iskrenost

Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi od Božijeg Poslanika s.a.v.s, da je rekao:"Zaista iskrenost vodi doborocinstvu, a dobrocinstvo vodi ka Džennetu i covjek govori istinu sve dok ne bude upisan kod Allaha kao iskren, a zaista laž vodi ka griješenju, a griješenje vodi ka vatri i covjek laže sve dok ne bude upisan kod Allaha lažac."

Bilo je to u vrijeme kada je zemlje hodio najbolji Allahov rob, Muhammed, s.a.v.s., vrijeme koje je bilo veoma teško. Svjetlo Islama traži one koji ce ga prenositi ne samo na arabijskom poluostrvu, nego i van njega. Drugovi Allahovog Poslanika vecinu svoga vremena provode u borbama za uzdizanje Allahove rijeci. Istina je došla i treba paziti da se ne ugasi u povoju. Zbog toga je Allah, dž.š., izabrao ljude poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Talhe, Zubejra, r.a., i ostalih plemenitih ashaba, kao bi bili oni na cijim ce rukama Islam naci sebi dostojne nosioce, ali i prenosioce. Ovi redovi ce govoriti o velikoj bici, u kojoj je ucestvovao i sam Poslanik, s.a.v.s., ali pouke koje se mogu izvuci iz te bitke ce ostati daleko bolje upamcene kod muslimana od nje same. Ta bitka je velika, ne zbog toga što je razdvojila munafike od pravih vjernika. Allah, dž.š., posvecuje veliki dio sure Et-Tevbe upravo prijetnji munaficima i obecavanju velike kazne za njih. Medutim, Allah, dž.š., isto tako govori o tri mu'mina koji su izostali iz borbe, ali nisu svrstani medu munafike zbog toga. Strah od Allaha, dž.š., i iskrenost u trenicima kada su svi ostali pribjegli laži, bili su dovoljni da im Allah, dž.š. oprosti taj veliki grijeh. Šta se tada dodalo u Medini?

Bila je to 9. hidžretska godina. Muslimani su osvojili Mekku, porazili mušrike na Hunejnu i ucvrstili su svoj položaj na Arabijskom poluostrvu. Medutim, Vizantija nije mogla da prihvati ishod bitke na Mu'ti kada 200 000 Vizantijaca nisu mogli da pobijede 3000 muslimana. Ta uspomena ih je pekla i bojali su se da, ukoliko ostave muslimane na miru, postoji mogucnost da ovi za nakoliko godina sami napadnu Vizantiju, zbog toga su spremali veliku vojsku koja je trebala napasti Medinu i sasjeci opsnost u korjenu. Vrijeme za borbu je bilo veoma nepovoljno zbog toga što se se borba trebala voditi pod vrelim ljetnim suncem, voce i plodovi su tek prispjeli za berbu, a pustinja je odbijala svojom vrelinom. Poslanik, s.a.v.s, je saznao planove Vizantijaca i odmah je poceo da mobiliše vojsku. Inace taktika Poslanika, s.a.v.s., je bila da nikada ne otkrije svoj cilj prije samog izlaska iz Medine. Bitka na Tebuku je bila karakteristicna po vrucini, dugom putu i brojnom neprijatelju, tako da je Poslanik, s.a.v.s., ovaj put objavio da mu je cilj presresti neprijatelja i poceti bitku na njegovom teritoriju. Muslimani su poceli ozbiljno da se spremaju, nisu žalili svoje imetke za opremanje vojske. Osman, r.a. je dao 900 deva i 100 konja, ne racunajuci novac.

Ebu Bekr, r.a., je dao citav svoj imetak, a Omer, r.a., pola imetka. Kada je Poslanik, s.a.v.s., opremio vojsku u skladu sa mogucnostima, izašao je prema Tebuku. U Medini ne osta niko osim munafika i onih koje je Allah, dž.š., poštedio izlaska u borbu kao što su hromi, slabi i bolesni. Medutim, medu njima su ostala i trojica koji se nisu mogli ubrojati ni u jednu predšnju skupinu. Njih je Allah, dž.š., stavio na kušnju tako da su ostali u Kur'anu kao primjer onih koji se iskreno kaju. Jedan od njih je Ka'b ibn Malik. On nije izostao iz bilo koje bitke koju je vodio Poslanik, s.a.v.s., osim Bitke na Bedru zato što cilj Poslanika, s.a.v.s., nije bila borba protiv mušricke vojske, nego njihova karavana, tako da je do bitke došlo neocekivano. On je prisustvovao davanju zakletve Poslaniku s.a.v.s., na Akabi i kaže: "Prisustvo tom dogadaju ne bih mmijenjao za prisustvo na Bedru, iako je Bedr više spominjan kod ljudi."

U vrijeme priprema za Bitku na Tebuku Ka'b je nekoliko dana izlazio u caršiju kako bi nabavio opremu za put, ali bi se uvece vracao ne obavivši ništa od toga. Govorio je sam sebi da to može obaviti kad god poželi i onda kad se prikljuci vojsci ali je Poslanik, s.a.v.s, jednog jutra iyašao s vojskom a on još nije spremio stvari. Kad je vidio šta se dogodilo, u njegovo srce su useli žalost. Posebno ga je žalostila cinjenica da su svi koji su ostali u Medini bili poznati po nifaku (licemjerstvu), ili su bili vjernici zbog raznih opravdanja, nisu mogli ici u borbu odmah je osjetio kajanje zbog svog postupka jer je bio svjestan važnosti bitke za muslimane. Za to vrijeme Poslanik, s.a.v.s, je upitao ashabe šta se desilo sa Kabom ibn Malikom. Jedan covjek iz plemena Benu Selme rece: "O Poslanice sprijecile su ga njegove datule i spavanje". Muaz ibn Džebel r.a., koji je bio prisutan rece:" Kako je ružno to što si rekao. Tako mi Boga, Božji Poslanice, o njemu znam samo dobro." Poslanik, s.a.v.s, nije niŠta rekao na to. Allah dž.š. je tako odredio pa se prva bitka nije ni dogodila tako da su se muslimani vratili bežz veših poteškoca. Citav sviuijet je vidio da su muslimani sposobni i spremni stati i nasuprot tadašnjih velikih sila. Kada je Kab cuo da se poslanik vraca u Medinu obuze ga briga i poce da smišlja opravdanja s koji bi se spasio od Poslanikove srdžbe. Medžutim, znao je da mu laž nece pomoci, tak da je odlucio reci istinu i prihvatiti posljedice svoga postupka. Kada je poslanik stigao u Medinu, otišao je u mesdžid, klanjao dva rekata i izišao medžu ljude. Poceli su prilaziti oni koji su izostali iznoseci razna opravdanja ponovo se zaklinjuci na vjernost Poslaniku s.a.v.s Bilo ih je više od osamdeset. Poslanik, s.a.v.s, je primio njihovu vanjštinu i nije ih kaznio dok je njihovu unutrašnjost prepustio Allahu dž. š. Koji zna šta je u cijem srcu. Došao je red na Kab ibn Malika. Poslanik, s.a.v.s, sa ljutitim izrazom lica upita:"Zašto si izostao?" Kab rece: "O Božiji Poslanice, da sjedim pored bilo koga drugog stanovnika zemlje, znam da bih mogao izbjeci njegov gnjev nekakvim opravdanjem jer imam dara za raspravljanje. Tako mi Allaha dobro znam da ako bih ti rekao laž zbog kojeg bi bio zadovoljan sa mnom Allah bi opet navukao tvoju srdžbu na mene a ako ti kažem istinu zbog koje ceš se naljutiti na mene reci cu ti je zbog togfa što priželjkujem Allahovo zadovoljstvo zbog toga. Tako mi Allaha nemam nikakvog opravdanja i nisam nikad bio u boljem stanju za borbu nego kada sam izostao iz borbe." Poslanik, s.a.v.s, rece: "Ovaj je rekao istinu. Ustani i idi sve dok Allah ne donese presudu o tebi." Kada je otišao od Poslanika, s.a.v.s, s.a.v.s., ljudi iz plemena Benu Selame krenuše za njim nagovarajuci ga da ponudi neko opravdanje Poslaniku s.a.v.s., kako bi mu bilo oprošteno. Bilo mu je veoma teško zbog nagovaranja tako da ih je pitao da li ima još neko da je rekao isto što i on. Rekoše: "Da, dva covjeka su rekla isto što i ti, i njima je receno isto što i tebi." Bili su to Mugire ibn Rebi'a el-Amri i Hilal ibn Umejje el-Vakifi, dva covjeka koji su ucestvovali na Bedru i koji su bili primjer u svome ponašanju. Ovo sada njega još više ucvrsti da ostane pri onome što je rekao, jer je znao da Allah nece napustiti iskrene onda kada im je teško.

Zbog teškog grijeha koji pociniše ova trojica ashaba Poslanika, s.a.v.s., zabrani muslimanima da komuniciraju sa njima na bilo koji nacin. Muslimani se povinovaše neredbi Poslanika s.a.v.s., tako da je poceo period potpune izolacije koji je teško padao ovoj trojici. U samoci su razmišljali o svome postupku iskreno se kajuci za pocinjeno. Znali su da ukoliko žele da se sacuvaju od bolne ahiretske kazne, moraju podnijeti iskupljenje na dunjaluku. Niko im nije ni selam nazivao, tako da nisu mogli da prepoznaju zmlju na kojoj su do tada živjeli. Takvo stanje je potrajalo pedeset dana. Mugire i Hilal su ostali u svojim kucama placuci, dok je Ka'b izlazio na ulice, hodao pijacama i klanjao u džamiji sa ostalim muslimanima. Cijelo vrijeme nije mogao cuti ni pola rijeci koja bi bila upucena njemu. Dolazio je do Poslanika s.a.v.s., dok je sjedio sa ashabima poslije namaza i selamio ga, ali je uvijek ostao u nedoumici da li su se Poslanikove usne pomakle odgovarajuci na selam ili ne. Dok bi Ka'b klanjao Poslanik, s.a.v.s., bi gledao u njega, ali cim bi se njihovi pogledi susreli, odmah bi okrenuo svoje lice.

Posebno težak trenutak za Kaba je bio kada je jedne prilike došao do ograde bostana koji je pripadao Ebu Katadi, Ka'bovom amidžicu i njemu najdražem covjeku. Ka'b mu nazva selam, ali osta bez odgovora. Ka'b ga upita: "O Ebu Katade, tako mi Allaha, da li znaš da volim Allaha i Njegovog Poslanika?" Nema odgovora. Ka'b ponovi tri puta isto pitanje nakon cega Ebu Katade rece: "Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju."

Ove rijeci se zariše u njegov srce poput noža i suze potekoše niz njegovo lice. Kada cak i Ebu Katade sumnja u njegovu ljubav prema Allahu i Poslaniku, covjek koji ga najbolje poznaje, šta tek drugi misle?

Medutim, iskušenja su se nastavljala. Jednog dana, dok je Kab išao pijacma Medine, do njega doprije glas covjeka koji se raspitivao o njemu. Ljudi mu cuteci pokazaše na Kaba. Bio je to jedan Nabatejac iz Šama koji je došao u Medini zbog trgovine. Prišao je Kabu i dao mu pismo od kralja Gasanija. Ka'b je bio pismen, pa odmah procita pismo u kome je bilo napisano: "Doprlo je do nas da te je tvoj drug bacio u izolaciju, a Bog ti nije namijenio da budeš u zemlji poniženja, pa pridruži nam se." Ka'b rece: "Ovo je samo još jedno iskušenje od Allaha, dž.š., i zapali pismo. Cetrdeset dana od pocetka izolacije, Poslanik, s.a.v.s., naredi ovoj trojici ashaba da se ne približavaju svojim ženama. Ka'b je ibo spreman d se povinuje svakoj neredbi, pa je cak pitao Poslanikovog glasnika da li je potrebno da se razvede od svoje žene, na što je ovaj odgovorio: "Ne, dok Allah ne donese presudu o ovoj stvari."

Napuni se pdeset dana od pocetka samoce ova tri Allahova roba koji su na taj nacin skupljivali svoj grijeh. Tog jutra Ka'b je, nakon što je klanjao sabah, sjeo na krov svoje kuce. Slavljen neka je Onaj Koji zna šta je u cijem srcu! Allah, dž.š., opisuje njegovo stanje u Kur'anu: "A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada im je zemlja, koliko god da im je bila prostrana, postala tijesna i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim, i kada su vidjeli da nema utocišta od Allaha nego samo u Njega. (Prijevod znacenja, Et-Tevbe, 118.)

Sunce izlazi. Dal li je to još jedan dan obaranja pogleda pred ljudima zbog sramote izostanka iz borbe? Kaliko ce ovo trajati? U tom trenutku Kab'ove misli prekide glas koji je dolazio sa brda Sil'a (brdo u Medini): "O Ka'b ibn Malik, raduj se!" Istog trenutka Ka'b pade na sedždu znajuci da je nakon tegobe došlo olakšanje. Poslanik s.a.v.s., je nakon sabah-namaza objavio ljudima da je njohovoj braci oprošteno, tako da su glasnici odmah pohitali njihovim kucama noseci radosne vijesti. Prema Ka'bovoj kuci su krenuli jedan konjanik i jedan pješak. Pješak je ibo Hamza ibn Omer el-Eslemi. Znao je da glas putuje brže od konja, tako da se popeo na brdo i svojom domišljatošcu je uspio da bude prvi koji je Kabu urucio vijest. Ka'b mu je u radosti dao kao poklon odijelo. Nakon toga, Ka'b se odmah uputi ka mesdžidu Poslanika, s.a.v.s.. Na putu su mu ljudi, prilazeci u grupama, cestitali na Allahovom oprostu. Kada je stigao u mesdžid, našao je Poslanika s.a.v.s., okruženog ljudima. Talha ibn Ubejdullah ustade, potrca prema njemu kako bi se rukovao i cestitao mu oprost grijeha. Talhin postupak Ka'b nikad nije zaboravio. Kada bi Poslanik, s.a.v.s., bio sretan, imao bi lice sjajno poput mjeseca, a tog dana se usistinu vidjela radost na njegovom licu. Nakon što je odgovorio na Ka'bovo selam Poslanik, s.a.v.s., rece: "Raduj se svojom najsretnijim danu od kako te majka rodi." Ka'b upita: "Da li je ovo od tebe ili od Allaha dž.š. , o Poslanice?" Rece: "Od Allaha". Ka'b sjede pokraj Poslanika, s.a.v.s., i rece: "Allah me je sacuvao zbog iskrenosti, tkao da cu ostatak života govoriti samo istinu."

Tada Allah, dž.š., objavi: "A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada i im je zemlja, koliko god da im je bila prostran, postala tijesna, i kad im se stisnulo u dušama njihovim i kad su vidjeli da nema utocišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduce kajali, jer Allah uistinu prima pokajanje i milostiv je. O vjernici, bojte se Allaha, i budite sa onima koji su iskreni." (Prijevod znacenja, Et-Tevba, 118.-119.)

Ka'b je dugo nakon toga ima obicaj da kaže: "Tako mi Allaha, nije mi Allah dao vecu blagodat od kako sam primio Islam od toga da ne slažem Poslaniku s.a.v.s, pa da propadnem kao oni što su mu slagali."

Allah, dž.š., kaže za one koji su tada lagali: "Kada se medu njih vratite, zaklinjace vam se Allahom samo da ih se okanite, pa okanite ih se jer su oni pogan i prebivalište njihovo bice Džehennem kao kazna za ono što su radili. Oni vam se zaklinju da biste bili zadovoljni njima. Ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodnom nevjernickim." (Prijevod znacenja, Et-Tevba, 95.-96.)

Istina je ta koja je razlucila izmedu iskrenih vjernika i munafika. Njihov kraj nije isti. Kaže Allah, dž.š.: "Zar cemo muslimane sa nevjernicima izjednaciti? Šta vam je, kako rasudujete?" (Prijevod znacenja, El-Kalem, 35.-36.) Svaki sin Ademov griješi, tako da su i ashabi bili skloni grešci, medutim, najbolji griješnici su oni koji se odmah pokaju za pocinjeni grijeh, upravo zbog toga su oni bili najbolja generacija muslimana. Mi smo ono koji dolaze poslije njih. Allah dž.š. nas upucuje iz Kur'ana kakav odnos treba da imamo prema vjernicima, a pogotovo prema ashabima jer su oni prethodnici svim ostalim generacijama. Allah dž.š., kaže: "Oni koji poslije njih dolaze-govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i na dobpusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodar naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv." (Prijevod znacenja, El-Hašr, 10.)

Ashabi nam služe za pouku jer se iz njohovih života može mnogo nauciti. Jedna od pouka je da je bolje reci istinu i zbog nje biti iskušan na dunjaluku, nego reci laži i tako biti kažnjen na Ahiretu. Zbog toga, pokorimo se naredenju: "O vjernici, bojte se Allaha, i budite sa onima koji su iskreni."