rodbinska solidarnost u islamskom pravu

Danas, u vrijeme dominacije zapadnjacke materijalisticke kulture, koja je poremetila i gotovo zbrisala sve lijepe ljudske i moralne odlike insanske civilizacije, malo se govori o islamskim rješenjima za izbavljenje covjecanstva iz provalije zapadnjacke kulture koja je dovela covjecanstvo na rub propasti. Muslimani su odavno, svjesno ili nesvjesno, prihvatili da budu na optuženickoj klupi zajedno sa islamom. I umjesto da vjeruju da sa sobom nose univerzalnu poruku i svjetsku religiju – Allahovo, dž.š, zaduženje koje treba da ponude - svijetu oni su prihvatili da se brane od neosnovanih potvora i da dokazuju, svim svojim snagama da je njihova poruka i vjera u skladu sa neljudskom i nakaradnom civilizacijom.
Muslimani danas pate od kompleksa manje vrijednosti. To se posebno primijetilo nakon pada komunizma i prodora kapitalizma. Primijetio se nestanak stida i srama medu našim stanovništvom kao najvecih naših vrijednosti a pojavili su se stid i nebriga prema onome cime se trebalo ponositi i njemu pozivati one koji su nam donijeli nešto što nas vodi ka propasti. Osjetilo se je zahladenje u rodbinskim odnosima i nebriga prema bližnjima. Sve se pocelo gledati i mjeriti kroz novac i interes. Nestalo je stalnih rodbinskih veza i stalnih prijatelja; stalni su postali samo interes, dobit, profit i novac. Sve su to rani produkti spomenute civilizacije.

Medutim, musliman mora da zna da on ima svoju kulturu i civilizaciju koju, ako hoce biti pripadnik islama, mora poznavati, vjerovati u njenu idealnost i prakticirati je. Ne samo to, nego on mora i pozitivno djelovati, tj. mora se tom civilizacijom ponositi i nuditi je cijelom svijetu na dostojan i napredan nacin kako bi izvršio emanet koji je preuzeo prihvatanjem ove vjere i kako sutra, na Sudnjem danu, ne bi bio optužen od strane onih koji nisu imali priliku izbliza da se upoznaju sa islamom. covjecanstvo je danas željno necega što ce ga spasiti i izbaviti iz beznada, besmislenosti i besciljnosti do kojih ga je dovela ova materijalisticka civilizacija.
Ovaj rad samo je mali pokušaj upoznavanja ili podsjecanja muslimana na ono što nisu znali ili što su zaboravili od svoje vjere. Pokušat cemo na jedan najjednostavniji, žurnalisticki nacin, prezentovati osnovne dužnosti i prava koja islamsko pravo garantuje bližoj i daljoj rodbini u njihovim medusobnim odnosima.

Danas nije rijedak slucaj cuti, vidjeti ili procitati da postoje ljudi koji nemaju gdje da borave, koji su jednostavno ostavljeni i izbaceni na ulicu i pored rodene djece, rodbine, prijatelja i društva. Nije rijedak slucaj da se sve više, u islamskim sredinama, otvaraju domovi za nezbrinute i nemocne, starce i djecu, koji se u novije vrijeme, što nije imanentno našoj tradaciji, sve više nastanjuju i pune muslimanskom populacijom.
Poznato je da su staracki domovi i beskucnici odlika i karakteristika zapadnjacke civilizacije. Zato se postavlja pitanje: Zar islam kao posljednja Allahova vjera nije donio rješenje za ovu društvenu pojavu pa su muslimani prisiljeni to rješenje preuzeti od Zapada, ili islam ima to rješenje samo što ga muslimani ne poznaju ili ga se stide primijeniti i ponuditi svijetu?

Rodbinsko-solidarni islamski sistem

Svaki musliman mora vjerovati da islam posjeduje rješenja za sva postojeca pitanja i situacije kao i za pitanja koja ce u buducnosti iskrsnuti. Jer, ako se tako ne postupi, onda se prihvata cinjenica da islam nije primjenljiv i dostatan do Sudnjeg dana.
Islam ima potpuno razraden i primjenljiv sistem za rodbinsku solidarnost koji je, u isto vrijeme, idealan i realistican. Taj sistem nije zasnovan samo na moralnim preporukama nego je on zasnovan na moralno-pravnim normama koje se moraju izvršiti i za cije neizvršenje je islam propisao sankcije.
Poznato je da je u islamu porodica zasnovana na medusobnom potpomaganju, da jaci pomaže slabijeg i da bogati uzdržava siromašnog. Sve te norme u islamskom društvu nisu samo vjerskog karaktera nego su i zakonom regulisane. To znaci da njihovu primjenu reguliše i prati zakon, pa, ako zatreba, primjenjuje ih i silom.
Medutim, da se ne bi previše uopcavalo postavlja se pitanje: koja rodbina u islamu ima pravo na izdržavanje i koje su granice koje to odreduju?
U vezi s tim islamski pravnici slijede cetiri mišljenja.

Prvo mišljenje:

Malikijska pravna škola smatra da je dužnost (vadžib) izdržavati samo roditelje i djecu. Sljedbenici ove škole smatraju da su roditelji dužni izdražavati svoju djecu koja su siromašna ili nisu u mogucnosti sebi pribaviti osnovne životne potrebe, kao i da je imucnoj djeci dužnost izdržavati siromašne roditelje.
Vidimo da ovo mišljenje ne podržava održavanje širih rodbinskih veza koje islam zagovara.

Drugo mišljenje:

Drugo mišljenje zastupa šafijska pravna škola. Prema tom mišljenju uzlazna linija rodbine(ocevi, djedovi, pradjedovi, majke, nane i pranane) je dužna izdržavati silaznu liniju rodbine(djecu,unuke, praunuke, itd.), kao što je, u isto vrijeme, dužnost silazne rodbinske linije da izdržava uzlaznu rodbinsku liniju. Primjecujemo da je ovo mišljenje malo obuhvatnije od prethodnog, ali i pored toga, smatramo da ono, kao i prethodno, ne odslikava islamske intencije, iako je rodbinski lanac u njemu malo duži.

Trece mišljenje:

Trece mišljenje zastupaju pravnici naše, hanefijske pravne škole. Oni smatraju da se rodbina koju treba izdržavati mjeri po mahremijjetu tj. po zabrani stupanja u brak. Znaci, dužnost je svakom muslimanu koji ispunjava uvijete za to da izdržava rodbinu s kojom ne može i ne smije po islamu sklopiti brak, dok daljnu rodbinu, s kojom može stupiti u brak nije dužan po islamu izdržavati, ali je dužan da je pazi i pomaže u granicama mogucnosti, kao i sve ostale muslimane, pa cak i ljude opcenito. Tako je, po ovom mišljenju, dužnost (vadžib) svakom muslimanu izdržavati pored uzlazne i silazne linije, i amidže, tetke i sestre, ali mu nije dužnost izdržavati amidžice, tetice i dalju robinu. Vidimo da je ovo mišljenje opširnije od dva prethodna i da se po njemu danas sudi u porodicnom zakonu u vecini islamskih zemalja, ali ni ono ne obuhvata svu daljnju i bližnju robinu.

cetvrto mišljenje:

cetvrto mišljenje zastupa hanbelijska pravna škola. Po tom mišljenju, obaveza je izdržavati svu daljnju i bližnju rodbinu kada za to postoje uvjeti. Znaci, svako ko je nasljednik nemocnog i siromašnog muslimana, bio mu on bližnja ili daljnja rodbina, ima dužnost da ga izdržava, jer su prava u islamu uzajmna, kazna se odreduje shodno dobiti (el gurumu bil gunumi), te što, u krajnjem slucaju, nasljedni sistem u islamu obuhvata svu rodbinu.
Vec smo spomenuli da se u vezi s ovim pitanjem u vecini islamskih zemalja primjenjuje hanefijski mezheb, dok se hanbelijski primjenjuje samo u Saudijskoj Arabiji. Ipak, na okruglom stolu o društveno-socijalnim pitanjima, koji je održan 1952. god. u Damasku, predloženo je da se u slucaju ovog pitanja prihvati i primijeni hanbelijski mezheb, osim samo kod izdržavanja uzlazne odnosno silazne linije.
Motiv za takav prijedlog bio je u cinjenici što hanbelijski mezheb, kako smo vidjeli, obuhvata svu rodbinu. Ovaj opci stav primjenjuje se i važi unutar jedne islamske porodice, pa prema tome, analogno, odnosi se i na svu rodbinu.

Razlog zbog cega se tražilo izuzimanje uzlazne i silazne linije iz hanbelijskog mišljenja je u tome što, po hanbelijskom mezhebu, nije obaveza (vadžib) da se izdržava uzlazna i silazna linija u slucaju kada ta rodbina nije iste vjere. Tako npr. po hanbelijskom mezhebu nije dužnost ocu muslimanu da izdržava sina koji je siromašan ako je nemusliman, kao što i sinu muslimanu nije dužnost izdržavati oca nemuslimana koji je potreban i siromašan.
Medutim, po hanefijskoj pravnoj školi razlicitost vjere kod silazne i uzlazne linije nema nikakvu ulogu. Znaci, dužnost je sinu muslimanu izdržavati oca nemuslimana, kao što je i ocu muslimanu dužnost izdržavati sina nemuslimanan kada je potreban. Zbog toga je traženo da se hanefijski mezheb primijeni u ovakvim slucajevima, jer je u tome veca ljudska tolerancija koju islam zagovara i cvrsto stoji iza nje.

Da bi neko od rodbina imao pravo na izdržavanje i pomoc neophodno je da ispunjava sljedece uvjete:

Prvo: Da onaj koji traži opskrbu i pomoc bude potreban tome. Zato, onome ko nije potreban i ne pripada pravo na to. Sve dok neko posjeduje nužne i neophodne životne potrebe, on nema pravo tražiti opskrbu i pomoc od svog bližnjeg, jer su takva opskrba i pomoc u islamu propisani da se ukloni propast i nevolja od bližnjeg. Tako npr. ako dijete posjeduje neki imetak, nema obaveze da se ono izdržava iz tudeg imetka, pa cak ni iz oceva, nego bi se moralo izdržavati iz svog licnog imetka.
Drugo: Da onaj koji traži izdržavanje bude nemocan sticati nafaku. To se odnosi na sve kategorije rodbine osim na silaznu liniju prema uzlaznoj liniji. Zbog toga je dužnost sina da izdržava svog oca sve dok je on potreban i siromašan, pa cak kada bi on i bio sposoban da stice nafaku, a takoder i ostalu uzlaznu liniju.

Uzrok ovog uslovljavanja (šarta), osim u spomenutoj kategoriji, je motivisanje na rad, jer rad prouzrokuje rezultate koji prvo koriste onom ko radi a zatim i društvu. To zato što je potpomaganje i izdržavanje onoga koji je sposoban da stice nafaku uništenje jedne proizvodne snage, u cemu je šteta ne samo za onoga koji ne radi nego i za cijelo društvo. Zbog toga u islamu nije nikome dozvoljeno da anulira i stavi van snage jednu snagu ili hajr od koga koristi imaju pojedinci i cijelo islamsko društvo, jer je u tome nasilje i nepravda a islam to najstrožije zabranjuje.
Islam, takoder, bespotrebno prošenje smatra zabranjenim i sramotnim djelom, dok pošten i castan rad smatra necim što je poželjno, casno i pošteno. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Da neko od vas ode u šumu da nasijece drva i proda ih, bolje mu je od traženja od ljudi, koji ce mu možda udijeliti ili ne.' Zanatska zanimanja su u islamu veoma pohvalna i tražena. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Najhalalnija hrana koju covjek može pojesti je zarada od truda njegovih ruku. Allahov poslanik, Davud, a.s, jeo je plodove rada svojih ruku.'

Razlog zbog cega su iz ovog šarta izuzeti roditelji i ostala silazna linije je u tome što je dobrocinstvo prema roditeljima stroga vjerska dužnost u islamu. Od tog dobrocinstva je i da djeca obezbijede svojim roditeljima sve što im je potrebno i da preuzmu od njih sve njihove obaveze. Takoder, mudrost leži u tome što roditelji obicno, kad im djeca stasaju, bivaju vec ostarjeli i nesposobni da se natjecu sa mladicima u poslu i da zauzimaju radna mjesta, jer društveni interes zahtijeva da se omladini obezbijedi posao kako bi bila u mogucnosti zbrinuti svoje roditelje.
Islamski pravnici, kada govore o vrstama nemoci koje sprecavaju sticanje nafake i koje uzrokuju obavezu bogate rodbine da izdržava i pomaže siromašnu navode slijedece: razne vrste bolesti i invalidnosti koje sprecavaju doticnu osobu da sebi obezbijedi minimalne životne uvjete kao npr. djetinjstvo, razne bolesti, slijepoca, ludilo, pripadnost ženskom spolu, ako ne može sebi naci po islamu dozvoljen posao, itd.

Hanefijski pravnici navode kao uzrok zapreke sticanja nafake i prava na rodbinsko izdržavanje i bavljenjem korisnom naukom, pod uvjetom da onaj ko se bavi naukom bude uspješan, jer onaj ko se bavi naukom a nije uspješan, nema pravo na takvu nafaku. To zato što od takvog nema koristi niko, ni on sam niti zajednica i, prema tome, bilo bi to uzaludno trošenje novca, jer je interes društva i zajednice da se omoguce i obezbijede uvjeti onima koji su uspješni i od kojih ce imati koristi svi clanovi društva i ljudske zajednice uopce. Neuspješnim u nauci najbolje je da se okrenu sticanju nafake za sebe i svoje porodice na pošten i dostojan nacin a ne da žive parazitski, na racun drugih.

Kao opravdana zapreka mogla bi se navesti i opca nezaposlenost koja danas vlada u našem društvu. Jer, mnoga naša braca radila bi i istinski prihvatila posao ali posla nema. Zato oni imaju pravo dato od Allaha, dž.š, da im bliža i dalja rodbina obezbijede osnovne životne potrebe koje covjeka cine covjekom, kako njihov brat, rodak ili neko drugi ne bi bio prisiljen na nešto što bi ga nagnalo da se mora poniziti i doci u situaciju koja ne dolikuje nikome a kamoli muslimanu. Takoder, rodbina mora znati da joj je dužnost (vadžib) da pomogne i izdržava svoje bližnje koji nemaju posla a sposobni su za rad i žele da rade. Ako tako ne postupe bice griješni i žestoko pitani od Allaha, dž.š, na Sudnjem danu.

Trece: Da bližnji od koga se traži da izdržava svoga bližnjeg bude imucan da to uradi. Ovaj šart-uvjet se traži za svu rodbinu osim uzlazne i silazne linije, jer se u izdržavanju roditelja od strane njihove djece i u izdržavanju djece od strane roditelja ne traži i ne uslovljava bogatstvo i mogucnost nego su roditelji i djeca dužni da zajedno dijele ono što posjeduju.
Tako npr. ako bi otac bio sposoban da privreduje, ali je siromašan i nema mogucnosti da izdržava svoju djecu, naredice se od strane odgovornih da se uzme dug za izdržavanje te djece na racun oca, koji je otac dužan vratiti kada bude u mogucnosti. Medutim, ako se ne bi imalo od koga uzeti dug, izdržavanje djece ce preci u dužnost onog ko slijedi oca, djed, pradjed, itd. s tim što ce se troškovi koje potroši djed ili neko drugi racunati kao ocev dug.

Ako bi otac ili sin bili necim sprijeceni, onda obaveznost izdržavanja prelazi na one koji slijede oca ili sina.
Zakljucak koji se namece je da se u slucaju izdržavanja djece ili roditelja uslov nije imucnost i bogastvo, nego - sposobnost za privredivanje.
Pod imucnosti se smatra da covjek ima stalni posao koji mu donosi zaradu koja je dovoljna njegovim potrebama i u kojoj ima viška u kom je i pravo njegove siromašne rodbine da je izdržava.

Prioriteti u izdržavanju

Ako bi bliži siromah imao samo jednog imucnog od svoje rodbine koji je u mogucnosti druge izdržavati, onda je takvom vadžib da izdržava svog bližnjeg siromaha.
Ako bi bliži siromah imao dvojicu ili više bližih koji su imucni i na istom stepenu i jacini rodbinske veze kao npr. kada bi imao dvojicu ili više imucne rodene brace, onda bi svi oni, u istoj mjeri, bili dužni izdržavati svog bližeg koji je siromah.
Medutim, ako imucni bližnji ne budu na istom stepenu i jacini rodbinske veze, u takvom slucaju mišljenja islamskih pravnika se razlikuju.
Hanbelijska pravna škola kaže da u takvom slucaju obaveznost izdržavanja prati nasljedstvo. Tako da ona rodbina koja nasljeduje siromašnog bližnjeg kada umre i ostavi iza sebe nasljedstva, dužna ga je izdržavati za njegova života kad bude siromašan i nemocan.
Ako bi imucni rodaci bili svi njegovi legalni nasljednici, ali u razlicitim omjerima onda ce se visina njegova izdržavanja koja je dužnost njegovih imucnih rodaka mjeriti prema omjeru i velicini nasljedstva.
Hanefijska pravna škola zastupa ovo mišljenje u rodbinskoj horizontali tj. medu bracom, amidžama, dajdžama, braticima itd.

Medutim, što se tice uzlazne i silazne linije, hanefijski pravnici u silaznoj liniji uzimaju u obzir samo blizinu i jacini rodbinske veze ne osvrcuci se na nasljedstvo. Što se tice uzlazne linije, oni i tu, u osnovi, uzimaju samo jacinu i blizinu rodbinske veze, a nasljedstvo uzimaju u obzir samo onda kada treba da preferiraju bližnjeg nad bližnjim, u situaciji kada bližnji budu na istom stepenu rodbinske veze. Tada velicina naslijedenog imetka odreduje i visinu obaveze prema bližnjem siromahu.
Tako oni smatraju da obaveznost izdržavanja uzlazne i silazne linije ne zavisi od razlicitosti religije. Npr. ako bi neki kršcanin imao dva sina od kojih je jedan musliman a drugi nemusliman, u takvom slucaju ce njih obadvojica biti dužni u istoj mjeri izdržavati svog siromašnog oca. Isto tako ako bi neki nemocni i siromašni otac imao kcerku i sina, u takvoj situaciji, po hanefijskim pravnicima, i kcerka i sin u istoj mjeri su dužni izdržavati svog siromašnog oca, jer su na istom stepenu rodbinske veze, bez obzira na velicinu nasljednog dijela.

Ako bi neki nemocni i siromašni imao oca i sina, njegovo izdržavanje bila bi sinovljeva obaveza jer njemu je to veca obaveza, što se vidi iz hadisa u kom Poslanik, s.a.v.s, kaže: 'Ti i tvoj imetak pripadate tvom ocu.' Zato što je dijete rodeno od oca i zbog toga njegova zarada treba da pripada njegovu ocu ili, u najmanju ruku, da ima udjela u njoj.
Hanefijski pravnici smatraju da za izdržavanje uzlazne linije od strane silazne i silazne od strane uzlazne nije potrebna nikakva posebna dozvola ili sudsko rješenje.
Tako oni vele da, kada bi siromašan otac imao bogata sina i bio potreban njegovu imetku i od njega uzeo onoliko koliko mu je potrebno, bez sinovljeve dozvole, u takvom slucaju se otac ne bi smatrao uzurpatorom niti kradljivcem, jer je on uzeo samo svoje pravo koje mu pripada. Takoder, kada bi sin bio siromašan i imao oca ciji je imetak kod sina ili njegove majke, on i njegova majka imaju pravo da bez dozvole uzmu od tog imetka onoliko koliko im je potrebno. Ovaj svoj stav hanefijski pravnici potkrepljuju slucajem kada se je Hind, Sufjanova supruga požalila Poslaniku, s.a.v.s, na Sufjanovu škrtost i da ona od njegova imetka uzima za sebe i svoju djecu onoliko koliko im je potrebno bez njegove dozvole, Poslanik, s.a.v.s, joj je na to rekao:'Uzmi od Sufjanova imetka onoliko koliko je potrebno tebi i tvojoj djeci, bez pretjerivanja.'

Medutim, što se tice horizontalne rodbinske linije kao što su dajdže, amidže, braca, sestre, bratici, sestrici, itd. njihovo izdržavanje od strane bogatih bližnjih se ustanovljuje i legalizuje samo putem sudstva i sudske presude. Zbog toga nije dozvoljeno bližem siromahu da uzme od imetka svog bogatog rodaka bez sudskog rješenja i dozvole, jer ako bi uzeo njegov imetak prije toga, bio bi smatran nasilnikom i kradljivcem. Njemu ce to biti dozvoljeno prije sudske odluke samo u nuždi, jer u nuždi su dozvoljene i zabranjene stvari s tim što nužda mora imati svoje granice.
Iznos rodbinskog izdržavanja mjeri se prema njihovoj potrebi, pod uvjetom da se bliži imucni ne dovede u nezavidan položaj i zaduži iznad svojih mogucnosti. Rodbinsko izdržavanje mora se odredivati iz viška imucnog bližeg koji ostaje nakon što imucni zadovolji svoje nužne potrebe i nužne potrebe svoje porodice. To se jasno vidi iz hadisa u kom Poslanik, s.a.v.s., kaže:'Pocni od sebe a zatim od onih koje izdržavaš.

Islamski pravnici su saglasni da izdržavanje nemocnih i siromašnih državljana islamske države, koji nemaju ni bliže ni daljnje rodbine, mora preuzeti država i to se realizuje putem sudstva. Hanefijski pravnici još dodaju da ako državni namjesnik to ne bi prihvatio i primijenio, posebno sudstvo za te sporove bi ga moralo prisiliti da to realizuje iz državne blagajne i to iz onog dijela državnog budžeta koji je odreden za takve kategrije ljudi.

Poznato je da se budžet islamske države dijeli na cetiri kategorije:
1. Budžet koji se puni od glavarine (džizje) i poreza na zemlju (haradža). Iz ovoga budžeta islamska država troši na infrastrukturu i na siromašne nemuslimane.
2. Budžet koji se puni od ratnog plijena. Iz ovoga se budžeta, takoder, finansira državna infrastruktura i troši na siromašne muslimane.
3. Budžet koji se puni od zekjata, iz kojeg se troši na kategorije ljudi koje je Kur'an spomenuo i koje ispunjavaju uvjete za dobijanje zekjata.
4. Budžet koji se puni od imetka ciji vlasnik nije poznat i zaostavština koje nemaju nasljednike. Ovaj budžet namijenjen je samo za siromahe (fukaru).

O ovom budžetu autor djela El-Bahru-r-raik je rekao: 'Iz ovog budžeta se daje siromašnim i nemocnim za njihovo izdržavanje, lijekove i za cefine njihovim umrlim.'
El-Kasani u svom kapitalnom djelu El Bedai'u-s-sanai', rekao je: 'cetvrti dio budžeta troši se za lijekove siromašnim i bolesnim, za ukop umrlim koji nemaju imetka, za izdržavanje nezbrinutih i onih koji nemaju ni bliže ni daljnje rodbine kojoj je vadžib da ih izdržavaju, itd. Dužnost je vladara islamske države da osigura ova prava onima kojima pripadaju.'
Iz navedenog se jasno vidi da je pravo siromašnih i nemocnih, koji nemaju svojih bližnjih kojima je dužnost da ih izdržavaju, na državi i njenim institucijama.

Medutim, pošto danas nema islamske države koja bi imala tako regulisan državni budžet onda bi Islamska zajednica, u granicama svojih mogucnosti, trebalo da misli na ovu kategoriju ljudi. Moralo bi se malo više pažnje posvetiti ekonomskom islamskom sistemu i na osnovu njega ubirati i trošiti prihode koji stižu u Islamsku zajednicu. Trebalo bi našem obicnom svijetu objasniti važnost svega ovoga i pokazati mu stvarne rezultate i napredak koji je postignut od sredstava koja oni svake godine daju Islamskoj zajednici kako bi im savjest bila cista i kako bi još više ulagali u nju. Islamska zajednica morala bi razmišljati o projektima koji bi joj omogucili da, ako ne može druge pomagati i pridobijati, onda, u najmanju ruku, bude u mogucnosti sama sebe finansirati, jer mnogo je novaca uloženo u nju, ali su slabi rezultati koji su ostvareni na tom polju.

Ovako bi, ukratko, izgledao rezime ovoga važnog islamskog sistema koji je skoro totalno zaboravljen i zanemaren u našem svakodnevnom životu i medusobnim odnosima.
Islam posjeduje rješenja za sve probleme i situacije i ta rješenja su u isto vrijem i idealna i realisticna. Zato, ako želimo istinski napredak koji ce nam donijeti srecu i blagostanje na ovome svijetu i spas na buducem, i kojim cemo ocuvati naš identitet i suverenitet i rješiti naše socijalne probleme, nužno je onda da rješenja za naše probleme tražimo u našoj vjeri a ne u necemu što nam je tude i strano i što nas vodi i gura u provaliju i propast.