predmet, svrha i mjesro serijatskopravne politike u islamu

Uobicajena definicija fikha je da je to nauka koja se odnosi na prakticne šerijatske norme izvedene iz lokalnih dokaza. Ulema, kada govori o predmetu njegova proucavanja, veli da su to djela šerijatsko zaduženih osoba koja se istražuju da bi im se odredile odgovarajuce norme koje se izvode iz tih dokaza.
Pod lokalnim dokazima podrazumijevaju se ajeti i vjerodostojni hadisi koji su specijalno objavljeni za te norme. Kur’an i sunnet su glavni izvori šerijata, kojima su pridodana još dva izvora: konsenzus i analogija. Oni imaju istu jacinu ustanovljenja šerijatskih normi, jer se, u biti, oslanjaju na dokaze iz Kur’ana i sunneta. Kada posmatramo stanje šerijata u prvo vrijeme islama i izvore koje su konsultovali mudžtehidi tog vremena i ako bismo tražili šerijatsku normu u vezi sa nekim pitanjem, zapazicemo prvo da su mudžtehidi konsultovali Kur’an i vjerodostojne hadise.

Ako u tim izvorima ne bi našli rješenje za odredenu situaciju koristili bi se analogijom sa slicnom situacijom za koju je vec Poslanik, a.s, izrekao rješenje, pa ako ni to ne bi našli, nastojali bi rješenje naci razmišljanjem. Odredeno pitanje ne bi ostavljali bez šerijatske norme kojom se potvrduje pravda i ostvaruje dobrobit koja je najbliža Allahovoj odredbi i odredbi Njegova Poslanika. Poslanik, a.s, nikog od njih ne bi osudivao zbog toga, niti bi išta od toga smatrao da nije od islama. Ne samo to, vec je Poslanik, a.s, to podržao i poticao na to. To je prihvatio od Muaza, r.a, kada ga je upitao po cemu ce suditi kada ne nade rješenje u Kur’anu niti sunnetu. Poslanik, a.s, je zahvalio Allahu, dž.š, na tome što je ucinio da Muaz tacno odgovori, kad je rekao: upotrijebit cu svoje mišljenje. Bez sumnje, idžtihad putem racija je opcenitiji, opširniji i ima veci uticaj od analogije. Sistem koji smo spomenuli slijedili su mudžtehidi od ashaba, tabiini, služili su se racijom, racijom ciji vodic nisu bile strasti niti prohtjevi, nego racijom postavljenim na vjeri, cija nakana je bila opca dobrobit u vezi sa pitanjima u kojima nije bilo šerijatskih agrumenata, a posebno iz Kur’ana i sunneta.

Ako proanaliziramo mišljenja kojima su se mudžtehidi koristili prilikom donošenja šerijatskih normi, vidjet cemo da se ta mišljenja oslanjaju na raznovrsne dokaze, svi oni imaju snagu potvrdivanja i uspostavljanja šerijatskih dokaza i realizacije opce dobrobiti koja je i cilj opcih islamskih nacela. Ponekad su se ta mišljenja oslanjala na vidljivu ili skrivenu analogiju, a ponekad i na druge izvore šerijata oko kojih ulema nije postigla konsenzus, koji su, nakon toga, dobili posebne termine u islamskom pravu kao: princip javne koristi (masleha mursele), princip zatvaranja puteva zla (seddu zzeraii), princip preferiranja skrivene analogije nad jasnom i okretanje opcoj dobrobiti, istihsan i dr. Islamski pravnici, u prvo vrijeme islama, prije nego što su uspostavljeni ovi termini, nisu poznavali ova imena, nego su ona bila prirodno usadena u njihove duše i razume. Primjenjivali su pravilo princip javne koristi samo zato da bi postigli dobrobit a otklonili štetu u situacijama gdje se islamski izvori nisu izjasnili. Takode su primjenjivali pravilo, zatvaranje puteva zlu, zabranjujuci neke mubahe (dozvoljene stvari), ako bi ih ljudi uzimali sredstvima za nešto što je zabranjeno. Isto tako uzimali su u obzir, u svom idžtihadu, obicaje i tradiciju, kao što su se oslanjali i na istihsan u vezi s cijom definicijom se ulema razišla, što cemo kasnije objasniti. Islamski pravnici su nam ostavili ogromnu baštinu šerijatskih normi koje su produkt njihova idžtihada.

Postoje dvije vrste ovih normi:
1. Nepromjenljive norme, koje se ne mijenjaju promjenom okolnosti,
2. Lokalne norme, pri cijem donošenju se pazilo na dobrobit i obicaj tog vremena.

Ako ljudski interesi nisu isti u svakom vremenu i situaciji i ako se obicaji mijenjaju s vremena na vrijeme, onda je neophodno konstatovati slijedece: Nije dozvoljeno da se druga vrsta normi uzme kao univerzalni zakon i nepromjenljivi šerijat, koji ce se primjenjivati cak i kada se promijene dobrobit i obicaj koji su bili uzroci njihova donošenja. Ove norme su, bez sumnje, od islamskog zakonika, jer su postavljene na šerijatskim dokazima i izvedene iz šerijatskih izvora. Te norme moraju se primijeniti sve dok budemo vjerovali u njihovu ispravnost i sve dok budu na dobrobiti i u skladu sa obicajima našeg vremena koji nisu u suprotnosti sa ucenjima islama. Medutim, ako se promijeni obicaj i dobrobit, zbog koje su usvojene, onda se moramo kriticki osvrnuti na njih, reformisati ih ili ustanoviti nove norme sukladne trenutnom interesu i dobrobiti. Klasicni islamski pravnici nisu pravili razliku izmedu ove dvije vrste fikha, niti su ih nazivali posebnim imenima sve dok se u islamskom pravu nije pojavio termin essijase (politika) koji su njegovi 'izumitelji' upotrebljavali u nekim vrstama ovih normi. Zato se mogu postaviti slijedeca pitanja: šta je ta politika, koja su njena polja, kakva je njena veza sa fikhom? Ako posmatramo fikh kao nauku koja se bavi proucavanjem svih vrsta normi, onda je tacno, da fikh obuhvata sve norme šerijatske politike. Medutim, ako posmatramo šerijatsku politiku u opcem znacenju - da je to svaki postupak kojim se ureduje društvo i rješavaju problemi naroda, u što spadaju sve vrste zakona i šerijatskih normi, onda šerijatska politika obuhvata sve ono što se naziva fikhom.

Medutim, treba napomenuti da takvo shvatanje ne zastupaju postklasicni islamski pravnici, niti taj pravac zastupa autor ovih redova. Klasicni islamski pravnici skoro da ne upotrebljavaju termin essijase eššerijjeh osim samo u poglavljima o kaznama. Pod tim pojmom oni podrazumjevaju pooštrene kazne kojim pribjegava vlast da bi sprijecili i suzbili zlo i da bi sprijecili nered i smutnju. Tako npr. u poglavlju o zinaluku vele: 'Homoseksualizam ne potpada pod ovo poglavlje, jer ne sadržava njegove osobine, zato se nad homoseksualcem ne može izvršiti kazna za zinaluk, ali je vlasti dozvoljeno ubiti ga sijaseten tj, na osnovu odredbe šerijatskopravne politike.'
Takode vele: 'Nije dozvoljeno da jedna sankcija sadrži bicevanje i kamenovanje, niti protjerivanje i bicevanje, osim ako to bude sijaseten tj.iz politicko-pravnih razloga.

Autor poznatog djela Muinul-hukkam veli: 'Znaj da je pravna politika (sijase) pooštreni šerijat.' Zatim je autor spomenutog djela sveo sve šerijatske norme na pet vrsta, i u petoj vrsti koju je rezervisao za krivicno pravo kaže: 'Pod šerijatskopravnom politikom misli se na ovo tj. na krivicno pravo, koje je propisano za politiku i suzbijanje.'(str.164.)
Zato, ako ogranicimo šerijarskopravnu politiku na ovu granu islamskog prava, ogranicili bismo nešto što je veoma široko i prostrano i sveli ga u jedno veoma usko i tijesno polje, jer šerijatskopravna politika zadire u razna polja islamskog prava. Njeni propisi zadiru u sve oblike vlasti i u sve nacelne norme. Tako npr. nije dozvoljeno zanemariti ovu granu islamskog prava tj. šerijatskopravnu politiku u zakonodavnoj vlasti. Sve dok islamsko pravo pociva na zaštiti i pribavljanju dobrobiti i legalnih interesa i uklanjanju i odbacivanju poteškoca i šteta, i sve dok taj šerijat svojim opcim nacelima i temeljnim pravilima cilja ka pravdi, pribavljanju dobrobiti i uklanjanju štete, ova grana islamskog prava ne smije se zanemariti i zapostaviti, jer upravo ona daje vitalnost tom pravu i njome se istinski ostvaruju i realizuju spomenute nakane i ciljevi.

Tako je npr. moguce vladaru u islamskoj državi da, uz pomoc šerijatskopravne politike, donese neke zakone koji omogucavaju da se ostvare i realizuju neki narodni interesi i udovolji novonastalim potrebama i savremenim zahtjevima, iako za njih nemamo izravnog i posebnog dokaza iz Kur'ana, sunneta, konsenzusa ili analogije.

Kao agrument za navedene tvrdnje možemo navesti sljedece primjere:

1. Zakonodavna vlast:

a. Kao primjer za zakonodavnu vlast se može navesti Omerovo uvodenje poreza na zemlju (haradž).
b. Takoder, Omer, r.a, je legalizovao u svoje vrijeme, da se mora realizovati svaki razvod braka u slucaju da musliman kaže tri puta zaredom svojoj ženi da je puštena, iako je poznato da su se takvi slucajevi u vrijeme Poslanika, a.s, i u vrijeme Ebu Bekra smatrali povratnim razvodom braka. Omer, r.a, je taj zakon donio upravo da bi njime zaštitio cilj i nakanu Zakonodavca koju je On namjeravao realizovati institucijom talaka, razvoda.
c. Primjer za ovu vrstu vlasti može biti i legalizacija svjedocenja nemoralna i griješna covjeka, po nekim islamskim pravnicima, a posebno u vremenu kada je nemoguce ili veoma teško naci svjedoka koji bi imao sva ili vecinu za to potrebnih svojstava, što je uvijet po islamskim propisima.
d. U ove primjere bi se moglo ubrojati i dozvola fotografisanja, zbog njegove ogromne koristi i potrebe.
e. Na temelju šerijatskopravne politike moguce je donijeti i zakon koji bi štitio autorska i izdavacka prava, kako se drugom ne bi nanosila nepravda i onemogucavalo mu da uživa plodove svog truda, produkte svoje intelektualne i idejne aktivnosti.

2. Sudska vlast:

a. Dozvoljeno je, na osnovu šerijatskopravne politike, služiti se i dokazima i cinjenicama kojima se dolazi do istine, iako se o tome ne govori u Kur'anu i hadisu, iako te metode prije nisu bile poznate, kao npr. upotreba dresiranih pasa, otisaka prstiju i drugih savremenih kriminalistickih sredstava kojima se dolazi do istine. Takoder je dozvoljeno kadiji da se posluži raznim zamkama s namjerom da bi otkrio istinu i pravedno presudio.
b. Na osnovu šerijatskopravne politike može se, takoder, donijeti zakon kojim bi se onaj koje ucinio nepravdu obavezao da snese sve sudske troškove onom kome je ucinjena nepravda, bez obzira ko je prvi podigao optužnicu.

c. Šerijatskopravnom politikom je, takoder, dozvoljeno odrediti smrtnu kaznu za nasilnika koji koristi razne nesrece i elementarne nepogode koje pogadaju ljude za provalu i pljacku u kuce i stanove onih koji su pogodeni nesrecom, a to se najcešce dešava za vrijeme ratova, zemljotresa, požara, itd.
d. Šerijatskopravna politika, takoder, daje prostora da se donese smrtna presuda za one koji otimaju ljude, koji kradu djecu ili odrasle odvajajuci ih tako na svirep nacin od svojih najbližih, ucjenjujci ih i tražeci za njihovo oslobadanje velike svote novca, i tražeci od njihovih najbližih da nikome ne kazuju o njihovom identitetu ili mjestu prebivališta. Ovaj zakon je cisto islamski, iako se ne spominje ni u Kur'anu niti hadisu, ali je u skladu sa opcim šerijatskim normama i nacelima.
Takoder, šerijatska politika je nezamjenljiva i u drugim oblastima života i rada. Prenosi se da je Omer, r.a, naredio da se spale ducani u kojima se prodaje alkohol, kako bi sasjekao zlo u korijenu i kako bi to bila pouka za one koji razmišljaju da krenu istim putem. Osman, r.a, je naredio da se spale razliciti mushafi koji su bili rašireni po islamskim pokrajinama i naredio da se ljudima ponudi jedinstven primjerak mushafa kako bi se sprijecila smutnja medu narodom i kako se ne bi izgubila orginalnost Kur'ana.

Takoder, mogao bi se u šerijatskopravnu politiku ubrojati i postupak Alije i Zubejra sa ženom koja je nosila pismo Hatiba bin ebi Beltea Mekkelijama, s kojim ih je htio obavjestiti o Poslanikovoj, a.s, nakani da oslobodi Mekku. Ova dva ashaba su presreli ovu ženu i zaprijetili joj da c je, ako im ne preda pismo, detaljno pregledati i ako treba osloboditi odjece, nakon cega je žena predala pismo.
Iz navedenih primjera jasno se vidi da šerijatskopravna politika zadire u sva polja državne djelatnosti i da je kao i fikh. Medutim, može se, takoder, zapaziti da se ona odnosi i djeluje u onim šerijatskim pitanjima i normama koje nisu nepromjenljive i stalne, nego se razlikuju od vremena do vremena i od situacije do situacije, kao i na osnovu posljedica i rezultata koji proizilaze iz njihove primjene. Šerijatskopravna politika odnosi se i na ona šerijatska pitanja za koje ne nalazimo posebne i specificne dokaze u Kur'anu, sunnetu, konsenzusu.

Predmet šerijatskopravne politike

Iz izloženog se uocava da je predmet šerijatskopravne politike briga i pažnja o postupcima i problemima šerijatski zaduženih osoba i njihovo rješenje u skladu sa šerijatom i na nacin na koji ce se realizovati nakane radi koji su propisane te norme. Predmet ove oblasti su postupci i problemi za koje nemamo direktne dokaze iz šerijatskih izvora, cilj je da, i pored toga, rješenja ne budu suprotna opcim nacelima i pravilima koja se ubrajaju u nepromjenljivi fikh.
Šerijatskopravna politike u islamskom pravu daje mogucnost da se prati društveni napredak i razvoj te daju odgovori i rješenja za sva pitanja i životne potrebe te islamskom ummetu pribavi dobrobit u svakom vremenu i prostoru, sredstvima i metodama koje ne proturjece i ne izlaze iz okvira šerijata.

Bilješke:

Ove je rezime predavanja koja je autor ovog rada odslušao na postdiplomskim studijama Jordanskog univerziteta pred profesorom dr. Muhammedom Fethijem Durejnijem, da ga Allah nagradi i da mu dug i bericetli život.