islamski pogled na rad i privredjivanje

Covjek je bice koje radi. Može se reci da je cjelokupno ostvarenje ljudske civilizacije rezultat covjekovog rada i truda. Kako islam gleda na rad? U prilici smo da cesto cujemo sljedecu recenicu: Rad je ibadet! Da li je to doista tako? I pod kojim uvjetima? Ovaj prilog malo pobliže razmatra ovu problematiku.


Rad je zakonitost života i izravno služi afirmaciji covjekova života na Zemlji. Kao takav rad je ne samo tjelesna vec i duševna potreba covjeka. Radeci covjek svojim trudom stice plodove kojima ce prehraniti sebe i porodicu i tako zajamciti pošten i pristojan život. To je subjektivna vrijednost rada. Objektivna vrijednost rada sastoji se u tome da covjek radeci privreduje i donosi doprinos cjelokupnom društvu, jer plodovima njegovog rada okoristice se i drugi.
Upravo zbog toga, glavni izvor islama, Kur’an casni, na više mjesta i u razlicitim kontekstima spominje rad i privredivanje. Kur’an jasno ukazuje na to da svako covjekovo djelo, cak i pomisao trebaju biti usmjereni na opcekoristan interes i dobrobit covjeka. “I reci: -Trudite se! Allah ce trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi cete biti vraceni Onome koji zna nevidljivi vidljivi i svijet, pa ce vas o onome što ste radili obavjestiti.”1 “Ko želi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka cini dobra djela i neka, klanjajuci se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!”2 “Covjekovo je samo ono što sâm uradi.”3

Traženje Allahove blagodati

Kur'ani-kerim naziva ulaganje truda s ciljem postizanja (halal) zarade, veoma lijepim imenom, iz kog se može nazrijeti Allahovo zadovoljstvo. On to naziva »traženjem Allahove blagodati«, kao što vidimo u slijedecim ajetima:
«A kad se namaz obavi, onda se po zemlji razidite i Allahovu blagodat tražite!«.4 Ajet govori o džuma-namazu koji je obligatna vjerska dužnost petkom. Zbog važnosti džume-namaza u mnogim islamskim sredinama petak je zvanicno neradni dan. Medžutim, to nije utemeljeno na šerijatskim dokazima, jer - kao što se navodi u ovim ajetima - raditi nije dozvoljeno za vrijeme namaza: »O vjernici, kad se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i podite na namaz«, ali zato nakon obavljenog namaza: »…po zemlji se razidite i Allahovu blagodat tražite«.

»Ne pripisuje vam se grijeh ako (za vrijeme hadža) tražite blagodat svog Gospodara«.5 Ovaj ajet je, kažu komentatori Kur'ana, objavljen u vezi hadža i njime se reguliraju važni propisi vezani za ovaj temeljni islamski šart koji je dužnost svakom šerijatski sposobnom muslimanu i muslimanki, a i pored toga toga navedeni dio ajeta dozvoljava trgovinu i zaradivanje. Poruka ajeta bi, dakle, bila: Nije vam grijeh da, i za vrijeme hadža trgujete i zaradujete.
Kur'an poredi, u jednom kontekstu, one koji se trude i putuju za nafakom s mudžahidima (borcima) na Allahovom putu, pa kaže: »On zna da ce medu vama biti bolesnih, i onih koji ce po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti, i onih koji ce se na Allahovom putu boriti«.6

Iz ovih ajeta se jasno nazire važnost koju islam posvecuje radu i privredivanju. U okviru islamskog ucenja, muslimanu nije dozvoljeno da bude ovisan o drugom u smislu da bude na teret društvu, da uzima od života, a ne daje mu. Naprotiv, islam insistira na tome da se covjek zaputi u razgranate domene ljudske egzistencije radeci, proizvodeci i aktivno dajuci svoj doprinos opceljudskom razvoju i boljitku. Na taj nacin, i uz nepokolebljivu vjeru u Uzvišenog Stvoritelja, covjek ce izvršati funkciju svoga bivstvovanja na ovome svijetu.

Rad u hadisima i praksi Allahovog poslanika

Brojni su hadisi u kojima Allahov poslanik, s.a.v.s., usmjerava pažnju svojih sljedbenika na važnost rada, trgovine, poljoprivrede, proizvodnje i ostalih aktivnih vidova života. On licno, sallallahu 'alejhi ve selleme, je svojim životom i praksom olicenje požrtvovanosti i aktivnosti na putu postizanja halal zarade za sebe i svoju porodicu. Još u ranoj mladosti, kada je postao jetim, svojim radom je doprinosio mnogobrojnoj porodici svog amidže Ebu Taliba kod kojeg je živio cuvajuci stada imucnijih Kurejševica. Kada je poodrastao poceo se baviti trgovinom, odlazeci u daleki Šam koji je od Mekke udaljen gotovo dvije hiljade kilometara. Tim poslom se bavio blizu dvadest godina. Poslanik islama je sâm radio i pozvao je sljedbenike svoga ummeta da rade i privreduju. Brojne su izreke koje kazao u tom pogledu.

Objašnjavajuci važnost cinjenice da covjek živi i hrani svoju porodicu od rada svojih ruku, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: »Nema bolje hrane od one koju covjek pojede od rada svojih ruku«. (El-Buhari)
Umor koji je rezultat truda koji se ulaže da bi se zaradila halal zarada je znacajan faktor na putu postizanja Božijeg zadovoljstva i oprosta. U tom smislu Poslanik porucuje: »Onaj ko omrkne umoran od posla s kojim traži halal zaradu, omrkne s oproštenim grijesima«.7
Podsticuci muslimane da se, izmedu ostalog, bave zemljoradnjom i poljoprivredom, kako u ishrani nebi bili ovisni o drugima, Muhammed, a.s., je kazao: »Svaki musliman koji nešto posije ili posadi pa se od toga nahrani ptica, covjek ili životinja, taj cin mu se smatra sadakom«. (El-Buhari)
A da bi kod svojih sljedbenika razvio ljubav prema radu i sticanju opskrbe vlastitim trudom i zalaganjem, a istovremeno im omraznuo nerad i traženje od drugog, Poslanik islama je rekao: »Da neko od vas uzme uže pa na svojim ledima donese tovar drva pa ih proda, to mu je bolje negoli da moli od ljudi, dâli mu oni nešto ili ga odbili«. (El-Buhari)

Ovaj hadis pojašnjava da je svaki posao castan sve dok je legalan i dozvoljen po islamu. To se, naravno, ne kosi sa željom i nastojanjem svakog pojedinca da radi onaj posao za koji ima potrebne kvalifikacije.
Po islamskom ucenju prosjacenje je veoma prezren posao. U tom pogledu Poslanik, s.a.v.s., veli: »Da znaju (oni koji prose) šta prosjacenje u sebi ima, nebi nikad niko od nekoga nešto tražio«.8 »Rob nece otvoriti vrata prosjacenja a da mu Allah ne otvori vrata siromaštva«.9 »Uzimanje sadake (zekjata) nije dozvoljeno imucnom (ganijj), snažnom i zdravom covjeku (zu mirretin sevijj)«.10
U hadiskim zbirkama postoje hadisi u kojima Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava na opasnost od nerada i ljencarenja, jer to vodi ka neimaštini i prosjacenju. U svojim dovama (el-me'surat) Poslanik je ucio: »Allahumme, inni e'uzu bike mine-l-hemmi ve-l-hazen, ve e'uzu bike mine-l-'adžzi ve-l-kesel, ve e'uzu bike mine-l-džubni ve-l-buhl, ve e'uzu bike min galebeti-d-dejni ve kahri-r-ridžal«. (Bože, ja kod Tebe tražim utocište od briga i tuge. Tebi se utjecem od slabosti i lijenosti. Utjecem Ti se i od kukavicluka i škrtosti. I utjecem Ti se od toga da me dug savlada i da me ljudi gaze).

»Gornja ruka je bolja od donje ruke«

U jednom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: »El-jedu-l-'ul'ja hajrun mine-l-jedi-s-sufla«, što u prijevodu na naš jezik znaci: »Gornja ruka je bolja od donje ruke«. U nastavku hadisa Poslanik kaže »da je gornja ruka ona koja daje, a donja ruka je ona koja prima«. To znaci da je ona ruka koja radi i privreduje bolja od one ruke koja ne radi i koja ceka da joj se nešto udijeli.
U tom kontekstu postoji jedna veoma interesantna prica vezana za dvojicu ljudi iz islamske prošlosti.
Naime, jedan pobožnjak po imenu Šekik el-Belhi je krenuo na dug put s ciljem trgovine i zarade. Prije polaska oprostio se sa svojim prijateljem Ibrahimom b. Edhemom i kazao mu kako ce na tom putu dugo ostati. Medžutim, nije prošlo svega nekoliko dana a on se vratio. Vidjevši ga u džamiji, Ibrahim b. Edhem je zacudeno upitao: »Zašto si se tako brzo vratio?« Šekik je odgovorio: »Na putu sam vidio jednu veoma cudnu stvar, pa sam odlucio da ne idem na put«. »Na hajr! Šta si to vidio?« – upitao je Ibrahim.

»Putujuci« - zapoceo je Šekik svoju pricu – »umorio sam se, pa sam odlucio da se odmorim u jednom pustom i neplodnom predjelu. Tu sam primjetio jednu slijepu i obogaljenu pticu, pa sam rekao u sebi: - Kako ova ptica živi na ovom zabacenom mjestu, a niti vidi niti se krece? Nije prošlo puno vremena a doletila je druga ptica noseci onoj prvoj hranu. To se ponovilo nekoliko puta na dan. Rekao sam: - Onaj koji je opskrbio ovu nemocnu pticu na ovakvom pustom i neplodnom mjestu, opskrbice i mene! I onda sam odustao od puta i vratio se.«
»Baš si cudan, Šekiku« – odgovorio je na to Ibrahim b. Edhem. »Zašto si prihvatio da budeš slijepa i obogaljena ptica koja živi od tude pomoci!? Zašto nisi htio da budeš ona druga ptica koja se trudi da sebi pribavi hranu, a onda pomaže slijepim i nemocnim!? Zar ti ne znaš da je gornja ruka bolja od donje!?«
Kada je cuo ove rijeci Šekik je ustao i poljubio Ibrahima u ruku. Potom je rekao: »Ti si naš ucitelj«, i onda se vratio svojoj trgovini i poslovanju.11

Ovakvo razumijevanje uloge u životu sasvim je saglasno sa temeljnim islamskim ucenjem o covjekovom namjesništvu na Zemlji. Musliman sebe posmatra kao Allahovog namjesnika na Zemlji, cija je uloga, da izvrši Allahovu naredbu, uspostavi Njegove propise i obavi Mu dužnost robovanja na najpotpuniji nacin. Zato on nastoji da svaku svoju rijec, svako djelo ili pokret ucini ibadetom svome Gospodaru. Ovo se potpuno slaže s ogromnim znacenjem koje daje poznati ajet: «Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet cine«.12
Sa ovakvim razumijevanjem svoje uloge u životu muslimani su tokom historije pokazali fascinantne primjere rada i produktivnosti. Muslimani su, u vremenima dok su pravilno razumijevali svoju vjeru, imali dominantnu ulogu u svjetskim politickim i ekonomskim tokovima. Istaknuti bosanski intelektualac iz prve polovine dvadesetog vijeka, rahmetli Mustafa Busuladžic, je u jednom svom spisu zabilježio sljedece:

“Povijesno je utvrdeno da su muslimanski srednjovjekovni trgovci dolazili sve do Urala, Kitaja, zatim do Švedske i Norveške, dakle dalekog sjevera, o cemu svjedoce iskopine arapsko-muslimanskog novca u skandinavskim zemljama. U svim muslimanskim zemljama, od Španjolske pa sve odo Indije, klucao je trgovacki i prometni život. Muslimani, piše Larice u svom djelu “Storia del commercio” (Povijest trgovine) stvoriše suvremeno trgovacko racunovodstvo i proširiše upotrebu arapskih brojki i pronadoše razlomke. Od svih zemalja trgovacki život je najviše cvao u Španjolskoj, Egiptu i Siriji, kao i svim sredodozemnim gradovima muslimanskih zemalja. Trgovacki život se najviše od svih zemalja razvio u Damasku, gdje su se proizvodili predmeti od željeza, oružje, koža, coha, razne vunenne i svilene tkanine koje su osvajale onovremena svjetska tržišta. Bagdad je bio na glasu radi izrade dragocjenih zlatnih i srebrenih predmeta, raznovrsnog nakita, vezova i svilenih stvari. Jemen je opet prizvodio laneno platno i glasovitu ovnujsku kožu te suho grožde koje se najviše prodavalo u Korintu (Grcka)… U Isfahanu su se radili glasoviti i skupocjeni šalovi, podsedlice, sedla, ukusno posude od ilovace, dok se u Širazu proizvodio ružin sok. Središte egipatske trgovine je bilo u Asuanu. Od svih sjevernoafrickih gradova trgovacki život najviše procvate u Kajrovanu, dok je marokanski grad Fes bio na glasu radi proizvodnje kapa, sapuna, boja i masti. U Španjolskoj je trgovina cvala osobito u Kordovi, gdje se preradivala koža. U Murciji se proizvodilo sukno, u Sevilji, Granadi i Almeriji svila, a papir od pamuka u Šatibi.

Poznato je da su muslimanski trgovci slovili ne samo kao izvrsni poslovnici i okretni novcari nego i geografi i putopisci, a narocito kao vjerski misionari koji su svojim znanjem i uzornim islamskim vladanjem mnogo doprinijeli širenju islama po svim zemljama. Opcenito je poznato da su islam na malajskoj skupini otoka u Indoneziji proširili muslimanski trgovci s Bliskog istoka i Indije, jer na Malajski arhipelag prije toga nije nikada stupila noga muslimanskog vojnika osvajaca.”13

Covjekov posao od kojeg živi je ibadet, ali pod uslovima!!

Islamski ucenjaci su, razmatrajuci pitanje covjekove uloge u životu, došli do vrlo interesantnih zakljucaka. Tako poznati egipatski ucenjak, naš savremenik, prof. dr. Jusuf el-Karadavi, u svojoj knjizi El-'Ibadetu fi-l-islam (Ibadet u islamu) kaže da su dunjalucki poslovi od kojih covjek (musliman) živi i hrani svoju porodicu, ibadet. Medutim, za to imaju uslovi kojih musliman mora pridržavati, pa da bi njegov posao ili profesija imali tretman ibadeta. Ti uslovi su sljedeci:
1 - Da posao koji radi bude dozvoljen po islamskom ucenju.Oni poslovi koje vjera zabranjuje, kao npr. rad s kamatom, kockom, alkoholom i tome slicno nemoguce je tretirati ibadetom. Allah dž.š. je dobar i plemenit i prima samo ono što je dobro i cisto.
2 - Potrebno je da uz posao bude cist nijet; a nijet muslimana je da ucini sebe i svoju porodicu neovisnim i dostantnim i da bude od koristi svojoj zajednici i ummetu.
3 - Da se posao obavi lijepo i sa preciznošcu, jer Muhammed, s.a.v.s., porucuje: «Allah je propisao lijep postupak prema svakoj stvari«. (Muslim) »Allah doista voli da, kada neko od vas radi neki posao, da ga uredno i precizno obavi«. (El-Bejheki, Šu'abu-l-iman)
4 - Da se u poslu pridržava Allahovih propisa, tako da ne cini nikom zulum, da ne obmanjuje i ne vara, te da ne uzima tudi hak.

5 - Da dunjalucki posao ne odvraca covjeka od izvršavanja temeljnih vjerskih dužnosti, poput namaza, posta, hadža i zekjata. Allah dž.š.kaže: «O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjecanja na Allaha. A oni koji to cine, bice izgubljeni«.14 A Allah dž.š. u Kuranu hvali one ljude »… koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju...«15
Ukoliko se musliman pridržava ovih uslova, on je tada u stanju da citav svoj život i rad pretvori u ibadet Allahu dž.š.16
Prenosi se od Ka'ba ibn 'Udžre da je rekao: «Prošao je pored Allahovog Poslanika neki covjek pa su ashabi, primjetivši njegovu cvrstinu i snagu, rekli: «Allahov poslanice, da je ovaj na Allahovom putu?!«, (tj. da je u džihadu, jer to je bio najbolji ibadet kod njih). Allahov poslanik, s.a.v.s., je na to rekao: «Ako je izišao da bi zaradio za svoju malehnu djecu - on je na Allahovom putu! Ako je izišao da bi zaradio za svoje stare roditelje - on je na Allahovom putu! Ako je izišao da bi zaradio za sebe, da ne traži od drugog - on je na Allahovom putu! A ako je izišao bi se pretvarao pred drugima i oholo pokazivao svoju snagu - on je tada na šejtanskom putu!«17
Rad i »dobra djela«

U Kur'anu se cesto spominju tzv. »el-e'amãl es-sãliha« ili »es-sãlihãt«, što je oznaka za dobra djela. Gotovo da nema nijednog mjesta u Kur'anu u kojem se spominje imãn i oni koji vjeruju, a da se paralelno s tim ne spominju i »dobra djela«. To apsolutno korespondira sa kur'anskim nastojanjem da vjernike pripremi za rad i aktivno ucecše u životu na ovom svijetu. O tome kako bi muslimani trebali razumjeti vjeru i dobra djela, odnosno svoju ulogu u životu, poslužicemo se mislima istaknutog savremenog islamskog mislicoa iz Egipta, rahmetli šejha Muhammeda el-Gazalija, koji kaže:
»Nemoguce je uspostavljanje u društvu uspješne misije, ako su njegovi pripadnici neznalice o ovom svijetu i slabici u životu. Dobra djela koja su potrebna cini motika težaka, igla krojaca, pero ucenjaka, skalper lijecnika, cini ih ronilac u moru, pilot u vazduhu, istraživac u svom laborotoriju, knjigovoda u svom defteru, cini ih musliman, sljedbenik Božije Objave, izvršavajuci svaku stvar i cineci od nje sredstvo kojim ce pomoci svoj din i doprinjeti da Allahova rijec bude gornja. (…) Doista je cudna stvar da vecina muslimana, vec nekoliko stoljeca, ne znaju o svemiru ništa važno spomena, i da saznjanja o njemu budu drugostepena u njihovoj licnoj i kolektivnoj naobrazbi, i da istraživanje njegovih tajni i njegovih potencijala, kod nekih bude nevažna stvar, a kod drugih besmislica i nešto beznacajno.

U vrijeme kada su muslimani odvraceni od studiranja i istraživanja svemira, drugi narodi su daleko otišli na tom putu i postigli ogromne rezultate, a zatim ih mobilisali u službu ideologija i filozofija konstruiranih od strane covjeka. Ovaj raskol izmedu vjere s jedne, i kosmosa, s druge strane, islam, doista, apsolutno ne odobrava, i traži od Allahovih robova potpuno suprotan nacin postupanja.
Obuzela me je srdžba kad sam saznao da je jedna islamska zemlja izvozila pšenicu u vrijeme kada je bila kolonija, a nakon što se osamostalila, i uzela uzde u svoje ruke, zemlja se sasušila i ispucala, i poceo je uvoz iz inozemstva!!
Osjetio sam sramotu i stid brojeci industrijske proizvode zemlje, ne našavši medu prvih deset, ni medu drugih deset, nijednu muslimansku zemlju. A poznato je da je Japan poceo svoju obnovu prije jednog vijeka, otprilike, a islamski narodi zapoceli su svoj preporod u isto vrijeme. Japan je danas stigao do atoma a mi smo (za)ostali. Ša je razlog tome? Vjerovatno truhlost politicke atmosfere ima svoj veliki udio. Medutim, truhlost u domenu naobrazbe ima, po mom mišljenju, veci udio«.18