ne trebaju nam rijeci treba nam pravi posao

Intervju: Nedžad Ibrišimovic, književnik

Meni je od pojma “dobar covjek” mnogo bliži pojam “dobar musliman”- kaže za Nove horizonte književnik Nedžad Ibrišimovic

S poznatim bošnjackim književnikom Nedžadom Ibrišimovicem razgovarali smo u njegovoj kuci, nadomak Ilijaša, gdje posljednjih nekoliko godina, otkako se ovdje udomio, nastaju njegova djela. Interesovalo nas je, najprije, šta ovih dana cita i, pogotovo, šta piše?

Nedžad Ibrišimovic: Citam više knjiga od kojih: “Povijest dvorskih luda” Morisa Levera, “Godišnjak” BZK Preporod, po treci put citam zanimljivu knjigu “Jesmo li sami u kosmosu” Slobodana Tomovica, “Univerzalni model društvenog života” Jusufa el-Karadavija- naravno sa velikim zadovoljstvom jer me ta knjiga posebno blaži. Citam ponovo Hakslijev “Kontrapunkt”, “Alhemicar” Paola Kuelja, Morisovu “Historiju seksualnosti”, ponovo išcitavam “Bracu Karamazove”. Citam Žana Bodrijara “Savršeni zlocin”, Attarov “Govor ptica” i po ko zna koji put Tolstojevo “Vaskrsenje”. U posljednje vrijeme u potrazi sam i za Dubrovackim hronikama iz 16. i 17. stoljeca koje su mi potrebne za jedno poglavlje o dubrovackoj vlasteli u romanu koji pišem. Radi se o romanu “Vjecnik”.

Kad smo vec kod literature, kod nas književnici i ljudi od pera rijetko posežu za likovima iz naše bošnjacke historije. Ima li tome kakav razlog?

Nedžad Ibrišimovic: Nema knjige, nema price ni romana bez likova niti se roman može napisati ako se ne opisuju likovi, niti se ta knjiga može citati ako u njoj ne postoje likovi. Tim pitanjem pogadate nešto što mene, ne samo u posljednje vrijeme, nego oduvijek brine. Jer cini mi se da ja u svojoj cjelokupnoj literaturi imam samo jedan istinski živi lik, ne samo Bošnjaka, nego i istinski lik kao živi lik ovaplocen literarnim sredstvima, a to je lik Asima Bektaša u mojoj drami “Woland u Sarajevu”. Ja imam osjecaj da je to moj jedini uspio lik koji bi mogao doprijeti do gledaoca, do citaoca... To je prepoznatljiv i živ lik jednog Bošnjaka.

Zašto je tako?

Nedžad Ibrišimovic: Možda zato što oko nas više nema pravih likova. Rijetko je i u životu sresti pravi lik kojim bi se covjek poslužio da bi napravio i u literaturi takav jedan pravi lik. To je jedno. Drugo je što je film u zadnjih sto godina usisao sve osnovne odlike literature, a to su lik, sadržaj, dijalog i ostalo, a literaturi vratio svoje filmske - efemerne i površne stvari. Možda se, izmedu ostalog, zbog toga i lik, takoder, gubi u literaturi. Takoder, tu je i cisto psihološki neodgovoran odnos ljudi izmedu sebe, a samim tim i neodgovoran odnos pisca prema likovima koje uzima pod svoje pero. Napisao sam nedavno i jedan clanak s naslovom “Ljudska prava likova u literaturi”. Ako se ljudsko bice, insan, uspostavlja literarno, bez obzira što je to lik mašte, vi prema njemu tu morate imati eticki stav. Ne može pisac uzeti lik pa od njega praviti nakaradu. Na neki nacin bi morao za to odgovarati.

O ljudima ne možete donositi sud, o njima se gradi odnos

Koja su, po Vama, ta moralna nacela?

Nedžad Ibrišimovic: Prvo i osnovno moralno nacelo prema likovima i prema onima koje opisujem, prema onima koje citam i prema onima koje u životu gledam jeste iskrenost i istinitost, odnosno izgradnja odnosa, a ne, recimo, ocrtavanje karaktera. Jer karakter je promjenljiva kategorija. A, osim toga, okarakterisati nekoga, znaci i osuditi nekoga. Ne možete o ljudima donositi sud, možete samo graditi odnos. Tako dobivate žive likove koji nisu okarakterisani, dobivate plod tog odnosa.

Koliko su Vaša djela duševna i licna, a koliko su društvena i politicka?

Nedžad Ibrišimovic: Tu je skalu teško utvrditi. Isto kao što kucu ne možete napraviti samo dušom nego i ciglom, itd. Tako se i umjetnicko djelo mora graditi i drugim elementima, izmedu ostalih i tim elementima koje ste pomenuli. Ali, svako umjetnicko djelo, pa i sama knjiga, jeste u suštini ljudska duša, odnosno duša onog koji piše. Ono što je najbitnije u knjizi ne može se napisati namjerno. A to je ta duševnost pisca koja se mora osjetiti kroz duševnost djela, koju citalac mora osjetiti svojom duševnošcu.

Bez vjere nema ni duše. Koliko vjera odreduje duševnost, odnosno smislenost života?

Nedžad Ibrišimovic: Teško je za bilo kojeg Božijeg stvora kazati da ima ovo ili nema ono. To je Allah dragi sve stvorio i ne može se poreci dobrota, ljepota i druge vrline ljudi koji nemaju vjere. Ne može se reci da toga nema. Ima cak i tih vrijednosti kod ljudi koji nemaju vjere. Ali, te vrijednosti nisu za vjernika dovoljne da se on na njih osloni. Za vjernika je osnovna stvar vjera, pa tek onda duševnost, dobrota, ljepota i dr. Zato mene pomalo i buni taj pojam covjeka i covjekoljublja. Ja bih onaj pojam “dobar covjek” volio zamijeniti onim da je on “dobar musliman”. Meni je to mnogo bliže. Dakle, dobrota zasnovana na bezvjerju nepouzdana je i kratka, dok je dobrota zasnovana na vjeri i vjerovanju pouzdanija. I, u tome je razlika. Ali, ne može se olahko odreci vrijednosti dobrote i duševnosti ljudi koji ne vjeruju, samo što vjernik u njih nema povjerenja.

A covjek bez dobrih djela na gubitku je i na ovome i na onome svijetu?

Nedžad Ibrišimovic: Tacno je to što kažete. Ali, ne bismo smjeli razgovarati u takvim definitivnim kategorijama. Trebali bismo izbjeci razgovor o takvim iskljucivostima. Jer, stvari se usložnjavaju. Na kraju krajeva nije to tako jednostavno. Mi znamo da sve zavisi od Allahove, dž.š, milosti, znamo dokle ide vlastiti trud odnosno vlastiti trud je mogucnost nade za nagradu od Allaha, dž.š. Nikome ništa nije potpuno zagarantovano. Ali, ovo pitanje vezano za vjeru i duševnost tice se knjiga koje nas sve više zapljuskuju sa Zapada. Gotovo nikako ne poznajemo književnost koja se rada na Istoku. Cak ni u religioznim krugovima Evrope, a da ne govorimo o vjernickim knjigama naše brace iz arapskih zemalja. Mi to ne poznajemo. Tu su još i problemi citanja i vrjednovanja. Izgleda da je zemaljska kugla zaista nepismena što se tice recepcije književnog djela. Recimo, Kueljov “Alhemicar” koji je objavljen u 12 milona primjeraka ukazuje na to kako se citaocima knjiga može podvaliti. No, o tom problemu duševnosti, plemenitosti i neduševnosti i neplemenitosti moglo bi se porazmisliti i porazgovarati. Uz to, zapljusnuti smo potpuno nevjernickom literaturom u tom etickom smislu, gdje pisac nema samilosti naspram likova koje opisuje. Ja, licno, nastojim u svojoj literaturi, ne programski, nego ilmom i inspiracijom nekako da se ne ogriješim. Ne mogu ja u umjetnosti, dakle, biti namjerno plemenit i dobar. To su, ipak, tajne umjetnosti. Ali, u svakom slucaju, zaprepastili biste se kada biste vidjeli kolika je citalacka nevještina i koliko pisac ne misli na tu stranu plemenitosti da to što piše ne piše za sebe nego za druge.

Sredstva informisanja i mediji, novine i televizije sve manje govore o dobru i plemenitosti. Šta ciniti?

Nedžad Ibrišimovic: Eto, da kažem da je u rukama vjernika istina, a da u rukama nevjernika nije istina. Pa, vjernik nije aktivan sa svojom istinom, ali je nevjernik aktivan sa svojom neistinom. I, to je pozicija u kojoj smo mi danas u cijelom svijetu. No, da ne idem tako duboko nego da pogledam stvari površno. Recimo, zašto cijelo društvo ne napravi jedan nužan korak ka knjizi, ka potrebi citanja. Jer, niko nije rekao da je knjiga otpisana, knjiga ostaje. Zašto jedan pjevac ili fudbaler na televiziji ne kaže koja mu se knjiga u posljednje vrijeme dopada i da to bude njegova ulaznica u društvo i naša srca u cjelini. Zašto ne postoji odgovarajuca klima naspram knjige ? Zašto je tu potrebu za duhovnošcu progutala televizija. Nepojmljivo je da nema te relacije. Potrebno je da se svi segmenti društva okrenu knjizi i da se to javno ocituje. Recimo, zašto u dnevnim listovima nema top-liste citanih knjiga, a ima lista pjevaca i sl. To su nepojmljive stvari.

Nas helace na sve strane

U proteklom periodu Bošnjaci su cesto isticali kako su postali žrtva genocidne politike susjeda. Postoji li opasnost da taj osjecaj žrtve preraste u kompleks ?

Nedžad Ibrišimovic: Dobro bi bilo da priznamo da smo izgubili bitku. Nije važan drugi, važan si ti. Ja osjecam da nas helace na sve strane, u svakom pogledu. To osjecam! A, to da li cu ja imati kompleks da sam žrtva, to ne osjecam. Osjecam da nas sve više ruše, nište, tope... I, da na sve to nemamo odgovora. Problem je što mi ništa za sebe ne cinimo. Nikada nije važno valja li onaj koji te udara ili ne, nego valjaš li ti. To je osnovna stvar - da o sebi vodiš racuna. Nije sramota u jednom viteškom okršaju izgubiti.

Gubimo li to mi na tom polju?

Nedžad Ibrišimovic: Na svakom planu. Mi tek treba da postanemo vitezovi. Mi to ne radimo.

Ni književnici?

Nedžad Ibrišimovic: Nije im ni na kraj pameti.

Nemamo ni takve literature?

Nedžad Ibrišimovic: Nemamo. To je romanticarska misao. Ja licno kao citalac gladan sam jedne romanticarske knjige o Bošnjacima. Ja je ne znam napisati. A, mora se jacati svijest o sebi. Ono malo što imamo ni to malo ne znamo cuvati kao svoje vrijednosti. Ne može se ništa, doduše, nazor, ali se ne može ništa ni pustiti i prepustiti.

Normalno, niste pesimisticni?

Nedžad Ibrišimovic: Nisam. Ali, nikada ne treba da zaboravimo iskustvo koje smo imali. Ne da placemo nad tim. Nedopustivo je zaboraviti kosmicki zlocin. Ne treba nam ni prava rijec, nama treba pravi posao. A, ako nam je Allah, dž.š, darovao istinu, hakk, kako da iz toga ne iznalazimo pravi posao.