ustanak za spas dzamije al-aksa u palestini
Safvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 15“Hvaljen neka je onaj koji je u jednom casu noci preveo svoga roba iz Mesdžidu-l-harama (u Mekki) u Mesdžidu-l-aksa (u Kudsu, Palestini), ciju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja naša pokazali”. (Kur’an, sura Al-Isra’ 1)
“A svetili su im se samo što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali, cija vlast je i na nebesima i na Zemlji,
Najnoviji zlocin protiv Palestinskog naroda dirnuo je u srce i osjecaje svih dobronamjernih ljudi a narocito mus koji su na razlicite nacine uzrazili svoje suprotstavljanje onima koji taj zlocin cine.
Direktan povod najnovijim jevrejskim zlocinima nad nedužnim palestinskim civilima bio je prodor ultradesnicarskog židovskog vožda, zlocinca Sharona, sa tri hiljade do zuba naoružanih specijalaca izraelske okupatorske vojske, u džamiju Al-Aksa u Kudsu (Jerusalemu) 28. septembra 2000 godine. Palestinski muslimani, koji vec duže od pedeset godina trpe torturu okupatorskog cinistickog režima, reagovali su onako kako im nalaže njihova savjest i vjera; pobunili su se, ne samo zbog toga što nisu mogli ostati ravnodušni na skrnavljenje jednog od najsvetijih islamskih mjesta ulaskom (naravno u cipelama) ekstremnog židovskog lidera u pratnji vojne armade koja je pocela prebijati prisutne klanjace, vec što takav prodor uveliko potvrduje vec opravdana strahovanja o sumnjivim i prljavim židovskim namjerama u vezi sa ovim svetim mjestom.
Samo ime kojim su muslimani tokom historije nazivali mjesto u kojem se nalazi džamija Al-Aksa ukazuje na veliko uvažavanje i respekt spram nje. Tako se u hadisima Allahova poslanika, sallallahu ’alejhi ve selleme, glavni grad Palestine naziva sa Bejtu-l-Makdis, što u doslovnom prijevodu znaci: Kuca svetosti ili Sveto mjesto. Kasnije ce se pojaviti naziv Kuds, koji se i danas koristi, što takoder znaci: svetost, blagoslov. Muslimanima je, dakle, mjesto na kojem se nalazi džamija Al-Aksa, kao i njegova okolina, nešto što je sveto. O njegovoj svetosti govori se i u Kur’anu casnom, i to na više mjesta. Tako Allah, dželle še’nuhu, govoreci o Ibrahimu, alejhi-s-selam, i njegovom izbavljenju iz vatre, kaže: “ I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili” (Al-Anbija 71). A govoreci o poslaniku Sulejmanu, alejhi-s-selam, i velikim blagodatima koje mu je podario, kaže: “A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim ucinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili” (Al-Anbija 81). Takoder, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: “A izmedu njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. –Putujte kroz njih i po noci i po danu, bezbjedni” (Saba’ 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “al-erdalleti barekna fiha” prvenstveno misli na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalima).
Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda odlazak na Mi’radž? Nije li uzdignuce na nebo (Mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno da je to bilo moguce, ali bi onda muslimani bili uskraceni, i to u velikoj mjeri, polaganja prava na ove prostore, mada kao sljedbenici islamskog ucenja o ranijim poslanstvima koja su uveliko vezana za ova mjesta, njihovo polaganje prava na njih ne bi trebalo biti ništa manje od prava drugih; naprotiv, njihovo pravo je potpuno legitimno, ako se ima u vidu da su jedino muslimani sljedbenici cistog monoteizma kojem su pozivali svi raniji poslanici. Ovo bi, prema tome, bilo sasvim dovoljno da muslimani te prostore smatraju svojim, ali Allahovo, dž.š, providenje i mudrost su htjeli da muslimani imaju još jacu vezu sa njima, tako da je Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, u svom nocnom putovanju (Isra) posjetio Bejtu-l-Makdis i susreo se sa ranijim poslanicima baš na tom mjestu na koje mnogi polažu pravo, da bi kroz zajednicki namaz koji je on predvodio svima bilo jasno kome ono treba da pripada. Svetost tog mjesta je kod muslimana, tim dogadajem, jos više porasla, a Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, ce to kasnije u hadisima eksplicite i naglasiti, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedan od tri sveta harema koje treba mahsuz posjetiti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijdenost. (Vidi “Sahihu-l-Buhari”, Kitabu-l-džumu’a, hadisi br. 1115 i 1122; “Sahihu Muslim”, Kitabu-l-hadždž, hadis br. 1731; “Al-Musned”, hadisi br. 11310, 11314, 22730).
Prostor Palestine vrlo rano ušao je u sastav islamske države. Muslimanski vojskovoda Amr ibnu-l-As je vec 634. godine, (dakle, dvije godine nakon Poslanikove, alejhi-s-selam, smrti) ostvario znacajne uspjehe, porazivši brojno nadmocnije Rimljane u bici Adnadin, kada su oslobodeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), kljucevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalima) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, licno halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je tom prilikom kršcanima koji žive na tim prostorima dao poznatu ahdnamu (vidi dokumenat br. 1), kojom im se garantiraju puna gradanska prava i vjerske slobode.
Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo memeluckom, (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja ce potrajati punih cetiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika, i radili, zajedno sa ostalim evropskim zemljama i Sjedinjenim Americkim Državama, na formiranju jevrejsko-cionisticke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlacenja Engleza, 14. maja 1948. godine. Istog momenta su je priznale SAD i bivši Sovjetski Savez.
Mnogi objektivani i nezavisni intelektualni krugovi, kako na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politicka i historijska prevara, a po rijecima Rože Garodija: “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!” Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršcana uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju nasilja, mržnje, ubistava…
Vec od osnivanja te cionisticke tvorevine tmine zla su zavladale tim prostorima, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonocno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima opcenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionistickih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libanona. Torture, ubistva, pljacke, progonstva, zatvaranja, mucenja, rušenje domova, oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijecenja postali su palestinska svakodnevnica.
Politicki cionizam kao organizovan pokret javlja se u drugoj polovini 19. vijeka. Njegovim utemeljiteljem smatra se Teodor Hercl koji je u knjizi “Židovska država” (Der Judenstaat) dao konacni oblik toj ideji. Na sastanku tzv. “židovskih mudraca” (Hukamau Sihjon), koji je održan u švajcarskom gradu Bazelu 1897. godine, zakljuceno je da se u prvih pedeset godina (pocevši od te godine) moraju ostvariti sve pretpostavke formiranja jevrejske države. To se i ostvaruje: tacno pedeset godina kasnije, rezolucijom Ujedinjenih nacija 1947. godine, Jevreji dobijaju pravo da osnuju svoju državu na dijelu Palestine, dok bi na drugom dijelu iste zemlje Palestinci “mogli” osnovati državu za sebe. Naredne 1948. godine “država svih Jevreja”, kako je neki nazivaju, biva zvanicno proglašena i priznata.
Da li i dalje nastojati ostvariti taj cilj vojnim putem, odnosno okupacijom tih ogromnih arapskih teritorija? Ili, možda, što je bezbolnije, pokušati ostvariti ideju Velikog Izraela nekim drugim metodama, recimo ekonomskim i politickim, koje bi Izraelu garantovale superiornost i dominaciju nad cijelim regionom, tako što bi on “proizvodio”, a arapskomuslimanske mase “trošile”, naravno nakon što prije toga dobro plate i to gotovinom!! Ova ideja mogla bi biti privlacnija!
Bilo kako bilo, po mnogim anliticarima ideja Velikog Izraela i dalje ostaje dugorocni židovsko-cionisticki cilj, u prilog cemu ide i tvrdnja da se na njihovoj zastavi, koja se sastoji od šestokrake (dva trougla provucena jedan kroz drugi) koja se nalazi izmedu dvije linije koje su simbol dvije rijeke: Eufrat i Nil, ništa nije promijenilo, a karta Velikog Izraela i dalje se nalazi utisnuta u salama izraelskog parlamenta, kao i nekim sitnijim monetama njihovog novca.
Ono što je najosjetlivije u svemu tome jeste cinjenica da cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. A država Izrael je, kako tvrde, nezamisliva bez tog hrama!? Zato je potrebno pronaci bilo kakav dokaz da se hram tu nekada, doista, nalazio, kako bi se dobio “legalitet” za njegovu novu izgradnju, naravno nakon što se poruši Mesdžidu-l-aksa!! Zbog toga su ispod ove džamije prokopani mnogi tuneli i otvori, i to pod patronatom izraelske vlade. Cilj su, kako, kažu “arheološka istraživanja”?!
Da ne bi neko pomislio da se radi o pukom razglabanju i iznošenju jevrejskih fantazija, govore fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje medunarodne naklonosti i pripremu svjetskog mnijenja: na jednoj fotografijii (vidi dokumenat br. 3) imamo sliku današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-aksa u Kudsu (Jerusalimu) koji je, kao što se vidi, opasan zidom i u cijoj sredini se nalazi Kubbetu-s-sahra, a u lijevom uglu naprijed je džamija Mesdžidu-l-aksa, u kojoj je Poslanik, s.a.v.s, obavio zajednicki namaz sa ranijim poslanicima prilikom Isra’a i Mi’radža. Upravo u tu džamiju je, u obuci, provalio, ekstremni Sharon u pratnji 3000 naoružanih izraelskih vojnih specijalaca, 28. septembra tekuce godine.
Druga fotografija (vidi dokumenat br. 4) predstavlja maketu nepostojeceg Solomonovog hrama onako kako ga zamišljaju židovi. On se nekada nalazio, ili se još nalazi – kako oni tvrde - ispod džamije Al-Aksa. Zato je potrebno srušiti džamiju i cijeli njen harem, te onda, na tom mjestu, podici hram kakav je predstavljen na maketi!?
Palestinski muslimani su razumjeli poruku zlocinca Sharona: vrijeme za realizaciju židovsko-cionistickog sna u vezi sa hramom koji žele podici na ruševinama džamije Al-Aksa, primaklo se! Prvo je potrebno ispitati reagovanja palestinskog i drugih muslimanskih naroda! Šta ce uraditi? Kako ce se vlade arapskih zemalja postaviti prema tom problemu?
U intervjuu za casopis Newsweek International, zlocinac Sharon tvrdi da je “zacuden” što se muslimani u Palestini i drugdje u svijetu ljute zbog njegove “posjete brdu ispod kojeg se nalazi Solomonov hram”? Pa to mjesto predstavlja jedno od najsvetijih mjesta svakom pravom židovu!? Tako tvrdi ovaj ultradesnicarski lider cionista. To što su se muslimani okretali prema tom mjestu u namazu, jer je to bila prva Kibla, što se na tom mjestu i dandanas nalazi jedna od njihove tri svete džamije, to za ovog monstruma ne znaci ništa!!
Hrabri muslimani iz Kudsa i drugih palestinskih mjesta shvatili su šta se sprema, a imali su dva izbora: dozvoliti skrnavljenje najvecih svetinja i biti nijemi posmatraci onoga što se dešava; ili ustati u odbranu Džamije, vjere, rodne grude, pravde i istine. Odabrali su ovo drugo i suprotstavili se nepravdi, laži, teroru i okupaciji. Žrtve su ogromne, jer je to goloruk narod koji se bori kamenjem i štapovima protiv cionisticke, do zuba naoružane vojske i policije. I ne samo njih, jer cionisticki režim dozvoljava i izraelskim civilima da posjeduju arsenale oružja.
Palestinska krv tece vec decenijama, ali ono što se sada dešava teško je porediti sa bilo cim ranijim. Dnevno gine na desetine Palestinaca dok ih na stotine biva ranjeno. Potresan je bio izvještaj dopisnika egipatske televizije, emitovan proteklih dana, u kojem se prikazuje jedna palestinska bolnica u kojoj je smješteno mnogo ranjenih civila, od kojih je veliki broj izgubio vid.
Allahovo, dž.š, providenje htjelo je da prizor djecaka Muhammeda Durre, koji umire krvareci u krilu svoga babe više od sahat vremena, dok cionisticka armada bjesumucno puca, obide svijet, i pokaže svim ljudima užase palestinske golgote. A takvih primjera je u Gazi, Nablusu, Kudsu, Ramalli i drugim palestinskim gradovima i selima na stotine, i to svakodnevno. (Vidi predzadnju stranicu oktobarskog broja “Novih horizonata” gdje je objavljena slika djecaka Muhammeda Durre koji umire u narucju svoga oca).
Krvavi dogadaji u vezi sa Palestinom i džamijom Mesdžidu-l-aksa uzdrmali su muslimane. Reagovanja su preraslasa u stanje opceg bijesa koji se iskaljuju na protestnim mitinzima diljem islamskog svijeta. Na tim skupovima, koji broje i po nekoliko stotina hiljada ljudi (kao što je slucaj u Kairu) glasno se negoduje protiv cionistickih pokolja nedužnog palestinskog naroda, uzvikuju parole protiv americkog pokroviteljstva Izraelu, traži se organizovanje oružane borbe i proglašavanje džihada, spaljuju se cionisticke zastave, prikuplja se pomoc, daruje krv za palestinske ranjenike, itd..
Zakazani Samit arapskih zemalja bio je i prošao bez konkretnijih odluka, a po mišljenju umjerenih analiticara u Kairu, od tog skupa nije se moglo mnogo ni ocekivati, obzirom na razjedinjenost medu Arapima, te konstelaciju odnosa sa Zapadom, na ciji se hatur, htjeli to ili ne, u sadašnjim uslovima mora gledati. Sama najava Samita mnogim cimbenicima medunarodne zajednice nije odgovarala, što se moglo vidjeti i kroz užurbano održavanje sastanka šestorice lidera u Sharmu Sheiku, neposredno pred Samit arapskih zemalja.
Medutim, cinjenica je, ipak da je i ovakav Samit donio niz odluka, od kojih su neke vrlo korisne, poput odluke za osnivanje Fonda za ocuvanje Kudsa i džamije El-Aksa te podrške Intifadi, s pocetnim iznosu od milijardu dolara. Fond je osnovan na prijedlog poznatog prijatelja Bosne i osvjedocenog dobrocinitelja, princa Abdullaha bin Abdu-l-Aziza, prijestolonasljednika Saudijske Arabije, koji je prihvatio da njegova zemlja snosi cetvrtinu potrebnih sredstava.
Odluka Samita je i da ce “arapske zemlje prekinuti diplomatske veze sa svakom državom koja odluci premjestiti ili postaviti svoju ambasadu u Kudsu (Jerusalimu), s obzirom da on neprikosnoveno mora ostati pod arapskim suverenitetom”. O toj odluci bi trebalo da razmisle i naši bosanskohercegovacki politicari, ukoliko je i neko od njih (a vjerovatno jest) predlagao uspostavljanje bosanske ambasade u Jerusalimu.
Od pocetka oktobra u Kairu i drugim vecim egipatskim gradovima sve je ustalasano! Oktobar je, inace, u Egiptu mjesec koji se slavi kao mjesec pobjede, a ove godine je obilježena dvadesetsedma godišnjica slavnog proboja zloglasne Barlijeve linije i oslobadanja Sinaja od izraelske okupacije.
Demonstracije studenata na univerzitetima Al-Kahire, Al-Azhar, Ajnu Šems, Al-Iskenderijje, Al-Zakazik i drugih otpocele su odmah nakon prvih dogadanja u Kudsu i Palestini, i još traju. Najvece damonstracije odžavaju se na kairskom univerzitetu (Al-Gami’atu-l-Kahire), koji je udaljen jedva kilometar od izraelske ambasade u Kairu, koja je smještena na dvadesetom spratu jednog nebodera na lijevoj obali Nila, te na univerzitetu Al-Azhar, koji je, opet, simbol uleme i islamijjeta. Prvi put u posljednjih dvadesetak godina egipatska policija pokazuje, bar donekle, razumijevanje za demostracije studenata, te manje koristi pendreke i druge instrumnte za suzbijanje demonstracija.
Doista je fanscinantno posmatrati ushicene mladice i djevojke (vecina djevojaka prakticira islamski nacin oblacenja, hidžab, cak i na fakultetima koji nisu islamske provenijencije), kako u zanosu spaljuju izraelske zastave i traže otvaranje vrata džihada, te pružanje pomoci braci u Kudsu i Palestini. Organizuju se prikupljanje pomoci i akcije dobrovoljnog davanja krvi za palestinske ranjenike, a redovi pred pokretnim ambulantama za davanje krvi su ogromni.
Najvece demonstracije su petkom (koji je ovdje neradni dan), nakon džume ispred Azharove i drugih velikih džamija u Kairu.
Govor o Palestini, Kudsu i Mesdžidu-l-aksau najcešci je u džamijama. Imami kairskih i drugih džamiju (u Kairu ima oko 13. 000 džamija i mesdžida, dok ih u Egiptu ima preko 70. 000), uveli su (kod nas u Bosni zapostavljeni) sunnet, odnosno ucenje tzv. kunutu-nevazil, tj. zajednicke dove nakon povratka sa zadnjeg ruku’a za muslimane u Palestini. Ta dova se može uciti za vrijeme bilo kojeg dnevnog ili nocnog namaza, a fikhski mezhebi (naravno, medu njima je i hanefijski) smatraju da je tu dovu preporucljivo uciti (imam uci naglas, a muktedije aminuju) u situacijama kada muslimani budu napadnuti ili kada se desi neka opca katastrofa, poput zeljotresa, poplave, suše i tome slicno. Ta dovaj je, kako kaže ulema, utemeljena na praksi Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Molimo Allaha Svevišnjeg da pomogne našoj braci u Kudsu i Palestini, te da sacuva Mesdžidu-l-aksa! Amin!
“Ti ceš sigurno naci da su vjernicima najljuci neprijatelji Jevreji i mnogobošci”. (Kur’an, sura Al-Ma’ida 82)
“A svetili su im se samo što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali, cija vlast je i na nebesima i na Zemlji,
- a Allah je svemu Svjedok”. (Kur’an, sura Al-Burug)
Najnoviji zlocin protiv Palestinskog naroda dirnuo je u srce i osjecaje svih dobronamjernih ljudi a narocito mus koji su na razlicite nacine uzrazili svoje suprotstavljanje onima koji taj zlocin cine.
Direktan povod najnovijim jevrejskim zlocinima nad nedužnim palestinskim civilima bio je prodor ultradesnicarskog židovskog vožda, zlocinca Sharona, sa tri hiljade do zuba naoružanih specijalaca izraelske okupatorske vojske, u džamiju Al-Aksa u Kudsu (Jerusalemu) 28. septembra 2000 godine. Palestinski muslimani, koji vec duže od pedeset godina trpe torturu okupatorskog cinistickog režima, reagovali su onako kako im nalaže njihova savjest i vjera; pobunili su se, ne samo zbog toga što nisu mogli ostati ravnodušni na skrnavljenje jednog od najsvetijih islamskih mjesta ulaskom (naravno u cipelama) ekstremnog židovskog lidera u pratnji vojne armade koja je pocela prebijati prisutne klanjace, vec što takav prodor uveliko potvrduje vec opravdana strahovanja o sumnjivim i prljavim židovskim namjerama u vezi sa ovim svetim mjestom.
Važnost Palestine i Kudsa (Jerusalema)
Samo ime kojim su muslimani tokom historije nazivali mjesto u kojem se nalazi džamija Al-Aksa ukazuje na veliko uvažavanje i respekt spram nje. Tako se u hadisima Allahova poslanika, sallallahu ’alejhi ve selleme, glavni grad Palestine naziva sa Bejtu-l-Makdis, što u doslovnom prijevodu znaci: Kuca svetosti ili Sveto mjesto. Kasnije ce se pojaviti naziv Kuds, koji se i danas koristi, što takoder znaci: svetost, blagoslov. Muslimanima je, dakle, mjesto na kojem se nalazi džamija Al-Aksa, kao i njegova okolina, nešto što je sveto. O njegovoj svetosti govori se i u Kur’anu casnom, i to na više mjesta. Tako Allah, dželle še’nuhu, govoreci o Ibrahimu, alejhi-s-selam, i njegovom izbavljenju iz vatre, kaže: “ I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili” (Al-Anbija 71). A govoreci o poslaniku Sulejmanu, alejhi-s-selam, i velikim blagodatima koje mu je podario, kaže: “A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim ucinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili” (Al-Anbija 81). Takoder, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: “A izmedu njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. –Putujte kroz njih i po noci i po danu, bezbjedni” (Saba’ 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “al-erdalleti barekna fiha” prvenstveno misli na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalima).
Dakle, muslimani vezuju svetost ovih mjesta za ranije Allahove, dželle še’nuhu, poslanike u cije poslanicke misije, oni kao sljedbenici Kur’ana, vjeruju. Kur’an ih uci da su po tim mjestima koracali najodabraniji Allahovi, dželle še’nuhu, robovi, te da im je na tim mjestima vrlo cesto spuštana Objava, tako da su ta mjesta mubarec i blagoslovljena.
Kruna Allahova, dželle še’nuhu, blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik, Muhammed sallallahu alejhi ve selleme, u jednom dijelu noci preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-aksa u Kudsu, da bi nakon susreta sa ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajednickom namazu, tu u Kudsu, bio uzdignut na Mi’radž. Radi velikog znacaja i važnosti toga mjesta o njemu se jasno govori u poznatom ajetu na pocetku sure Al-Isra’, a radi važnosti ovog dogadaja za muslimane, cijela sura nazvana je Al-Isra, što znaci Nocno putovanje.
Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda odlazak na Mi’radž? Nije li uzdignuce na nebo (Mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno da je to bilo moguce, ali bi onda muslimani bili uskraceni, i to u velikoj mjeri, polaganja prava na ove prostore, mada kao sljedbenici islamskog ucenja o ranijim poslanstvima koja su uveliko vezana za ova mjesta, njihovo polaganje prava na njih ne bi trebalo biti ništa manje od prava drugih; naprotiv, njihovo pravo je potpuno legitimno, ako se ima u vidu da su jedino muslimani sljedbenici cistog monoteizma kojem su pozivali svi raniji poslanici. Ovo bi, prema tome, bilo sasvim dovoljno da muslimani te prostore smatraju svojim, ali Allahovo, dž.š, providenje i mudrost su htjeli da muslimani imaju još jacu vezu sa njima, tako da je Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, u svom nocnom putovanju (Isra) posjetio Bejtu-l-Makdis i susreo se sa ranijim poslanicima baš na tom mjestu na koje mnogi polažu pravo, da bi kroz zajednicki namaz koji je on predvodio svima bilo jasno kome ono treba da pripada. Svetost tog mjesta je kod muslimana, tim dogadajem, jos više porasla, a Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, ce to kasnije u hadisima eksplicite i naglasiti, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedan od tri sveta harema koje treba mahsuz posjetiti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijdenost. (Vidi “Sahihu-l-Buhari”, Kitabu-l-džumu’a, hadisi br. 1115 i 1122; “Sahihu Muslim”, Kitabu-l-hadždž, hadis br. 1731; “Al-Musned”, hadisi br. 11310, 11314, 22730).
Palestina kroz historiju
Prostor Palestine vrlo rano ušao je u sastav islamske države. Muslimanski vojskovoda Amr ibnu-l-As je vec 634. godine, (dakle, dvije godine nakon Poslanikove, alejhi-s-selam, smrti) ostvario znacajne uspjehe, porazivši brojno nadmocnije Rimljane u bici Adnadin, kada su oslobodeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), kljucevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalima) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, licno halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je tom prilikom kršcanima koji žive na tim prostorima dao poznatu ahdnamu (vidi dokumenat br. 1), kojom im se garantiraju puna gradanska prava i vjerske slobode.
Od tada Palestina zvanicno i postaje muslimanskom zemljom, a njeni stanovnici žive mirno sve do pocetka križarskih ratova, kada je združena krstaška armada okupira 1099. godine (495. po Hidžri). Okupacija je potrajala gotovo devedeset godina, sve do 1187. (583. po Hidžri), kada je muslimanska vojska pod vodstvom sultana Salahuddina el-Ejjubija do nogu potukla križare u bici na Hittinu, da bi potom blagoslovljena zemlja Palestina sa glavnim gradom Kudsom ponovo bila vracena u posjed muslimana. Važno je istaci da se na prostoru Palestine desila jedna od najvecih bitaka u historiji islama. Rijec je o bici Ajnu Džalut (658 h.g.), kada su muslimani pod vodstvom sultana Kutuza uspjeli izvojevati pobjedu nad, do tada neporaženom mongolskom vojskom, i zaustaviti njen siloviti prodor sa istoka.
Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo memeluckom, (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja ce potrajati punih cetiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika, i radili, zajedno sa ostalim evropskim zemljama i Sjedinjenim Americkim Državama, na formiranju jevrejsko-cionisticke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlacenja Engleza, 14. maja 1948. godine. Istog momenta su je priznale SAD i bivši Sovjetski Savez.
Mnogi objektivani i nezavisni intelektualni krugovi, kako na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politicka i historijska prevara, a po rijecima Rože Garodija: “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!” Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršcana uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju nasilja, mržnje, ubistava…
Vec od osnivanja te cionisticke tvorevine tmine zla su zavladale tim prostorima, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonocno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima opcenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionistickih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libanona. Torture, ubistva, pljacke, progonstva, zatvaranja, mucenja, rušenje domova, oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijecenja postali su palestinska svakodnevnica.
Cionisticka država u srcu muslimanskog svijeta
Politicki cionizam kao organizovan pokret javlja se u drugoj polovini 19. vijeka. Njegovim utemeljiteljem smatra se Teodor Hercl koji je u knjizi “Židovska država” (Der Judenstaat) dao konacni oblik toj ideji. Na sastanku tzv. “židovskih mudraca” (Hukamau Sihjon), koji je održan u švajcarskom gradu Bazelu 1897. godine, zakljuceno je da se u prvih pedeset godina (pocevši od te godine) moraju ostvariti sve pretpostavke formiranja jevrejske države. To se i ostvaruje: tacno pedeset godina kasnije, rezolucijom Ujedinjenih nacija 1947. godine, Jevreji dobijaju pravo da osnuju svoju državu na dijelu Palestine, dok bi na drugom dijelu iste zemlje Palestinci “mogli” osnovati državu za sebe. Naredne 1948. godine “država svih Jevreja”, kako je neki nazivaju, biva zvanicno proglašena i priznata.
U narednih pedeset godina, kako je zakljuceno na istom sastanku, treba ostvariti pretpostavke osnivanja tzv. “Velikog Izraela” koji se ce se protezati “od Nila do Eufrata” i obuhvatati prostore današnjih država: Sirije, Iraka, Jordana, Libanona, južnih dijelova Turske, velikog dijela Saudijske Arabije (cak i grad Allahovog poslanika: Medinu), kao i sjeverne i istocne dijelove Egipta. (Vidi dokumenat br. 2). Nije teško zakljuciti da su ratovi koje su cionisti vodili pedesetih i šezdesetih godina protiv zemalja u neposrednom susjedstvu, imali, vodeni, izmedu ostalog, radi ostvarenja i tog cilja. Medutim, poraz koji su cionisti doživjeli na deseti dan mjeseca ramazana (6. oktobar 1973.), kada su tekbiri “Allahu ekber” iz grla hrabrih i nezaustavljivih egipatskih boraca, zajedno sa tenkovima i avijacijom, probili Barlijevu liniju, za koju se govorilo da ju je nemoguce probiti taj poraz 10. dana ramazana, kao i poraz koji su cionisti nedavno doživjeli povlacenjem iz južnog Libanona (koji su okupirali 1982.) potisnuti snažnim otporom Hizbullahovih boraca – sve to je uticalo da cionisti preispitaju zakljucke “židovskih mudraca”, barem kada je u pitanju tzv. Veliki Izrael.
Da li i dalje nastojati ostvariti taj cilj vojnim putem, odnosno okupacijom tih ogromnih arapskih teritorija? Ili, možda, što je bezbolnije, pokušati ostvariti ideju Velikog Izraela nekim drugim metodama, recimo ekonomskim i politickim, koje bi Izraelu garantovale superiornost i dominaciju nad cijelim regionom, tako što bi on “proizvodio”, a arapskomuslimanske mase “trošile”, naravno nakon što prije toga dobro plate i to gotovinom!! Ova ideja mogla bi biti privlacnija!
Bilo kako bilo, po mnogim anliticarima ideja Velikog Izraela i dalje ostaje dugorocni židovsko-cionisticki cilj, u prilog cemu ide i tvrdnja da se na njihovoj zastavi, koja se sastoji od šestokrake (dva trougla provucena jedan kroz drugi) koja se nalazi izmedu dvije linije koje su simbol dvije rijeke: Eufrat i Nil, ništa nije promijenilo, a karta Velikog Izraela i dalje se nalazi utisnuta u salama izraelskog parlamenta, kao i nekim sitnijim monetama njihovog novca.
Cionisticki planovi sa džamijom Al-Aksa i njenim haremom
Ono što je najosjetlivije u svemu tome jeste cinjenica da cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. A država Izrael je, kako tvrde, nezamisliva bez tog hrama!? Zato je potrebno pronaci bilo kakav dokaz da se hram tu nekada, doista, nalazio, kako bi se dobio “legalitet” za njegovu novu izgradnju, naravno nakon što se poruši Mesdžidu-l-aksa!! Zbog toga su ispod ove džamije prokopani mnogi tuneli i otvori, i to pod patronatom izraelske vlade. Cilj su, kako, kažu “arheološka istraživanja”?!
Da ne bi neko pomislio da se radi o pukom razglabanju i iznošenju jevrejskih fantazija, govore fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje medunarodne naklonosti i pripremu svjetskog mnijenja: na jednoj fotografijii (vidi dokumenat br. 3) imamo sliku današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-aksa u Kudsu (Jerusalimu) koji je, kao što se vidi, opasan zidom i u cijoj sredini se nalazi Kubbetu-s-sahra, a u lijevom uglu naprijed je džamija Mesdžidu-l-aksa, u kojoj je Poslanik, s.a.v.s, obavio zajednicki namaz sa ranijim poslanicima prilikom Isra’a i Mi’radža. Upravo u tu džamiju je, u obuci, provalio, ekstremni Sharon u pratnji 3000 naoružanih izraelskih vojnih specijalaca, 28. septembra tekuce godine.
Druga fotografija (vidi dokumenat br. 4) predstavlja maketu nepostojeceg Solomonovog hrama onako kako ga zamišljaju židovi. On se nekada nalazio, ili se još nalazi – kako oni tvrde - ispod džamije Al-Aksa. Zato je potrebno srušiti džamiju i cijeli njen harem, te onda, na tom mjestu, podici hram kakav je predstavljen na maketi!?
Otpor palestinskog naroda
Palestinski muslimani su razumjeli poruku zlocinca Sharona: vrijeme za realizaciju židovsko-cionistickog sna u vezi sa hramom koji žele podici na ruševinama džamije Al-Aksa, primaklo se! Prvo je potrebno ispitati reagovanja palestinskog i drugih muslimanskih naroda! Šta ce uraditi? Kako ce se vlade arapskih zemalja postaviti prema tom problemu?
U intervjuu za casopis Newsweek International, zlocinac Sharon tvrdi da je “zacuden” što se muslimani u Palestini i drugdje u svijetu ljute zbog njegove “posjete brdu ispod kojeg se nalazi Solomonov hram”? Pa to mjesto predstavlja jedno od najsvetijih mjesta svakom pravom židovu!? Tako tvrdi ovaj ultradesnicarski lider cionista. To što su se muslimani okretali prema tom mjestu u namazu, jer je to bila prva Kibla, što se na tom mjestu i dandanas nalazi jedna od njihove tri svete džamije, to za ovog monstruma ne znaci ništa!!
Hrabri muslimani iz Kudsa i drugih palestinskih mjesta shvatili su šta se sprema, a imali su dva izbora: dozvoliti skrnavljenje najvecih svetinja i biti nijemi posmatraci onoga što se dešava; ili ustati u odbranu Džamije, vjere, rodne grude, pravde i istine. Odabrali su ovo drugo i suprotstavili se nepravdi, laži, teroru i okupaciji. Žrtve su ogromne, jer je to goloruk narod koji se bori kamenjem i štapovima protiv cionisticke, do zuba naoružane vojske i policije. I ne samo njih, jer cionisticki režim dozvoljava i izraelskim civilima da posjeduju arsenale oružja.
Palestinska krv tece vec decenijama, ali ono što se sada dešava teško je porediti sa bilo cim ranijim. Dnevno gine na desetine Palestinaca dok ih na stotine biva ranjeno. Potresan je bio izvještaj dopisnika egipatske televizije, emitovan proteklih dana, u kojem se prikazuje jedna palestinska bolnica u kojoj je smješteno mnogo ranjenih civila, od kojih je veliki broj izgubio vid.
Allahovo, dž.š, providenje htjelo je da prizor djecaka Muhammeda Durre, koji umire krvareci u krilu svoga babe više od sahat vremena, dok cionisticka armada bjesumucno puca, obide svijet, i pokaže svim ljudima užase palestinske golgote. A takvih primjera je u Gazi, Nablusu, Kudsu, Ramalli i drugim palestinskim gradovima i selima na stotine, i to svakodnevno. (Vidi predzadnju stranicu oktobarskog broja “Novih horizonata” gdje je objavljena slika djecaka Muhammeda Durre koji umire u narucju svoga oca).
Reakcije muslimana širom svijeta
Krvavi dogadaji u vezi sa Palestinom i džamijom Mesdžidu-l-aksa uzdrmali su muslimane. Reagovanja su preraslasa u stanje opceg bijesa koji se iskaljuju na protestnim mitinzima diljem islamskog svijeta. Na tim skupovima, koji broje i po nekoliko stotina hiljada ljudi (kao što je slucaj u Kairu) glasno se negoduje protiv cionistickih pokolja nedužnog palestinskog naroda, uzvikuju parole protiv americkog pokroviteljstva Izraelu, traži se organizovanje oružane borbe i proglašavanje džihada, spaljuju se cionisticke zastave, prikuplja se pomoc, daruje krv za palestinske ranjenike, itd..
Zakazani Samit arapskih zemalja bio je i prošao bez konkretnijih odluka, a po mišljenju umjerenih analiticara u Kairu, od tog skupa nije se moglo mnogo ni ocekivati, obzirom na razjedinjenost medu Arapima, te konstelaciju odnosa sa Zapadom, na ciji se hatur, htjeli to ili ne, u sadašnjim uslovima mora gledati. Sama najava Samita mnogim cimbenicima medunarodne zajednice nije odgovarala, što se moglo vidjeti i kroz užurbano održavanje sastanka šestorice lidera u Sharmu Sheiku, neposredno pred Samit arapskih zemalja.
Medutim, cinjenica je, ipak da je i ovakav Samit donio niz odluka, od kojih su neke vrlo korisne, poput odluke za osnivanje Fonda za ocuvanje Kudsa i džamije El-Aksa te podrške Intifadi, s pocetnim iznosu od milijardu dolara. Fond je osnovan na prijedlog poznatog prijatelja Bosne i osvjedocenog dobrocinitelja, princa Abdullaha bin Abdu-l-Aziza, prijestolonasljednika Saudijske Arabije, koji je prihvatio da njegova zemlja snosi cetvrtinu potrebnih sredstava.
Odluka Samita je i da ce “arapske zemlje prekinuti diplomatske veze sa svakom državom koja odluci premjestiti ili postaviti svoju ambasadu u Kudsu (Jerusalimu), s obzirom da on neprikosnoveno mora ostati pod arapskim suverenitetom”. O toj odluci bi trebalo da razmisle i naši bosanskohercegovacki politicari, ukoliko je i neko od njih (a vjerovatno jest) predlagao uspostavljanje bosanske ambasade u Jerusalimu.
U Kairu i osnovci demonstriraju!
Od pocetka oktobra u Kairu i drugim vecim egipatskim gradovima sve je ustalasano! Oktobar je, inace, u Egiptu mjesec koji se slavi kao mjesec pobjede, a ove godine je obilježena dvadesetsedma godišnjica slavnog proboja zloglasne Barlijeve linije i oslobadanja Sinaja od izraelske okupacije.
Demonstracije studenata na univerzitetima Al-Kahire, Al-Azhar, Ajnu Šems, Al-Iskenderijje, Al-Zakazik i drugih otpocele su odmah nakon prvih dogadanja u Kudsu i Palestini, i još traju. Najvece damonstracije odžavaju se na kairskom univerzitetu (Al-Gami’atu-l-Kahire), koji je udaljen jedva kilometar od izraelske ambasade u Kairu, koja je smještena na dvadesetom spratu jednog nebodera na lijevoj obali Nila, te na univerzitetu Al-Azhar, koji je, opet, simbol uleme i islamijjeta. Prvi put u posljednjih dvadesetak godina egipatska policija pokazuje, bar donekle, razumijevanje za demostracije studenata, te manje koristi pendreke i druge instrumnte za suzbijanje demonstracija.
Doista je fanscinantno posmatrati ushicene mladice i djevojke (vecina djevojaka prakticira islamski nacin oblacenja, hidžab, cak i na fakultetima koji nisu islamske provenijencije), kako u zanosu spaljuju izraelske zastave i traže otvaranje vrata džihada, te pružanje pomoci braci u Kudsu i Palestini. Organizuju se prikupljanje pomoci i akcije dobrovoljnog davanja krvi za palestinske ranjenike, a redovi pred pokretnim ambulantama za davanje krvi su ogromni.
Najvece demonstracije su petkom (koji je ovdje neradni dan), nakon džume ispred Azharove i drugih velikih džamija u Kairu.
Uopceno gledano, tragicni dogadaji u Palestini uveliko su uzdrmali javno mnijenje u svim dijelovima Egipta, narocito u dva najveca grada: Kairu i Aleksandriji. O Palestini se govori na ulici, radiju, televiziji, po autobuskim, tramvajskim i željeznickim stanicama, prodavnicama, jednom rijecju, osjecaj solidarnosti sa palestinskim narodom prisutan je u svim porama života.
Govor o Palestini, Kudsu i Mesdžidu-l-aksau najcešci je u džamijama. Imami kairskih i drugih džamiju (u Kairu ima oko 13. 000 džamija i mesdžida, dok ih u Egiptu ima preko 70. 000), uveli su (kod nas u Bosni zapostavljeni) sunnet, odnosno ucenje tzv. kunutu-nevazil, tj. zajednicke dove nakon povratka sa zadnjeg ruku’a za muslimane u Palestini. Ta dova se može uciti za vrijeme bilo kojeg dnevnog ili nocnog namaza, a fikhski mezhebi (naravno, medu njima je i hanefijski) smatraju da je tu dovu preporucljivo uciti (imam uci naglas, a muktedije aminuju) u situacijama kada muslimani budu napadnuti ili kada se desi neka opca katastrofa, poput zeljotresa, poplave, suše i tome slicno. Ta dovaj je, kako kaže ulema, utemeljena na praksi Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Molimo Allaha Svevišnjeg da pomogne našoj braci u Kudsu i Palestini, te da sacuva Mesdžidu-l-aksa! Amin!
(sura Et-Tewba 111. ajet)