kad zemlja zadrhti

U utorak 17.avgusta 1999. godine, u ranim jutarnjim satima, snažan zemljotres je uzdrmao zapadni dio Turske

Prema podacima organizacije NEIC (National Erthquarke Information Centar), epicentar potresa je bio na 40.6 SGŠ i 29.8 IGD, u gradu Izmitu, na istocnoj ivici Egejskog mora. Magnituda po Richteru, odredena iz zapreminskih valova, iznosila je 6,7 stepeni, a odredena iz površinskih valova iznosila je 7,8 stepeni.

Zbog velikog broja ljudskih žrtava, kao i velikih materijalnih razaranja, svakako se ovaj zemljotres može ubrojati u jednu od najvecih katastrofa u ovom stoljecu. Vrlo velika oštecenja na površini Zemlje su posljedica plitkog položaja epicentra potresa. Po prvim podacima, epicentar nije prešao dubinu od 10 kilometara. Seizmolozi znaju da Turska leži na vrlo aktivnom podrucju sredozemno-transazijskog pojasa, na koji otpada više od 20 % cjelokupne energije koja se oslobodi putem zemljotresa na cijelom našem planetu. Ovaj pojas se proteže od planine Atlas i otocke skupine na africkoj obali, prelazi preko cjelokupnog Sredozemlja i nastavlja se u Jugoistocnoj Aziji (Bosna i Hercegovina se nalazi na rubu tog pojasa), a nastao je izmedu africke geotektonske ploce na jugu i evroazijske na sjeveru. Sacinjavaju ga više manjih ploca, sa površinom manjom od milion kvadratnih kilometara. Izmedu ovih ploca su moguce pojave subdukcije (ulaženje jedne ploce pod drugu) ili kolizija (sudari), a dvije ploce ili dva bloka mogu takoder da se krecu jedan pored drugog i dodiruju svojim ivicama. Ovaj posljednji slucaj upravo se javlja kod anadolijskog prijeloma, na kojem se desio posljednji zemljotres.

U posljednjih 60 godina je na podrucju Turske usljed zemljotresa umrlo preko 50 hiljada ljudi (ne racunajuci ovaj posljednji zemljotres), uz ogromnu materijalnu štetu. Posljednji potres od 17. avgusta 1999. godine, nastao je na sjevernom dijelu anadolijskog prijeloma. Cjelokupan prijelom se prostire u smjeru istok-zapad i predstavlja jednu od najaktivnijih struktura, kako na ovom podrucju, tako i u svjetskim razmjerama. U posljednjem stoljecu bilo je na sjevernom krilu anadolijskog prijeloma bar 34 rušilacka zemljotresa.

Najmocniji, ne racunajuci ovaj u Izmitu, desio se 26.12.1939. godine u pokrajini Erzincan, a imao je magnitudu 7,9 a odnio je 32.700 života. Seizmolozima je vec odavno ovo podrucje dobro poznato kao potencijalno veoma opasno, a to potvrduje i karta maksimalnih intenziteta zemljotresa izradena prije skoro 30 godina. Dakle, snaga potresa nije bila nikakvo iznenadenje, ali nekvalitetna gradnja u tom podrucju u posljednjih pedesetak godina jeste. Vecina kuca je izgradena iz neobradenog kamena sa slabim vezivanjem. Po statistikama NEIC-a pokazuje se da pri rušenju polovice zgrada, zbog zemljotresa u ovom podrucju, može se ocekivati 10 % smrtnih slucajeva medu stanovnicima Turske, a za usporedbu možemo spomenuti Japan koji se takoder nalazi na vrlo trusnom tlu, sa skoro svakodnevnim zemljotresima. Kod rušenja polovice zgrada u Japanu ocekivani procenat smrtnih slucajeva je "samo" 1% od ukupnog broja stanovnika. Razlog ovako velikoj razlici leži u nastojanju japanskih inženjera da primjenom najsavremenije tehnologije unaprijede gradnju. Zato iznova treba naglasiti da je sigurnija gradnja jedino što covjek može uciniti u pokušaju da smanji velicinu razaranja.