranka Pokreta Muslimanska braca (El-Ihvânu-l-muslimun), izabran je 1952. godine, a 1955. izabran je za dekana Šerijatskopravnog fakulteta. Pokrece mjesecnik Hadâretu-l-islâm (Civilizacija islama) koji je licno uredivao niz godina. Autor je brojnih djela i studija iz oblasti islamskog prava i povijesti. Umro je u Damasku 1967. godine.
Šejh Mustafa es-Sibâ’i veoma rano je postao svjestan problema muslimanskog svijeta i aktivno se ukljucio u njihovo rješavanje. Ucestvovao je u Odbrambeno-oslobodilackom ratu koji su vodile arapske zemlje protiv Izraela i njegovih mentora 1948. godine kao komandant jedne (dobrovoljacke) vojne formacije iz Sirije. Vrijeme u kojem je proživio svoju mladost i školovanje bilo je u znaku kolonijalizma i njegovih marionetskih režima u Siriji i Egiptu.

Svjestan dubine i složenosti problema s kojima je suocen islamski svijet, dr. Es-Sibâ’i je proveo mnogo vremena baveci se analizom uzroka koji su doveli do dekadence muslimana.
Mnogo je putovao po islamskom svijetu a, takoder, i po Zapadu. Na svojim putovanjima po Evropi imao je bliske kontakte sa vodecim orijentalistima tog vremena. U tim komunikacija mnogo je naucio o orijentalizmu i njegovim predstavnicima u modernom dobu došavši do cvrste spoznaje da ciljevi orijentalizma u savremenom dobu, u osnovi, nisu mnogo razliciti od ciljeva klasicnih orijentalista. O iskustvima stecenim kroz susrete s evropskim orijentalistima tokom šeste decenije 20. vijeka na kraju svoje knjige El-Istišrãk ve-l-mustešrikun; ma lehum vema ’alejhim (Orijentalizam i orijentalisti; zasluge i kritika), napisao je sljedece:
“Prije posjete vecini velikih evropskih univerziteta 1956. godine, napisao sam knjigu Es-Sunnetu ve mekjânetuha fi-t-tešri’i-l-islâmi (Sunnet i njegov znacaj u islamskom zakonodavstvu). U njoj sam napisao kraci osvrt o orijentalizmu i orijentalistima. Medutim, nakon što sam posjetio spomenute univerzitete, razgovarao i raspravljao s njihovim profesorima, samo je pojacano moje ubjedenje u istinitost svega što sam napisao o njima i njihovoj prijetnji za cjelokupno islamsko naslijede, svejedno radilo se o vjeri i zakonodavstvu ili kulturi i civilizaciji. Vidio sam da ti ljudi gaje veliku netrpeljivost prema islamu, Arapima i muslimanima.

Prva osoba s kojom sam se sastao na svom putu bio je prof. Anderson, šef Odsijeka za proucavanje porodicnog prava koje se primjenjuje u islamskom svijetu, na Institutu za orijentalne studije pri Londonskom univerzitetu. Prof. Anderson završio je Fakultet teologije na Univerzitetu Kembridž. Pored toga, bio je - kao što mi je sam pricao - clan Generalštaba Britanske armije u Egiptu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ispricao mi je da je u Egiptu naucio književni arapski jezik kroz predavanja koja su jednom sedmicno, tokom cijele godine, održavali profesori s Azhara na Americkom univerzitetu u Kairu. Naucio je i arapski kolokvijalni (narodni) jezik u kontaktima s Egipcanima. Specijalizirao se u islamskim studijama kroz predavanja o islamu koja je slušao od Ahmeda Emina, doktora Taha Husejna i šejha Ahmeda Ibrahima. Nakon završetka Drugog svjetskog rata napustio je vojnu službu i postao šef navedenog Odsjeka pri Londonskom univerzitetu.

Ne želim da navodim sve primjere njegove netrpeljivosti (i neprijateljstva) prema islamu, o cemu mi je mnogo pricao dr. Hammud Gurâbe, tadašnji direktor Islamskog kulturnog centra u Londonu. Bit ce dovoljno da spomenem ono što mi je licno rekao prof. Anderson o tome kako je oborio jednog svršenika Azhara, koji je došao na Londonski univerzitet da doktorira u oblasti islamskog zakonodavstva. Oborio ga je samo zato što je za doktorsku disertaciju uzeo temu Prava žene u islamu. U toj disertaciji kandidat je – pricao je prof. Anderson – ustvrdio na osnovu (nekakvih) dokaza da je islam dao ženi puna prava(?).
Cuvši to, bio sam iznenaden i upitao sam tog orijentalistu:
“Kako ste mogli oboriti covjeka i sprijeciti ga u doktoriranju samo zbog tog razloga? Pa zar vi ne zagovarate slobodu misli i govora na svojim univerzitetima?”
Odgovorio mi je rijecima:

”Taj student je uporno govorio: - Islam je dozvolio ženi to i to, islam je odlucio za ženu to i to… Je li on možda glasnogovornik islama pa da govori u njegovo ime? Ili je, pak, on Ebu Hanife ili Šafija pa da govori tako u ime islama? Što se tice njegovih mišljenja i teorija o pravima žene u islamu, o tome nemamo nikakve navode od ranih islamskih pravnika. Taj student je bio puno uobražen i zadivljen sobom, kada je umislio sebi da bolje razumije islam nego Ebu Hanife i Šafija!”
To su rijeci orijentaliste koji je još živ. Nije mi poznato da li još uvijek obnaša istu funkciju na Londonskom univerzitetu ili je, pak, otišao u penziju.

U Škotskoj sam posjetio Univerzitet Edinburg. Tamo sam na celu Odsjeka za islamske studija zatekao svecenika obucenog u civilno odijelo. Taj covjek je vjersko zvanje istakao zajedno sa imenom na vratima svoje kuce.
Na Univerzitetu Glazgov, takoder u Škotskoj, šef Odsjeka za arapske studije bio je svecenik. On je ujedno bio i predsjednik Kršcanske misionarske ekspedicije u Kudsu (Jerusalemu) gotovo punih 20 godina. Tamo je naucio arapski jezik koji je govorio kao da mu je maternji, a takoder, poznavao je i narodni arapski kojim je govorilo lokalno stanovništvo. O tome mi je licno govorio prilikom jednog našeg susreta. S njim sam se upoznao ranije, još 1954. godine u Libanonu, prilikom održavanja konferencije o islamsko-kršcanskom dijalogu.
Na Univerzitetu Oksford, na položaju šefa Odsjeka za islamsko-arapske studije, zatekao sam Jevreja koji je veoma sporo i s naporom govorio arapski jezik. On je radio u okviru Britanske obavještajne službe za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Libiji. Tamo je naucio arapski kolokvijalni jezik libijskog podneblja. Nakon rata vratio se u Englesku i postao šef navedenog odsjeka na Oksfordu. Iznenadujuce je to što sam u njegovom planu i programu predavanja koja drži studentima na Odsjeku za orijentalistiku našao komentar nekih kur'anskih ajeta iz Zamahšerijinog poznatog komentara El-Keššaf, zatim neke hadise iz Buharijinog i Muslimovog Sahiha, kao i odredene fikhska poglavlja iz kapitalnih djela hanefijskog i hanbelijskog mezheba, a taj covjek nije u stanju da dobro razumije ni jednostavnu recenicu iz obicnog arapskog dnevnog lista.

Na Univerzitetu Kembridž šef Odsjeka za arapsko-islamske studije bio je poznati orijentalista Arberry. On je bio specijalista samo za arapski jezik i njega smo vec spominjali. U toku razgovora, rekao mi je: “Mi orijentalisti cesto cinimo velike greške u našim studijama u vezi s islamom. Mislim da mi ne bi trebalo da zalazimo u ta podrucja jer ste vi, Arapi i muslimani, meritorniji od nas u tim istraživanjima.”
Nisam siguran da li je to rekao samo iz kurtoazije ili je u to doista vjerovao.
U Mancesteru, u Engleskoj, sreo sam se sa prof. Robsonom. Posjedovao je Ebu Davudov Sunen u rukopisu. On je, inace, autor nekoliko djela iz povijesti hadisa u kojima se uglavnom slaže s ekstremnim orijentalistickim tendencijama. Pokušavao sam da mu objasnim kako su ranije orijentalisticke studije tendenciozne i neznastvene. Iznio sam neka Goldziherova mišljenja i argumentovano ukazao na neke povijesne i naucne greške koje je ucinio. Njegov odgovor bio je:

“Nema sumnje da savremeni orijentalisti imaju vece mogucnosti za upoznavanje s izvorima islama nego što je to imao Goldziher, s obzirom da su štampana i publikovana brojna djela islamske literature koja nisu bila poznata u vrijeme Goldzihera.”
Tada sam mu rekao: “Nadam se da ce vaša orijentalisticka istraživanja u ovom stoljecu biti bliža istini i objektivnija od onih koja su pisali Goldziher, Margoliouth i njima slicni.” Kratko mi je odgovorio: “I ja se nadam.”
Na Univerzitetu Liden u Holandiji, susreo sam se sa Schachtom, jevrejskim orijentalistom njemackog porijekla. On je savremeni nosilac i zastupnik Goldziherovih ideja u podmetanju i spletkarenju protiv islama i iskrivljavanju njegovih doktrina. Sa njim sam dugo raspravljao o greškama Goldzihera i njegovom namjernom iskrivljavanju tekstova koje prenosi iz naših izvora. U pocetku je on uporno odbijao da to prizna. Naveo sam primjer onoga što je napisao Goldziher o povijesti sunneta, pa ga je to iznenadilo. Kako smo sjedili u njegovoj privatnoj biblioteci, odmah je uzeo spomenutu Goldziherovu knjigu i provjerio moje rijeci. Potom je rekao: «U pravu ste, Goldziher je ovdje uistinu pogriješio.»

Upitao sam ga: «Da li je to samo greška?»
To pitanje ga je naljutilo, pa je rekao: «Zašto imate loše mišljenje o njemu?»
Nisam mu na to ništa odgovorio nego sam prešao na analizu onoga što je Goldziher rekao o imamu Ez-Zuhriju i Abdul-Meliku b. Mervanu. Naveo sam povijesne cinjenice u vezi s tim pitanjem koje opovrgavaju sve ono što je tvrdio Goldziher. Nakon rasprave o ovoj temi rekao je: “Da, i ovo je greška kod Goldzihera, ali zar naucnici ne mogu pogriješiti?”

Odgovorio sam mu: “Goldziher je zacetnik i osnivac orijentalistickog pravca koji svoje stavove o islamu temelji na dogadajima iz islamske povijesti. Zašto nije upotrijebio svoj princip i u ovom slucaju kada je govorio o imamu Ez-Zuhriju? Kako je sebi mogao dozvoliti da ustvrdi kako je Ez-Zuhri izmislio hadis koji govori o vrijednosti Mesdžidu-l-Aksa-a samo da bi zadobio Abdu-l-Melikovu naklonost, koji je tada bio u ratu sa Ibn ez-Zubejrom? Iako je povijesno utvrdeno da se Ez-Zuhri susreo s halifom Abdu-l-Melikom tek nekoliko godina nakon ubistva Ibn ez-Zubejra.”
U tom momentu Schachtovo lice je požutjelo i rukama je poceo pokazivati znakove nervoze. Na njemu se vidio bijes i nestabilnost. Razgovor sam završio rekavši mu: “Takve ’greške’ – kako ih vi nazivate – raširile su se u prošlom stoljecu, a vi orijentalisti ih prenosite jedan od drugog kao da su naucne cinjenice. Do nas, muslimana, te knjige su došle tek nakon smrti njihovih autora. Ja se nadam da cete vi u sadašnjem vremenu saslušati naše primjedbe u vezi s vašim greškama kako bi ih ispravili dok ste živi, da se i one ne bi prihvatale kao ’naucne’ cinjenice!!”

Ovaj orijentalista radio je kao profesor na Kairskom univerzitetu (ranije Univerzitet kralja Fuada) i autor je djela iz oblasti povijesti islamskog zakonodavstva koje je puno izmišljotina i iskrivljavanja, potpuno po uzoru na svog ucitelja Goldzihera.
U Švedskoj, na Univerzitetu Upsalla, sreo sam se s njihovim vodecim orijentalistom Nebirgom. On je nadgledao korekturu Ibnu-l-Hajjatove knjige El-Intisar, djela koje je - koliko se sjecam - ranije štampano u izdanju Ledžnetu-t-te'lif ve-t-terdžeme u Kairu. S njim sam nadugo i naširoko razgovarao o istraživanjima orijentalista i njihovim djelima o islamu i povijesti islama. U toku razgovora spominjao sam Goldzihera, njegove greške i namjerna iskrivljavanja cinjenica. Nakon razgovora o tome, on mi je rekao:
“Goldziher je u prošlom stoljecu imao veliku popularnost. On je tada bio veliki autoritet za orijentaliste. Medutim, u ovom stoljecu (20. stoljece, op. prev.), nakon što su se raširile islamske knjige koje ste vi štampali, njegov autoritet nije poput onoga u prošlom stoljecu. Mislim da je vrijeme Goldzihera prošlo.”

Hvala Allahu, dž.š., prilikom mog putovanja Evropom posjetio sam sve znacajnije univerzitete u Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Finskoj, Njemackoj, Švicarskoj i Francuskoj. Prilikom tih posjeta susreo sam se s orijentalistima koji su živjeli u tim sredinama. Na osnovu onoga što sam spomenuo ranije i što sam zabilježio u svojim memoarima u vezi s kontaktima s orijentalistima za vrijeme tog putovanja, jasno su pokazale sljedece cinjenice:
Prvo: Ogromna vecina orijentalista su ili svecenici ili osobe koje su u direktnoj vezi s kolonizatorskim režimima ili su, pak, Jevreji. Malo je medu njima onih koji se ne mogu svrstati u jednu od tih grupa.
Drugo: Orijentalizam je mnogo slabijeg intenziteta u nekolonizatorskim zemljama, poput skandinavskih, nego što je u kolonizatorskim državama.
Trece: Savremeni orijentalisti u nekolonizatorskim zemljama odricu se Goldzihera i njemu slicnih koji su pretjerali u svojoj pristrasnosti.

cetvrto: Orijentalizam, u globalu, vodi korijene iz Crkve. U kolonizatorskim državama orijentalisti stoje rame uz rame s Crkvom i Ministarstvom vanjskih poslova tih zemalja i od njih uživaju svestranu pomoc.
Peto: Velike kolonizatorske sile, poput Velike Britanije i Francuske, i dalje ustrajavaju u korištenju i usmjeravanju orijentalizma kao glavnog sredstva za rušenje islama i iskrivljavanje slike o muslimanima. Naprimjer, u Francuskoj, sve do danas dvojica istaknutih orijentalista, Massignon (Masinion) i Blatcher (Blacer), rade u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova kao eksperti za pitanja Arapa i muslimana.
U Engleskoj, kao što smo vidjeli, orijentalizam ima znacajno i ugledno mjesto na univerzitetima London, Kembridž, Oksford, Edinburg, itd. Tim odsjecima uglavnom rukovode Jevreji ili Englezi koji su u cvrstim spregama s kolonijalizmom, ili kršcanski misionari. Oni su najuporniji da djela Goldzihera, Margolioutha, kasnije Schachta i njima slicnih, ostanu glavni izvori studentima orijentalistike na Zapadu kao i onima iz arapsko-islamskog svijeta koji žele doktorirati kod njih. Oni ne dozvoljavaju odbranu naucne disertacije, doktorata, ukoliko ona objektivno govori o islamu i (raz)otkriva izmišljotine orijentalista.

Dr. Emin el-Misri pricao mi je o svojim teškocama i problemima u vezi s temom doktorske disertacije iz oblasti filozofije, koju je želio odbraniti na jednom engleskom univerzitetu. On je završio Fakultet islamskih nauka na El-Azharu, kao i Fakultet književnosti i pedagogije na Kairskom univerzitetu. Potom je otišao u Englesku na postdiplomski studij iz filozofije gdje je želio i doktorirati. Nakon što je vidio nastavni plan i program Univerziteta, narocito onaj u vezi sa studiranjem islamskih znanosti, bio je silno iznenaden onim što je vidio u orijentalistickoj literaturi koja je bila puna napada i neutemeljenosti. To je narocito bilo izraženo kod Schachta, te je odlucio da tema njegovog doktorata bude: “Kritika Schachtove knjige o povijesti islamskog zakonodavstva.” Tražio je od prof. Andersona da mu odobri navedenu temu i bude mentor za nju, ali mu je on odbio da tema bude kritika Schahtove knjige. Nakon mnoštva molbi i pokušaja, vidio je da je sve beskorisno. Razocarao se u Londonski univerzitet te otišao na Kembridž. Na Odsjeku za islamske studije poceo je tražiti mentora za istu temu, ali niko nije pristao da mu bude mentor, a on je insistirao na toj temi. Nakon mnogo pokušaja i molbi, kada je vec pomislio da ce na kraju, ipak, pristati rekli su mu doslovno sljedece rijeci:
“Ako želiš da doktoriraš, prodi se kritike Schachta, jer Univerzitet ti nikada nece odobriti navedenu temu!”
Nakon toga, vidio je da mora ostaviti izabranu temu, te je umjesto nje uzeo sljedecu: “Metodologija kritike hadisa kod hadiskih ucenjaka” i odmah su mu je odobrili. Na toj temi je i stekao doktorat. On trenutno radi kao profesor na Šerijatskopravnom fakultetu Univerziteta u Damasku.

To bi bio kratki pregled onoga što sam licno otkrio kod orijentalista, pogotovo kad je u pitanju Goldziher i njegova djela. Cijelo jedno poglavlje u svojoj knjizi “Es-Sunnetu ve mekjânetuha fi-t-tešri'i-l-islâmi” posvetio sam raspravi o njemu, njegovim djelima i idejama. U tom poglavlju sam argumentovano iznio pristrasne napade tog jevrejskog orijentaliste, kao i njegovo iskrivljavanje tekstova i naucnih cinjenica, te interpretiranje povijesnih dešavanja sukladno cilju koji želi ostvariti. Takoder, ukazao sam na njegovo oslanjanje na literaturu koja, gledano s naucnog aspekta, nema vrijednosti, kao i namjerno zaobilaženje relevantnih naucnih izvora koje su priznali naši autoriteti i istaknuti znanstvenici.”

Zakljucak

Orijentalisti su posvetili veliku pažnju proucavanju primarnih izvora islama: Kur’ana i sunneta. Uz rijetke pojedince u novije doba, orijentalisti su pristupali islamu sa brojnim predrasudama. Jedna od glavnih je negiranje božanskog karaktera Kur’ana iz cega proistice negiranje poslanicke misije Muhammeda, s.a.v.s. U svojim studijama orijentalisti su cesto izvrtali historijske fakte i islam tretirali ne kao puki subjekt znanstvenog istraživanja vec kao okrivljenog na optuženickoj klupi. Njihovi huškacki napadi i neprijateljski sudovi o karakteru Muhammeda, s.a.v.s., i njegove poslanicke misije uveliko su doprinijeli lošim odnosima izmedu Zapada i muslimana.
U vecini slucajeva, orijentalisti su se otvoreno stavili u službu zapadnog imperijalistickog kolonijalizma, a takoder, cesto su bili u sprezi s kršcanskim misionarima kao i svjetskim cinistickim pokretom.
U posljednjih nekoliko decenija evidentni su odredeni pozitivni pomaci u orijentalistickim pisanjima o islamu, ali je i dalje potrebno biti krajnje oprezan kada je u pitanju orijentalisticka literatura, jer ciljevi orijentalizma u savremenom dobu, u osnovi, nisu mnogo drugaciji od ciljeva klasicnih orijentalista.