Sve muslimanske manjine u nemuslimanskim zemljama, u koje se, htijeli mi to ili ne, sve cešce ubrajamo i ciju sudbinu dijelimo, zatecene su u veoma nezavidnoj situaciji
Za glavne aktere u “selu”, što mi odavno nismo bili, nije tako. Od samog pocetka je za Amerikance sve bilo kristalno jasno. Bez dvoumljenja šta im je ciniti. Zaprepašteni, iznenadeni, uplašeni, ogorceni, gnjevni, možda i jesu bili, ali zbunjeni - ni trenutka. Cak je i sam predsjednik Bush, do neki dan gotovo ismijavan, održavajuci se na staklenim nogama, preko noci postao odlucni i samouvjereni voda nacije. Cijena od nekoliko hiljada ljudskih žrtava, milijardi dolara ekonomske štete zbog “svetih” nacinalnih interesa nikad nije bila prevelika. Malo ko sumnja da su, kako bi zadržali ovakve pozicije, nespremni uciniti sve, a pogotovo napasti Afganistan.
Pravilo je da onaj koji zna šta hoce i može, kad-tad ostvariti svoj cilj. Tome je, bez sumnje, i lakše, jer nema tegobnog osjecaja zbunjenosti i nemoci, koji je gotovo paralizirao sve muslimane od Bosfora, pa prema Zapadu. Sve muslimanske manjine u nemuslimanskim zemljama, u koje se, htijeli mi to ili ne, sve cešce ubrajamo i ciju sudbinu dijelimo, zatecene su u veoma nezavidnoj situaciji.
Neobjašnjivo je da, nakon ovoga, može proci proci ijedno mahalsko sijelo iliti seosko prijelo a da se barem jednom ne spomenu posljednja zbivanja. Kod nas može proci i uvaženi, gotovo dvanaestosatni skup održan neposredno nakon “kataklizme” Manhatnna, a da se to diskutanati tek dva puta spomenu, i to ovlaš. U vrijeme kad je cijeli svijet strahovao od odmazde i tražio svoje mjesto, neko pod “antiraketnim štitom”, a neko pod “obicnim” suncem, mi smo bili prezauzeti razglabanjem o stotinama puta prežvakanim temama. Htjeli mi to ili ne, negdje i neko ce nas svrstati i smjestiti. A ako to ne uradimo mi, uradit ce drugi. Na ciju štetu, sami procijenite.
Ne možemo i ne smijemo mnogo toga. A šta možemo, da ne govorim o tome šta trebamo? Mi smo, naravno, kao i svako zbunjenen i izgubljen, izabrali najgore rješenje (ako se to može nazvati rješenjem): cekati, ne ciniti ništa, šutjeti i gledati CNN. I, da ne zaboravim, onako u sebi, i potiho - navijati. A drugima ostaviti, onima koji nisu zbunjeni i znaju šta hoce, da odlucuju o našoj sudbini. Potpuno nedorasli vremenu u kojem živimo.