hoce li "tajne sile "gurnuti svijet u rat civilizacija

Islam i muslimani na vjetrometini

Padom SSSR-a i nestankom komunistickih prijetnji trebalo je naci novog neprijatelja novom svjetskom poretku. «Tajne sile» našle su ga u islamu. Šta se dalje dešava, gledamo uživo.
Još od pocetka prošlog stoljeca, proces islamskog budenja (sahva) pocela je širiti svoj uticaj: idejni i da'vetski, tako da su se njen identitet i ideologija reflektovali na sve segmente života islamskog ummeta, a posebno na politickom planu. Ovaj nagli rast i jacanje sahve posebno se ogleda u narodnim masama koje su stale uz nju, predstavljene u parlamentima i sindikatima mnogih islamskih zemalja. To nimalo ne cudi, kad se ima na umu da je sahva preuzela na sebe brigu o sudbonosnim pitanjima ummeta ucešce u oslobodilackim borbama koje su se vodile i koje se vode protiv okupatora suprotstavila se cionistickom planu i svjetskim dominantnim silama a posebno komunistickoj najezdi, koja je imala za cilj da uništi akidet ummetu, te kapitalistickoj samovolji predstavljenoj u globalizaciji koja ima za cilj da preuzme vlast nad svim bogatstvima svijeta i da nametne materijalisticku civilizaciju cijelome covjecanstvu, ne uzimajuci u obzir raznolikost vrijednosti, kultura ili ekonomije.
Padom Sovjetskog saveza i nestankom komunisticke prijetnje svijetu”tajne sile” su požurile da ukažu na opasnu ulogu islama kao moguce prepreke za realizaciju okupatorskih planova i samovoljnom vodstvu svijeta. Na kraju su islam proglasile potencijalnim neprijateljem umjesto srušenog komunizma.

Ovdje želimo ukazati na jedan od planova koji su postavile te snage i nazvale ga 'Sudbonosnim sukobom'. Zato, molimo citaoce da ga s pažnjom procitaju kako bi mogli lakše shvatiti aktuelne dogadaje koji se dešavaju u islamskom svijetu.
Taj plan nije novijeg datuma. On u americkim policama leži još od 1984. godine. Nekadašnji predsjednik Džimi Karter prvi je zatražio da se postavi i definiše jasna americka strategija protiv islama. To je posebno došlo do izražaja onda kada je bivši ministar vanjskih poslova Henri Kisindžer poceo stalno podvlaciti da se treba okrenuti onome što je on nazivao ”islamska opasnost”, jer je islam Zapadu veca opasnost od komunizma.
Taj zadatak je Džimi Karter povjerio svojim najbližim savjetnicima, naredujuci im da odrede i definišu strategiju borbe protiv islama. U Americkoj nacionalnoj službi za sigurnost, diskusija o njoj vodena je više od godinu dana. Nakon toga je predata Kongresnoj komisiji za tajne službe. Ta komisija preporucila je da ovaj dokument ostane tajna i da se pocne postepeno primjenjivati pod uvjetom da se ne pokaže ni najmanja sumnja islamskim zemljama da Amerika ulazi u rat protiv islama. O tome se u ovom izvještaju veli: 'Nama je uistinu nužno da ostanemo prijatelji sa islamskim zemljama, jer u protivnom ce naši vitalni interesi u mnogim od tih zemalja biti izloženi stvarnim opasnostima, i to onda ako se osjeti da je Amerika protiv islama.'

U tom dokumentu dalje piše: 'Islamske zemlje ce ostati naši prijatelji sve dok ostavimo islam po strani u svim našim odnosima; unutrašnjim i medudržavnim.Od islama treba ostaviti samo vjersku “ocupinu” gdje ce ljudi izvršavati samo neke obrede. Vlade islamskih zemalja ce tako izvršavati svoje obaveze prema nama i boriti se protiv svih vjerskih pokreta koje rade na oživljavanju islamskog duha, koji oni nazivaju “džihadom”, a to je, ustvari, terorizam. Morat ce se raditi na iskorjenjivanju i uništavanju svih vjerskih pokreta, pa cak i onih koje podržavaju lokalne islamske vlade. Ako se tako ne postupi, ti ce pokreti iz dana u dan jacati i postati rivali velike Amerike. Svijet je nakon uništenja komunizma ostao bez realnih neprijatelja koji bi ugrožavali naša dostignuca i interese koje smo zagarantovali u mnogim državama svijeta. Smatramo da nece biti nikakvih problema koji bi nam mogu predstavljati prepreku prilikom izgradnje te strategije u mnogim neislamskim zemljama. Medutim, istinski problem sa kojim cemo se morati suociti bice vjerske aktivnosti koje upražnjavaju razni islamski pokreti i grupacije na svjetskom nivou. Naša glavna zadaca je da podržavamo laicisticke vlade koje ce se boriti protiv tih pokreta. Takoder nam je dužnost, koliko god je to moguce, pokušati lokalizovati aktivnosti tih pokreta i zabraniti njihova uvezivanja i spajanja na regionalnom i državnom nivou, tako da se ta borba protiv islamista ne pokaže kao medunarodni problem.'

Tako je taj izvještaj bio prvi dokument koji je procitao novi predsjednik Amerike, poslije nesretnog dogadaja koji se desio crnog utorka, jedanaestog septembra. Zbog toga je predsjednik odmah poslije njegova citanja odlucio povesti rat, koji ce nazvati, 'trecim krstaškim ratom'. Taj naziv bi i ostao da na vrijeme nisu intervenisali njegovi najbliži savjetnici, smatrajuci da ovaj naziv znaci jasan i nedvosmislen poziv na rat izmedu islama i kršcanstva. Taj naziv je, u isto vrijeme odbacio i Papa, smatrajuci to velikom greškom koja bi mogla biti kobna za americku politiku.
No, vratimo se spomenutom opasnom americkom dokumentu na osnovu kojeg je predsjednik Buš izgradio svoju strategiju u ratu protiv 'terorizma'.

Prva tacka sa koje polazi americka strategija u borbi protiv islama je - vjerovanje da postoji direktno neprijateljstvo izmedu islama i zapadne demokracije - posebno americke; kao i tvrdnja da je svaka vlada, koja se zasnuje na cisto islamskoj doktrini, diktatorska vlada, jer je ona protiv ljudskih prava. Pored toga, iako se takve vlade ponekad mogu usaglasiti sa americkom politikom, ta suglasnost je, u biti, parcijalna i privremena. Zato je americki sukob sa takvim vladama nužan i direktan u svim kriznim momentima i situacijama, jer one se u svakom trenutku mogu dignuti, u bilo kom kraju, protiv americke politike.
Dalje taj dokumentu konstatuje: 'Ono što povecava jaz razilaženja je islamska sahva, koja je uzela maha u mnogim državama Bliskog istoka a posebno u: Iranu, Egiptu, Sudanu, Alžiru i Saudijskoj Arabiji. Sahva, koja se ocituje kroz razne vjerske pokrete i asocijacije, je od dana svog rodenja proklamovala svoje jasno neprijateljstvo prema americkoj politici i to ne samo sa polazišta oprecnosti i suprotstavljenosti interesa vec, takoder, radi suprostavljenosti vrijednosti i nacela a posebno onih koja se odnose na demokratiju.'

Ovaj americki dokument ukazuje i na jezik kulturne komunikacije kojim se služe ti vjerski pokreti. Dokazujuci tako da se oni oslanjaju na jezik sentimentalnosti, koji ima veliku sposobnost da privuce i pridobije veliki broj pristalica i simpatizera, dokazujuci da je Vašington uspio tim jezikom u ratu protiv Sovjetskog saveza u Afganistanu privuci veliki broj pristalica ovih pokreta, koji smatraju komunistickog neprijatelja svojim glavnim neprijateljem.
Prema tom dokumentu, nakon uništenja komunizma ti vjerski pokreti poceli su tragati za novim neprijateljem. Nakon tog traganja našli su ga, kako tvrdi dokument, u Izraelu, za cije istinsko postojanje, razvoj, prkos i opasnost arapskim zemljama i islamu Amerika snosi glavnu krivicu.
Dalje, dokument tvrdi da su islamisti proglasili Ameriku svojim neprijateljem, zato je i bilo normalno da se Amerika probudi iz svoje nemarnosti i pogleda u nadolazecu joj opasnost.

Drugu tacku otkriva Ernest Midor, jedan od poznatih stratega koji je ucestvovao u osnivanju i te strategije. U jednom od njenih važnih dokumenata, on tvrdi da vodenje borbe protiv islama mora da prevazide sukob civilizacija. Ako se tako ne postupi, onda ce Amerika biti najveci gubitnik u toj borbi. Pored toga, nece moci da privuce ni Evropu uza se, niti da zadobije njenu punu podršku da bude jedna od strana u sukobu zapadne civilizacije sa islamistima.
Mider smatra da ce takva vrsta sukoba podijeliti zemaljsku kuglu na zapadnu i islamsku civilizaciju te da je moguce da se taj teški sukob izmedu dvije zaracene strane završi u korist neke trece koja nece ucestvovati u njemu, kao npr. u korist židova, budista, Kineza ili Indijaca, ili nekih drugih koje ce, na neki nacin, suosjecati sa nekom od te dvije civilizacije. Predstavljanje tog sukoba kao sukoba civilizacija znaci da ce se Amerika i evropske zemlje morati potpuno odreci svojih interesa i ciljeva u državama islamske civilizacije.

Kao i to da ce sebi morati nametnuti potpunu izolaciju i zabraniti bilo kakvu suradnju sa islamskim zemljama, koje ce isto postupiti, što ce predstavljati istinsku opasnost za zapadnjacke interese u arapskim i islamskim zemljama.
Taj strateg vjeruje da nijedna od zaracenih strana u tom sukobu nece moci ostvariti potpunu pobjedu, jer svaka od njih ce morati da nanese udarce napretku druge strane. On predlaže da se sukob usmjeri direktno prema islamu, zaobilazeci poimanje islamske civilizacije, tj. ne cekajuci dijelenje islamskog svijeta na države i njihovo svrstavanje na one koje su opasnije i manje opasne, jer ce od ta dva bloka nastati od islamskih država i treci, sasvim razlicit blok. U svakom slucaju, Amerika mora da vodi borbu protiv jedne ili dvije države i ne bi smjela da zarati u isto vrijeme sa više od tri države, te da u isto vrijeme radi ili na dugotrajnijem neutraliziranju ostalih islamskih zemalja, ili da nastoji pridobiti neke islamske zemlje kao saveznike u borbi protiv drugih.
Midor savjetuje Americi da ne izaziva srdžbu neutralnih islamskih zemalja i da ih ne prisiljava da podrže americke stavove, jer bi to moglo donijeti neželjene posljedice bi se te zemlje mogle transformisati u americke neprijatelje. U tom slucaju ne bi se mogle kontrolisati posljedice sukoba, jer osnovna zadace Amerike je da dominira i da joj stvari ne izmaknu iz ruku.

Americki strateg nastavlja i kaže da je najvažnije u svakoj toj fazi tražiti države koje su najveci neprijatelj, ne samo Americi nego i drugim državama svijeta, a izraz “neprijatelj” morace se definisati u okviru nacionalne americke strategije za bezbjednost, kako bi se olakšalo pridobijanje što veceg broja država na stranu Amerike u njenoj borbi protiv datog neprijatelja. Mider se u tom glavnom dijelu americke studije pita: 'Da li to znaci da ce ove faze borbe voditi ka nestanku islama i anuliranju njegove opasnosti, što ce znaciti pocinjanje novog razdoblja u kom ce zapadna kultura sa svojim vrijednostima i nacelima imati prevlast nad blokom islamskih zemalja?' Na to svoje pitanje Ernest odgovara slijedecim rijecima: 'Osnovna ideja tog sukoba ce se ogledati u sukobu zapadnih vrijednosti i kulture i islamskih vrijednosti i obicaja, jer postoje mnoge vlade u islamskom zemljama koje u svojim državama prihvataju zapadne vrijednosti, kao što postoje i mnoge vlade u tim zemljama koje prihvataju zapadnu demokraciju, kojom ukrašavaju svoje laicisticke, uslovljene sisteme vladavine.'
Ovaj strateg vjeruje da su te vlade u islamskim zemljama uspjele realizovati i pomiriti islam i zapadnjacka nacela te zato Zapad nema potrebe da vodi sukob sa ovim sistemima sve dok su oni zadovoljni tim pomirenjem i sve dok ga mi prihvatamo. Takoder, on tvrdi da takve vlade kontinuirano rade na uskladivanju svojih interesa sa strategijskim interesima Amerike i Zapada.

Dalje Midor kaže: 'S obzirom da je ovaj sklad postao prihvacen i zašticen željom obje strane: zapadnjacke i islamske, onda je sasvim normalno da se zaštiti islamska strana i da se imunizira od svih unutrašnjih i vanjskih promjena koje bi dovele do izmjene njenih usmjerenja, kao što, u isto vrijeme, islamskoj strani treba pomoci da se obracuna sa svim vjerskim grupama i pokretima koji kontinuirano odbacuju da se saglase sa zapadnjackim interesima. Zato je naša glavna borba uperena protiv vjerskih vlada u islamskim zemljama.'
Vijece nacionalne sigurnosti i Komisija tajnih americkih službi prihvatila je Midorove preporuke kojim se legalizuje uklanjanje vjerskih vlada u islamskim zemljama u okviru predloženog dokumenta koji je nazvan - Deset zapovijedi za odnose sa vjerskim vladama u islamskim zemljama - a koje sadržavaju sljedece naredbe:
- Sukobiti se direktno sa svakom vjerskom vladom u islamskim zemljama kad kod se zato pruži prilika.
- Prekinuti im sve vrste pomoci: ekonomsku, vojnu i politicku.

- Nastojati umanjiti opasnosti od tih vlada putem sužavanja kruga medudržavnih veza i nastojati svim sredstvima sprijeciti širenje njihovih diplomatskih veza sa razlicitim stranama: regionalnim i medudržavnim.
- Takve vlade staviti na crnu listu država koje podržavaju terorizam i država koje ne poštuju ljudska prava.
- Raditi na unutrašnjoj destabilizaciji tih vlada kad god se za to ukaže prilika, koristeci iskrsle probleme za potpaljivanje rasnih i konfesionalnih sukoba unutar tih država.
- Raditi na cijepanju teritorija tih država na više regiona kako bi se u nekom od njih uspostavile “kvislinške” vlade pokorne Zapadu (kao što je danas slucaj u južnom Sudanu i sjevernom Afganistanu).
- Potencirati faktore regionalnih sukoba kod tih vlada kao i u drugim regijama kako bi se te vlade direktno gurnule u regionalne sukobe i oslabile svoju snagu i vojne potencijale.
- Podsticati odredene grupacije i unutrašnje faktore na prevrate protiv vjerskih vlada kako bi ih se riješilo, uzimajuci u obzir neophodnost da Amerika osigura potrebnu pomoc tim pokretima kako bi mogli ostvariti željene ciljeve.
- Raditi na osnivanju jakih oporbenih snaga tim vjerskim vladama u slucaju da takve snage ne postoje u tim zemljama. Nužno je, takoder, uspostaviti široku saradnju sa oporbom i pružiti joj materijalnu pomoc i mocno oružje kojim ce moci uzdrmati temelje vlasti unutar tih zemalja.
- Nužno je staviti akcenat i posebnu važnost na rad americkih tajnih službi protiv tih vjerskih vlada; treba vrebati svaku zgodnu priliku da se te vlade dokrajce.

Midor smatra da opasnost tih vjerskih vlada u islamskim zemljama nije ništa manja od komunisticke ili opasnosti nekih drugih prethodnih neprijatelja Amerike. On, takoder, smatra da bi se prva borba protiv vjerskih vlada morala voditi na strateškom nivou, gdje bi Pentagon bio glavna strana u njenom planiranju i strateškoj realizaciji.
To bi bio prvi dio borbe. Što se tice drugog dijela borbe, ona bi bila uperena protiv islamskih pokreta i grupa koje nastoje ugroziti laicisticke vlade.
Midor smatra da postoje tri opce premise americke politike u odnosu sa tim grupacijama:
Prva: Amerika bi morala ocuvati makar minimum odnosa sa svim islamskim strujama i pravcima i ni u kom slucaju ne prekidati pregovore sa njima, jer bez toga nema otkrivanja njihovih namjera i upoznavanja njhovih pravaca. Bila bi ogromna greška da Amerika pokaže svoje neprijateljstvo prema islamistima, jer bi to znacilo ugrožavanje svih njenih interesa u islamskom svijetu ili zapadnim zemljama. Ali, i pored toga, nužno je cekati pogodan trenutak da se javno objavi rat protiv islamista. Dokument konstatuje, da je Karterova vlada napravila velike greške u svom odnosu prema islamskoj revoluciji u Iranu. Najveca od ovih grešaka je javno i direktno proklamovanje neprijateljstva, što je uzrokovalo neuspjeh svakog americkog pokušaja da se lokališu opasnosti Iranske revolucije ili da se ona uništi. Dok su skriveno neprijateljstvo i davanje veceg prostora drugim unutrašnjim procesima ili nekim drugim neindirektnim akcijama, bili osnovni faktori pri uklanjanju brojnih drugih vlada koje su imale neprijateljsku politiku prema Americi.

On dalje smatra da je bolje, u pripremnoj fazi, ne potencirati neprijateljstvo prema islamistima, vec treba potencirati neprijateljstvo prema 'islamskom terorizmu' i da u borbi protiv njega treba dobiti pristanak, podršku i ucešce nekih islamskih zemalja i islamskih pokreta i grupacija kako Amerika u tom ratu ne bi bila iznimka.
Druga: Ne bi se smjelo javno podržati nijednu umjerenu vjersku grupaciju, ma kolika cvrsta veza bila s njom, kako ta podrška ne bi dovela do nezadovoljstva islamskih zemalja.
Treca: Raditi na podsticanju i motivisanju tih grupacija na gradanski rat protiv drugih politickih struja koje se protive americkoj politici, ili ih upotrijebiti protiv država koje su u isto vrijeme neprijateljski raspoložene i protiv islama i protiv americke politike, kao što se desilo za vrijeme sovjetske okupacije Afganistana. Ili, na kraju krajeva, treba pokušati upotrijebiti ove vjerske grupacije, kroz gerilski rat, protiv njihovih nacionalnih vlada, pod izgovorom da one ne primjenjuju šerijat, tako bi se te grupacije u isto vrijeme upotrijebile za americke interese kao sredstvo pritiska protiv tih vlada.

U drugoj studiji ovog americkog dokumenta, koju je pripremio strateg Human Korazi, on preporucuje nužnost podržavanja na Bliskom istoku, svega što je sekularisticko. On tvrdi da je izraelski sekularisticki sistem uzor i primjer regiji i da je krajnji cilj kome mora težiti americka politika u toj regiji - jacanje bliskoistocnih sekularistickih vlada, toliko da se mogu suprotstaviti, u svakom momentu, svakom pozivu za uspostavljanje islamske vlasti.
Korazi dalje smatra da Amerika od sada ne smije dozvoliti, ni u kom slucaju, nastanak bilo kakve nove islamske države na Bliskom istoku. On smatra da je najbolji nacin ophodenja sa islamskim pokretima - ne zadovoljiti se samim njihovim stavljanjem na spisak terorista ili stavljanjem na njega nekih država, nego je neophodno na njih izvršiti snažan vojni udar, kako na pokrete, tako i na države. On je upozorio Ameriku da sama ne izvodi taj napad, nego je neophodno da u njemu ucestvuje što veci broj država, posebno islamskih.

Kao da Korazi gleda šta se dešava danas. Osim toga, on je ukazao da je islamska civilizacija prokosna i surova i da se nece lahko predati. On, takode, smatra da se vodenje tog sukoba ne mora oslanjati na slogan “sukob civilizacija”, jer ce to uticati na pogoršanje situacije i proširenje otpora protiv Amerike. On smatra da je u tome najbolje osloniti se na iskrene prijatelje na Bliskom istoku i iskoristiti ih za realizaciju americkog plana protiv nekih 'teroristickih' islamskih zemalja.
Medutim, ostaje otvoreno pitanje kako je moguce uvjeriti i nagovoriti ove islamske zemlje da pristupe svjetskoj alijansi, pod vodstvom Amerike, u borbi protiv drugih islamskih zemalja?

(Risaletul-ihvan, broj 253, 12.10. 2001. godine).