abdulkerim damir mirkovic

Kad sam vec u Izraelu, nisam propustio priliku da obidem sveti hram Al-Aksu i Kubetu-s-sahru

S Abdulkerimom smo se našli na džumi. U Sarajevu je bio u kratkoj posjeti porodici te na revijalnoj utakmici sa svim dosadašnjim bh. reprezentativcima koja se odigrala u "Zetri".

Bivši košarkaš sarajevske "Bosne" postao je, još prije godinu, na iznenadenje mnogih, clan izraelskog "Makabija". Iskoristili smo priliku da ga pitamo o tome te o njegovom boravku i prilikama u Izraelu, kao i planovima za buducnost

Saff: Ponovo si, nakon godinu dana, u Bosni. Za pocetak, kako se ovdje osjecaš?

Abdulkerim: Osjecam se veoma slobodno, u pravom smislu te rijeci. Mogu slobodno šetati, ljudima nazivati selam, klanjati u džamiji. Dolje, gdje igram, to nije tako lahko. U gradu u kome sam trenutno, nema džamija tako da se mora ici u Jerusalem ili u Tel-Aviv. Nemam mnogo kontakata sa muslimanima, nema javnog praktikovanja islama. Kad sam na pripremama i putovanjima, klanjam u apartmanu, da me neko ne vidi... Jednostavno, prvo što me oduševilo po povratku kuci jesu sloboda i mir. Ovdje sve mogu obavljati sa merakom.

Suigraci misle da sam Srbin ili Hrvat

Saff: Našim citaocima bit je veoma zanimljivo odakle Abdulkerim u Izraelu? Je li to tako moralo biti i kako je došlo baš do takvog transfera?

Abdulkerim: Kao i svaki igrac, tražio sam sebi povoljan angažman u inostranstvu. To pitanje je trebao riješiti moj menadžer. Tražio je najpovoljniji transfer, sa najboljom ponudom i najboljim uslovima. To je našao u Izraelu, a sa obzirom da je bio oktobar, što je poprilicno kasno i što je jedan od zadnjih mjeseci za prelaske te da se radilo o poprilicno dobroj svoti novca, nismo htjeli propustiti priliku. Ugovor je potpisan u dolarima i skoro je duplo veci od ugovora koji bih potpisao negdje u Evropi. Dakle, prije svega, to je bila dobra finansijska ponuda, to je moj prvi ugovor izvan Bosne, a i liga je poprilicno jaka. Izrael je ove godine imao i prvaka Evrope. Jednostavno, ja sam košarkaški profesionalac i, kad igram, niko me ništa ne pita... Nije mi ovo prvi put da sam u Izraelu. Kad sam igrao za Bosnu, gostovali smo u Jeruzalemu protiv istoimenog tima. Tada sam ostao ''cijelih'' osam sati u Izraelu, jer nam nisu dozvolili više. Sada sam tu i sve sam bolje upoznao.

Saff: Kako su te primili suigraci?

Abdulkerim: Oni nisu znali ko sam i šta sam. Po mom prezimenu, svi su pretpostavljali da sam Srbin ili Hrvat, a ja im i nisam ništa htio govoriti. Pretpostavljam, da su znali da sam musliman, ne bi me ni zvali u klub. Dolje je, kao što se zna, takva situacija. Jevreji sebi ne žele nikakvih problema. To je i razumljivo. Ja sam profesionalno obavljao svoje obaveze, kao i oni, i zato nije bilo problema. Izbjegavao sam politicke razgovore, jer znam da bi bilo svašta. Zato sam samo odradivao svoje i nakon posla išao kuci. Tako je bilo i najbolje.

Musliman sam sasvim privatno

Saff: U kontekstu sloboda koje si spomenuo na samom pocetku, reci nam jesi li imao uslove za praktikovanje vjerskih propisa s obzirom da si tajio svoj pravi identitet?

Abdulkerim: Kao što sam i rekao, uslovi za to su nemoguci. Ništa nisam smio, a ni mogao obavljati javno. Sve svoje obaveze ispunjavao sam iskljucivo u kuci. Jedino kad se ode u negdje gdje su muslimani u vecini, onda sam slobodno išao u džamiju. To bi bili dodatni problemi za mene i za moju suprugu... Ali, uspio sam obici sveti hram Al-Aksa i Kubetu-s-sahra. Ne bih sebi dozvolio da ih ne obidem.

Saff: Ne bih da govorimo o politici, ali ne mogu a da te ne pitam za tvoje videnje cjelokupnog stanja u Izraelu i Palestini.

Abdulkerim: Zaista, da budemo objektivni, Jevreji su i u oružju i novcu mnogo, mnogo ispred Palestinaca i vjerovatno ce proci još dosta vremena da situacija bude drukcija. Do tada, ne znam, možda bi se trebali više školovati, jacati. Ovako, ne znam, sa kamenjem se ništa ne može postici... Ne postoji jedinstvo muslimanskih zemalja o pitanju Palestinaca i zato je situacija još teža. Treba, možda za pocetak, poceti praviti neke fabrike, ekonomski jacati, graditi škole, a onda, Bože moj, zna se šta treba raditi... Meni je to kao muslimanu izuzetno teško gledati, a svjestan si da ne možeš ništa uciniti. Još kad vidiš da je najviše djece, koja možda i ne znaju zašto bacaju kamenice... Ne znam. Teško je, veoma teško. Kad smo se mi borili u Bosni, mislim da nam je situacija bila ipak lakša. Nešto se od oružja i imalo, ali oni dolje, kako sam i sam vidio, nemaju ništa.

Doci bliže Bosni, ali još ne u Bosnu

Saff: U mnogim izraelskim gradovima žive i muslimani. Jesi li primijetio kakav je odnos onih, da kažem obicnih ljudi spram njih? Kakav je, recimo, odnos tvojih suigraca?

Abdulkerim: Oni su, da tako kažem, svi polticki svjesni. Jedinstveni su, imaju isti cilj, aktivni su i prate sva dogadanja. Ali, oni su, kad su u pitanju politicke stranke, rascjepkani. Doduše, samo u dva bloka, ekstremni i liberalni. Takav je sav Izrael... Neki muslimani i dan-danas žive po izraelskim gradovima, imaju njihove pasoše, rade. Ne znam kako se Jevreji odnose prema njima.

Saff: Namjeravaš li mjenjati sredinu?

Abdulkerim: Vidjet cemo. Ja bih zaista volio doci negdje bliže. Sada sam zaista vrlo daleko.

Saff: A šta je sa povratkom u Bosnu?

Abdulkerim: E, to ne namjeravam. Neki ljudi su mi dosta nažao ucinili, tako da to ne namjeravam. Makar košarku više ne igrao.

Omladina se treba držati Pravoga puta

Saff: Za kraj?

Abdulkerim: Situacija se i kod nas mijenja. Mislim da ce se tek sad malo i ocistiti krugovi. Vidjet ce se ko je u potpunosti okrenut onim najvišim stvarima i ko je iskren u tome. Zato mi je i drago. Omladina se treba držati Pravoga puta i ne popuštati. U citavom svijetu vlast je u pogrešnim rukama, tako da nam treba dosta snage i vjere. Zato, samo naprijed i nastavite ono što ste zapoceli!