Kur'an, posljednja Allahova, dž.š, knjiga, objavljena je kao uputa cijelom covjecanstvu, a muslimanima posebno. Ta knjiga izvršila je, u vrijeme svog objavljivanja i neposredno poslije njena završetka, reformaciju ljudi, društva, u kom je objavljena kao i zajednica koje su bile u susjedstvu društva koje je Allah, dž.š, pocastio da bude kolijevkom posljednje Njegove objave. Kada se uzmu u obzir sve promjene koje je prouzrokovao Kur'an na ljude i društva u vrijeme u kom se to desilo, mora se covjek zapitati: U cemu je tajna tako brzog preobražaja, mijenjanja svijesti ljudi, društvenih poredaka i tako iskrenom i brzom prihvatanju kur'anskih principa islama i islamskog ustava u svim društvima koja su došla u dodir sa tim novim ucenjem i poimanjem svijeta. Kur'an koji je bio kod ashaba je i kod nas. Medutim, trag koji je Kur'an ostavljao na ashabe i njihovu zajednicu ne može se porediti sa aktuelnim stanjem, tj. današnjim muslimanima. Znaci, Kur'an kao Božija objava je nepotvorena, nepromijenjena, jer je sam Allah, dž.š, zagarantovao da ce Kur'an sacuvati od svake izmjene i deformacije sve do Sudnjeg dana. Iz toga proizilazi da nije problem u orginalnosti te objave, vec u necem drugom. Pisac ovih redova smatra da, pored brojnih faktora koji sprecavaju uticaj Kur'ana na muslimane, na naše privatne i društvene poslove, problem koji pasivizira Kur'an u našem životu, je pogrešan prilaz toj Allahovoj, dž.š, objavi kojoj je odredeno da bude uputa, svjetlo i lijek ljudima u ovom prolaznom životu i zagovarac, branitelj i spas na Sudnjem danu. Kada pogledamo kako su prve generacije pristupale toj objavi i usporedimo naš odnos prema njoj, lahko cemo shvatiti opravdanost ove tvrdnje.
Naime, prve generacije odnosile su se prema Kur'anu trodimenzionalno: ucenjem, shvatanjem i razumjevanjem i primjenjivanjem. Takode, primjecuje se da su oni shvatanju Kur'ana i njegovoj primjeni davali prednost nad njegovim pamcenjem, i takav odnos prema Kur'anu imali su ne samo ashabi nego i tabi'ini i tabi tabi'ini. Medutim, kako je slabio iman muslimana u posljednje vrijeme, uporedo je i slabilo i zanimanje muslimana za Kur'an, tako da se briga i pažnja vecine muslimana svela samo na pamcenje i pravilno ucenje Kur'ana, bez shvacanja, razumjevanja i primjene. Posljedica toga bila je njegova neprimjena ili djelimicna primjena, a poznato je da je Allah, dž.š, objavio Kur'an i naredio nam da ga shvatimo, razumijemo i primijenimo, a ocuvanje njegove orginalnosti preuzeo je na Sebe. Medutim, mi smo ostavili Njegovu naredbu a okrenuli smo se i pozabavili manje važnim stvarima od toga, pozabavili smo se ucenjem Kur'ana napamet, a ostavili njegovo, shvatanje i primjenu. Nije namjera da propagiram ostavljanje i napuštanje pamcenje Kur'ana napamet i njegovo ucenje, vec mi je namjera da skrenem pažnju na naš nepravilan odnos prema Kur'anu, odnos koji nisu praktikovali Poslanik, s.a.v.s, i ashabi ne bi li napravili ravnotežu izmedu njegova pamcenja napamet i njegova razumijevanja, shvacanja, a zatim njegove primjene, kao što su to cinili Poslanik, a.s, i naši odabrani prethodnici od ashaba i tabi'ina. Zbog toga cemo ovdje pokušati spomenuti nekoliko dokaza koji govore o važnosti razumijevanja i shvatanja Kur'ana iz samog Kur'ana, Poslanikova sunneta i života naših dobrih prethodnika.2. Takode Allah, dž.š, veli: 'A zašto oni ne razmisle o Kur'anu?' (EN-NISA, 82)
Ibn Kesir, komentarišuci ovaj ajet, veli: 'Allah, dž.š, naredujuci svojim robovima da razmišljaju o Kur'anu, i upozoravajuci ih da se ne okrecu od njega i njegovih istinskih mudrosti i znacenja, porucuje im : Zašto oni ne razmisle o Kur'anu, pa ovo je jasna naredba za razmišljanje i shvatanje Kur'ana, a naredba u šerijatu upucuje na obligatnu obavezu (vadžib)'.
4. Uzvišeni veli: ”Neki od njih su neuki, oni ne znaju za Knjigu, nego samo za gatke, i oni se samo domišljaju. (El-Bekare, 78.)
Ševkani veli: “Receno je da (emani) znaci ucenje, što znaci, oni ne znaju od Kur’ana osim ono puko ucenje (recitovanje), ne znaju njegovo znacenje i poruke.”
Ibnul Kajjim veli: ”Prekorio je Allah, dž.š, one koji izvitoperuju Njegovu Knjigu i nepismene koji ne znaju o Kur’anu ništa drugo do puko ucenje (recitovanje) i to je – emani'.
2. Prenosi Huzejfe, r.a, da je on jedne noci klanjao sa Poslanikom, a.s, a on je ucio polahko, tako da kad bi god prošao pored ajeta u kom se spominje tesbih, slavio bi Allaha, ili pored ajeta u kom se traži od vjernika da traže nešto, on bi molio to ili pored ajeta u kom se zahtijeva da se traži utocište, on bi ga tražio.
Iz ovog hadisa vidimo prakticnu Poslanikovu primjenu razmišljanja o Kur’anu i njegovu shvatanju ciji tragovi su se pokazali u slavljenju Allaha dž.š., dovi i traženju utocišta od Njega.
4. Ibn Mes’ud veli: “Kada bi neki covjek od nas naucio deset ajeta, ne bi ucio više od toga dok ne bi saznao njihova znacenja i primijenio ih.”
Takav je bio Poslanikov nacin poducavanja ashaba Kur’anu, ucio ih je uporedo njegovu pamcenju, razumijevanju i primjeni naucenog. Zato, Poslanik, s.a.v.s, nije ih ucio novim ajetima sve dok se ne shvati i primijeni nauceno.
6. Prenosi Enes bin Malik, r.a, da je jednom Poslanik, a.s, klanjao ashabima uceci Kur’an naglas i da je zaboravio prouciti jedan ajet. Nakon toga je upitao: “O ti, jesam li nešto zaboravio od ovog sureta?”, covjek je odgovorio da ne zna. Zatim je Poslanik, a.s, pitao još cetvericu ljudi i svi su odgovorili da ne znaju. Zatim je Poslanik, a.s, rekao: ”Šta je ljudima, uci im se Allahova Knjiga a oni ne shvataju što je prouceno iz nje a šta nije? Ovako je nestalo strahopoštovanja prema Allahu iz srca sinova Israilovih, bila su prisutna njihova tijela a svijesti odsutne, a Allah ne prima (namaz) od svog roba sve dok ne bude prisutan srcem i tijelom.”
2. Ibn Abbas veli: “Došao je neki covjek Omeru, r.a, pa ga je Omer pitao o nekim ljudima, na što je covjek odgovorio: “O vodo pravovjernih, ti i ti su proucili toliko i toliko puta Kur’an.” Rekao sam: “Tako mi Allaha, ne radujem se njihovu ovakvom brzom ucenju Kur’ana, pa me je Omer oštro prekorio i rekao: “Polahko”. Otišao sam svojoj kuci tužan. Zatim mi je došao Omer i upitao me: “Šta je to što ti se nije svidjelo u toga covjeka maloprije?” Rekao sam: “Ako budu ovako žurili sa ucenjem Kur’ana, pocece govoriti da je svaki od njih u pravu (bolje, pravilnije uci), a onda ce se poceti prepirati, a kada se pocnu prepirati, razici ce se, a kada se razidu (razjedine) pocece se tuci, na šta je Omer rekao: “Neka ti Allah sacuva oca, sve do sada si to sakrivao od ljudi.”
Pa se desilo ono cega se bojao Omer i Ibn Abbas, s pojavom haridžija koji su ucili Kur’an ali ga nisu razumijevali, jer Kur’an im nije prelazio dalje od grla, metaforicki izraženo, neshvatanje onoga što se uci.
4. Hasan el Basri veli: “Ovaj Kur’an uce robovi i djeca koji ne razumiju njegovo znacenje, a njegovo shvatanje i razumijevanje je njegovo slijedenje, a nije u pamcenju njegovih harfova i kršenju njegovih propisa. Tako da ce neko od takvih, tj. oni koji smatraju da je razumijevanje Kur’ana u njegovu pamcenju, reci: Proucio sam cijeli Kur’an, i nisam od njega izostavio ni harfa. A, tako mi Allaha, izostavio ga je cijelog, jer Kur’ana nema u njegovom moralu i djelu. Takvi ce isto reci: “Ja u jednom dahu proucim suru”. Tako mi Allaha, oni nisu ucaci, niti alimi, niti mudraci, niti pobožnjaci. Ako su nam takvi karije, molim Allaha da umanji njihov broj medu nama.
6. Ši'beh bin el-Hadždžadž bin el-Verd govorio bi muhadisima: “O narode, vi što god više napredujete u hadisu, toliko nazadujete u Kur’anu”.
U recenome je upozorenje onima koji se bave hadisom i fikhom na štetu Kur’ana i njegova shvatanja, da ne poremete ravnotežu i vagu u tome.
8. Ibnul Kajjim veli: “Ništa korisnije za covjeka na ovom i buducem svijetu nema od razumijevanja Kur’ana i shvatanja njegovih poruka, jer time se covjek upoznaje sa svim zlom i dobrom, njihovim putevima, uzrocima, plodovima i njihovim ishodima. U njegovoj ruci su tada kljucevi srece i korisnih nauka, time se ukorjenjuju u njegovu srcu temelji imana i to u njegovom srcu pokazuje stvarnu sliku dunjaluka i ahireta, Dženneta i Vatre, i njegovo mjesto medu ostalim narodima. Pokazuje mu tada Allahove zakone medu ljudima, pokazuje mu mjesta pouke, Njegovu pravdu i dobrotu. Upoznaje ga sa Njegovim Bicem, imenima, svojstvima i djelima, onim što On voli i šta prezire. Pokazuje mu i put koji ga dovodi do Njega, kao i ono što odvraca od tog puta i posljedice toga. Upoznaje ga o duši i njenim svojstvima, onim što ništi djela, kao i onim što ih popravlja. Upoznaje ga sa putem stanovnika Dženneta i stanovnika Džehennema, njihovim djelima, stanjima i odlikama, kao i o stepenima sretnih i nesretnih. Približava mu ahiret toliko kao da je u njemu, udaljuje ga od dunjaluka kao da nije u njemu. Pravi mu razliku izmedu istine i laži u svemu u cemu se svijet razilazi, dajuci mu furkan i svjetlo pomocu kojih razlikuje uputu od zablude, dajuci mu snagu u srcu, prostran život, zadovoljstvo, udobnost, sreci neovisnost od ljudi.
1. Da se pazi na adabe ucenja Kur’ana, kao što su cistoca, mjesto, prigodno vrijemeo, kao i stanje u kom se nalazimo kao potpuna iskrenost, prouciti Euzubille i Bismille. Takode, treba pristupiti ucenju i razumijevanju Kur’ana potpuno ciste svijesti bez ikakvih dunjaluckih pritisaka, potpuno koncentrisan na Kur’an, skrušen, osjecajuci i doživljavajuci kao da nam se Kur’an obraca i govori s nama.
3. Zastati pred ajetom koji se uci, pokušati ga shvatiti i razumjeti - i to nekoliko puta, ako se ne razumije od prvog pokušaja.
5. Pokušati razumjeti ajet u kontekstu naše stvarnosti, tako da se ajet uzme pocetnom tackom za lijecenje našeg života i stvarnosti i mjerilom za ono što nas okružuje.
7. Pogledati mišljenja nekih komentatora u vezi s datim ajetom.
9. Imati apsolutno povjerenje prema kur’anskom tekstu i prilagoditi mu stvarnost koja odudara od njega.
11. Poslužiti se, u težnji za shvatanjem ajeta, naucnim enciklopedijama i dostignucima.
13. Pokušati zapaziti samostalnu licnost svakom suretu.
15. citati strucnu literaturu iz tefsira i tefsirskih znanosti.
- koliko, ustvari razumijemo i poimamo od onog što ucimo u namazu i od onog što se uci u našim džamijama na raznim svecanostima?
- kada cemo imati sekcije iz poimanja, shvatanja i prakticne primjene Kur’ana u našim medresama, akademijama i fakultetima, kao što postoje sekcije za hifz?
Da nam se ne dešava da nam hafizi budu obicne audiokasete, ili teoreticari koji u glavama nose ono što srcima ne razumiju, a djelima, javno potvrduju da Kur’an nije prešao ni njihova grla, a kamoli dopro do njihovih srca.
Da nam se ne desi da zbog takvih,koji su hafizluk vidjeli kao najbolju vrstu profita, i koji svojim djelima i moralom ruše kur’anske zabrane ljudi ne pomisle da su svi hafizi takvi.
Pravi hafizi su samo oni koji nauce, razumiju, shvate i primjenjuju Kur’an, prvo sami, zatim u svojoj bližoj i daljoj porodici a zatim nastoji da to uradi u užoj i široj zajednici.
Samo takvi hafizi su odabrani i imace velike pocasti kod Allaha, na Sudnjem danu, i Džennet i samo takve hafize treba cjeniti i poštovati.