zivotna zelja

Citavo selo je došlo da ih isprati. Grlili su se i ljubili kao da se više nikada nece vidjeti.Možda je to donekle bilo tako zbog toga što Fatima nije nigdje išla osim do Tuzle ili Kalesije. To je bio njen vanjski svijet kojeg je poznavala, a sada je morala ici tako daleko i ostaviti svoje najdraže

Sunce je pržilo svom žestinom. Kapljice znoja su se slivale niz Fatimino celo dok je motikom udarala o tvrdu suhu zemlju. Zastade malo da predahne. Nasloni se na motiku i zagleda u nebo na kojem se nije vidio ni oblacak. Ispruži svoje stare, naborane, i od sunca i vjetra, ispucale ruke te se zagleda u njih." Bože moj dragi, da li cu ikad docekati da ove moje staracke ruke dodirnu svetu zemlju po kojoj je krocio naš voljeni Poslanik, da li ce ikada ove moje oci ugledati casni hram i vitke munare Poslanikove džamije?"

- "Fatima"- neko je zovnu. Okrenu se i vidje kako joj njen suprug Salim maše.

- "Dodi brzo, imam jedan radostan haber!"

"Šta li je sada," zacudi se Fatima, i spustivši motiku na zemlju, krenu prema Salimu.

"-Sjecaš li se da sam zimus govorio našem Fadilu da bismo voljeli, makar pod svoje stare dane, da odemo na hadž.”

- "Sjecam se, a što mi to sada spominješ, usred ovog posla?"

- "Evo fala Allahu koji je uslišao moju i tvoju dovu, poslo' nam je sin pare iz Njemacke kako bi ja i ti ove godine mogli otici na hadž.”

Fatima je gledala u te pare koje je Salim raširio pred njom, gledala i zacudeno vrtila glavom.

- "Fala Allahu koji se odaziva molbi svojih robova"- rece Fatima tiho u sebi.

Pripreme za putovanje su bile veoma brze, jer do putovanja je bio veoma kratak rok. Odmah su rezervirali mjesta u autobusu i uplatili za odlazak na hadž, te su poceli s nestrpljenjem da cekaju dan polaska. Odlazak na hadž je Fatimina životna želja. Dobro se sjecala kada se babo vratio s hadža kako je iskupio svu djecu oko sebe a nju, koja je bila najmlada, a zasigurno i babinom srcu najdraža, postavio na krilo i poceo im pricati kuda je sve prošao i šta je sve vidio. Spominjao je kako je prolazio pored ogromnih rijeka, mora, planina, pustinja sve dok nije konacno ugledao sveti Hram. Sve te slike su živjele u njoj i odrastale s njom, cak je nekad sanjala sebe i svog Salima kako stoje pred Kabom i upucuju Allahu dovu. Želja je uvijek bila tu, ali sve do sada Fatima, zbog materijalnih razloga, nije mogla da je ostvari i da san pretoci u javu.

Konacno se približio i taj radosni dan. Citavo selo je došlo da ih isprati. Grlili su se i opraštali kao da se više nikada nece vidjeti. Možda je to donekle bilo tako zbog toga što Fatima nije nigdje išla osim do Tuzle ili Kalesije. To je bio njen vanjski svijet kojeg je poznavala, a sada je morala ici tako daleko i ostaviti svoje najdraže.

Fatima je kroz prozor auta, sa suzama u ocima, gledala kako pred njom nestaje njena kuca, masa svijeta, njena avlija i njeno voljeno selo.

"Hajde bona, ne placi"- rece joj Salim," opet cemo se mi vratiti našoj kuci."

"Ja, ako Bog da," uzdahnu Fatima.

Autobus je krenuo sa stanice u Tuzli. Njena djeca, sinovi i kceri, unuci i unuke su im mahali sa perona sve dok autobus nije izmakao iz vida. Osjecala je u sebi veliku žalost što odlazi i napušta svoje najmilije, ali je duboko u svom srcu osjecala da je došlo vrijeme da se i njena duša odazove svome Gospodaru, svome Stvoritelju, da i ona kaže: "Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel hamde ve ni'mete leke vel mulke la šerike lek." (Odazivam ti se, moj Gospodaru, odazivam, odazivam se Tebi koji nemaš sudruga, zaista sva zahvala, nimeti i vlast pripada samo Tebi koji nemaš sudruga.)

Putovanje je bilo veoma naporno, ali je opca atmosfera u autobusu odagnala muke i poteškoce ovog mubarek puta. Prolazili su pokraj zelenih polja i dolina, visokih brda i planina, pokraj modrih rijeka i jezera, gordih gora i plavetnih mora, gradova i sela, cuprija i mostova. Slika je bilo tako mnogo da bi ih se i najnezasitija duša zasitila, ali ne i Fatima. Za nju je to bilo sve novo, svaki detalj je htjela da upamti kako bi mogla svojim unucima i unukama pružiti što vjerodostojniju sliku o svemu onome što je prošla i vidila, baš kao što je to ucinio i njen rahmetli babo. Zemlje su se nizale jedna za drugom. Ni sama ne zna koliko je granica prešla, ali kad rekoše da ulaze u Tursku, malo se pridiže na svom sjedištu, jer, ipak, mnogo je toga cula o Turskoj kao zemlji hilafeta i zemlji Osmanlija koji su donijeli Islam u ove naše bosanske, pitome krajeve. Turska je bila veoma lijepa, na sve strane su se mogle vidjeti vitke bijele munare kako svojom visinom paraju oblake, prostrane i lijepe džamije, ali i moderne autoputeve, mostove, gradevine i mnogo štošta drugog.

Prolazili su kroz Siriju, zatim Jordan da bi, na kraju, ušli u svetu zemlju, zemlju posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Njeno srce je treperilo nekom neopisivom radošcu, suze su joj zaiskrile u ocima: "Pa zar je moguce da su ove moje stare oci docekale da ugledaju ta sveta mjesta i da me ove moje noge donesu do Svetog hrama kojeg je još Ibrahim, a.s., sagradio sa svojim sinom Ismailom, da je na njih Allahov spas i milost."

Vodic je najavio da se uskoro približavaju gradu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., svi koji su drijemali na svojim sjedištima, pridigoše se. Autobus ispuni euforija i radost. Svi su ocekivali da se pred njihovim ocima pojave vitke munare Poslanikove džamije koje su se mogle izdaleka vidjeti. I zaista, neko povika: "Pogledajte", i pred njihovim ocima se ukaza džamija Božijeg Poslanika, s.a.v.s., sva u sjaju i blještavilu, okupana svjetlošcu reflektora. Njene munare, kao da su iz zemlje iznikle, stajale su i izazivale divljenje svojom ljepotom. "Allahu ekber, Allahu ekber," zacu se glas divljenja iz stotine grla. Neko poce uciti ilahiju "Taleal bedru alejna min Senijjetil veda…", oduševljenje je bilo neopisivo. Svi su jedva cekali da što prije sidu iz autobusa i smjeste se u hotel, te da izbliza pogledaju tu ljepotu koju iz ljubavi prema svom Poslaniku podigoše iskreni vjernici.

Hotel na svu srecu nije bio daleko od mesdžida, tako da su se mnogi ostavivši stvari u svojim sobama, zaputili pravo u mesdžid. Fatima, i pored svojih podmaklih godina, uopce nije osjecala umor, kao da je umjesto nogu imala krila, a Salim bi joj, malo-pomalo, govorio: "Polahko bona, nismo na trkama." Medutim njen zanos, ushicenje i radost bili su ogromni. Kako su se približavali, pred njima se sve više pomaljala velelepna gradevina. Gužva se stvarala kako su se približavali centru grada. Bilo je vrijeme jacija namaza. Odjednom se zacu milozvucni glas mujezina. Fatimino srce je treperilo kao listic na vjetru, srsi imanskog zanosa su se razlivali po njenom tijelu. Uopce nije osjecala gdje se nalazi. Narod je kao bujica vode prilazio džamiji i ulazio u nju. Fatima je otišla u ženski dio džamije, a Salim u muški. Dogovorili su se da se nadu kod jednog od izlaza Poslanikove, s.a.v.s., džamije. Velicina i ljepota Poslanikove džamije bili su fascinatni. Fatima nikada prije nije vidjela tako veliku džamiju. Ogromni stubovi presvuceni zlatnom bojom upirali su u visoki krov. Mermer se caklio tako da joj se cinilo da je voda. Mesdžid je odisao nekim mirom, tišinom i spokojem, kakav Fatima do tada nikad prije nije osjetila. Klanjala je svoj namaz mirno i skrušeno u potpunosti predana i mislima posvecena svom Gospodaru. U srcu je osjecala nekakav cudan i neopisiv osjecaj blaženosti i spokoja. Lice joj je bilo ozareno radošcu i na njemu se ocrtvao blagi osmijeh zadovoljstva. Uistinu je uživala u ovom namazu. Imamovo predavanje selama je prenu iz ovog blaženstva te, predavši selam, i poslije obavljenog zikra, izade iz džamije da se nade sa svojim Salimom. Dani u Medini su brzo prolazili. Svi su bili radosni i zadovoljni. Ljudi su provodili svoje vrijeme malo u obilasku Medine, malo kupujuci hedije za svoje rodake, komšije i prijatelje. Pocesto su odlazili u džamiju znajuci kolika je vrijednost jednog namaza u Poslanikovoj džamiji i imajuci u vidu da možda nikad više nece doci da je posjete ponovo. Možda je to najveci razlog što naši ljudi tako emocionalno doživljavaju hadž. Fatima je nastojala svaki namaz da klanja u džamiji. Kada bi otišla na podne ne bi se vracala sve do poslije jacije, jer evo ostvaruje se njen san, pa zašto ga ne bi svim srcem doživjela.

Autobusi su se pripremali za odlazak prema Casnoj Mekki, u srcima naših hadžija se osjecala tuga što moraju da odu iz grada našeg voljenog Poslanika, neki su govorili sa sjetom u glasu kako bi ovdje bilo lijepo proživjeti ostatak svog života.

U toku vožnje vodici su pojašnjavali obrede hadža po više puta, tako da su mnogi upamtili sve ono što su dužni uciniti, dok su se neki oslanjali pri tome na one druge i vodice. Ubrzo su stigli do mikata, svi su izašli iz autobusa da se okupaju, namirišu, odsjeku nokte i da obuku ihrame. Kada su završili ponovo su sjeli u autobuse i uceci telbiju zaputili se prema Mekki. Autobus se prolamao od izgovaranja telbijje koja je dolazila iz dubine duše.

Po dolasku u Mekku smjestili su se u hotel, zatim bez ikakvog predaha i odmora zaputili u Harem. Želja da se vidi Kaba, taj casni hram, ta Allahova kuca, bila je izuzetno velika, tako da ih nikakav umor nije sprecavao u tome. Prvo su ugledali Harem koji je bio sav ispunjen ljudima, ženama, djecom, svi su hrlili ka toj drevnoj kuci da se odazovu pozivu svog Gospodara. Kada su prošli kroz tu gužvu i ušli na jedan od ulaza Harema, pred njihovim ocima se pojavi velicanstven prizor. Bejtullah (Allahova kuca) je stajala baš kao na onoj slici u dnevnoj sobi koju je Fatimin babo donio s hadža. Jedna prosta gradevina cetvrtastog oblika, presvucena crnim platnom preko kojeg su zlatnim koncima izvezeni kur'anski ajeti, dok je oko nje, narod kao bujica, išao u krug. Ta bujica je bila najizraženija kod hadžerul-esveda, gdje su svi željeli da ga dotaknu, ako vec ne mogu da ga poljube.

Fatimino srce je podrhtavalo od srece i uzbudenja, te podiže ruke i obrati se Allahu sljedecom dovom: "Moj Gospodaru, povecaj ovom Hramu cast, ugled, poštovanje i velicinu. Onome ko je obavio hadž ili umru, štujuci i velicajuci ovaj hram, povecaj cast, ugled, velicinu i dobrotu. Moj Gospodaru, Ti si Selam i od Tebe dolazi Selam. Pocasti nas Gospodaru selamom." Poceli su se polahko približavati Bejtullahu, probijajuci se kroz gužvu kako bi se uklopili u tu bujicu. Obavili su tavaf povodom dolaska, jer je to pozdrav Ka'bi, zatim su klanjali dva rekata iza mekami Ibrahima, napili se sa vrela Zemzem, te krenuli da obave sa'aj izmedu Saffe i Merve. Iako je Fatima vec bila blizu šezdesetih, umor uopce nije osjecala, pitala se otkud joj ovolika snaga. Poslije ovih obreda ljudi su skinuli svoje ihrame jer su obavljali hadž temetu'.

Do odlaska na Arefat je ostalo još par dana koje su naše hadžije provodile slicno kao što su provodile dane u Medini. Sa odlaskom na Arefat poceli su obredi hadža, koji su se nizali jedan za drugim. Poslije svih obavljenih obreda hadža na kraju je još ostao oproštajni tavaf. Kada su i to završili, Fatima stade iza mekami Ibrahima da klanja dva rekata. Dok je bivala na sedždi, dugo bi se zadržavala, medutim, ucinivši posljednju sedždu, Salimu se ucini da je zaspala, pa je poce dozivati.

- “Fatima” - medutim ona se ne pomace. “Fatima” - ponovo je dozva Salim.

Primace joj se te je malo prodrma, kad njeno tijelo nemocno i beživotno klonu i pade na stranu.

-"Fatima"- povika Salim.

-"Fatima, ljudi, pomagajte" - vikao je Salim. Odmah se oko njega okupiše hadžije. Hitna pomoc dode istog momenta, ali za Fatimu, na cijem se licu ocrtavao osmijeh, bilo je kasno. "Rahmetullahi alejha, da joj se Allah smiluje, njoj i njenoj dobroj duši." Eto, Allah dade da se njena životna želja ostvari, ali izgleda da njeno srce nije moglo da podnese toliku srecu, nije izdržala do kraja njena jadna i napacena duša. Preselila je sa ovog svijeta na zasigurno bolji svijet, svi smo Allahovi i Njemu se vracamo. Salim je svo vijeme samo šutio i nijemo gledao dok se borio sa samim sobom da ne zaplace. Težak je to bio udarac. Njegov životni saputnik ga je napustio. Otišla je ona s kojom je dijelio i dobro i zlo. Još jedna dobra duša je otišla sa ovog svijeta da se vrati Onome Ko ju je stvorio. Grizao je usne i pokušavao da nadvlada i zaustavi suze koje su nadirale same od sebe. Neka gorcina tako mucna i teška je stajala u grlu gušeci ga i oduzimajuci mu dah. Rekoše mu da je obicaj da onaj koji umre na hadžu da se tu i ukopa.

- "O moj Bože, cak ce i njeno tijelo ostati ovdje.”

Ni sam ne zna kako je doveden do hotela, kako se desilo da sjedi u autobusu i tupim pogledom gleda u okolinu koja promice ispred njega. Ljudi su mu prilazili i govorili da bude strpljiv i da se raduje što mu je žena preselila na onaj svijet na jednom tako casnom mjestu. "Kamo srece da smo mi na njenom mjestu." Znao je to Salim veoma dobro, ali ova praznina i ova bol koja je ispunjavala njegovu dušu, nisu mogle da ublaže nikakve rijeci. Sjedište do njega je bilo prazno, nje više zaista nema. Kako su prošli ovi dani putovanja, Salimu uopce nije bilo jasno. Bio je izgubio osjecaj za vrijeme i prostor. Kada najaviše da se približavaju Tuzli, kao da dode sebi. “O Bože dragi, kako cu se pojaviti pred djecom i unucadima bez njihove nene.”

Autobus je polahko prilazio peronu, a na njemu je bilo mnoštvo svijeta koji su cekali povratak svojih hadžija. Salim ugleda svoju djecu koji mu odmah poceše mahati. Putnici su, jedan po jedan, poceli izlaziti iz autobusa. Salim uzdahnu duboko i krenu prema izlazu. U susret mu pritrcaše sinovi, kceri i unucad. Svi su ga grlili i ljubili cestitajuci mu obavljen hadž, zatim se okrenuše cekajuci da i Fatima izade. Poslije kraceg cekanja, kada su skoro svi putnici bili izašli, svi se okrenuše prema Salimu a jedno od unucadi, izgubivši strpljenje, zavika:

-

"Dedo, dedo, pa gdje je nena?"

Salim podiže glavu te rece blago i dostojanstveno: "Nena se djeco nije vratila. Preselila je sa ovog svijeta dok je klanjala ispred Allahove kuce, umrla je na sedždi".