amr ibn utba

Jednog dana Utba ibn Ferkad, namjesnik Masbezana, sjedio je s grupom odanih prijatelja. Najednom mu naumpade sinovo ponašanje. Razgovor zapoce s Abdulah ibn Rebiom, pitajuci:
- Ništa mi ne veliš u vezi sa svojim mladim rodakom, mojim sinom?!
Abdulah ce na to:
- A o cemu, namjesnice?
Amr dometnu:
- Volio bih da mi ti to kažeš.
Abdulah pita:
- A cime mu misliš pomoci?

Tad ce Amr:
- Želio bih da mi pomaže u namjesništvu, a on se zarekao da ce se trajno, svim snagama, dušom i tijelom, posvetiti odricanju, bdijenju tokom noci, jahanju i odlascima u vojne pohode.
Tad se umiješa Muadid Idžli:
- Namjesnice, tvoj sin je zaokupljen uzvišenijim stvarima. Pusti ga, nek radi kako je krenuo. Mi bismo bili spremni pomoci ti u svemu što bi želio uciniti za njegovo dobro, da on, ne dao Allah, s dangubama i skitnicama trati vrijeme u dokolici i besmislicama. Medutim, on se posvetio Uzvišenom Allahu i mi se tu nemamo šta miješati.
I namjesnik je, Allah ga ojacao, bio zapravo spreman podržati sina na putu kojim je krenuo, a ne nagovarati nekoga ko bi ga od toga odvracao. Prikrivajuci šta uistinu osjeca, upita:
- A šta da cinim s namjesništvom, Muadide? Ko ce mi u tome pomagati?
Muadid odgovori:

- Namjesnice, ti si ocigledno sinu namijenio namjesništvo, da te u njemu odmijeni. Ali, on je sasvim daleko od toga. Tvoj sin se vinuo u uznositije namjesništvo i blagodarniju cast, živeci u jednoj uzvišenijoj stvarnosti, gdje opticaj nema ništa od onog sa cim i kako mi živimo. U svakom slucaju, ja se nadam da ga to nece sprijeciti da jednog dana bude spreman preuzeti namjesništvo i ispuniti ti želju.
Tad Amr dodade:

- Od njega, zbilja, nikakve koristi. Stalno nekud izlazi, previše odsustvuje i precesto ide u vojne pohode. Kad je s nama u kuci, cudnovato se ponaša: ne jede šta i mi jedemo, ne spava kako se spava i ne traži ništa od onoga šta svi mi tražimo. Želio bih da se dozove pameti, da živi kao sav normalan svijet, ali, Allah mu se smilovao, ništa od toga. Srce mi se kida kad ga vidim kako nestaje, kako kopni. Jucer sam mu dao podosta para da poboljša svoje prilike, ali, kao da sam u njegovoj koži, uvjeren sam da ih je uzeo samo iz obzira i sažaljenja prema meni, kako odbijanje ne bi potaklo neželjeno reagovanje.
Tad se odnekud pojavi Amr. Utba u tren prekide jadikovku. Abdulah ibn Rebia se prvi snade, upita Amra:

- Vjerovatno si štošta cuo šta smo o tebi razgovarali?
Amr odgovori:
- Ništa nisam cuo, ali, siguran sam da bih pogodio po cemu ste me spominjali.
Abdulah ce na to:

- Slušaj oca, Amre?
Amr, snuždivši se, ušutje. U glavi mu, istovremeno, sijevnu pomisao na ocevu ljubav i vlastitu cežnju za Allahom (dž.š). Svi prisutni bijahu ganuti njegovom šutnjom. Prekidajuci nastali tajac, oglasi se Muadid Idžli, rijecima:

- Pusti ti njih, Amre. Hajde pridi i sjedni.
Amr ponizno pride ocu. Veli mu:

- Babo, ja sam samo rob. Radim na tome da se oslobodim. Pusti me da radim na svome oslobadanju.
Utba bi ganut sinovom poniznošcu, toliko da gotovo zaplaka. Veli mu:

- Sinak, ja te volim dvojako: ljubavlju u ime Uzvišenog Allaha i ljubavlju roditelja prema svome djetetu. Slobodno radi po odredenju svog Nalogodavca.
Tad Amr dometnu:
Babo, dao si mi novca u visini skoro sedamdeset hiljada. Ako me za njih pitaš, evo ih, uzmi. Ako ih neceš, pusti da ih potrišim kako sam ja nanijetio.
Utba mu odgovori:

- Slobodno ih potroši.
Takav je, dakle, bio Amr ibn Utba, dijete jedne namjesnicke porodice, jedan od nekadašnjih mladica muslimana ciji primjer danas navodimo kao savršen uzor svekolikoj muslimanskoj omladini. On se bio sav posvetio Uzvišenom Allahu.
Zgodilo mu se bilo da jednom prilikom u povratku s puta predvodi grupu prijatelja, medu kojima su bili i Ibrahim ibn Alkama, Mesruk i Muadid. Stigli su do podnožja brda nadomak Masbezana, sjedišta ocevog mu namjesništva. Da je u Amrovoj poziciji bila kakva osoba sitne duše, valjalo bi zamisliti kako bi se usturila pred saputnicima. Znajuci da ugled, povlašcenost i predšasništva koja ce vidjeti u ocima njegovih saputnika ce podici njegov ugled i potaklo ih da mu iskazuju poslušnost i posebnu pažnju. Kakvim je posebnim govorom govorio, kakvu je posebnu odjecu oblacio i posebna jela jeo da bi se iznad njih uzdigao i tako indirektno ukazao svojim drugovima gdje dolaze??
Pustimo sada pitanje, kako bi se u njegovoj poziciji ponijele sitne duše, vec vidimo kako se ponijela ta grandiozna duša, koja se bila vinula u sfere gdje ne žive obicni ljudi, ta duša koju nisu mogla ushititi ovozemaljska znamenja niti je obradovati tricavi ljudski snovi. Amr se saputnicima obratio rijecima: 'Ako odsjednemo tamo u naselju, namjesnik bi dao da nam se pripravi izobilno jelo, ali nije iskljucena ni mogucnost da bi ono nekom možda i prisjelo. Ako se slažete, mogli bismo predahnuti i pod krošnjom ovog drveta. Tako bismo malo vremena iskoristili za podnevni odmor, a i za jelo bi se našao neki zalogaj'.

Postupili su po njegovom prijedlogu.
Taj mladic bio je dostigao razboritost kojom je prevazišao svoga oca. Razboritosti ima dvije vrste: jedno je logicko rasudivanje, na temelju kojeg se raspoznaju vidljive vrijednosti materijalnih stvari, a sasvim drugo je imaginacija, na temelju koje intuicija raspoznaje istinske vrijednosti i njihova stvarna znacenja. Prvu vrstu razboritosti dijete stice u procesu odrastanja, kad postaje zrela licnost, a drugu vrstu, u iznimnim slucajevima, omladina može dostici i prije nekih odraslih osoba, s tim što nju, u nekim slucajevima, neki odrasli ljudi nikad ne dostignu, ostajuci trajno na razini djeteta.

To su cinjenice kroz koje nam Amr ibn Utba izlaže svoj bespogovorni životopis i besprijekorno raspoznavnje velicina istinskih vrijednosti.
On je bio dostigao razinu razboritosti na kojoj, njegovim ocima gledano, nisu imala nikakvu draž izobilna jela i napici sa sofara i iz magaza u ocevoj kuci. Njegovo srce se razgaljivalo povjetarcem koji stiže iz Allahovih (dž.š) galaksija. Za njega nikakvu vrijednost nije imalo izobilje koje je mogao naci u ocevom domu, vec je stremio u više sfere, u kojima se želio izlagati Allahovim (dž.š) povjetarcima, tijelom i dušom, jutrom i u predvecerje. Tako se njegovo tijelo ispunjavalo radošcu i užitkom, a duša se popunjavala prosvijetljenošcu i mudrošcu.

Od ovozemaljskih blagodati zadovoljavao se samo dvjema pogacicama dnevno, da njima utoli napola prazan želudac. I te dvije pogacice bile su dovoljne njemu koji je širio krila da poleti u Allahove (dž.š) galsksije, odlazeci prema preporukama Poslanika (s.a.v.s) upucenim onima koji su zaokupljeni višim stremljenjima: 'Neprestano, gladu, kucajte na džennetska vrata', govorio je. Abdulhamid ibn Lahik u vezi s tim tvrdi: 'Amru ibn Utbi su, odista, bile dovoljne dvije pogacice dnevno. Jednom bi za sehur zapostio, a drugom u akšam iftario'. On nije, kao ostali, mario za mirisnom posteljom, udobnim foteljama i mehkim jastucima. Koristio je samo iskrzanu hasuru, na kojoj bi se znao sahatak-dva opružiti, kad bi osjetio fizicku iscrpljenost od ucenja i ibadeta.

U duši su mu cesto znale odzvanjati rijeci koje je cuo iz usta svog prijatelja Muadida Idžlija: 'Da nije podnevne pripeke, dužine zimskih noci i u njima nasladivanja ucenjem Allahove (dž.š) Knjige, bio bih obicna lijencina'. Blago bi zadrhtao taj privrženik kad bi se podsjeti na te rijeci. Tad bi osjetio poj slavuja iz gnijezda svijenih u dubini duše, a on bi im se pridružio uceci Allahovu (dž.š) Knjigu, dok mu se oci ne bi ispunile suzama. Neizbrojive su noci u kojima je, unatoc carima njihovog smiraja, znao zanesen uciti, plakati i upucivati dovu, ne mareci za privlacnosti usnule noci koje zovu poput nevjeste, braneci se toplinom mjesta na kojem Allaha, dž.š, zikir cini, premda ga snenost ne bi ostavljala na miru ni dok odlazi u Allahove (dž.š) galaksije, sve dok mu se ne bi osmijehnuli sabahski zraci s dalekog horizonta.
Njegova sestra kaziva: 'Jedne noci, dok je bio su svojoj sobi u kojoj ibadeti, cula sam mu glas i malo obratila pažnju. Bio je otvorio suru Ha mim - Gafir. Kad je stigao do ajeta 'I upozori ih na bliski Sudnji dan kada ce srca do grkljana doprijeti i preprijeciti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika nece imati koji ce uslišan biti', tu se zaustavio. Ponavljao je taj ajet sve dok pred zoru nije izašao da s društvom saceka vrijeme sabah-namaza. Neki njegovi prijatelji navode: 'Kad smo odlazili u pohode na neprijatelja, nismo morali ni nocnu stražu postavljati, koliko je Amr ibn Utba klanjao i ibadetio'.

To su, dakle, bile sofre za kojima je vrijeme provodio, na sebi svojstven nacin se provodio i veselio Amr. To su, zapravo, one podnevne pripeke, dužine zimskih noci i nasladivanje ucenjem Allahove (dž.š.) Knjige, jer on nije mario za životom u kojem se robuje novcu i lijepom odijevanju.
U nekom sloju svoje duše Amr je znano predosjetiti iskušenja i šejtanovo zavodenje. Pred svim tim bi se branio mislima o Uzvišenom Allahu, sve dok ne bi vratio samopouzdanje i oboružao se cvrstom voljom. Od privlacnosti novca se štitio razmišljanjem o Allahovoj (dž.š) velicini, želju za jelom i picem je odagnavao pomislima o podnevnoj pripeci, a potrebu za mehkom posteljom je suzbijao nasladivanjem u ucenju Kur'ana. Nakon toga, bilo je preostalo još pitanje naslijedene casti i liderstva, a kako se to može najdjelotvornije neutralisati?! Huvejt ibn Rafi' u vezi s tim navodi: 'Abr ibn Utba je znao izjahivanje s prijateljima uslovljavati njihovim pristanskom da im on bude stražar i konjevodac'. Kad se sve to uzme u obzir, opravdano je pitati, je li išta bilo pri tom mladicu oko cega se šejtan mogao zaigravati?

Sam o sebi je kazivao: 'Molio sam Allaha (dž.š) da me opskrbi trima stvarima. Dvije želje su mi vec ispunjene, a obistinjenje trece još cekam. Iskao sam da me Uzvišeni Allah ucini neovisnim od ovozemaljskih dobara, pa sad i ne marim šta cu i kako steci. Iskao sam da me ucini ustrajnim u redovnom izvršavanju namaza, pa mi je i to Allah dž.š) uslišao. Molio sam Uzvišenog Allaha i da postanem šehid, a uslišenje te dove, evo, još željno išcekujem'.
Ovo su, dakle, bile preokupacije koje su ispunjavale dušu tog mladica. To su bili ciljevi koje je on sebi bio zacrtao. Sve ih je, Allahovom (dž.š) milošcu, bio ostvario, osim šehadeta koji je ostao kao krajnji cilj i centralna osovina s kojom rotiraju sve njegove misli, nakane i želje, kako na javi tako i u snovima. Kad iskren vjernik upucuje dovu Uzvišenom Allahu, zapravo i nema ništa prikladnije i njemu vrednije nego da mu se iznesena želja i ispuni. Ovaj mladic bio je sin princevskog roda, a u svom razmišljanju je našao mjesta za ideju o šehadetu. I ne samo to, vec je njeno obistinjenje cežnjivo i nestrpljivo išcekivao, tim više što mu dova vec stanovito vrijeme nije uslišana. Pred jedan vojni pohod kupio je konja za cijelih cetiri hiljade, kao da se za šehadet želio posebno lijepo uparaditi. Po obicaju, cijena konju koji je pripadao šehidu na prodaji je znala osjetno porasti. Kad je do njega stiglo govorkanje da je cetiri hiljade i previše platiti za jednoga konja, komentarisao je: 'Samo jedan njegov skok u potjeri za Allahovim (dž.š) dušmanima vredniji je od tih cetiri hiljade.

Jednom prilikom je s drugovima bio izjahao ogrnut dobrim i naocitim džubetom. Treba zamisliti kako su mu se oglasili slavuji iz gnijezda svijenih u njegovom srcu! U tome trenu je poželio da se okiti najuzvišenijim znamenjem kojim se covjek može okititi, mimo znamenja Allahovog (dž.š) poslanstva. Okrenuo se drugovima i rekao im, prelazeci prstom po nekim mjestima na džubetu: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'.
Kad iskreni vjernici izgovaraju svoje istinite želje, odgovor na to može cuti samo onaj ko je uspio shvatiti Allahovu (dž.š) velicinu. Skrivena poruka tog odgovora je ogledalo na kojem se zrcali ispunjenje svga što je u Allahovoj (dž.š) neogranicenoj moci. Iskreni, kad izgovaraju svoje dove, izgovaraju ih iskreno, s cvrstom nadom da ce biti obistinjene, ne mareci mnogo za rok ispunjenja.
Jednom prilikom, jedan mladic, ashab, došao je Allahovom (dž.š) Poslaniku (s.a.v.s) i rekao mu:

- Allahov Poslanice, ti si odredio moj udio u ratnom plijenu. Ja ga, medutim, nisam prihvatio, jer islam nisam prihvatio radi toga niti ratujem za to. Ja sam islam prihvatio i ratujem, ne bi li me strijela pogodila u vrat, u grlo (prstom je dodirivao grlo), da poginem i da me Allah (dž.š) uvede u Džennet.
Poslanik (s.a.v.s) mu je odgovorio:

- Ako to iskreno veliš, Allah ce ti obistiniti želju.
Za svega nekoliko dana, na jednom poprištu, nakon samo nekoloko okršaja, pred Poslanika (s.a.v.s) donesen je jedan poginuli mladic, sa strijelom zabodenom posred grla. Kad ga je Poslanik (s.a.v.s) ugledao, upitao je:

- Je li to onaj?
Odgovoreno mu je:

- Da, Allahov Poslanice.
U tome su ashabi uspjeli prepoznati smisao ispunjenja iskrenih želja iskrenih vjernika.
Istovjetno je, kako vidimo, i mladic o kojem je ovom prilikom rijec, naš Amr, prstom prelazio po nekim mjestima na svome džubetu, izgovarajuci: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'. Svakako Amre, krv ce ti uskoro biti prolivena. Odgovor ce ti dati Allahovo (dž.š) odredenje, da se obistini tvoja plemenita želja!

Amr sa saborcima izjaha, baš u svome lijepom džubetu. Doceka ih mirisna oaza, sva osmijehnuta, milujuci ih blagim povjetarcem i cistim zrakom. Tek što nogom stupiše u oazu, Amr se blago uznemiri. Srcem mu zakola nekav umilan osjecaj. Cini mu se da na mjestu oaze vidi džennetske bašce ispunjene carobnim mirisom. Krenu iz njega izliv cežnje. Povika: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'!
Prenosilac ove predaje kaziva: 'Tako mi Allaha, tek što se prolomio povik 'naprijed Allahovi konjanici', svi smo podboli konje. Amrov otac je vidio kad je Amr pojurio. Uzvikivao je: 'Moram paziti na Amra'. Dao se u potragu za njim. Našao ga je tek nakon što je bio ranjen'.
Allahovim (dž.š) odredenjem, bio je zadobio naizgled bezazlenu ranu, kakva uglavnom nije smrtonosna. Kad je otac vidio krv, kako je poprskala mjesta koja je Amr, tako skoro, prstom pokazivao, rekao je: 'Tako mi Allaha, jeste da si sasvim mlad, ali u Allahovoj milosti je da blagodari i mlade'.
Kad je nastupilo predvecerje, Allah je blagodarnom ucinio tu malu ranu. Mladic je postao šehid. Cista duša se uzdigla svome Gospodaru, a bezgrješno tijelo je ukopano zajedno s bijelim džubetom, poprskanim nevinom krvlju, u istoj oazi u kojoj je Amr uzviknuo: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'!
Uzvišeni Allah ga Svojom milošcu obasuo.

(Iz djela Ma’a al-’arifin)