najbolji nacin tumacenja kur*ana

Vecina komentatora Kur'ana slijedili su ili tradicionalni ili racionalni metod
u tefsiru. S obzirom na to, namece se pitanje koji je najispravniji nacin tumacenja Allahove Knjige? Da li je cuveni Taberi bio iskljucivo tradicionalista, kako ga mnogi predstavljaju? Ima li danas onih koji u potpunosti odbacuju tefsirsko naslijede prethodnih generacija? Na ta pitanja odgovara istaknuti islamski ucenjak, dr. Jusuf el-Kardavi, u djelu: 'Kejfe nete'amelu me'al-Qur'anil-Azim?'

Sigurno je da svaki musliman želi ispravno razumjeti Allahovu Knjigu, što je na teoretskoj ravni ocekivani plod razmišljanja o njoj, te da je prakticni plod - pridržavanje kur'anskih propisa i usmjerenja kroz vjerovanje, primjenu u praksi i poziv drugima da tako postupaju. Ono što pomaže ispravnom razumijevanju Kur'ana jeste lijepo tumacenje. Ma taj nacin pojašnjavaju se njegove intencije, objašnjavaju njegova znacenja, otkrivaju njegove riznice i tajne, a nekim se ljudskim umovima i srcima otvara ono što je zatvoreno u njemu.
Medutim, postavlja se veoma važno pitanje: Koji je najbolji pravac, odnosno, koji je najispravniji nacin koji treba usvojiti i slijediti prilikom tumacenja Kur'ana? Naš odgovor na to pitanje jeste: Najispravniji nacin tumacenja Kur'ana temelji se na cvrstim osnovama i preciznim pravilima, koji se ogledaju u dobro poznatim postupcima, odredenim smjernicama i jasnim granicama koje se moraju uzeti u obzir i pridržavati ih se, kako bi mufessiru cilj bio jasan i kako bi slijedio pravi put u tumacenju Kur'ana:

1. Spoj tradicionalnog i racionalnog

Prva karakteristika toga puta jeste spoj tradicionalnog i racionalnog. Naime, pošto u metodologiji tumacenja Kur'ana ima onih koji uzimaju u obzir naslijede i tradiciju, te onih koji posvecuju pažnju razmišljanju i raciju, najispravniji nacin jeste spoj tradicionalnog i racionalnog, spoj vjerodostojnih predaja i racionalnih dostignuca, te zbližavanje naslijeda prvih generacija sa spoznajama kasnijih generacija.
Tako su radili mnogi istaknuti mufessiri. Njihov prvak bio je Ibn Džerir et-Taberi, sa svojim enciklopedijskim tefsirom: 'Džami'ul-bejan fi te'vilil-Kur'an' (Zbirka izreka o tumacenju Kur'ana). Oni koji ga ubrajaju medu tradicionalne mufessire cine nepravdu prema njemu i ne ocjenjuju ga ispravno, jer ce svako ko cita njegov tefsir vidjeti da on navodi odredene predaje i stavove, ali ih zatim komentariše i objašnjava koji su ispravniji, ili navodi licni stav u vezi s razumijevanjem konkretnoga ajeta.

Slicnu metodologiju koristio je i cuveni Ibn Kesir, iako on nije u tolikoj mjeri navodio stavove islamskih ucenjaka u svome tefsiru 'Tefsirul-Kur'anil-azim' (Tumacenje velicanstvenoga Kur'ana), ali zato on ima neke druge prednosti u odnosu na Taberija, kao što je tumacenje Kur'ana samim Kur'anom, zatim sunnetom, itd. Zatim, imam Kurtubi, takoder, spaja racionalno i tradicionalno u svome tefsiru: 'El-Džami'u li ahkamil-Kur'an' (Zbirka kur'anskih propisa), iako se smatra da je bliži racionalnome tefsiru.

Od kasnijih generacija tu spada i cuveni Muhammed ibn Ali eš-Ševkani (umro 1250. hidžretske god.), sa svojim tefsirom: 'Fethul-Kadir, el-džami'u bejne fennejir-rivajeti ved-dirajeti min 'ilmit-tefsir' (Otkrovenje Svemoguceg – spoj tradicionalne i racionalne metode u tefsiru). U uvodu u svoj tefsir on je naveo rijeci koje otkrivaju nacin tumacenja koji je on odabrao i koje pojašnjavaju njegove karakteristike. Tako on – Allah mu se smilovao – kaže:

'Vecina mufessira podijelili su se na dvije skupine i slijedili su dva pravca: jedni su se u svojim tefsirima ogranicili samo na tradicionalno i zadovoljili su se doprinosom toj vrsti tefsira, a drugi su svoju pažnju usmjerili samo na znanosti koje u vezi s arapskim jezikom i dostignucima racionalnih znanosti, ne osvrcuci se uopce na tradicionalne predaje, ili, u situaciji da su nešto od njih i navodili, ne dajuci im znacaja. I jedni i drugi ispravno su i dobro postupili, iako svoja djela temelje samo na jednom broju elemenata a zapostavljaju ostale, bez kojih djelo ne može biti potpuno.

Na primjer, tumacenje koje je vjerodostojno preneseno od Poslanika, s.a.v.s., jeste bitno i njemu se mora davati prednost. Medutim, vjerodostojnim predajama koje su od njega prenesene protumacen je samo mali broj ajeta u odnosu na cijeli Kur'an, što je cinjenica o kojoj se slažu svi strucnjaci u oblasti tefsira.
A kod vjerodostojnih predaja od ashaba – Allah bio zadovoljan njima – postoje dvije situacije. Prva je kada se radi o terminima koji se u šerijatu koriste u drugom znacenju u odnosu na njihovo jezicko znacenje – tada se tim predajama daje prednost u odnosu na ostalo.

Druga situacija je kada se radi o terminima koji i u šerijatu imaju isto znacenje kao i u arapskome jeziku – u toj slucaju rijeci ashaba su jednake rijecima drugih, pouzdanih strucnjaka u jeziku. Ali, kada rijeci nekog ashaba budu u suprotnosti s opcepoznatim i jakim dokazima, u toj situaciji nemamo obavezu prihvatiti mišljenje koje je on iznio na osnovu razumijevanja arapskoga jezika, nego je prece uzeti u obzir tumacenja ucenjaka iz generacije tabi'ina, tabi-tabi'ina, ili ostalih istaknutih ucenjaka.
Isto tako, cesta je pojava da neki ashab, ili neki ucenjak iz generacija nakon ashaba, prihvati samo jedno znacenje kur'anskoga izraza, koji u arapskome jeziku može biti višeznacan. Medutim, poznato je da to nije razlog odbacivanju ostalih znacenja koja taj izraz nosi u arapskome jeziku, niti odbacivanju rezultata do kojih se može doci uz pomoc naucnih disciplina kojima se pojašnjavaju precizni detalji i tajne arapskoga jezika, kao što su: nauka o znacenjima ('ilmul-me'ani) i nauka o izražavanju ('ilmul-bejan). Tek s njim tefsir može biti tumacenje na osnovu arapskoga jezika, a ne tumacenje samo na osnovu racija (što je zabranjeno).

Se'id ibn Mensur u 'Sunenu' i Ibnul-Munzir i Bejheki u 'Kitabur-ru'je' bilježe predaju u kojoj stoji da je Sufjan rekao: 'Nema razilaženja u tumacenju Kur'ana, jer je to sveobuhvatan govor, koji aludira na više stvari.' Ibn Sa'd u svome djelu 'Et-Tabekat' i Ebu Nu'ajm u 'El-Hil-je' navode predaju Ebu Kilabe da je Ebud-Derda' rekao: 'Tvoje poimanje nece biti potpuno, sve dok u kur'anskom tekstu ne budeš vidio više znacenja!' Ibn Sa'd, takoder, navodi da je Alija rekao Ibn Abbasu: 'Otidi do njih – tj. do haridžija – ali im kao dokaz u raspravi nemoj navoditi Kur'an, jer njegov tekst ima više znacenja, nego raspravu s njima argumentuj hadisima.' Ibn Abbas je na to rekao: 'Ja bolje od njih poznajem Allahovu Knjigu.', a Alija mu je odgovorio: 'U pravu si, ali, ipak, kur'anski tekst je višeznacan!'

Pored toga, ne postoji za svaki kur'anski izraz tumacenje koje je vjerodostojno preneseno od prvih generacija, odnosno, takva je situacija sa znatnim dijelom Kur'ana. A, ne može se uzeti u obzir ono što nije vjerodostojno, kao npr. tumacenje koje je preneseno slabim lancem prenosilaca, ili tumacenje nekoga od njih ko nije pouzdan, pa makar lanac prenosilaca do njega bio vjerodostojan.

Shodno tome, jasno je da je neophodno napraviti spoj izmedu ta dva pravca, ne ogranicavajuci se na bilo koji od njih. To je cilj za kojim moja duša teži i put kojim sam naumio hoditi – ako Allah da – s tim što cu, u situaciji kada postoji razlika medu tefsirima, davati prednost pojedinim od njih, kada god to bude moguce i koliko god budem shvatao koji su ispravniji medu njima. Moje polazište, koliko god je to moguce, bit ce znacenje rijeci u arapskome jeziku, te gramatika i stilistika a trudit cu se da navodim vjerodostojne predaje o tumacenju ajeta od Poslanika, s.a.v.s., ashaba, tabiina, tabi-tabiina i drugih priznatih islamskih ucenjaka.'

To je pravi put kojim treba da idu današnji komentatori Kur'ana, kako bi Knjigu Uzvišenoga Allaha razumjeli na odgovarajuci i ispravan nacin, nacin koji dolikuje najboljoj Knjizi, koja je objavljena najboljem od svih poslanika.

Medutim, u današnje vrijeme stavljeni smo na kušnju putem nekih ljudi koji su isuviše smioni u odnosu prema rijeci Uzvišenoga Allaha. Oni odbacuju tefsire i prvih i kasnijih generacija, kao i shvatanja nekadašnjih i današnjih islamskih ucenjaka, te cjelokupno naslijede svih muslimana bacaju u smece, da bi poceli od nule i da bi Kur'an podvrgli svojim prohtjevima i idejama, koje zdrav razum ne može prihvatiti, koji su u suprotnosti s tradicijom i osnovnim postavkama. Takvo šta nismo mogli vidjeti ni u jednoj naucnoj disciplini – ni vjerskoj ni svjetskoj – jer onaj koji se pojavi kasnije, nastavlja graditi ono što je zapoceo onaj prije njega, kako bi gradnja bila završena.