Nakon mnogo uloženog truda uspio sam završiti studije na medicinskom fakultetu. Poslije završenog studija zaposlio sam se u vojnoj bolnici nedaleko od mog mjesta stanovanja. Zahvaljujem Allahu, dž.š., koji mi je tako omogucio da živim sa svojim roditeljima. Kada sam se zaposlio donio sam odluku da skupim novac za mehr kako bih mogao upotpuniti svoj život. Moja majka me nagovarala na to svaki dan. Što se tice posla, bio je lahak i zanimljiv. U njemu sam nalazio zadovoljstvo za razliku od dosadne teorije na fakultetu. Bolnica u kojoj radim zapošljava službenike razlicitih nacija. Moja veza s njima je poslovna, dok su oni uvijek koristili moje prisustvo u vidu domacina koji ih može uputiti na historijske spomenike, pijace i druga zanimljiva mjesta. Neke od njih sam vodio i svojoj kuci, tako da je veza izmedu nas postala veoma jaka.Jednog dana jedan britanski doktor se odlucio na povratak u svoju zemlju, jer je period njegova posla u bolnici istekao. Kao i obicno, ostali službenici su odlucili napraviti oproštajni skup kako bi se oprostili od njega. Odlucili smo da se skup održi u mojoj bašci. Sve stvari su bile spremne. Medutim, jedna stvar mi se stalno vrtila u glavi, a to je: "Šta da mu poklonim na rastanku?" Dugo vremena smo radili zajedno, tako da sam trebao smisliti prigodan poklon za tu priliku.Odjednom sam se sjetio da on voli sakupljanje antikviteta. To mi nije predstavljalo poblem, jer moj otac ima mnogo takvih predmeta. Kada sam mu objasnio situaciju, drage volje mi je ustupio jedan. Cijelom razgovoru sa mojim ocem prisustvovao je i moj amidžic koji mi predloži: "Zašto mu kao poklon ne bi dao knjigu o Islamu?"Nisam uzeo govor moga amidžica ozbiljno, ali kada sam sutradan otišao u knjižaru kako bih kupio neke casopise, primjetio sam u izlogu knjigu o Islamu na engleskom jeziku. Rijeci moga amidžica mi ponovo zazvoniše u ušima, tako da sam se ipak odlucio da je kupim. U odluci me pomogla i cinjenica da je knjiga bila veoma jeftina. Na dan oproštaja knjigu sam stavio pored svoga poklona kao da je krijem. Sam oproštaj je bio veoma tužan, jer je taj doktor bio svima nama drag zbog svoje dobrote i iskrenosti. Prošli su dani od tada... pa i mjeseci. Oženio sam se i Allah, dž.š., mi podario dijete.Taj dan je potisnut u zaborav. Medutim, jednog dana mi je stiglo pismo iz Velike Britanije. Citao sam ga polahko, jer je bilo na engleskom jeziku. Razumio sam jedan manji dio. Medutim, jedna stvar mi je izgledala cudno, a to je ime pisca ovog pisma. Ime mu je Abdurrahman. Zatvorio sam pismo pokušavajuci se sjetiti nekog prijatelja s tim imenom, ali se nisam sjetio nijednoga. Samo sam ja imao to ime. Ponovo sam otvorio pismo i uz upotrebu rjecnika poceo sam citati sa još vecom pažnjom. Ovo je dio njegovog pisma:
Allah, dž.š., mi je olakšao Islam i uputio me u tvoju vjeru...i nikada necu zaboraviti tvoje prijateljstvo prema meni... molicu Allaha za tebe. Sjecam se knjige koju si mi poklonio prije moga odlaska. Tog dana sam je procitao i on je raspirila u meni želju da saznam što više o Islamu. Od Allahove milosti prema meni je da sam na omotu knjige našao adresu izdavaca tako da sam poslao molbu u kojoj sam tražio još knjiga. Poslali su sve što sam tražio, i hvala Allahu svjetlo Islama je zasjalo u mome srcu. Otišao sam u obližnji islamski centar i objavio svoj Islam. Promijenio sam i svoje ime u Abdurrahman, tj. tvoje ime, zbog toga što si uz Allahovu pomoc bio uzrok mog primanja Islama. Ako Bog da, pokušacu ove godine otici u Meku kako bih obavio hadždž.
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!"
Ostaje pitanje: "Šta mi radimo na tome?”