mezhebske olaksice

Proces odabiranja ili selekcija mišljenja islamskih mezheba, može se smatrati zelenim svjetlom koje je obasjalo put pred savremenim raformatorima i iskrenim prijateljima šerijata, koji nastoje da ponovo dignu na noge islamsku misao i istinski rade na uspostavljanju pravila i zakona izvedenih iz izvora islamskog prava kako bi udovoljili savremenim potrebama, riješili novonastale probleme i zahtjeve te zaštitili interese ljudi u svakom vremenu i prostoru.
Ovom novom zahtjevu preporoda islamskog prava odazvali su se iskreni reformatori koji se ne mogu nazvati pesimistima niti konzervativcima. To su ucenjaci iz razlicitih islamskih sredina i podneblja, kao što su: Saudijska Arabija, Jordan, Sirija, Egipat; te sa razlicitih islamskih sveucilišta kao što su: El-Azher, Zejtuna, Džamija Islamijje itd. Oni su poceli tragati za istinom - za onim što je bolje i korisnije, od više pravnih rješenja nekog pravnog problema - kako bi metodom selekcije i eklekticizma odabrali ono što je najbliže opcem interesu i najviše odgovaralo vremenu, ne izlazeci iz okvira šerijata i islamskog ucenja.

U tome su se oslanjali na sljedeca nacela i temelje:
1. Istina je jedna i ne može biti pluralna. Allahova vjera je, takoder, jedna, proistekla iz
izvora, Kur'ana, sunneta i prakse dobrih prethodnika. Kada ne znamo u kojem mišljenju mudžtehida je istina, onda je dozvoljeno odabrati rješenje koje je najviše u skladu sa opcim interesima.
2. Iskrenost prema šerijatu i ocuvanje njegovih vjecnih normi.
3. Princip izbjegavanja teškoca ili svojstvo olakšavanja na kojima je uspostavljen šerijat, što je u isto vrijeme najizrazitija karakteristika vjecnog Allahovog zakona.
4. Uzimanje u obzir koristi za ljudi i njihove stalne i nove potreba. Ta se stvar potpuno slaže sa duhom šerijata, koji je u osnovi postavljen na legalnim interesima. Koristi su upravo temelji donošenja šerijatskih propisa, jer ondje gdje postoje indicije za šerijatski propis i dozvolu Šerijat ne zabranjuje promjenu propisa promjenom vremena.

5. U šerijatu se niko ne može obavezati jednim idžtihadom ili jednim pravnim rješenjem, jer je vadžib (obaveza) samo ono što naredi Allah ili Njegov Poslanik. Allah i Njegov Poslanik, a.s, nisu nikome naredili da slijede nekoga drugog mimo Allahove Knjige, sunneta Njegova Poslanika i onoga što se odnosi na njih.
6. Najispravnije i preferirano mišljenje je da nije vadžib (obaveza) slijediti odredeni pravni pravac (mezheb), jer je to puko slijepo slijedenje (taklid), tj. obaveza prihvatanja tudeg mišljenja bez poznavanja dokaza. Pored toga, smatranje taklida vadžibom je propisivanje novog šerijata, kako je rekao autor ”Musellemu-s-sebuta”.
Shodno tome, nema šerijatske zapreke da se slijede cetverica imama, kao što, takoder, nema zapreke da se pravi kombinacija mišljenja razlicitih mezheba polazeci sa nacela olakšavanja u vjeri, jer je Allah, dž.š, rekao: 'Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoce imate,' (El Bekare, 185).
Poznato je, takoder, da vecina ljudi nema mezheba. Njihov mezheb je - stav ili rješenje njihovog muftije, te oni u tome nastoje da njihova djela i postupci budu u skladu sa šerijatom.
Medutim, prilikom slijedenja metoda odabira i selekcije mezhepskih mišljenja nužno je znati šerijatska ogranicenja u slijedenju najlakšeg mezheba, da se to ne bi pretvorilo u anarhiju ili da ne bi postalo puko djelo proisteklo iz slijedenja strasti i licnih prohtjeva, bez ikakvog dokaza ili prihvatljivog opravdanog razloga. Smatram da je odabir lakšeg i prikladnijeg mišljenja jedna vrsta idžtihada.
Upravo ta šerijatska ogranicenja tema su ove studije.

Da bi izlaganje bilo pravilno shvaceno, neophodno je napraviti jedan poduži uvod i odgovoriti na sljedeca pitanja:
- Koja su mišljenja ili mezhebi koji se smiju prihvatiti i slijediti?
- Da li treba, sa aspekta islamske pravne metodologije, slijediti odredeni mezheb?
- Da li onaj koji traži rješenje za neko pravno pitanje mora odabrati ucenjaka kojeg ce pitati, ili u tome ima izbor?
- Kakav je stav islamskih ucenjaka u vezi sa slijedenjem olakšica i eklekticizmom (kombinacija mezhepskih mišljenja)?
- Koja su šerijatska ogranicenja uzeta iz mišljenja islamskih metodologa za regulisanje slijedenja najlakšeg mezheba?

1. Mezhebi ili mišljenja koja je moguce prihvatiti

Ogromna pravna baština koju smo naslijedili od naših dobrih prethodnika dovoljna je i dostatna da riješi probleme koji se javljaju. Medutim, neophodno je znati da se ona ne ogranicava samo na cetiri poznata mezheba, nego obuhvata sve mezhebe koji su se u praksi održali sve do danas, kao i one koji to nisu, kao što je npr. mezheb El- Lejsa ibn Sa'da, El- Evzai'ja, Ibn Džerira et-Taberija, Davuda Zahirije, Sevrija, kao i ostale mezhebe ehli-sunneta, ši'ija imamija, zejdija, i'badija, zahirija te mišljenja ashaba, tabi'ina i tabi'itabi'ina. U svim tim mišljenjima moguce je da nademo ono što ce nam donijeti veliku korist u ocekivanoj renesansi, jer su, bez sumnje, preca od mišljenja i nešerijatskih zakona opcenito. Allahova vjera je olakšica a ne poteškoca. Realizovanje dobrobiti i udovoljavanje potrebama osnovna je intencija islamskog prava.
Prema tome, nema nikakve prepreke, onome ko želi da postavi islamske zakone, da izabere i uzme bilo koje mišljenje iz bilo kojeg od mezheba. Medutim, što se tice kadije (sudije), smatram da bi trebalo da se on ogranici na mišljenja koja su ustanovljena u cetiri poznata mezheba, jer je slijedenje tih mezheba danas postalo obicaj u islamskom ummetu, a poznato je da validan obicaj ima pravo specificirati šerijatske opce tekstove.
Ucenjaci koji su dozvolili ovaj pravac u fikhu sigurno su, kada su ga legalizovali, aludirali na mezhebe, koji su najrasprostranjeniji i najslijedeniji u islamskom svijetu, uzimajuci kao dokaz da oni najviše odgovaraju interesima ljudi i da su oni, fakticki, postali njhovi obicaji a poznato je da se iza svakog legalnog obicaja krije interes ljudi.

Ovaj njihov pravac potvrduje i to što vecina islamskih ucenjaka preferira teoriju koja smatra da mudžtehidi u svom idžtihadu mogu pogriješiti. Tu teoriju zastupaju ucenjaci koji smatraju da je istina jedna i da ne može biti pluralnosti u njoj. Prema tome, u idžtihadu može pogoditi istinu samo jedan mudžtehid a svi drugi su pogriješili. Medutim, i pored toga, mudžtehidi koji su pogriješili nemaju grijeha, jer su oni zaduženi da rade po onome do cega ih dovede njihov idžtihad i ubjedenje da je to ispravno. Na osnovu svega recenog, oni su rekli sljedece: 'Istina je da je Allahova vjera jedna. Nju je Allah objavio u Svojoj knjizi i zbog nje je poslao Svoga poslanika i zadovoljan je da bude vjera Njegovih robova. Istina je, takoder, da je Njegov poslanik jedan, da je Njegova kibla jedna. Prema tome, ko pogodi tu istinu on je na istini i imace dvije nagrade, a ko je promaši imace jednu nagradu, za svoj idžtihad, a ne za svoju grešku.' I to su prihvatila cetverica imama.

Znaci, neophodno je, na prvom mjestu, tražiti istinu, ispravnost i interes prilikom odabira pravnih mišljenja koja se istinski pripisuju svojim autorima kao i zanemarivanje mišljenja koja su nakaradna i u suprotnosti sa izvorima i osnovnim nacelima islamskog prava. Allah, dž.š, naredio je da slijedimo ashabe i tabi'ine . Allah, dž.š, je rekao: 'Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela cineci, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašce kroz koje ce rijeke teci, i oni ce vjecno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh,' (Et-Tevbe, 100).
Imam Šafija je rekao: 'Njihova mišljenja za nas su bolja od samih naših mišljenja.'
El-I'zz ibn Abdusselam je rekao: 'Da bi mukallid mogao prihvatiti i slijediti neki mezheb neophodno je da bude potvrden i autentican. Pa kada se ustanovi da je tako, dozvoljeno mu ga je slijediti, pa cak ako bi njegov osnivac bio i neko drugi mimo cetverice imama'
El-I'raki je rekao: 'Ucenjaci su saglasni da je onome ko primi islam dozvoljeno, bez ikakve prepreke, slijediti svakog mudžtehida. Ashabi su, takoder, saglasni da je, onome ko upita za neko šerijatsko rješenje Ebu Bekra i Omera i primijeni ga, dozvoljeno pitati i Ebu Hurejru, Mu'az ibn Džebela i druge ashabe te da bez ikakve šerijatske prepreke primijeni njihova mišljenja. Onaj ko tvrdi da su ova dva konsenzusa derogirana, neka dokaže.'
Iz dosad izloženog vidi se da nema dokaza koji bi obavezivali slijedenje jednog od cetiri mezheba, jer imami, osnivaci tih mezheba, mudžtehidi su kao i osnivaci ostalih mezheba. Prema tome, dozvoljeno je slijediti i mezhebe drugih imama, ako se ustanovi i dokaže da su oni uistinu njihovi, kako je objasnio El-I'zz ibn Abdusselam.

2. Da li metodolozi islamskog prava smatraju slijedenjem odredenog mezheba vadžibom (obaveznim)?

O ovom pitanju metodicari islamskog prava imaju tri mišljenja:
Prvo mišljenje smatra da je obaveza (vadžib) slijediti odreden mezheb. Ovaj stav argumentuje time da njegov osnivac vjeruje u njegovu istinitost, pa je shodno tom vjerovanju vadžib slijediti ga.
Drugo mišljenje zastupa vecina metodicara islamskog prava i smatra da nije, u slucaju svakog pitanja i iskrslog problema, vadžib slijediti jednog imama, vec je mukallidu (sljedbeniku) dozvoljeno slijediti bilo kojeg od njih. Oni smatraju da, ako se neko obaveže slijediti hanefijski ili šafijski mezheb ili bilo koji drugi, nije obavezan ustrajati u tom slijedenju vec mu je dozvoljeno napustiti ga i slijediti neki drugi mezheb. To mišljenje opravdavaju postavkom da je u islamu vadžib (obaveza) samo što narede Allah i Njegov poslanik. Sigurno se zna da Allah i Njegov Poslanik nisu nikome naredili slijedenje mezheba nekog imama. Naredili su uopceno slijedenje uleme ne imenujuci nikoga posebno. Allah, dž.š, je rekao: 'Zato pitajte one koji znaju ako ne znate vi' (El-Enbija, 7).
Takoder tvrde da se mukallidi (sljedbenici) ashabi i tabi'ini, nisu ogranicavali na jedan mezheb nego su pitali svakog mudžtehida koji bi im bio na raspolaganju, i niko im to nije osporavao. To je, prema tome, njihov konsenzus koji upucuje na neobaveznost slijedenja jednog imam i jedog mezheba.

Pored navedenog, oni tvrde da mišljenje koje smatra da je vadžib slijediti jedan mezheb dovodi ljude u poteškoce i neugodnosti, a poznato je da su mezhebi blagodat, odlika i milost za ummet.
Važno je još napomenuti da je to mišljenje najprihvatljivije kod ucenjaka islamske metodologije.
Trece mišljenje zastupaju Amidi i Ibnul Hemmam. Oni su rekli: 'Ako bi, kada je rijec o nekim pitanjima, neko slijedio jedan mezheb, onda mu ne bi bilo dozvoljeno u vezi s tim slijediti druge mezhebe. Medutim, ako ne bi po nekim pitanjima slijedio svoj mezhebu, onda bi mu bilo dozvoljeno slijediti drugi, jer u šerijatu ne postoji nešto što bi ga obavezalo da se pridržava onog na što se sam obavezao. On mu je samo naredio da opcenito slijedi ulemu ne definišuci nikoga od nje.'
Najispravnije mišljenje ucenjaka islamske metodologije je ono koje smatra da nije vadžib (obaveza) slijediti jedan mezheb, da je dozvoljeno odstupiti od mišljenja i rješenja mezheba koji se slijedi i prihvatiti mišljenje drugih imama , jer slijedenje jednog mezheba nije obavezno kako je vec objašnjeno.

Polazeci sa tog stanovišta, može se reci da u islamu apsolutno nema nikakve zapreke prihvatiti šerijatska mišljenja iz drugih mezheba koja su legitimna, kao i da nije vadžib (dužnost) u slucaju odredenih pitanja i rješenja ograniciti se na jedan mezheb.
Svemu se može dodati da su u nuždi i potrebi islamski pravnici dozvolili slijedenje i slabih mezhepskih mišljenja. U prilog tome navodimo neke od njihovih citata:
'Kadiji (sudiji) je dozvoljeno u nuždi primijeniti i drugi mezheb.'(Fetva Ata'a ibn Hamze)
'Dozvoljeno je u nuždi slijediti i slabo mišljenje.'(El-Mi'radž od Fahrul-Eimmeti)
'Dozvoljeno je pojedincu, u privatnom životu, primijeniti slabo mišljenje, a muftiji onda kada se stvore uvjeti nužde.'(Ed-Dusuki el-Maliki)
'Haram (zabranjeno) je slijediti slaba mišljenja ako je to produkt licnih hirova radi ostvarenja nekih dunjaluckih strasti i uživanja.'

3. Da li je vadžib (dužnost) pitati onog ko je uceniji ili je dozvoljeno pitati bilo kojeg ucenjaka?

Metodicari islamskog prava su o tom pitanju vodili duge i žestoke rasprave.Važno je napomenuti da njihovi stavovi nisu usaglašeni i da u vezi s tim postoje razlicita mišljenja:

Prvo mišljenje zastupa grupa islamskih ucenjaka: Kaffal, Ebu Ishak, El-Esfrajini, Ebul Hasan et-Taberi, Gazali, a neki spominju da je to i Ahmedov mezheb i najprihvatljivije mišljenje kod ši'ija, smatra da je dužnost mukallidu (sljedbeniku) da pita najznanijeg ucenjaka i da slijedi preferirana mišljenja mezheba.
Imam Gazali je rekao: 'Kod mene je najprihvatljivije mišljenje ono koje smatra da je mukallidu dužnost slijediti najznanijeg. Prema tome, ko vjeruje da je Šafija, Allah mu se smilovao, najznaniji i da je istina u njegovom mezhebu, nije mu dozvoljeno da po svom nahodenju uzima mišljenja iz drugih mezheba.'
Oni svoje mišljenje dokazuju time što smatraju da su mišljenja mudžtehida u odnosu na obicne ljude, kao oprecni dokazi i argumenti za mudžtehide. Zbog toga je mukallidu (sljedbeniku) dužnost izvršiti preferiranje izmedu tih oprecnih mišljenja. A poznato je da je uzrok preferiranja pobožnost i znanje, jer je najznaniji, najprihvatljiviji. Izbor najznanijeg ucenjaka može se izvršiti selekcijom, provjerom, popularnosti, cuvenosti ili po broju ljudi koji mu se obracaju za fetvu.

Drugo mišljenje zastupa vecina islamskih pravnika i metodicara od kojih je i kadija (sudija) Ebu Bekr el-Arabi. Oni su rekli: 'Mukallid (sljedbenik) ima pravo da pita koga hoce od ucenjaka, svejedno bili oni na istom stepenu znanja ili ne.' Zato što je Allah, dž.š, rekao: 'Zato pitajte ucene ako ne znate vi.' (El-Enbija, 7).
Svoje mišljenje dokazuju konsenzusom ashaba. Oni nisu bili na istom stepenu znanja. Medu njima je bilo apsolutnih mudžtehida; mudžtehida u nekoj oblasti ili pitanju a bilo je i onih koji nisu dostigli taj stepen. Pored svega toga nije preneseno ni od jednog da su oni koji nisu dostigli taj stepen bili zaduženi tražiti najznanijeg da ga pitaju. Prema tome, ako nema takvih predaja, onda se to, u islamskoj metodologiji prava smatra, njihovim konsenzusom koji dozvoljava mukallidu da pita bilo kojeg ucenjaka, jer, u suprotnom, oni bi to osudili kao što su osudivali i ostale zabranjene stvari.

Prenoseci taj konsenzus Amidi je rekao: 'Medu ashabima je bilo mudžtehida koji nisu bili na istom stepenu znanja. Cetverica halifa bili su najznaniji ashabi-mudžtehidi. Na njih je Poslanik, a.s, aludirao kada je rekao: 'Prihvatite se cvrsto moga sunneta, a poslije mene i sunneta mojih pravednih nasljednika.' Takoder je rekao: 'Najznaniji od vas u sudstvu je Alija, u nasljednom pravu Zejd a u halalu i haramu Mu'az ibn Džebel.' Medu njima je bilo i obicnih ashaba koji su bili sposobni samo da slijede mudžtehide i primjenjuju njihova rješenja. Medutim, i pored svega toga nije preneseno ni od koga, ashaba ili prethodnika, da su takvi bili zaduženi tražiti najucenije ashabe, niti je iko od njih osudio onog ko ne bi slijedio takvog i tražio fetvu od njega i pored toga što ga je poznavao. Znaci, da je to bilo zabranjeno, ashabima ne bi bilo dozvoljeno prešutjeti i ne osuditi ono što je haram (zabranjeno). Da nije tog konsenzusa ashaba, mišljenje suparnika tj. prvo mišljenje bilo bi prece da se slijedi.'

Jasno se vidi da drugo mišljenje, koje smatra da je mukallidu (sljedbeniku) dozvoljena selekcija pravnih mišljenja i da pita koga hoce od islamskih kompetentnih ucenjaka, potvrduje konsenzus ashaba.