pravila islamskog prava

VECA ŠTETA SE OTKLANJA MANJOM

Dokazi za ispravnost ovog pravila

a)Uopštene rijeci Allaha dž.š.: "Bojte se Allaha koliko ste u mogucnosti."

Onaj ko se nade izmedu dva zla i jedno od ta dva zla mora uraditi, a ne može nikako izbjeci jedno od njih, radeci manje zlo on je ispunio ovu Allahovu naredbu

b)Dokazi (Tekstovi iz Kur’ana i sunneta) koji govore o odredenom slucaju u kome se dozvoljava cinjenje manjeg zla da bi se otklonilo vece zlo, kao što je ajet u kome Allah dž.š. dozvoljava jedenje lešine i svinjetine u slucaju da covjek bude prisiljen na to ili se boji smrti.

"On vam je zabranio lešinu, krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u necije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje i ne prelazeci granice potrebnog, njemu nije grijeh…(Prijevod znacenja - El-Bekare, 173.)

Primjeri:

- Navedeni ajet

-Ako covjek ne bi imao cime pokriti stidno mjesto, klanjat ce sjedeci, cinit ce ruku i sedždu pokretima ociju. To zbog toga što su se u ovome slucaju spojile dvije štete: 1)nepokrivenost stidnog mjesta i 2) ostavljanje jednog od temelja namaza, tj. stajanje u namazu (kijam)

- Otkupljivanje zarobljenih muslimana od nevjernika Davanje novca nevjernicima je šteta ali je veca šteta da muslimani budu u rukama nevjernika, izloženi ponižavanju i torturi.

- Klanjanje za imamom griješnikom. Namaz za griješnikom je manja šteta od ostavljanja jednog od obilježja ove vjere, namaza u džematu. Naravno ovo je u slucaju da nema imama koji ne cini javne grijehe.

- Ubijanje muslimana koje nevjernicka vojska vodi ispred sebe u živom štitu. Ako nema nikakvog nacina da se izbjegne njihovo ubistvo u ovom slucaju njihovo ubistvo manja je šteta od toga da nevjernici upadnu u mjesto sa muslimanskim življem i ubiju mnogo puta više muslimana nego što ce ih biti ubijeno u živom štitu.

NUŽDA DOZVOLJAVA ONO ŠTO JE INACE ZABRANJENO

Znacenje pravila:

Ako cinjenje onoga što je Allah naredio i ostavljanje onoga što je zabranio, vodi gubitku života, dijela tijela, imetka, pameti, vjere ili casti (a to je pet stvari koje štiti ova vjera), dozvoljava se u navedenoj situaciji da covjek uradi ono što je Allah zabranio kako bi se to izbjeglo.

Ovo pravilo ima neka ogranicenja a to su:

a)Nužda ima svoju odredenu mjeru (velicinu ili kolicinu) što znaci da je dozvoljeno ciniti ono što je zabranjeno samo u onoj mjeri koja je dovoljna da bi se ta nužda ispunila.

b)Nužda ne poništava necije pravo, što znaci ako se ispunjavanje nužde ne može dogoditi nikako drugacije nego uzimanjem necijeg prava, biva dozvoljenim, s tim da to pravo ostaje i mora biti nadoknadjeno.

Dokazi za osnovanost ovoga pravila:

a) Rijeci Allaha, dž.š.:"A onome ko bude primoran ali ne iz želje i ne prelazeci granice potrebnog njemu nije grijeh." (Prijevod znacenja -El-Bekara, 173.)

b) Rijeci Allaha dž.š: "…sada vam je On pojasnio šta vam je zabranjeno, osim ako ste prinudeni na to …" (Prijevod znacenja - El-En'am, 119.)

c) Hadis Džabira ibn Semure-a u kome se navodi da je covjek našao izgubljenu devu koja je uginula kod njega. Rece mu žena: "Oderi je kako bi je mogli isjeci navece u komade i osušiti njeno meso i loj a zatim jesti." Rece: "Necu to uciniti dok ne upitam Poslanika s.a.v.s." Kada je spomenuto Poslaniku, s.a.v.s., to što se dogodilo upita ga Poslanik, s.a.v.s.: "Imaš li nešto drugo." "Ne," odgovori. "Onda jedite"-rece Poslanik s.a.v.s.

Primjeri:

Ako bi covjek ostao bez hrane (koju je Allah dž.š. dozvolio da se jede) i imao kod sebe jaku pretpostavku da bi mogao umrijeti od gladi, jest ce ono što je Allah zabranio, bilo da je lešina ili svinjsko meso, ili nešto drugo, onoliko koliko mu je dovoljno da ostane živ.

Onaj ko iz zdravstvenih razloga ne bi mogao klanjati stojeci, dozvaljava mu se da klanja sjedeci, a onaj ko nije u stanju sjediti, klanjat ce ležeci

Izlazak iz razilaženja je pohvalan

Muslimani ne smiju ukoravati jedni druge u dozvoljenom idžtihadu (samostalnom dolaženju do propisa kada nema jasnog teksta u Kur'anu i sunnetu koji govore o datom pitanju) i moraju biti širokogrudni jedni prema drugima u stvarima u kojima je razilaženje moguce i skoro neizbježno (kao što su pravno fikhska pitanja). Medutim, ne smije se zaboraviti cinjenica da naucna razilaženja nekada sa sobom donesu žucne rasprave koje ostave traga na jedinstvo i zbliženost. Kako je iskorjenjivanje razilaženja u stvarima koje su podložne idžtihadu i kako u samom razilaženju ima zla, islamski pravnici postavili su ovo pravilo: "Izlazak iz razilaženja je pohvalan s tim da su postavili za njega odredene uslove koje cemo poslije navesti."

Dokazi za osnovanosti ovog pravila:

U dokaze za ovo pravilo možemo uvrstiti sve ajete i hadise koji od vjernika traže da bude suzdržljiv (pobožan), oprezan i da ostavlja sve ono što je sumnjivo, kako bi sacuvao svoju vjeru i cast, kao što su: a) Rijeci Poslanika, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi Numan ibn Bešir: "Cuo sam Poslanika a.s. da je rekao: "Zaista je poznato ono što je Allah dozvolio i zabranio, a izmedu toga postoje sumnjive stvari koje nisu poznate vecini ljudi. Onaj ko ostavi te sumnjive stvari, sacuvat ce svoju vjeru i cast, a onaj ko upadne u njih, upast ce i u zabranjene (haram). Najbolji primjer za to je primjer pastira koji cuva stoku oko zabranjene imovine i svakog trena je za ocekivati da ce mu stoka uci u zabranu. Svaki vladar ima svoje zabrane, a Allahove zabrane su Njegovi harami." Prenosi Buharija i Muslim

b) Rijeci Poslanika, a.s., upucene Ebu Hurejri: "O, Ebu Hurejra, budi suzdržljiv i oprezan bit ceš najpobožniji covjek." (Ibn Madže, a šejh Albani je hadis ocijenio hasenom (dobrim)

c) Prenosi Imam Ibnul Kajjim. Predaje od nekih ashaba i tabiina poput rijeci Junus ibn Ubejda: "Suzdržljivost (opreznost) je da ostaviš sve što je sumnjivo." Kaže Sufijan Sevri: "Nisam vidio da je išta lakše od suzdržljivosti. Šta te god uznemirava i djeluje na tvoje srce, ostavi ga."

Na koji nacin izaci iz razilaženja

Izlazak iz razilaženja biva cinjenjem onoga što neki ucenjaci smatraju vadžibom i ostavljanjem onoga što neki ucenjaci smatraju haramam.

Da bi se ovo pravilo sprovelo u praksu, moraju se ispuniti sljedeci uslovi:

1.Da dokazi (osnove na koje se pozivaju) suprotne strane budu jaki, jer u slucaju da jedna od strana ima slabe dokaze, ne osvrce se na njeno mišljenje. Primjer za ovo je post na putovanju. Ibn Hazm smatra da je musafir (putnik) obavezan mrsiti što znaci da je griješan ako to ne bude radio. Ostali ucenjaci dozvoljavaju mišljenje da je dozvoljen post. U ovom slucaju necemo upotrijebiti sva pravila i reci: "Kako bi smo izašli iz razilaženja uzet cemo da je bolje mrsiti nego cemo reci da je bolje ono što je lakše samom musafiru."

2.Da se razilaženje dogodi medu islamskim ucenjacima, koji su sposobni da vagaju dokaze.

3.Da sprovodenje ovoga pravila ne bude uzrokom ostavljanja vjerodostojnog sunneta Allahovog Poslanika, a.s., ili miješanja u koncenzus islamskih ucenjaka. Npr. ako bi neko rekao namaz je pokvaren onome ko bude dizao ruke mimo pocetnog tekbira, ne bismo se osvrtali na njegovo mišljenje, jer se suprotstavlja vjerodostojnim hadisima zabilježenim kod Buharije i Muslima.

4.Da sprovodenje ovoga pravila ne bude uzrokom necinjenja odredenih ibadeta zašto se prenose vjerodostojni dokazi. Npr. necemo se osvrtati na mišljenje malikija koje smatraju da je pokudeno ponavljati umru u toku jedne godine više puta, jer bi nas time prošlo veliko dobro.

5.Da sprovodenje ovog pravila ne bude uzrok novog razilaženja, što bi nas odvelo u krug iz kojeg ne bi bilo izlaza.

Primjeri:

- Pohvalno je klanjati nocu dobrovoljno jer je to vadžib kod imama Malika, za razliku kod drugih ucnjaka.

- Pohvalno je ispirati usta i nos u toku abdesta i kupanje jer je to vadžib kod imama Ahmeda i Zahirija.

- Pohvalno je trljati dijelove tijela pri abdestu, potirati cijelu glavu pri abdestu, prati spermu vodom, držati se redoslijeda u naklanjavanju namaza, ne okretati se prema kibli ni prednjim ni zadnjim dijelom prilikom obavljanja nužde. Sve to kako bi se izašlo iz razilaženja.

- Pohvalno je vodu piti sjedeci uzimajuci u obzir mišljenje onih koji to smatraju vadžibom.

- Nejedenje uvezenog mesa (iz nevjernickih zemalja) onda kada je nepoznato njegovo porijeklo, gledajuci na to da postoji razilaženje medu ucenjacima. Jedni ga dozvoljavaju, a drugi zabranjuju.

- Neuzimanje zekata u slucaju kada je covjeku nejasna njegova pozicija tj. da li je od onih kojima je dozvoljeno uzeti zekat, ili ne, pogotovo ako je od kategorija oko kojih postoji razilaženje medu ucenjacima.

Ono što se može uciniti ne spada sa covjeka zbog necega što se ne može uciniti

Osnova za ovo pravilo jesu rijeci Allaha dž.š.: "Bojte se Allaha onoliko koliko ste u mogucnosti." (Prijevod znacenja -Et-Tegabun, 16.) i rijeci Poslanika, s.a.v.s., u hadisu Ebu Hurejre: "Ono što sam vam zabranio, ostavite potpuno, a ono što sam vam naredio, izvršite u skladu sa vašim mogucnostima" Buharija i Muslim.

Primjeri:

- Onaj koji nije u stanju pokriti stidno mjesto potpuno, pokrice onoliko koliko je u mogucnosti.

- Onaj koji je u stanju prouciti samo dio Fatihe, proucit ce taj dio, što je stav svih islamskih ucenjaka.

- Onaj ko ima ranu na tijelu i nije u mogucnosti oprati taj dio tijela vodom, oprat ce zdrav dio tijela, a ucinit ce mesh po rani ili tejemmum.

Ne uzima se u obzir miŠljenje (pretpostavka) nakon Što se pokaŽe da je neispravna

Znacenje pravila:

Ako covjek uradi neko djelo (bilo da se radi o ibadetu ili meduslobnim odnosima i pravima) a oslonci u njemu mu bude pretpostavka zatim se pokaže da je ta pretpostavka bila pogrešna, smatra se nevažecom, a djelo neispravno.

Dokaz za ispravnost navedenog pravila:

a)Ono što se znalo dogoditi Poslaniku, a.s., u nekim situacijama, kao što je slucaj predavanja selama na drugom rekatu na ikindiji namazu. Poslanik, a.s., je mislio da je klanjao cetiri rekata, a kada je upozoren od strane ashaba da je klanjao dva rekata, odbacio je svoje uvjerenje i klanjao još dva i ucinio sehvi sedždu nakon selama. (Buharija i Muslim)

Primjeri:

- Ako bi se covjek abdestio vodom za koju misli da je cista, zatim se pokazalo suprotno od toga, njegov abdest ne bi bio ispravan.

- Ako bi covjek klanjao namaz misleci da je nastupilo vrijeme, te mu se pokaže da nije, namaz mu je neispravan.

- Ako bi covjek poveo dijete na hadž smatrajuci ga punoljetnim, zatim se dokaže da nije tako, sa djeteta ne spada obaveza hadža nakon što postane punoljetan.

- Ako bi klanjao misleci da ima abdest, a zatim mu naumpadne u namazu ili poslije namaza da je izgubio abdest, namaz kojeg je klanjao biva neispravan poslije.

- Ako bi covjek u kuci našao imetak misleci da je njegov, zatim se dokaže da nije bio njegov, obavezan je da nadoknadi taj imetak ako bi ga potrošio.

Izuzetak iz navedenog pravila

- Ako bi covjek klanjao za imamom, pretpostavljajuci da imam ima abdest, zatim se pokaže da imam nije imao abdest, njegov namaz je ispravan , za što je dokaz praksa ashaba radijallahu anhum.