akaid
Zuhdija Adilovic | Novi Horizonti br/str. 7“POŠTO JE ALLAH OBECAO U “SEKAR” BACITI ONOGA KOJI (za Kur’an) TVRDI DA SU TO SAMO COVJEKOVE RIJECI SAZNALI SMO I UVJERILI SE U TO DA JE ON GOVOR STVORITELJA LJUDI I DA NE LICI LJUDSKOM GOVORU” zato što je on istinitiji, casniji i sadržajniji od ljudskog govora. Allah, dž.š, kaže: “A cije su rijeci od Allahovih rijeci istinitije?” (“En-Nisa”, 87) “Kad bi se svi ljudi i džinnovi udružili da sacine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, na bi sacinili, pa makar jedni drugima pomagali.” (“El-Isra’”, 88)
“ISTO TAKO, ONAJ KO OPIŠE ALLAHA, DŽ.Š, BILO CIME ŠTO JE OSOBINA COVJEKA, ON JE UCINIO NEVJERSTVO” Govor je osobina onoga koji govori, a tvrditi da je Kur’an stvoren i da je nastao, znaci opisati Allaha, dž.š, znacenjem koje je svojstveno covjeku, a to je kufr, zbog toga što to predstavlja poredenje Gospodara sa Njegovim stvorenjima. S obzirom da je covjek stvoren i nastao, njegov govor, koji je jedno od njegovih svojstava, je stvoren i nastao, a Allah, dž.š, je daleko iznad Svojih stvorenja.
“KO OVO PROMOTRI”- tj. ko ovo što smo rekli promotri okom pouke i poruke i razsmili o našem priznanju atributa, ali ujedno i nijekanju slicnosti i spomenute prijetnje onome ko vrši komparaciju, “UZET CE POUKU.” Dakle, ko navedena znacenja dobro prouci shvatit ce njihovu poruku i saznati temeljne istine i detalje o tome. “ODRECI CE SE OVAKVOG I SLICNOG GOVORA KOJEG NEVJERNICI IZNOSE,” uz pomoc Allaha, dž.š, i Njegove upute “I SPOZNATI DA SVEVIŠNJI ALLAH, DŽ.Š, PO SVOJIM SVOJSTVIMA NIJE KAO COVJEK” jer je On vjecan i oduvijek po Svojim imenima i svojstvima, za razliku od ljudi.
Nakon što je autor naveo akidu (vjerovanje) fakiha islamskog ummeta u vezi sa tevhidom i poslanstvom, odmah nakon toga je spomenuo najcasnije, najvrednije pitanje iz osnova vjere; to je videnje Allaha, dž.š, zato što se po njoj razlikuju pripadnici ehli sunneta od pripadnika zabludjelih sekti koji poricu “videnje” i koji su zastrti od Svevišnjeg Allaha, pa kaže:
“VIĐENJE ALLAHA, DŽ.Š. OD STRANE STANOVNIKA DŽENNETA JE ISTINA”- tj. istinsko videnje ocima. To videnje odnosi se samo na stanovnike Dženneta, što znaci da Ga drugi nece moci vidjeti. Autorove rijeci, isto tako, ukazuju na cinjenicu da ce videnje biti samo u Džennetu, kao što na to ukazuje i El-Evzedžendi u poznatoj kasidi rijecima: “Kada Njega vide zaboravit ce sve ostale blagodati...”
Vjernici ce, isto tako, vidjeti Allaha, dž.š, prilikom presude na Sudnjem danu, prije ulaska u Džennet. Allah, dž., kaže: 'a na Dan kad oni pred Njega stanu, On ce ih pozdravljati sa: “Mir vama!” (“El-Ahzab”, 44) Postoje i tvrdnje pojedinih da ce i ostali sudionici na Dan presude vidjeti Allaha, dž.š, medutim, to je sporno pitanje. “BEZ OBUHVATANJA I KAKVOCE,” jer je Allah, dž.š, iznad svake granice, kraja, sucelice, smjera, i kakvoce. Allah, dž.š, kaže: 'Pogledi do Njega ne mogu doprijeti...” (“El-En’am”, 103) “On zna šta su radili i šta ih ceka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti” (“Ta-ha”, 110), zbog Njegove apsolutne velicine i uzvišenosti.
Znaj da sljedbenici Istine dokazuju mogucnost “videnja” putem razumskih i šerijatskih dokaza. Razumski dokaz sastoji se u tome da mi tvrdimo da neminovno vidimo stvari i oznake i da svojim pogledom razlikujemo tijelo od tijela i oznaku od oznake, a njihovo zajednicko svojstvo jeste postojanje, a to je zajednicko svojsto Tvorca i stvorenja, zato je moguce da se On vidi, kao što je to pojašnjeno u opširnijim djelima. Drugi dokaz su mnogobrojni kur’ansko-sunnetski citati koji govore o videnju Allaha, dž.š, od strane vjernika na Sudnjem danu. U tome postoji i knsenzus islamske uleme.
Što se tice Kur’ana, Allah, dž.š, kaže: “KAO ŠTO JE REKAO NAŠ GOSPODAR: “TOGA DANA CE NEKA LICA BLISTAVA BITI, U GOSPODARA SVOGA CE GLEDATI...” (“El-Kijame”, 22) Poznato je da kada se rijec nazar upotrijebi u prijelaznom obliku, znaci zastoj i cekanje, a kada se upotrebi sa dotatkom fi, znaci razmišljanje i proucavanje, a kada se upotrijebi sa dodatkom ila znaci gledanje ocima, a pogotovo kada se ta rijec usmjeri ka licu koje je mjesto pogleda.
U tefsiru ovog ajeta prenosi se da je Ibn Umer, r.a, rekao: “Poslanik, s.a.v.s, je, tumaceci Allahove, dž.š, rijeci: “Toga dana ce neka lica blistava biti...” kazao: “zbog ushicenosti i ljepote,” “...u Gospodara svoga ce gledati...” “u Allahovo lice.” Prenosi se da je Ibn Abbas rekao: “...u Gospodara svoga ce gledati...” “u lice svoga Gospodara ce gledati.”
Prenosi se da je Ikrime, tumaceci ajet: “Toga dana ce neka lica blistava biti...” kazao: “zbog užitka,” “...u Gospodara svoga ce gledati...” “u Gospodara svoga ce otvoreno gledati.” Ovo tumacenje prihvatili su svi mufessiri ehli sunneta i džema’ata. Imam Taberi, tumaceci Allahove, dž.š, rijeci: “U njemu ce imati što god zažele – a od Nas i više.” (“Kaf”, 35) kaže: “Ali bin Ebu Talib i Enes bin Malik, r.a, kažu: “Tj. gledanje u Allaha, dž.š.”
Allah, dž.š, kaže: 'One koji cine dobra djela ceka nagrada, i više od toga!” (Junus, 26) Nagrada je Džennet, a više od toga je gledanje u Allaha, dž.š. Tako su ovaj ajet tumacili Poslanik, s.a.v.s, i ashabi poslije njega. Dokaz iz sunneta su rijeci Poslanika, s.a.v.s: “Vi cete vidjeti svoga Gospodara kao što vidite mjesec kada je u uštapu.” Ovaj hadis je veoma poznat (mešhur), prenosi ga 21 poznati ashab. Ovdje se misli na poredenje gledanja a ne na poredenje onoga što se gleda. Što se tice konsenzusa, poznato je da su svi muslimani bili suglasni po pitanju videnja Allaha, dž.š, na Sudnjem danu i da se ajeta koja o tome govore imaju razumjeti u njihovom osnovnom znacenju. Medutim, nakon izvjesnog vremena su se pojavile razne frakcije sa drugacijim mišljenjem o tom pitanju, kao što su filozofi, mu’tezile, džehmijje, imamije i druge zabludjele sekte cije su sumnje i pogrešne pretpostavke poznate.
Njihova najpoznatija logicka teza jeste da je videnje uslovljeno time da videno mora biti na odredenom mjestu i u odredenom smjeru, nasuprot onoga koji gleda. Isto tako izmedu to dvoje mora postojati odredena razdaljina koju prelaze zrake vida, a sve to je nemoguce kada je u pitanju Allah, dž.š. Odgovor na ovu sumnju je da to uopce nije uslov (u ovom slucaju) i da je komparacija bilo cega iz gajba (nevidenog) sa necim iz pojavnog svijeta neispravna. Pošto kur’anska ajeta nedvosmisleno ukazuju na gledanje Allaha, dž.š, ocima, sva kriva tumacenja mu’tezila i onih koji se za njima povode padaju u vodu. Oni videnje tumace kao iscekivanje nagrade i Allahove, dž.š, milosti.
Pored toga, Ebu Hanife i njegovi ucenici bili su veoma uceni u osnovama vjere i njenim detaljnim pitanjima i sigurno bolje poznavali te’vil (tumacenje) objave nego mu’tezile, a potvrdno su govorili o videnju Allaha, dž.š, na Sudnejm danu. Mu’tezile i drugi koji nijecu “videnje” za dokaz uzimaju i rijeci Allaha, dž.š: “Ne možeš Me vidjeti” (“El-A’raf”, 143) “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti...” (El-En’am 103) Medutm, obadva ajeta su dokaz protiv njih. Prvi ajet, upravo, ukazuje na mogucnost videnja, jer je Musaa, a.s, odabrani Allahov poslanik i najviše znao o Allahu, dž.š, u svoje doba, te je neshvatljivo da on od Allaha, dž.š, traži nešto što nije moguce. Zatim, Allah, dž.š, je rekao: “Ne možeš Me vidjeti” a nije rekao: “Mene je nemoguce vidjeti” ili “Ja nisam vidljiv” i sl. To je dokaz da se Allah, dž.š, može vidjeti, ali
Musaove, a.s, sposobnosti na ovom svijetu nisu u stanju da to podnesu, zato što su covjekova osjetila na ovom svijetu daleko slabija nego što je potrebno za videnje Allaha, dž.š. To pojašnjavaju rijeci Allaha, dž.š,. upucene Musau, a.s: “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjeceš Me!” (“El-A’raf”, 143) Isto tako, njihova tvrdnja da se cesticom len u arapskom jeziku nijece zauvijek, nije ispravna. Da je tako onda se njome ne bi mogla nijekati odredena radnja samo do odredenog roka, kao što stoji u rijecima Allaha, dž.š: “Necu napustiti ovu zamlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.” (“Jusuf”, 80)
Što se tice drugog ajeta, njime se, takode, potvrduje mogucnost “videnja” i njegova stvarna realizacija, jer se njime nijece idrak, pod kojim se misli na videnje u smislu obuhvatanja. U tom kontekstu ovaj ajet znaci da Allaha, dž.š, i pored toga što ce se vidjeti, ne mogu obuvatiti pogledi, jer Allah, dž.š, je iznad granica i kraja. Pored navedenog traba imati u vidu i cinjenicu da se spomenuti ajet navodi u pozitivnom kontekstu, što ukazuje da je “videnje” moguce, ali je ono nemoguce na ovom svijetu, zbog Allahove, dž.š, uzvišenosti i velicine.
“ISTO TAKO, ONAJ KO OPIŠE ALLAHA, DŽ.Š, BILO CIME ŠTO JE OSOBINA COVJEKA, ON JE UCINIO NEVJERSTVO” Govor je osobina onoga koji govori, a tvrditi da je Kur’an stvoren i da je nastao, znaci opisati Allaha, dž.š, znacenjem koje je svojstveno covjeku, a to je kufr, zbog toga što to predstavlja poredenje Gospodara sa Njegovim stvorenjima. S obzirom da je covjek stvoren i nastao, njegov govor, koji je jedno od njegovih svojstava, je stvoren i nastao, a Allah, dž.š, je daleko iznad Svojih stvorenja.
“KO OVO PROMOTRI”- tj. ko ovo što smo rekli promotri okom pouke i poruke i razsmili o našem priznanju atributa, ali ujedno i nijekanju slicnosti i spomenute prijetnje onome ko vrši komparaciju, “UZET CE POUKU.” Dakle, ko navedena znacenja dobro prouci shvatit ce njihovu poruku i saznati temeljne istine i detalje o tome. “ODRECI CE SE OVAKVOG I SLICNOG GOVORA KOJEG NEVJERNICI IZNOSE,” uz pomoc Allaha, dž.š, i Njegove upute “I SPOZNATI DA SVEVIŠNJI ALLAH, DŽ.Š, PO SVOJIM SVOJSTVIMA NIJE KAO COVJEK” jer je On vjecan i oduvijek po Svojim imenima i svojstvima, za razliku od ljudi.
Nakon što je autor naveo akidu (vjerovanje) fakiha islamskog ummeta u vezi sa tevhidom i poslanstvom, odmah nakon toga je spomenuo najcasnije, najvrednije pitanje iz osnova vjere; to je videnje Allaha, dž.š, zato što se po njoj razlikuju pripadnici ehli sunneta od pripadnika zabludjelih sekti koji poricu “videnje” i koji su zastrti od Svevišnjeg Allaha, pa kaže:
“VIĐENJE ALLAHA, DŽ.Š. OD STRANE STANOVNIKA DŽENNETA JE ISTINA”- tj. istinsko videnje ocima. To videnje odnosi se samo na stanovnike Dženneta, što znaci da Ga drugi nece moci vidjeti. Autorove rijeci, isto tako, ukazuju na cinjenicu da ce videnje biti samo u Džennetu, kao što na to ukazuje i El-Evzedžendi u poznatoj kasidi rijecima: “Kada Njega vide zaboravit ce sve ostale blagodati...”
Vjernici ce, isto tako, vidjeti Allaha, dž.š, prilikom presude na Sudnjem danu, prije ulaska u Džennet. Allah, dž., kaže: 'a na Dan kad oni pred Njega stanu, On ce ih pozdravljati sa: “Mir vama!” (“El-Ahzab”, 44) Postoje i tvrdnje pojedinih da ce i ostali sudionici na Dan presude vidjeti Allaha, dž.š, medutim, to je sporno pitanje. “BEZ OBUHVATANJA I KAKVOCE,” jer je Allah, dž.š, iznad svake granice, kraja, sucelice, smjera, i kakvoce. Allah, dž.š, kaže: 'Pogledi do Njega ne mogu doprijeti...” (“El-En’am”, 103) “On zna šta su radili i šta ih ceka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti” (“Ta-ha”, 110), zbog Njegove apsolutne velicine i uzvišenosti.
Znaj da sljedbenici Istine dokazuju mogucnost “videnja” putem razumskih i šerijatskih dokaza. Razumski dokaz sastoji se u tome da mi tvrdimo da neminovno vidimo stvari i oznake i da svojim pogledom razlikujemo tijelo od tijela i oznaku od oznake, a njihovo zajednicko svojstvo jeste postojanje, a to je zajednicko svojsto Tvorca i stvorenja, zato je moguce da se On vidi, kao što je to pojašnjeno u opširnijim djelima. Drugi dokaz su mnogobrojni kur’ansko-sunnetski citati koji govore o videnju Allaha, dž.š, od strane vjernika na Sudnjem danu. U tome postoji i knsenzus islamske uleme.
Što se tice Kur’ana, Allah, dž.š, kaže: “KAO ŠTO JE REKAO NAŠ GOSPODAR: “TOGA DANA CE NEKA LICA BLISTAVA BITI, U GOSPODARA SVOGA CE GLEDATI...” (“El-Kijame”, 22) Poznato je da kada se rijec nazar upotrijebi u prijelaznom obliku, znaci zastoj i cekanje, a kada se upotrebi sa dotatkom fi, znaci razmišljanje i proucavanje, a kada se upotrijebi sa dodatkom ila znaci gledanje ocima, a pogotovo kada se ta rijec usmjeri ka licu koje je mjesto pogleda.
U tefsiru ovog ajeta prenosi se da je Ibn Umer, r.a, rekao: “Poslanik, s.a.v.s, je, tumaceci Allahove, dž.š, rijeci: “Toga dana ce neka lica blistava biti...” kazao: “zbog ushicenosti i ljepote,” “...u Gospodara svoga ce gledati...” “u Allahovo lice.” Prenosi se da je Ibn Abbas rekao: “...u Gospodara svoga ce gledati...” “u lice svoga Gospodara ce gledati.”
Prenosi se da je Ikrime, tumaceci ajet: “Toga dana ce neka lica blistava biti...” kazao: “zbog užitka,” “...u Gospodara svoga ce gledati...” “u Gospodara svoga ce otvoreno gledati.” Ovo tumacenje prihvatili su svi mufessiri ehli sunneta i džema’ata. Imam Taberi, tumaceci Allahove, dž.š, rijeci: “U njemu ce imati što god zažele – a od Nas i više.” (“Kaf”, 35) kaže: “Ali bin Ebu Talib i Enes bin Malik, r.a, kažu: “Tj. gledanje u Allaha, dž.š.”
Allah, dž.š, kaže: 'One koji cine dobra djela ceka nagrada, i više od toga!” (Junus, 26) Nagrada je Džennet, a više od toga je gledanje u Allaha, dž.š. Tako su ovaj ajet tumacili Poslanik, s.a.v.s, i ashabi poslije njega. Dokaz iz sunneta su rijeci Poslanika, s.a.v.s: “Vi cete vidjeti svoga Gospodara kao što vidite mjesec kada je u uštapu.” Ovaj hadis je veoma poznat (mešhur), prenosi ga 21 poznati ashab. Ovdje se misli na poredenje gledanja a ne na poredenje onoga što se gleda. Što se tice konsenzusa, poznato je da su svi muslimani bili suglasni po pitanju videnja Allaha, dž.š, na Sudnjem danu i da se ajeta koja o tome govore imaju razumjeti u njihovom osnovnom znacenju. Medutim, nakon izvjesnog vremena su se pojavile razne frakcije sa drugacijim mišljenjem o tom pitanju, kao što su filozofi, mu’tezile, džehmijje, imamije i druge zabludjele sekte cije su sumnje i pogrešne pretpostavke poznate.
Njihova najpoznatija logicka teza jeste da je videnje uslovljeno time da videno mora biti na odredenom mjestu i u odredenom smjeru, nasuprot onoga koji gleda. Isto tako izmedu to dvoje mora postojati odredena razdaljina koju prelaze zrake vida, a sve to je nemoguce kada je u pitanju Allah, dž.š. Odgovor na ovu sumnju je da to uopce nije uslov (u ovom slucaju) i da je komparacija bilo cega iz gajba (nevidenog) sa necim iz pojavnog svijeta neispravna. Pošto kur’anska ajeta nedvosmisleno ukazuju na gledanje Allaha, dž.š, ocima, sva kriva tumacenja mu’tezila i onih koji se za njima povode padaju u vodu. Oni videnje tumace kao iscekivanje nagrade i Allahove, dž.š, milosti.
Pored toga, Ebu Hanife i njegovi ucenici bili su veoma uceni u osnovama vjere i njenim detaljnim pitanjima i sigurno bolje poznavali te’vil (tumacenje) objave nego mu’tezile, a potvrdno su govorili o videnju Allaha, dž.š, na Sudnejm danu. Mu’tezile i drugi koji nijecu “videnje” za dokaz uzimaju i rijeci Allaha, dž.š: “Ne možeš Me vidjeti” (“El-A’raf”, 143) “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti...” (El-En’am 103) Medutm, obadva ajeta su dokaz protiv njih. Prvi ajet, upravo, ukazuje na mogucnost videnja, jer je Musaa, a.s, odabrani Allahov poslanik i najviše znao o Allahu, dž.š, u svoje doba, te je neshvatljivo da on od Allaha, dž.š, traži nešto što nije moguce. Zatim, Allah, dž.š, je rekao: “Ne možeš Me vidjeti” a nije rekao: “Mene je nemoguce vidjeti” ili “Ja nisam vidljiv” i sl. To je dokaz da se Allah, dž.š, može vidjeti, ali
Musaove, a.s, sposobnosti na ovom svijetu nisu u stanju da to podnesu, zato što su covjekova osjetila na ovom svijetu daleko slabija nego što je potrebno za videnje Allaha, dž.š. To pojašnjavaju rijeci Allaha, dž.š,. upucene Musau, a.s: “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjeceš Me!” (“El-A’raf”, 143) Isto tako, njihova tvrdnja da se cesticom len u arapskom jeziku nijece zauvijek, nije ispravna. Da je tako onda se njome ne bi mogla nijekati odredena radnja samo do odredenog roka, kao što stoji u rijecima Allaha, dž.š: “Necu napustiti ovu zamlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.” (“Jusuf”, 80)
Što se tice drugog ajeta, njime se, takode, potvrduje mogucnost “videnja” i njegova stvarna realizacija, jer se njime nijece idrak, pod kojim se misli na videnje u smislu obuhvatanja. U tom kontekstu ovaj ajet znaci da Allaha, dž.š, i pored toga što ce se vidjeti, ne mogu obuvatiti pogledi, jer Allah, dž.š, je iznad granica i kraja. Pored navedenog traba imati u vidu i cinjenicu da se spomenuti ajet navodi u pozitivnom kontekstu, što ukazuje da je “videnje” moguce, ali je ono nemoguce na ovom svijetu, zbog Allahove, dž.š, uzvišenosti i velicine.
(sura Et-Tewba 111. ajet)