islamski preporod i pravac olaksavanja i obveseljavanja

Savremeno islamsko budenje

Danas su muslimani izloženi strahovitim pritiscima. Brojne su metode i instrumenti koji se koriste u tom pogledu. Drastican primjer je konstantno optuživanje islama i muslimana za ekstremizam, fanatizam, fundamentalizam itd. Takve tvdnje uveliko idu u prilog onim tendencijama koje nastoje prikazati muslimane kao teroriste ili, u najmanju ruku, ili one koji tolerišu teroristicke akcije što se cesto dešavaju u posljednje vrijeme. Da li je doista tako?
Ovaj rad odgovara na brojna pitanja u vezi s procesom savremenog islamskog budenja (es-sahve el-islamijje) koji se s pravom može smatrati opcim islamskim preporodom. Autor ovog rada, Šejh dr. Jusuf el-Karadavi pripada onoj (malobrojnoj) vrsti savremenih islamskih ucenjaka koji su objedinili veliko znanje u svim klasicnim islamskim disciplinama s razumijevanjem duha vremena u kojem žive. Upravo ta uvezanost klasicnog s potrebama savremenog jeste jedna od glavnih karakteristika naucnog i idejnog opusa ovog svestranog alima koji uživa respekt u srcima miliona muslimana diljem svijeta. Prepoznatljiv je po svom srednjem ili umjerenom pravcu (el-vesatijje) koji ne dozvoljava opuštenost u vjeri, niti toleriše ekstremizam. Ovaj rad daje smjernice na putu savremenog islamskog preporoda.

Piše: prof. dr. Jusuf el-Karadavi

Najkrace cime bi mogla da se opiše misija islama je - da ona predstavlja Božiju milost stvorenjima. Upravo tako ju je opisao Kur’an casni u ajetu u kojem Allah, dž.š, obracajuci se Svome poslaniku, kaže: “ Tebe smo samo kao milost svjetovima poslali”. (El-Enbija', 107) A Posalnik, s.a.v.s, je opisujuci svoju poslanicku misiju, rekao: “Ja sam, uistinu, samo milost darovana”.
Ta milost manifestuje se u svim (šerijatskim) propisima i odredbama misije islama, koja je, kao što kaže Ibnu-l-Kajjim, Allah mu se smilovao, “u cijelosti milost i mudrost, i bilo koji propis koji bi prešao iz milosti u okrutnost, ili iz mudrosti u beskorisnost, takav propis nije šerijatski, i pored cinjenice da postoje tendencije koje ga nastoje, pogrešnim interpretiranjem, uvrstiti u šerijatski sklop”.
Najjasniji primjer kroz koji se ocituje ta milost leži u “pravcu olakšavanja” na kojem je uspostavljen šerijat sa svojim propisima. Taj pravac jasno se pokazuje svakome ko proucava Kur’an i sunnet. Npr. Kur'an, na kraju ajeta o taharetu (cistoci), kaže: “Allah ne želi da vam pricini poteškoce, vec želi da vas ucini cistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni”, (El-Ma'ide, 6). A na kraju sure El-Hadždž, nakon što je Svevišnji naredio vjernicima da ustraju u cinjenju ibadeta i dobrih djela, kaže: “ I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam ništa teško nije propisao…”, (El-Hadždž, 78).
I pored potpune jasnoce ovog aspekta u islamskom vjerozakonu (šerijatu), evidentno je da medu onima koji prakticiraju islam postoje pojedinci koji zastupaju pravac “strogosti i otežavanja”, bilo da se radi o njihovom razumijevanju islama ili u njihovom radu za islam, odnosno pozivanju u nj. Takvi zaboravljaju, ili se samo pretvaraju, koliki je znacaj jednostavnosti (lahkoce) i tolerancije u islamu.

“Pravac otežavanja” ima više oblika i formi. Neke od njih su:
1. Zanemarivanje šerijatskih olakšica (ruhas), i pored velike potrebe za njima. Pod pojmom ruhas misli se na olakšice koje je Svevišnji, s razlogom, propisao prilikom izvršavanja nekih obaveznih (farz) dužnosti. Kao što je npr. skracivanje i sastavljanje namaza za osobu koja je putnik (musafir), zatim olakšicu za onog ko je bolestan ili je na putu da ne posti propisani mjesec ramazan, s tim što ce poslije napostiti dane koje je mrsio. O tome se govori i u Kur’anu i u vjerodostojnim hadisima.
Zar ne vidiš da je u sunnetu Allahovog poslanika regulisano pitanje osobe koja se zavjetovala da ce svoj imetak u cijelosti podijeliti kao sadaku. U navedenom slucaju dovoljno je da ta osoba podijeli trecinu imetka. Dakle, trecina imetka u takvom zavjetu ima tretman cijelog imetka. Takva regulativa uzela je u obzir zavjetodavca i, iz milosti prema njemu, omogucila mu olakšicu. Takoder, sunnetom je ustanovljeno da žena koja se zavjetuje da ce otici na hadždž pješice, u tom slucaju može koristiti neko prevozno sredstvo, ali ce obavezno zaklati kurban (hedj). Ibn ’Abbas i drugi dali su fetvu u vezi s osobom koja se zavjetovala da ce zaklati svoje dijete. Takva osoba ispunit ce svoj zavjet tako što ce svoje dijete “otkupiti” klanjem ovce, s obzirom da je to bilo propisano Ibrahimu, a.s. On (Ibn ’Abbas) i još neki ashabi su, takoder, dali fetvu da osoba koja je teški bolesnik ili u poznim godinama života može za svaki propušteni dan posta u ramazanu nahraniti po jednog siromaha. Na taj nacin ce, zahvaljujuci šerijatskim olakšicama, imati tretman postaca.

Takvih primjera ima puno. I nije nimalo cudna stvar da Allah, dž.š, olakša izvršavanje nekih šerijatskih obaveza (narocito onih koje treba obaviti u otežanim okolnostima), tako što se umjesto tih obaveza mogu obaviti radnje koje imaju neku slicnost s njima.
Buharija prenosi od Džabira da je jednom prilikom, dok je klanjao, bio zaogrnut samo jednim ogrtacem. Ostatak odjece nalazio se pokraj njega. Neko je rekao: “Kljanjaš zaogrnut samo jednim ogrtacem?” “Tako cinim da bi me vidio ahmak poput tebe, jer, ko je od nas za vrijeme Resulullaha, s.a.v.s, imao duplu odjecu!” - odgovorio je Džabir.
Muslim od Ebu Hurejre bilježi da je bio upitan: “Kako to uzimaš abdest?” (Ebu Hurejre je inace prilikom uzimanja abdesta prao ruke do pazuha, pojasnio S.H.), pa je odgovorio: “O sinovi Ferruhovi, zar ste vi ovdje? Da sam znao da ste vi ovdje, ne bih ovako uzimao abdest. cuo sam svoga prijatelja Allahovog poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Vjernik ce biti nagraden ukrasima koji ce prekrivati onoliko koliko obuhvata njegov abdest’.
Rekao je Ibn ’Akil: “Treba izbjegavati da se izlazi iz okvira onog što su ljudi uobicajili da rade. Jedan od argumenata za to imamo i u cinjenici da Allahov poslanik, s.a.v.s, (nakon oslobadanja Meke, op. pr.) nije ništa uradio na rekonstrukciji Kjabe. A imam Ahmed izostavio je klanjanje dva rekjata prije akšamskih farza. To je obrazložio slijedecim rijecima: “Vidio sam kako to ljudima nije poznato”.

2. U oblike otežavanja spada i ekstremno proširivanje pojma “bid’at” (novotarija). Islamski preporod treba odlucno da se suprotstavi toj pojavi, jer proširivanje i uopcavanje tog pojma dovelo je do toga da ima onih koji gotovo svaku novinu proglašavaju bid’atom.
Neki od njih otišli su u Pakistan i uocili da tamošnji muslimani drže džumansku hutbu na arapskom jeziku. Ta hutba uglavnom je kratka, ali prije nje drži se ders na lokalnom jeziku. U tom dersu ulema objašnjava vjeru i vjerske propise, dajuci potrebne savjete i upute na jeziku koji svijet razumije. Vidjevši to, naš “da’ija” je, podigavši ton, rekao da je taj ders bid’at jer ga nije cinio ni Allahov poslanik, s.a.v.s, niti neko od njegovih ashaba. Zbog toga, to je novotarija, “a svaka novotarija je bid’at, svaki bid’at je dalalet (zabluda), a svaka zabluda ce u vatru!”

Medutim, on je ispustio iz vida jednu veoma važnu stvar. Allahov poslanik, s.a.v.s, nije održavao taj ders svojim drugovima, jer nije nije bilo potrebe za tim, s obzirom da su oni bili Arapi. No, u situaciji da onaj kome se drži hutba ne razumije arapski jezik, tada imamo dva pristupa: Prvi, po kojem ce se hutba držati na jeziku koji ljudi razumiju, što je stav jednog dijela islamskih ucenjaka. Medutim, održavanje hutbe na nearapskom jeziku upravo je ono što nije cinio Allahov poslanik, s.a.v.s, niti bilo ko od njegovih ashaba. I, drugi stav, po kojem ce hutba, radi ocuvanja forme, ostati na arapskom jeziku, ali ce se njen sadržaj nadoknaditi održavanjem prigodnog predavanja, prije ili poslije namaza, u kojem ce ljudima biti upucena poruka na jeziku koji oni razumiju.

Veoma cudna je i sljedeca prica:

Grupa mladica privrženih vjeri krenula je sa svojim profesorima na dacku ili studentsku ekskurziju. Nakon što su, na pocetku putovanja, proucili tradicijske dove za put, neki od njih su poceli uciti ilahije koje daju poleta i bude osjecaj ugodnosti, s obzirom da iznose lijepa islamska znacenja i sadržaje. Tada je ustao jedan od profesora i ukorio ih, ustvrdivši da je to što oni rade bid’at! Kada sam bio upoznat s ovim slucajem, rekao sam mladicima: “Ashabi, drugovi Allahovog poslanika ispjevavali su razne pjesme i pjesnicke stihove u bitkama i drugim okolnostima. Prenosi se da su oni (is)pjevali sljedece stihove:
Bože, da nije Tebe ne bismo bili upuceni
Niti bismo dijelili milostinju, niti klanjali!
Zato, spusti svoj smiraj na nas
I ucvrsti naše noge, ako ih sretnemo.
One koji su nama, doista, nepravdu ucinili,
Ako htjednu nered ciniti, mi cemo odbiti…

3. Postoji jedna opasna pojava koja ljude uveliko vodi ka “pritješnjavanju i otežavanju” u vjeri, a to je pretjerana smjelost u davanju fetvi od strane osoba koje nisu za to kompetentne. Toj pojavi islamski preporod treba odlucno da suprotstavi. Ehlu-l-fetva, tj. oni koji mogu davati šerijatskopravne odgovore i rješenja (fetve), osobe su koje su udovoljile naucnim kriterijima i stekle potrebne kompetencije. U to spada detaljno poznavanje vjere (el-ma'rifetu bi-d-din), zatim poznavanje arapske jezikoslovne znanosti (el-lugah), islamskog prava (el-fikh) i njegove teorije (usulu-l-fikh), kao i poznavanje života i ljudi, odnosno svega onog što je pretpostavka pravilnog procjenjivanja da je odredena stvar ili pojava dozvoljena (halal) ili zabranjena (haram), odnosno obavezujuca (fard) ili je samo preporucena (mustehab).
Postoje, doista, cudne “fetve” koje poticu od onih koji govore o Allahovoj vjeri bez potrebnog znanja. Jednu od takvih cuo sam za vrijeme boravka u alžirskom gradu Tlemsenu, gdje sam prisustvovao Šesnaestom susretu islamske misli. Tada su mi neki momci ispricali kako je jedan od tih “muftija” kazao da osobi koja rekne svojoj supruzi: “Bog te prokleo!”, njegova supruga postaje haram i njih dvoje moraju se razvesti. Zacudio sam se takvoj, doista, cudnoj i brzopletoj fetvi, koju nije izrekao niko od islamskih ucenjaka u cijelih cetrnaest stoljeca. Upitao sam ih: “Gdje je taj covjek pronašao takvo rješenje?” Odgovorili su: “To je njegov idžtihad u kojem nije slijedio nikog. On je do toga došao putem analogije (kijasa). U jednom hadisu navodi se da je Poslanik, s.a.v.s, nakon što je cuo da je neka žena proklela svoju devu, kazao: “Pustite je, jer ona je, doista, prokleta!”

Znaci, ovaj propis nije bio poznat muslimanskim fakihima u svim mezhebima i školama za vrijeme prethodnih stoljeca islama, sve dok nije došao ovaj “nezavisni i apsolutni mudžtehid” pa ga otkrio!?
Još više zacuduje podatak da vecina tih “odvažnih muftija” uglavnom ne prihvata analogiju (kijâs) niti racionalno obrazloženje šerijatskih propisa (ta'lilu-l-ahkjam) kao relevantne šerijatske dokaze, ali, i pored toga, njihov “mudžtehid” pribjegava analogiji i to na mjestu gdje to nikako ne ide. On poistovjecuje ženu s devom i koristi se hadisom koji je izrecen u specificnim okolnostima. Cilj navedenog hadisa bio je da se ukori i prevaspita spomenuta žena kako to više ne bi radila. Hadis ne sadrži nijednu rijec iz koje bi se mogao izvuci opcevažeci propis (hukm). Zato nimalo ne zacuduje da niko nikada nije kazao da je onome ko proklete svoju životinju, ili nešto drugo što je u njegovom posjedu, zabranjeno da se time koristi. Osnova koju je naš “prijatelj” koristio za svoju analogiju ne postoji, tako da je i “propis” do kojeg je došao bezvrijedan i neutemeljen.

’Ala’ b. Zijad, pobožnjak iz generacije tabi’ina, jednom prilikom držao je predavanje u kojem je ljude zastrašivao kaznom u Vatri. Jedan covjek mu je rekao: “Zašto ljude tjeraš da izgube nadu u Allahovu milost?” On je odgovorio:“A zar ja mogu uciniti da ljudi izgube nadu u Allahovu milost, kad Allah Svevišnji kaže: “Reci: O robovi moji koji ste se sami prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost…” (Ez-Zumer, 53); a drugom ajetu porucuje: “Nema sumnje… da ce prekoracitelji (u nevjerovanju i griješenju) dospjeti u Vatru” (Gafir, 43). Medutim, vi volite da budete obveseljeni Džennetom i pored vaših ružnih djela, a zaboravljate da je Allah poslao Svoga poslanika da obraduje Džennetom onog ko Mu je pokoran, a opomene Vatrom onog ko Mu griješi!”
Jedanput sam odsjeo u nekom hotelu u Maleziji, pa sam u svojoj sobi našao Bibliju na engleskom jeziku. Upitao sam osobu koja me pratila: “Zašto se u jednoj islamskoj zemlji kao što je Malezija u hotelskim sobama umjesto Biblije ne nalazi prevod znacenja Kur’ana, ili, makar, i jedno i drugo?”
Odgovor je bio takav da sam, doista, ostao bez teksta. On je glasio: “Ulema u našoj zemlji to je proglasila haramom (nedozvoljenim), jer bi se na taj nacin omogucilo kjafirima da dotaknu Mushaf, a njega mogu doticati samo oni koji su cisti!”

* * *

Moramo priznati da su ljudi razliciti u svojim potencijalima kao i licnim okolnostima i društvenim okruženjima. Oni se, takoder, razlikuju i u svom pristupu vjeri. Neki ljudi vole lakše pristupe (ruhas), dok drugi opet preferiraju teže ('aza'im). Neki ljudi mogu uraditi malo pa da im to bude primljeno. Drugima se opet ne prima osim da im djela budu kompletna. Nekim ljudima može se tolerisati kada nešto ne urade, dok u slucaju drugih nema tolerancije. Mala stvar, ukoliko potekne od ozbiljnog covjeka, postaje velika, jer bilo kakva njegova (po)greška ili propust izgledaju drasticni. Zato je davno receno: “O greškama ucenih bruje sva zvona, a greške neukih prikriva neznanje!”
Zato je pogrešno ophoditi se sa svim ljudima na isti nacin, smatrajuci da su svi oni na istoj deredži. Upravo stoga vidimo da je Allahov poslanik, s.a.v.s, prihvatao da osoba koja je tek primila islam izvršava samo farzove (fera'id), i da se ne opterecuje dobrovoljnim ibadetima (tetavvu'). Prenosi se da se jedan covjek, nakon što ga je Poslanik poducio temeljnim dužnostima sadržanim u islamskim šartima, zakleo pred ashabima: “Tako mi Allaha, necu ovome ništa ni oduzeti ni dodati!” Na to je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Bice spašen, ili, uci ce u Džennet, ako je istinu govorio”. Medutim, da je takvo što rekao Ebu Bekr, Omer ili neko drugi od prvih predvodnika islama, to ne bi bilo dovoljno kada su oni u pitanju.

Takoder, vidjeli smo da je Allahov poslanik, s.a.v.s, blago postupio prema covjeku koji je mokrio u džamiji, sugerišuci ashabima da uzmu u obzir njegovo stanje i okolnosti. Poslanik je naredio svojim drugovima da ociste tragove tog pustinjskog primitivizma sipanjem mlaza ciste vode po mjestu mokrenja. Tom prilikom je rekao: “Vi ste poslani da olakšavate , a ne da otežavate!”
Veoma je važno znati da je Kur’an, govoreci o kategorijama ljudi koje je Allah, dž.š, odabrao, uvrstio i one koje on naziva “ez-zalimu linefsihi”, tj. “oni koji su se prema sebi ogriješili”. To se jasno vidi iz slijedeceg ajeta: “Mi cemo uciniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje mi izaberemo; bice onih koji ce se prema sebi ogriješiti, bice onih cija ce dobra i loša djela podjednako teška biti, i bice i onih koji ce, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to ce veliku nagradu dobiti”. (Fatir, 32)
Jedan gledatelj televizijske emisije u kojoj ucestvujem a koja se emituje iz Katara, pitao me je o tome šta treba da uradi covjek koji je spolno opcio sa svojom ženom otpozadi? Odgovorio sam: “Ako je prišao svojoj ženi otpozadi, ali je snošaj obavljen u stidnicu, onda nije ucinio nikakav prijestup, jer nije zaobišao “mjesto sijanja” (mevdi'u-l-harth). U Kur’anu stoji: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hocete”. (El-Bekare, 223) Medutim, ako je ženi prišao otpozadi i snošaj obavio u stražnjicu, onda je ucinio ono što je zabranjeno (haram), jer takvim postupkom zaobišao je “mevdi'u-l-harth” (mjesto sijanja) na koje ukazuje citirani ajet. On je snošaj obavio u mjestu koje je neprijatno i prljavo (mevdi'u-l-etza ve-l-katzer). Time se poistovijetio s onim što je cinio narod Luta, a.s, i što je sasvim suprotno zdravoj ljudskoj prirodi.

To je, takoder, nepravedno prema ženi cije je neprikosnoveno pravo da, u okviru validnog braka, traži zadovoljenje svojih potreba. Zbog toga se u jednom hadisu kaže: “Proklet je onaj ko spolno opci sa svojom ženom u njenu stražnjicu!”
Medutim, ukoliko bi neko to uradio, ne znaci da bi takvim postupkom (koji je haram) žena bila razvjencana, kao što neki pogrešno shvacaju. Kada sam to rekao, neki su me nazvali i rekli mi: “Bolje bi bilo da si ljude ostavio u ubjedenju da žena biva razvjencana od svog muža u slucaju da on s njom obavi taj ružni cin. To bi bila dobra zapreka na putu suzbijanja ljudi da (u)cine taj grijeh”. Kazao sam: “Subhanallah! Zar želite od mene da iskrivljavam Allahov zakon zbog zastrašivanja ljudi!? Islam, doista, ne prihvata neistinu kao sredstvo putem kojeg bi se došlo do istine! Ako ljudima nije dovoljna zapreka to što su propisi ove vjere Allahovi propisi, onda nema ništa što bi ih moglo suzbiti od cinjenja grijeha. Takve tendencije otvorile su brojnim vladarima vrata prekoracivanja Allahovih granica. Ispravan odgovor je da takvima kažemo: “Reci: Znate li bolje vi ili Allah!”. (El-Bekare, 140)

Ja, doista, želim da islamski preporod u narednom periodu posveti veliku pažnju izgradnji kompletne islamske licnosti muslimâna. Nema sumnje da je to nužna stvar, a jedino je islamski preporod u stanju da to ucini. Islamski preporod (es-sahwe el-islamijje) istinski je kandidat za takvu transformaciju islamske licnosti. Jedino tako može se ocekivati obnova onoga što je sticajem vremenskih okolnosti poremeceno. A tu prije svega mislim na probleme zaostalosti, (neo)kolonijalizma i politicke anarhije.
Popravljanje stanja u tako složenim pitanjima bice moguce onda kada se proširi domen djelovanja islamskog preporoda tako da pocne djelovati u svim segmentima i medu svim kategorijama muslimanske populacije. Tada ce biti moguca izmjena realnog stanja ummeta. Tada niko nece moci zaustaviti taj proces. Ko to pokuša, naci ce se pred nabujalim talasom povijesti. A ko može zaustaviti radanje zore i pojavu novoga dana!?