ebu dawud es-sidzistani

Ebu Dawud es-Sidžistani je jedan od najznacajnijih muhaddisa u historiji. Uz temeljito poznavanje hadisa i hadiskih znanosti, bio je, takode, jedan od velikih šerijatskih pravnika.

Njegov “Sunen” pretstavlja, po vecini ucenjaka, nakon Buharijine i Muslimove, najvažniju zbirku hadisa, u kojoj je, iz pola miliona hadisa koje je poznavao, izabrao i uvrstio 4.800 klasificirajuci ih prema šerijatsko-pravnim pitanjima.
Puno mu je ime Sulejman b. el-Eš,as b. Ishak b. Bešir b. Šeddad b. Jahja b. Imran Ebu Dawud el-Ezdi es-Sidžistani.

On je porijeklom iz Sidžistana, poznatog podrucja u Afganistanu. Neki smatraju da on porijeklo vodi iz sela Sidžistana ili Sidžistane, koja se nalazi u blizine Basre, u Iraku, što kategoricki demantira Hafiz ez-Zehebi. Kroz literaturu on je poznat kao: Ebu Dawud es-Sidžistani.

Roden je 202.god. po Hidžri, odnosno 817.god. po Isa a.s. rodenju.

Putovanje u potrazi za hadisom

Ebu Dawud je prvo iskoristio hadiski potencijal u svom mjestu, a nakon toga se uputio prema drugim islamskim naucnim centrima toga vremena: Horasanu, Šamu, Iraku, Egiptu, Hidžazu, Džeziri i dr. Više puta je boravio u Bagdadu u potrazi za hadisom a prvi puta je to ucinio, kako navodi Hafiz ez-Zehebi, kada je imao 18 godina.
Nakon izvjesnog vremena provedenog po raznim islamskim naucnim centrima, on se smjestio u Basri, ispunivši želju abbasijskom halifi el-Wasiku, koji aga je molio da to ucini. U ovom gradu je ostao do kraja života.

Ucitelji

Ebu Dawud je obilazeci velike islamske centre slušao veliki broj ucitelja, od njih puno naucio i zabilježio veliki broj hadisa. Tako je, izmedu ostalih, slušao:

- u Mekki: el-Ka’nebija i Sulejmana b. Harba,

- u Basri: Muslima b. Ibrahima i Ebu-l-Welida Et-Tajalisija,

- u Kufi: Hasana b. er-Rebi’a el-Buranija i Ahmeda b. Junusa el-Jerbu’ija.

- u Halepu: Ebu Tewbe b. er-Rebi’a b. Nafi’a,

- u Hirranu: Ebu Dža’fera en-Nufejlija i Ahmeda b.ebi Šu’ajba

- u Homsu: Hajweta b. Šurejha i Jezida b. Abdurabbih,

- u Damasku: Safwana b. Saliha i Hišama b. Ammara,

- u Horasanu: Ishak b. Rahewejha,

- u Bagdadu: Ahmed b. Hanbela,

- u Belhu: Kutejbu b. Se’ida i

- u Egiptu: Ahmed b. Saliha i mnoge druge.

Uz naprijed nabrojane slušao je i poznate hadiske kapacitete, kao što su: Jahja b. Me’in, Ali b. el-Medini, Ibrahim b. Beššar er-Remadi, Se’id b. Mensur, Muhammed b. es-Sabah ed-Dulabi i dr.

Ucenici

Ebu Dawud je odgojio brojnu generaciju muhaddisa. Od njega su hadis slušali veliki hadiski strucnjaci, poput, Ebu Isaa et-Tirmizija i Ebu Abdurrahmana en-Nesaija, takode, autora poznatih “Sunena”.
Od ostalih ucenika najpoznatiji su: njegov sin Abdullah b. Sulejman b. el-Eš,as, Ahmed b. Muhammed b. Harun el-Hallal, Ali b. Husejn b. el-Abd, Muhammed b. Muhalled ed-Dewri, Isma’il b. Muhammed es-Saffar i Ahmed b. Selman en-Nedždžar, koji je, ujedno, posljednji koji je od njega prenosio hadise, kako istice Hafiz Ibn Kesir.

Djela

Ebu Dawud je ostavio iza sebe brojna djela iz oblasti islamskih a napose hadiskih disciplina. Jedan broj autora navodi dvanaest, a drugi sedamnaest djela.
Uz “Sunen” kao najpoznatije djelo, o kojem ce uskoro biti više govora, spomenucemo njegova najpoznatija djela:

1. - Kitabu-l-merasil,

2. - Kitabu-n-nasih,

3. - Kitabu-l-kader,

4. - Kitabu-z-zuhd,

5. - Kitabun fi-r-ridžali.

Njegov “Sunen”

“Sunen” je njegovo najznacajnije djelo. On je, kako i sam kaže, iz pola miliona hadisa koje je zabilježio od Allahovog Poslanika (s.a.w.s.), izabrao 4.800 hodisa i uvrstio ih u ovu svoju zbirku.
M

edutim, u stavljanju brojeva pored svakog hadisa koje je izvršio šejh Muhammed Muhjuddin Abdulhamid-broj hadisa dostiže cifru od 5.274. Razlika u broju hadisa je, vjerovatno, u tome što Ebu Dawud nije u prethodnu cifru uracunao 600 mursel-predaja i neke predaje koje se više puta ponavljaju u njegovoj zbirci.

Njegov “Sunen” se ubraja medu šest najpoznatijih hadiskih zbirki, nazvanih “el-Kutubu-s-sitte”. U njemu autor, uglavnom, navodi hadise koji tretiraju šerijatsko-pravna pitanja, što nije slucaj sa ostalim hadiskim zbirkama nazvanih “Sunen”. Vecina hadiskih strucnjaka ovaj “Sunen” preferiraju u odnosu na druge “Sunene” i svrstavaju ga odmah nakon “Sahiha” Imama Buharija i Imama Muslima.

Inace, njegov “Sunen” sadrži 35 kitaba/knjiga i 1.871 bab/poglavlje.
Nakon završetka ove zbirke Ebu Dawud je daje cuvenom Ahmedu b. Hanbelu na jednu vrstu recenzije, koji je, nakon detaljnog analiziranja, izuzetno pohvaljuje i smatra izvanredno vrijednom.

Ebu Dawud radeci na ovoj zbirci dugo vremena, izdvajajuci hadise u njoj iz mnoštva hadisa koje je zabilježio ili zapamtio, primjecuje:

“Cetiri su hadisa covjeku dovoljna za njegovu vjeru:

1. - “Djela se vrednuju prema namjerama”.

2. - “U dobra islamska djela jednog covjeka spada da se kloni onoga
što ga se ne tice”.

3. - “Vjernik nece dostici stepen pravog vjernika sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi”.

4. - “Halal je jasan i haram je jasan a izmedu njih stoje sumnjive stvari...”

Karakteristike “Sunena”

Brojne su specificnosti koje karakteriziraju ovo vrijedno djelo. Navešcemo, u najkracim crtama, one najvažnije:

1.- Imam Ebu Dawud uvrštava u ovu svoju zbirku vjerodostojne predaje ili predaje koje su slicne njima.

2.- Ukoliko navede hadis koji ima poprilicno slab lanac prenosilaca, on to obavezno naglasi i pojasni.

3.- On navodi slabu predaju samo onda kada za odredeno pitanje ili tematiku ne nade jacu predaju, obzirom da on, kako navodi Ibn Mende, i slabu predaju preferira u opdnosu na mišljenja ljudi.

4.- Tekstu hadisa koji tretira fikhska pitanja daleko više obraca pažnju nego senedu/lancu prenosilaca. Primjecujuci to, el-Hattabi, kaže: “On je u ovoj zbirci sakupio one hadise koji su temelji znanja i šerijatsko-pravnih propisa. Nije poznato da ga je u tome iko pretekao, niti je, nakon njega, neko tako nešto uradio!”
Imam Newewi, sagledavajuci njegovo pretežiranje fikskih pitanja kroz hadise, rekao je: “Covjeku koji se zanima za fikhska pitanja neophodan je Sunen Ebu Dawuda. Vecinu hadisa koji tretiraju fikhska pitanja koja su potrebna islamskom pravniku ovdje ce ih s lahkocom pronaci!”

5.- Ni u jednom poglavlju ove svoje zbirke ne spominje mnogo hadisa. Izabire samo one neophodne na temelju kojih se može pronaci argument za doticni š
šerijatsko-pravni propis.

6.- Ne ponavlja hadise u istom poglavlju, izuzev ako donosi hadis sa daleko dužim tekstom ili ukoliko taj hadis sadrži bitne promjene u odnosu na vec spomenuti.

7.- Isuviše duge hadise pokušava skratiti, tako što navodi najbitniji dio vezan za argumentiranje nekog šerijatsko-pravnog pitanja.

8.- Ako nije spomneo prilikom citiranja hadisa neki nedostatak ili slabost koju u sebi sadrži, onda ga, ocjenjujuci ga, upotrebljava termin “salih”. Ibnu-s-Salah, Newewi i dr. smatraju da je taj termin slican Tirmizijinom terminu “hasen”/dobar, a drugi istraživaci smatraju da taj njegov termin “salih” ima opcenitije znacenje i da oznacava i vjerodostojnu/sahih i dobru/hasen-predaju.

9.- On u svom “Sunenu” ne navodi mišljenja ashaba i tabi’ina kojima jaca neko šerijatsko-pravno pitanje, vec to cini sa hadisima, navodeci i uporedujuci i tako jaca neki fikhski propis.

10.-U ovoj zbirci naveo je dosta mursel-predaja. To je, ustvari, predaja u cijem senedu nije spomenuto ime ashaba, vec tabi’in izravno prenosi od Poslanika (s.a.w.s.). Ebu Hanife i Malik su mursel koristili kao argumente u dokazivanju šerijatsko-pravnih pitanja. Ocito je, da je i Imam Ebu Dawud bio identicnog stava.
11.-Jedan od uvjeta koje je on uvažavao u uvrštavanju hadisa jeste da nije htio prihvatati predaje onih prenosilaca za koje se utvrdilo da njihove predaje odbacuju hadiski kriticari.

Komentari “Sunena”

Brojni su komentari na ovaj “Sunen”, kao što su, uostalom, brojni komentari i na sve ostale poznate hadiske zbirke. Navešcemo neke:

1.- “Me’alimu-s-sunen” od Imama El-Hattabija (umro 388.god. po H.),

2.- “El-Addu-l-mewdud” od Hafiza El-Munzirija (656.god.),

3.- Komentar Kutbuddina El-Jemenija Eš-Šafi’ija (752.god.),

4.- Komentar od El-Belkinija (805.god.),

5.- Komentar od El-Ajnija (855.god.),

6.- “Mirkatu-s-su’ud” od Imama Sujutija (911.god.),

7.- “Fethu-l-wedud” od Es-Sindija (1138.god.),

8.- “Awnu-l-ma’bud” od Azimabadija Ed-Dijanewija,

9.- “Gajetu-l-maksud” od Azimabadija,

10.-”Bezlu-l-medžhud” od Halila Ahmeda Es-Seharenfurija (1346.god.),i

11.-”El-Menhelu-l-azbi-l-mewrud” od Mahmuda Es-Subkija.

Skracene verzije “Sunena”

Poznate skracene verzije ove poznate zbirke su:

1.- “El-Mudžteba” od Hafiza El-Munzirija (umro 656.god.),

2.- “El-Muhtesaru” od Muhammeda b. Hasana El-Belhija (VII st.),

3.- “Tehzibu Sunen Ebi Dawud” od Ibn Kajjima El-Džewzijje (751.god.)

Mjesto Ebu Dawuda i njegovog “Sunena” medu ucenjacima
Ebu Dawud i njegov “Sunen” zauzimaju veoma visok položaj medu islamskim ucenjacima. Brojni autori su se veoma pohvalno izrazili o ovom velikanu hadiske misli. Njegova zaokupljenost dvjema islamskim znanostima - hadisom i fikhom - koje je on kroz ovu svoju zbirku jasno artikulirao, donijela mu je glas, kako istice Ibn Hibban, velikog imama u vjeri, hadisu i šerijatskom pravu i covjeka koji ce postati prepoznatljiv po velikom pamcenju, preciznosti i utemeljenosti u šerijatskim disciplinama.
Njegovu utemeljenost u fikhskim disciplinama najbolje je ilustrirao Imam El-Gazali kada

je rekao: “Za mudžtehida je dovoljno iz oblasti hadisa poznavanje Sunena Ebu Dawuda!”
Imam El-Hattabi kaže: “U hadiskoj znanosti ništa nije nepisano kao njegov Sunen. On je ljepše klasificiran i sa više fikhske koristi od Sahiha Buharije i Muslima!”
Slicno tome razmišlja i Ebu Isma’il el-Herewi kada kaže: “Sunen Ebu Dawuda je, po mom mišljenju, korisniji od Sahiha Buharije i Muslima, zato što se njima mogu koristiti samo strucnjaci, a koristi Sunena su dostupni svakom covjeku!”

Muhammed b. Mahled kaže: “Od momenta kada je Ebu Dawud napisao svoju zbirku hadisa i procitao je ljudima, ona je muhaddisima postala kao Mushaf koji su slijedili i nisu mu oponirali, a uz to su mu priznali izuzetnu memoriju i vodstvo u njegovom vremenu!”
Hafiz Ibn Mende ga uvrštava medu cetvericu najzaslužnijih za razvrstavanje hadisa i cišcenje istih od podvala i laži, rekavši: “Cetverica ljudi su jasno razdvojili autenticne od loših i ispravne od pogrešnih predaja. To su: Buhari, Muslim, Ebu Dawud i Nesai!”

Ebu Abdullah el-Hakim, poznati hadiski strucnjak i hafiz u hadisu, kaže: “Ebu Dawud je, bez sumnje, predvodnik hadiskih strucnjaka u svom vremenu!”
Hafiz Musa b. Harun, zadivljen njegovom ucenošcu i bogobojaznošcu, istice: “Ebu Dawud je na dunjaluku stvoren za hadis a na Ahiretu za džennet!”

Na drugom mjestu ovaj isti ucenjak kaže: “Nisam sreo vrednijeg covjeka od Ebu Dawuda!”
Njegovu preciznost, utemeljenost i znalacku dominaciju hadiskim znanostima, najbolje su izrazili Ebu Bekr Es-Sagani i Ibrahim El-Harbi, kada su primjetili: “Ebu Dawudu je hadis bio savitljiv (dostupan), kao što se Dawudu a.s. savijalo željezo!”
Koliko je Ebu Dawud bio respektiran u svoje vrijeme najbolje ce nam potvrditi primjer Sehl b. Abdullaha Et-Tusterija, koji je, fasciniran njegovim poznavanjem hadisa, rekao: “Pokaži mi svoj jezik kojim izgovaraš hadise Allahovog Poslanika (s.a.w.s.) da ga poljubim!”

Vrijedniost njegovog “Sunena” u ocima islamskih ucenjaka najbolje ce nam izraziti Ibnu-l-A’rabi rijecima: “Kada covjek ne bi posjedovao ništa - izuzev Mushafa i Ebu Dawudovog “Sunena” - ne bi mu trebalo ništa više u pravcu sticanja znanja!”

Hafiz Ez-Zehebi kaže: “Imam Ebu Dawud je, uz svoje vodstvo u hadisu i hadiskim znanostima, bio i jedan od najvecih šerijatskih pravnika/fakiha što jasno potvrduje ova njegova zbirka. Bio je jedan od darovitih drugova Imama Ahmeda, sa kojim se dugo družio i pitao ga o najtananijim pitanjima šerijatskog prava. Inace je pripadao pravcu selefija u slijedenju Sunneta!”

Ibadet i pobožnost Ebu Dawuda

Analizirajuci njegovu biografiju nalazimo i primjere njegovog duhovnog angažmana i posebne pobožnosti. Tako Ibn Kesir navodi da je bio na najvecem stupnju pobožnosti i ibadeta i da je umnogome licio na Ahmeda b. Hanbela.

Muhammed b. Sa’d Ez-Zuhri kaže: “Ebu Dawud je bio vrlo vrijedan i izuzetno pobožan!”
Ebu Hatim Er-Razi, istaknuti hafiz i kriticar hadisa, kaže: “Bio je pouzdan i pravi autoritet u hadisu.

Nisam vidio covjeka sa vecom skrušenošcu od njega!”
Zbog njegove duhovne suptilnosti i cežnje za duhovnim vrednotama, mnogi su ucenjaci skloni da kažu, kao što je rekao Amr b. Ali el-Bahili, da je: “Ebu Dawud bio takav covjek kome je Allah uslišavao dove!!!”

Smrt

Svi se autori slažu da je ovaj velikan hadiske misli umro u mjesecu šewwalu 275.god. po Hidžri, odnosno 889.god. po Isa a.s. rodenju. Umro je u 73. god. života u Basri u kojoj je i proveo najveci dio svoga vijeka. Ukopan je uz kabur cuvenog Sufjana Es-Sewrija.