akaid

nastavak iz proslog broja

Nakon što je spomenuo akidet prvaka islamskog ummeta u vezi s tevhidom i svojstvima Allaha, dž.š, šejh Tahavi, prelazi na pojašnjenje njihovog akideta u vezi s Objavom. Na prvom mjestu spominje vjerovanje u objavu našeg Poslanika, s.a.v.s, zato što vjerovanje u njegovo poslanstvo obuhvata vjerovanje u poslanstvo svih ostalih poslanika, pa kaže:

“I ZAISTA JE MUHAMMED, S.A.V.S, NJEGOV ROB I NJEGOV POSLANIK” Ta recenica veže se za prvu recenicu kojom je Tahavija zapoceo svoje djelo, a u kojoj stoji: “Zaista je Allah jedan.” U toj recenici autor je dao prednost svojstvu ubudijeta (ropstva) nad svojstvom nubuvveta i risaleta (vjerovjesništva i poslanstva), iz dva razloga:

a) Ukazujuci na potpunost njegove pokornosti Allahu, dž.š, i visine njegove deredže u tom pogledu, jer sve što je covjek dosljedniji u svom istinskom robovanju Allahu, dž.š, postaje potpuniji, njegova derdža se povecava i zbog toga zaslužuje prednost nad drugim i na ovom i na buducem svijetu. Autor ga u sljedecoj recenici opisuje svojstvom odabranog.

Potvrda za to je cinjenica da ga Allah, dž.š, spominje na najcasnijim mjestima upravo pod imenom roba. Allah, dž.š, kaže: 'Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom casu noci preveo Svoga roba iz Hrama casnog u Hram daleki...” (“El-Isra’”, 1) “I objavio robu Njegovu ono što je objavio.” (“En-Nedžm”, 10) “A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome...” (“El-Bekara”, 23)

b) Odgovarajuci na sumnju koja se javlja prilikom pojave nadnaravnih djela koja nisu u stanju uraditi drugi ljudi, kao što je sumnja kršcana u suštinu bica Isa’a, a.s, nakon što je on, Allahovom, dž.š, voljom, ucinio neka nadnaravna djela, kao što je oživljavanje mrtvih, izljecenje gluhonijemosti i gubavosti, pa su zbog toga poceli da ga smatraju božanstvom i tako ga izveli iz granica robovanja. On sam je, kao novorodence, još dok je bio u bešici, rekao: “Ja sam Allahov rob, meni ce On Knjigu dati i vjerovjesnikom me uciniti” (“Merjem”, 30) i pored toga oni nisu ostali dosljedni ove jasne istine.

“I NJEGOV POVJERENIK”, u pojedinim primjercima stoji: “I NJEGOV ODABRANI VJEROVJESNIK I POSLANIK S KOJIM JE ON ZADOVOLJAN”, autor ovdje Poslanika, s.a.v.s, opisuje kao povjerljiva, odabrana i onoga s kim je Allah, dž.š, zadovoljan, kako bi ukazao na cinjenicu da Allah, dž.š, ne šalje Svoju objavu, niti nadnaravna djela osim onome ko je zaista povjerljiv i koga je posebno odabrao medu svojim robovima radi njegove iskrenosti i povjerljivosti.

Razlika izmedu vjerovjesnika (nebijja) i poslanika (resula) je u tome što je vjerovjesnik samo dobio objavu s neba, a poslanik je onaj koji je dobio objavu i zadužen da je drugima prenosi. Poslanik je, dakle, uži pojam od vjerovjesnika, jer je svaki poslanik ujedno i vjerovjesnik, dok suprotno ne stoji, tako da je poslanstvo uži pojam kada se radi o onima kojima je upuceno, a širi sam po sebi.
“ON JE POSLJEDNJI POSLANIK”- Autor je ovdje prvo spomenuo njegovo poslanstvo a tek poslije da je on poslednji poslanik, zato što je Allah, dž.š, rekao: “Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik...” (“El-Ahzab”, 40) A Poslanik, s.a.v.s, rekao je: “Ja sam poslednji poslanik, nema poslanika poslije mene.”

Ovaj hadis dokaz je protiv svih koji se lažno predstavljaju kao poslanici. Zato su naši profesori govorili: “Ako neko za sebe bude tvrdio da je poslanik, nakon Muhammeda, s.a.v.s, od njega se nece tražiti mu’džiza, nego ce se momentalno proglasiti lašcem. Ukoliko bude voden odredenom šubhom, ona ce se otkloniti, a on se pokajati i ponovo primiti islam, a ako to ne ucini obaveza je da se takav sabljom pogubi”.
“I VOÐA BOGOBOJAZNIH”- Zato što je poslat da bude uzor drugima. Allah, dž.š, kaže: “Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” (“Ali Imran”, 31) On je poslanik koji ce imati najviše iskrenih i bogobojaznih sljedbenika, jer su pripadnici njegovog ummeta bogobojazni, te je on voda (imam) bogobojaznih.

“PRVAK MEÐU POSLANICIMA”- Poslanik, s.a.v.s, rekao je: “Ja sam prvak Ademovih sinova.” “Ja sam prvak svih ljudi na Sudnjem danu.” Potvrda tome je i cinjenica da je Allah, dž.š, prvo spomenuo njega u rijecima: “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina smo cvrst zavjet uzeli” (“El-Ahzab”, 7). Dokaz za to su i razni pocasni epiteti kojima Allah, dž.š, u Kur’anu naziva Poslanika, s.a.v.s, Allah, dž.š, kaže: 'O Poslanice, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga...” (“El-Maida”, 67) “O Vjerovjesnice, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog!” (“Et-Tewba”, 73). Ostale poslanike proziva po njihovim imenima: “O Nuhu”, - bi receno – “iskrcaj se, s pozdravom Našim...” (“Hud”, 48) “O Ibrahime, prodi se toga, naredenje od Gospodara tvoga je stiglo...” (“Hud”, 76) “A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?” (“Ta-ha”, 17) “O Isa, sine Merjemin...” (“El-Maida”, 110) “O Hude” (“Hud”, 53)

“I MILJENIK GOSPODARA SVIH SVJETOVA”- Ovim atributom opisao ga je zato što je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Zaista je Allah, dž.š, mene uzeo za Svog prijatelja (halila) kao što je to uradio sa Ibrahimom.” Hullet (posebna vrsta prijateljstva) jeste najveci stepen ljubavi, koja je u srcu i duši onoga koji voli. Zato tvrdnja onih koji kažu da “hullet” pripada Ibrahimu, a “mehabbet” Muhammedu nije osnovana. A Poslanik, s.a.v.s, se naziva i “Habibullah” zato što se taj izraz spominje u odredenim hadisima i zato što je islamski ummet saglasan u tome da je Muhammed, s.a.v.s, Allahov, dž.š, miljenik.
“SVAKA TVRDNJA POSLANSTVA POSLIJE NJEGA JE ZABLUDA I GREŠKA”- Zato što je on posljednji poslanik, što je potvrdeno Kur’anom i vjerodostojnim hadisom.

“ON JE POSLAT SVIM DŽINIMA I LJUDIMA”- Da je poslat džinima potvrda su kur’anske rijeci u kojima jedan od njih kaže svome narodu: “O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha...” (“El-Ahkaf”, 31) Isto tako, sura “El-Džin” potvrduje cinjenicu da je Poslanik, s.a.v.s, poslat i džinima. A da je poslan svim ljudima potvrda su sljedeci ajeti: “Reci: “O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik...” (“El-Ea’raf”, 158) “Mi smo te poslali svima ljudima...” (“Sebe’”, 28) U cinjenici da je Muhmmeda, s.a.v.s, kao poslanik upucen svim ljudima ukazuje na to da je on, isto tako, upucen svim džinima, jer džini samo slijede ljude, s obzirom da su sva stvorenja stvorena radi covjeka. Isto tako dokaz su i rijeci Allaha, dž.š: “...pa, koju blagodat Gospodara svoga poricete!” (“Er-Rahman”, 13)

“SA ISTINOM I UPUTOM”- Tj. sa Istinom zbog koje su stvorena nebesa i Zemlja, koji ukazuju na jednocu njihovog Stvoritelja, ili sa istinom da je Allah, dž.š, nešto naredio a nešto zabranio da bi Mu ljudi bili pokorni, ili sa istinom, tj. sa njihovim obavazama prema Allahu, dž.š, i obavezama i pravima jednih prema drugima. Pod terminom uputa, kao što smo vec naveli, misli se na pojašnjenje puta istinske vjere.
U pojedinim primjercima stoji:- “I SA NUROM I SVJETLOŠCU”- Tj. sa šerijatom i vjerom koji imaju jasne i nepobitne dokaze. Pojam “svjetlost” je potpuniji od pojma “nur”. Allah, dž.š, kaže: ' On je Sunce izvorom svjetlosti ucinio, a Mjesec sjajnim...” (“Junus”, 5) Moguce je da se pod terminom “nur” misli na sunnet, a pod pojmom “svjetlost’ na Kur’an.

Nakon što je spomenuo poslanstvo našeg Poslanika, s.a.v.s, autor govori o njegovoj najvecoj mu’džizi, koja traje do Sudnjeg dana. To je Kur’an koji nisu u stanju svi ljudi i džini naciniti niti jednu suru slicnu njegovim.
“ZAISTA JE KUR’AN”- Te rijeci vežu se za rijeci: “I zaista je Muhammed Njegov rob...” Rijec Kur’an u arapskom jeziku je definitiv rijeci citati, a znaci sakupiti i sastaviti, zato što Kur’an sakuplja (sadrži) sve sure. Rijec Kur’an za vecinu ljudi podrazumijeva Allahov, dž.š, govor koji muslimani uce a obuhvata njegov tekst i znacenje zajedno.

“ALLAHOV, DŽ.Š, GOVOR”- Zato što je nemoguce da bilo ko dode sa necim slicnim, zbog svoje nadnaravne literarne vrijednosti. Allah, dž.š, kaže: '...ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove rijeci...” (“Et-tevba”, 6) “...da bi izmijenili Allahove rijeci...” (“El-Feth”, 15) Nevjernici su prigovarali Muhammedu, s.a.v.s, da je Kur’an njegov govor koji on po svom nahodenju izgovara, a Poslanik, s.a.v.s, njima je odgovarao da je Kur’an Allahov, dž.š, govor, u cemu je islamski ummet saglasan.

“OD NJEGA JE POCEO”- Tj. samo je od Njega, a ne ni od kog drugog poceo. Ovim rijecima autor odgovara na tvrdnje džehmijja koji tvrde da je Allah, dž.š, stvorio govor u odredenom mjestu, pa da je Njegov govor poceo sa tog mjesta. Autorove rijeci: “Od njega je poceo” znace da ga je On izgovorio, kao što Allah, dž.š, kaže: “...ali Ja sam vec istinu rekao...” (“Es-Sedžde”, 13) “Reci: “Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril...” (“En-Nahl”, 102) Pod ovim se ne misli da se objavljivanjem Kur’ana desilo novo znacenje unutar bica Allaha, dž.š, nego se hoce reci da je Allah, dž.š, obznanio govor onome ko ga sluša. “BEZ KAKVOCE”- Jer ono što je stvoreno i nastalo mora imati svoju kakvocu.

“GOVOR”- Istinski i bez metaforike. Pod terminom rijeci i govor misli se na izgovor i znacenje zajedno, isto kao što rijec covjek obuhvata dušu i tijelo zajedno. “KOJEG JE OBJAVIO SVOME POSLANIKU PUTEM VAHJA”- Tj. objavio ga je Džibrilovim jezikom, tako što ga je Džibril cuo od Allaha, dž.š, a Poslanik, s.a.v.s, od njega, a zatim ga citirao ljudima. Allah, dž.š, kaže: 'I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao...” (“El-Isra’”, 106) “Donosi ga povjerljivi Džibrili na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku.” (“Eš -Šu’ara’”, 193-195) “A meni se ovaj Kur’an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem.” (“El-En’am”, 19)

“I U KOJEG SU VJERNICI ISTINSKI POVJEROVALI”- Tj. ashabi koji su bili svjedoci njegovog objavljivanja i uvjerili se u njegovu nadnaravnost. Isto tako su i oni poslije njih povjerovali. “I BILI SIGURNI DA JE ON ISTINSKI ALAHOV GOVOR”- Tj. spoznali su sigurnom spoznajom da je on uistinu Allahov govor, bez ikakve alegorije. Ovim rijecima autor odgovara mu’tezilama i svima onima koji tvrde da je Allahov, dž.š, govor samo jedno znacenje unutar Allahovog, dž.š, bica i da se on nije cuo od njega, nego da je to samo unutarnji govor, pošto znamo da se ne može reci za onoga ko ima unutarnji govor kojeg nije izgovorio da je to istinski, nego alegoricni govor. U suprotnom bi morali reci za nijema covjeka da govori. Dokaz za to su i rijeci Poslanika, s.a.v.s, koji kaže:

“Allah, dž.š, ce oprostiti ono što ljudi mog ummeta naume, ukoliko oni to ne izgovore ili ne urade.” “Zaista, u našem namazu nije dozvoljeno ništa od obicnog govora ljudi.” - Poslanik, s.a.v.s, nas, u navedenim hadisima, obavještava o tome da Alllah, dž.š, oprašta naše misli i pravi razliku izmedu istinskog govora i naših misli (unutrašnjeg govora) i pojasnio da covjek ne odgovara za svoje misli dok ih ne izgovori svojim jezikom, u cemu je saglasna islamska. ulema.

Iz navedenog se jasno vidi da se radi o poznatom govoru, jer je Allah, dž.š, uputio svoje rijeci ljudima na arapskom jeziku. Rijeci i sve njihove izvedenice u Kur’anu i sunnetu podrazumijevaju rijeci i znacenja. Zato nema potrebe pozivati se na stihove odredenog pisca koji je potpuno pogriješio kada je pitanju znacenje ovih termina, a koji kaže:

“Zaista je govor u srcu, a jezik je samo pokazatelj onoga što u srcu stoji”
Napomenimo samo još i to da se navedeni stih prenosi i ovako: “Zaista je istinsko znacenje u srcu... što je svakako bliže istini. To pitanje detaljnije je pojašnjeno u vecim djelima iz ove oblasti.”

“ON NIJE STVOREN KAO GOVOR LJUDI”- Zato što je govor Svevišnjeg Njegovo vjecno svojstvo koje je oduvijek, za razliku od slova i glasova (kojima ga mi izgovaramo), jer su to nastale pojave, cije je nastajanje uslovljeno završetkom drugog. Mi znamo da je nemoguce izgovoriti drugo slovo prije nego što završimo izgovaranje prvog, kada je u pitanju ljudski govor. Medutim, Allahov, dž.š, govor nije takav.
Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Kur’an je Allahov, dž.š, govor i nije stvoren. Ko kaže da je stvoren, on ne vjeruje u Svevišnjeg Allaha.”

“KO GA CUJE I USTVRDI DA JE LJUDSKI GOVOR ON JE POSTAO NEVJERNIK”-Time odbija ono cime je došao Poslanik, s.a.v.s, a to odbijanje je, svakako, kufr.
“ALLAH, DŽ.Š, TAKVE KORI I PRIJETI IM VATROM RIJECIMA: “U SEKAR CU JA NJEGA BACITI” (“El-Muddessir”, 26) tj. Allah, dž.š, ce u “Sekar” baciti i vatrom spržiti onoga koji za Kur’an kaže da je samo ljudski govor.