pomozimo nasoj braci u palestini

Apel

Piše: šejh dr. Sefer Abdurrahman el-Havalli

Borba naše brace u okupiranoj Palestini je veliki džihad na Allahovom putu kojim se žele odbraniti muslimanske svetinje i otkloniti nepravda koja im se nanosi. Time se takoder žele osloboditi okupirane muslimanske teritorije. Naša braca Palestinci u toj borbi ulažu ogromne napore, ocekujuci nagradu za uloženi trud i podnesene žrtve kod Allaha, i ja ne znam da danas postoji borba na Allahovom putu koja je uzvišenija od njihovog džihada, za onog ko može da im se prikljuci sa svojim imetkom, životom, rijecju ili dovom…

Zbog toga je priticanje Palestincima upomoc njihovo pravo a naša obaveza. Pružiti im pomoc obligatna je vjerska dužnost (farz) svakom muslimanu. O tome svjedoce brojni tekstovi iz Kur’ana i sunneta, kao što kaže Svevišnji: “Vjernici su samo braca” (El-Hudžurat, 10), ili: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima” (Et-Tevbe, 71), ili: “A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlacene, za muškarce, žene i djecu” (En-Nisa’, 75). A Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Musliman je muslimanu brat, ne smije mu uciniti bilo kakvu nepravdu, ne smije ga ponižavati niti predati (ostaviti) njegovim neprijateljima!”

Ovo je prilika de se podsjetimo na opcenitost poruke sadržane u ajetima i hadisima koji govore o vrijednostima džihada, te borbe i pogibije (šehadeta) na Allahovom putu. Ti ajeti i hadisi su, hvala Allahu, opcepoznati. Ovdje posebno isticem vrijednost džihada putem ulaganja svog imetka. To je cin kojim se najviše približava Allahu; istovremeno, to je jedna od najefikasnijih vrsta džihada, pogotovo danas, kada je muslimanima izvan Palestine onemoguceno da idu i ukljuce se u palestinski džihad. Upravo zbog važnosti i ucinkovitosti džihada putem ulaganja imetka, Allah, dž.š, je tu vrstu džihada najprije spomenuo u vecini kur’anskih ajeta koji govore o džihadu. Prvo se, dakle, spominje džihad imetkom, pa tek onda džihad životom, kao što se to eksplicira u sljedecim ajetima: “Krecite u boj, bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovom putu zalažuci imetke svoje i živote svoje! (Et-Tevbe, 41); “ U vecoj su casti kod Allaha oni koji vjeruju i oni koje se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu zalažuci imetke svoje i živote svoje; oni ce postici što žele” (Et-Tevbe, 20); “O vjernici, hocete li da vam ukažem na trgovinu koja ce vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite, to vam je da znate bolje” (Es-Saff, 10-11); “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovu putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni” (El-Hudžurat, 15).

Ostavljanje na cjedilu brace u Palestini, kao i nemarnost u pružanju pomoci njihovoj borbi protiv nepravde i tiranije, smatra se velikim grijehom. To, takoder, predstavlja propuštanje velike prilike da se onemoguce cionisticki planovi, što izlaže sve muslimane, a narocito Arape, opasnostima cije su posljedice nesagledivie. Jer, ako muslimani ne iskoriste ukazanu priliku danas, onda ce se zbog toga, doista, dugo kajati. Udaljavanje ummeta od tog problema, uz okupiranost njegovih pripadnika “zabavom i igrom”, smatra se zlocinom protiv tog ummeta i njegovih akutnih problema.
Medusobna saradnja na putu pružanja pomoci Palestincima, uz cinjenicu da je vjerska obaveza svakog muslimana, da ucestvuje u džihadu na Allahovom putu, ulazi u sadržaj Rijeci Uzvišenog: “Jedni drugima pomažite u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstrvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (El-Ma’ide, 2).

Zbog toga, podsticanje muslimana da obilato i velikodušno daju priloge za pomoc svojoj braci, smatra se dobrim djelom. (Onaj ko upucuje na dobro imace nagradu kao i onaj ko dobro cini).
U svemu tome ugledamo se u Poslanika, s.a.v.s, koji je podsticao ashabe da zalažu svoje imetke na Allahovom putu, te da opremaju muslimanske vojske, kao što je bio slucaj u bici na Tebuku kada je trebalo pripremiti “džejšu-l-’usreti”, tj. vojsku koja ce ratovati u teškim okolonostima. Ta prica zabilježena je i u Buharijinom i Muslimovom Sahihu, kao i u drugim knjigama koje se bave sirom (životopisom Poslanika).
Smatramo da je pružanje materijalne pomoci palestinskom narodu, što obuhvata oružje i ostalo što im je potrebno, ono na što se odnose Poslanikove, s.a.v.s, rijeci: “ Ko opremi jednog borca na Allahovom putu – on je (takoder) gazija; ko se (po)brine za porodicu gazije i on se smatra gazijom” (muttefekun ’alejhi). Zato je rad na zbrinjavanju porodica mudžahida i briga o njima, djelo za koje se dobiva velika nagrada. I još nešto: dostavljanje pomoci tim ljudima i njihovim porodicama predstavlja spašavanje muslimanskih duša. Zato je potrebno da se svi muslimani maksimalno zalažu na tom planu i da se natjecu u tome!
Potrebno je obratiti pažnju i na našu bracu Palestince koji se nalaze u izbjeglickim kampovima po susjednim zemljama. Ovdje posebno apelujemo na ljude koji su angažirani na planu da’veta. Mi smo na pragu ljetnog perioda, pa je potrebno tome posvetiti nužnu pažnju.

Kada je u pitanju ulaganje imetka na Allahovom putu, onda je potrebno ulagati u ono što ima veci znacaj, shodno ljestvici prioriteta koju utvrduje sunnet Allahovog poslanika. U tom pogledu daje se prednost ulaganju imetka za potrebe džihada, tj. borbe na Allahovom putu, nad dobrovoljnim hadžom ili ulaganjem u dobrovoljne svrhe, kao što je izgradnja džamija, kopanje bunareva i tome slicno. Allahov poslanik, s.a.v.s, jednom je prilikom bio upitan koje je djelo nejvrednije? Odgovorio je: - Vjera u Allaha i Njegova poslanika. – A zatim? – ponovo je upitan. – Džihad na Allahovom putu – odgovorio je. - A zatim? – ponovljeno je pitanje. – Hadž mebrur (tj. hadž koji je izvršen shodno šerijatskim propisima) – odgovorio je. (muttefekun ’alejhi).
Braci u Palestini i van nje porucujem da olakšanje dolazi s poteškocama, a pobjeda sa saburom i izdržljivošcu. Cionisticki neprijatelj nikada nije ranije bio u lošijoj poziciji nego što je sada; sve moguce solucije pred njim su svedene na jednu, a to je nastavak strategije terora i uništavanja. Ako se povuce s tog pravca, onda to povlacenje znaci poraz i pocetak unutarnjeg cijepanja; a ako nastavi ici tom linijom, on ce, uz Allahovu pomoc, opet biti poražen. Zato, ni u kom slucaju, nije dozvoljeno spašavati njegovu poziciju zaustavljanjem Intifade, ma kolike bile žrtve. Unapredenje strategije vodenja džihada podrazumijeva upade u izraelska (okupatorska) naselja, munjevite napade na vojne baze, i naravno, proizvodnju oružja.

Ne smijemo dozvoliti da pracenje dnevnih dogadanja bude razlogom neprimjecivanja suštine cionistickog društva iznutra. Tim društvom vlada veliki strah, njime dominira mržnja. Nakon svake šehidske akcije to društvo gubi nadu u svoju buducnost. Njihova ekonomija zapada u tešku krizu… Problemi su eskalirali do te mjere da je jedan dio vojske iskazao svoje negodovanje protiv krvoloka Šarona, što se smatra opasnim presedanom. Takoder, Izrael gubi podršku svjetske javnosti sa svakom novom vojnom operacijom. Bilo koji posmatrac može posvjedociti da se Izrael sada nalazi u stanju medunarodne izoliranosti koja ranije nije postojala. Naravno, sa izuzecem cionistickih elemenata u beskrupuloznoj i tiranskoj vladi SAD. Iz tih razloga potrebno je imati povjerenje u Allahovu pomoc i ne ciniti ono što bi Izrael izvuklo iz izoliranosti i škripca.

Posljednja dogadanja otkrila su da oni koji “dahcu” od silne želje za uspostavljanje mira s tim neprijateljem, nisu ustvari postigli ništa sem beznada i teških gubitaka. Svjedoci smo šta su dobili policajci iz Službe za bezbjednost tzv. Palestinske samouprave koji su proganjali mudžahide, hapsili ih, prokazivali izraelskim vojnicima i predavali, cak ih i ubijali… Da li ce se opametiti i pokajati i da li ce iko iz toga uzeti pouku?
Izražavamo naše divljenje i zahvalu aktivistima Ketaibu-l-Aksa’ kao i cestitim ljudima u PLO (Palestinskoj oslobodilackoj organizaciji) koji su odabrali put pružanja otpora cionistima i ucestvovali s islamistima u bitkama protiv njih. Nadamo se da je to dobar put ka ujedinjenju palestinskog naroda i svih njegovih grupacija pod zastavom islama i džihada, s ciljem postizanja islamskog suvereniteta na tim blagoslovljenim prostorima.
Pokušaji normaliziranja odnosa s neprijateljem u cijoj prirodi su duboko utkani varanje, izdaja, vrdanje i prevrtljivost – o cemu svjedoci Allahova Knjiga i historijsko ponašanje tog naroda – ustvari je “hvatanje vjetra” i pokušaj spajanja suštih suprotnosti. Takoder, to znaci i ogromnu opasnost za vjeru, svetinje, sistem vrijednosti, moral, ekonomiju i kulturu. Zbog kristalne jasnoce i neprirodnosti tog postupka “normaliziranje” odnosa sa cionistima odbacili su muslimanski narodi i pored cinjenice da su neke vlade bile krenule u tom pravcu. Danas su ti narodi još odlucniji u neprihvatanju “normaliziranja” i, doista, koja je korist da neko drugi zapocinje s onim što nije polucilo nikave rezultate.

Gledano s te ravni, ummetu ustvari nije preostalo ništa drugo sem da ucini ono što se od njega traži sa stanovišta šerijata, a to je džihad i potpora palestinskim muslimanima u njihovoj Intifadi. Ako vec postoje islamske sredine ciji stanovnici iskazuju svoje negodovanje putem organiziranja velikih demonstracija, onda i drugi islamski centri treba da iskažu svoje osjecaje kroz velikodušno davanje i kontinuirano zalaganje imetka.
Kada to kažemo, onda to ni u kom slucaju ne znaci da je potrebno zatvoriti vrata politickim i diplomatskim nastojanjima da se ostvare interesi ummeta i tako potpomogne palestinska borba. Naprotiv, šerijat dozvoljava sklapanje primirja s neprijateljem i “manevrisanje” politickim sredstvima s ciljem postizanja opceg šerijatskog interesa. U tom smislu, potrebno je raditi na pokazivanju neprijateljeve nepopustljivosti, dovoditi ga u škripac, otkrivati istinu o njemu. Ali, to nikako ne smije dovesti do “prijateljevanja” s njim i priznavanja prava koja mu se nikako ne mogu priznati, cak ni u situaciji da muslimani postignu neku vrstu konsenzusa. Jer ta prava regulirana su Allahovom, dž.š, objavom, kao što je Svevišnji objavio i propisao neprijateljstvo prema nevjernicima i borbu protiv onih koji (iz)vrše agresiju. U tom kontekstu treba podsjetiti da je palestinska zemlja u cijelosti muslimanski vakuf i da nemuslimani mogu posjedovati od nje samo ono što se reguliše posebnim ugovorima (’akdu’z-zimmeh). Nekretnine protjeranih Palestinaca ostaju zakonito vlasništvo njihovih nasljednika sve do Sudnjega dana, i nikome – ama baš nikome – nije dozvoljeno da ih nekome preda ili da povuce pravo polaganja na njih.

I, na kraju, uz našu punu odlucnost i želje da ovaj apel naide na odziv, pozivamo sve muslimane da požure s pružanjem pomoci strpljivom narodu Svete zemlje. Podsjecamo one koji su se borili zalažuci svoje imetke na pocetku Intifade, da su potrebe Intifade danas uvecane, jer je aktuelno stanje još okrutnije. One koji se još nisu ukljucili u tu akciju pozivamo da svoju grešku isprave i da požure. U nadoknadu za ono što utroše Allah ce im dati smiraj duše, bericet u nafaki i svjetlo u srcu, jer ono što je kod Allaha bolje je i trajnije; “A dobro koje kod Allaha za sebe unaprijed osigurate naci cete kod Allaha još vecim i dobicete još vecu nagradu” (El-Muzzemmil, 20).
Ono što uveliko pomaže muslimanu da kontinuirano ucestvuje u toj akciji, i što ce mu, inša-Allah, umnogostruciti nagradu je da mjesecno odredi jedan procenat licnih primanja koji ce ici za potrebe palestinske borbe, te da podstice svoje rodake i prijatelje da i oni tako cine.
Molim Allaha Plemenitog, Gospodara Arša Velicanstvenog, Koji sve stvara i održava, Koji svime upravlja, i Kojem ce se sve povratiti, da pomogne potlacene muslimane na svakom mjestu i da nas obraduje jacanjem Njegove vjere i ponižavanjem Njegovih neprijatelja iz redova ehli-kitabija, munafika i onih koji cine nered na Zemlji On je, doista, sve kadir!

(preuzeto iz casopisa Es-Sunneh, br. 115, maj 2002.)