bogobojaznost

Ukoliko posmatramo sami pocetak širenja Islama kao vjere i nacina života, sigurno cemo ostati zapanjeni lahkocom sa kojom je Islam ulazio u srca ljudi. Dovoljno bi bilo samo nekoliko rijeci pa da ljudi prigrle Islam sa svime što on nosi.

Neki kažu da je širenje Islama u tom periodu bilo samo zahvaljujuci bolesti imperija koje su vladale u tom vremenu. Istina je da su tadašnje imperije Perzija i Vizantija bile bolesne, ali ta bolest nije bila povezana sa njihovom snagom zato što su to bile tadašnje supersile nepodložne uticaju bilo kog drugog naroda ili države. Njihova bolest se medutim ogledala u nasilju koje su cinili i koje je bilo usmjereno prema Gospodaru ljudi, ali i samim ljudima. Svi odnosi u tim državama su gradeni na ljudskim strastima, tako da su sve strane bile nezadovoljne, ali najveca nesreca tog društva jeste u tome što Allah, dž.š., nije bio zadovoljan njihovim odnosom prema Njemu. Na taj nacin su svojim postupcima navukli na sebe srdžbu Silnog i Mocnog, i to im je bilo dovoljno da zasluže propast pod rukama muslimana, uprkos svoj snazi koju su posjedovali. Kaže Allah, s.v.t.: "Reci: "Ocekujete li za nas šta drugo vec jedno od dva dobra? A mi ocekujemo da vas Allah sam ili rukama našim kazni! Pa išcekujte, i mi cemo sa vama cekati." (Prijevod znacenja - Et-Tevbe, 52.)

Iz ajeta se vidi da nevjernici imaju dva puta ka istoj sudbini. Ta dva puta su imali onda, ali ih imaju i danas, zato što je to Allahov zakon koji se ne mijenja. Medutim, moramo znati da ne mogu svaki muslimani da sprovedu sve Allahove rijeci u djelo, zato što su za to potrebna odredena svojstva. Mi danas govorimo da smo muslimani, a to su isto govorili ljudi prije 1.400 godina. Rezultati njihovih i naših djela se ocito razlikuju, što logicno vodi ka zakljucku da medu nama postoje velike razlike. Ako razmislimo o Allahovim rijecima: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela cineci…". (Prijevod znacenja - Et-Tevbe, 100.) možemo se zapitati da li je Allah zadovoljan i sa nama, i da li ih mi zaista slijedimo u dobru u toj mjeri da bismo pridobili Allahovo zadovoljstvo?

Kada pogledamo njih i kada pogledamo nas, onda je ovo pitanje zaista sa razlogom. Prva generacija muslimana, kao i sve generacije u ovom ummetu koje su ih slijedile na njihovom putu, bile su vode svijeta svoga vremena. Njihova rijec se slušala i Allah ih je uzdigao zbog slijedenja Njegove vjere. U svakom periodu u kome su muslimani vodili svijet, bilo je nužno da objedine odredene karakteristike koje su im davale poseban položaj kod njihovog Gospodara, a ujedno i Njegovu pomoc. Samo ta vrsta muslimana je bila dostojna toga da kazni nevjernike svojim rukama za nasilje koje ovi cine na zemlji. Ako današnji muslimani žele taj položaj i Allahovo zadovoljstvo, moraju biti "od onih koji ih slijede, dobra djela cineci". Taj put je jasan i osobine te generacije znamo, ali se neke stvari svakako isticu u današnjoj situaciji, tako da cemo spomenuti neke od njih.

1. Prva osobina kojom su se odlikovali nad ostalim narodima svakako je bila cinjenica da su posjedovali autenticnu Knjigu, objavljenju od njihovog Gospodara, tako da nije bilo potrebe da prave zakone ili grade medusobne odnose na svojim strastima. Njihova politika, moral i medusobni odnosi bili su gradeni u skladu sa Allahovim svjetlom koje im je dato da se po njemu navode, kao što kaže Allah s.v.t.: "Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomocu kojeg se medu ljudima krece, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi." (Prijevod znacenja - El-En'am, 122.)

Nijedan drugi narod se nije mogao pohvaliti tom osobinom. Tako je i danas, i nema tog zakona, pravca ili ideologije koji se mogu uporediti sa Islamom. Medutim, današnji muslimani su poput covjeka koji u džepu ima svjetiljku, ali nema dovoljno pameti da je izvadi i osvijetli svoj put, tako da nastavlja besciljno lutati po mraku. Taj covjek ne vjeruje da su i drugi prije koristili tu svjetiljku i da su tako izašli iz mraka. On misli da je taj mrak "savremen" i da ta "stara" svjetiljka ne funkcioniše u tom novom okruženju, ali on zaboravlja da je mrak i jucer i danas isti i da nema tog mraka koji Allahova svjetlost ne može ukloniti, jer: "Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje...". (Prijevod znacenja - En-Nur, 35.) Današnji ummet boluje od gubitka pravde u bilo kom vidu. Prava onih koji ih posjeduju bivaju uskracena, dok je prva generacija muslimana dobro znala da nece uspjeti dok ne budu postupali po uputama Pravednog i Mudrog. Kod njih su sve presude bile podložne pravdi, kako božanskoj, u smislu sudenja po Allahovim zakonima, tako i ljudskoj, u smislu težnje za ostvarivanjem prava onoga ko ga posjeduje. Samo sa takvom pravdom, sa kojom je došla Allahova Knjiga, tadašnji muslimani su mogli uspjeti. A gdje smo mi od Allahovih rijeci u našim životima: "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedocite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, nikako ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, to je najbliže cestitosti i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što radite." (Prijevod znacenja - El-Maide, 8.)

2. Prva generacija nije davala vodstvo ili vlast osim onima koji su ih i zaslužili, kako zbog svojih moralnih, tako i zbog strucnih sposobnosti. Ovaj postupak je svakako u suprotnosti sa praksom tadašnjih, ali i današnjih naroda, kod kojih su rijetki oni koji su objedinili vlast, moral i strucnost. To je bila generacija koja je prošla kroz školu Muhammeda, s.a.v.s., u kojoj su se ucili skromnosti, cuvanju od grijeha, moralnoj cistoci, povjerenju, bogobojaznosti, kao i netraženju postavljanja na odgovorne položaje. Njihov ucitelj im je govorio: "Tako mi Allaha, necemo nikoga imenovati za upravitelja nad ovim poslom, ako ga je tražio ili težio njemu." (Mutefekun alejh)

Samo postavljenje na kljucne pozicije može covjeku donijeti oholost u njegovom srcu, zbog ugleda koji ce imati, a Allah, dž.š., kaže: "Taj drugi svijet dacemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i nered cine, a one koji se Allaha boje, ceka srecan kraj.” (Prijevod znacenja - El-Kasas, 83.)

Zbog straha od oholosti koja bi im mogla nastati u srcima, a i svjesni odgovornosti koju takve pozicije nose, oni su cesto odbijali da ih prime, a nije se moglo ni zamisliti da ih zatraže ili da trce za njima trošeci imetke i vremena na predizborne kampanje, kako bi ih dobili. Ukoliko bi ih i imenovali na neki znacajan položaj, oni to ne bi smatrali nagradom za svoje zasluge, niti mogucnošcu da troše imetke drugih pravdajuci se potrebom, nego su to smatrali samo novom obavezom, koja je obješena o njihove vratove i kojom ih Allah, dž.š., iskušava na dunjaluku. Sve što bi tada radili, radili su sa sviješcu da ce biti pitani za to kod Allaha, dž.š., ulažuci pri tome maksimum svojih sposobnosti. To je bio rezultat ispravnog shvatanja Allahovih rijeci: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravicno sudite." (Prijevod znacenja - En-Nisa, 58.)

Kao i: "... i On vas po položajima jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje." (Prijevod znacenja - El-En'am, 165.)

To su bili oni, dok danas vidimo mnoge muslimane, koji rade za Islam i koji su postavljeni na takve položaje u kojima im se ukazuje povjerenje nad odredenim stvarima muslimana, kako ne prilaze ozbiljno poslovima koji su im povjereni. To je izraženo u svim krugovima i svim vrstama poslova, pa bilo to vodenje islamskog centra ili lijepljenje plakata za islamsko predavanje. Posebno bolan aspekt ovog problema današnjih muslimana jeste nestrucno ili bezrazložno trošenje imetka muslimana, kako od strane organizacija, tako i od strane pojedinaca. Jako materijalno stanje neke zajednice svakako je uslov za njen opstanak, i ljudi koji upravljaju materijalnim resursima ovog ummeta, svakako imaju veliku odgovornost. Svaka marka ili minuta vremena koja se placa iz imetka muslimana za neki posao koji se obavlja u interesu zajednice muslimana, mora biti utrošena sa maksimalnom odgovornošcu i ozbiljnošcu. Za ljude koji rade sa imetkom muslimana svakako je najbolje mjerilo za trošenje tog imetka da upitaju sami sebe da li bi taj imetak trošili tako da je on njihov licni i da je vezan za njihov licni posao. Ukoliko bi više brinuli za taj posao da je vezan za njih licno ili ukoliko bi manje trošili da troše vlastiti imetak, tada se svakako moraju zabrinuti za sebe. Ako Poslanik, s.a.v.s., kaže da covjek nece vjerovati sve dok svome bratu ne bude želio što i samom sebi, onda je i briga za imetkom svih muslimana svakako još bolji pokazatelj covjekovog imana. Danas se moramo zapitati da li ovaj ummet ima još Omera koji bi palili dvije svijece u toku jednog sijela, pa da prva bude državna za državne poslove, a druga licna za licne razgovore. Neka se Allah, dž.š., smiluje Omeru, r.a., i svim onim koji ga slijede u dobru. Samo takvi mogu sa Allahovom pomoci da izgrade cvrst Ummet, koji je dostojan poštovanja. Tek kada muslimani shvate da je odgovoran rad u sklopu zajednice koristan za njih licno i ahiretski, u smislu dobijanja Allahove nagrade, i dunjalucki, u smislu da su oni clanovi te zajednice, tek tada ce sve svoje snage usmjeriti u tom pravcu, stavljajuci interese te zajednice ispred svojih licnih. Bez toga njihova vjera nece biti potpuna, niti ce uspjeti u svojim poslovima.

3. Prva generacija muslimana nije pozivala u Islam zato da bi time izrazili superiornost svoje nacije, naroda ili odredene države. Oni nisu bili nacionalisti koji vjeruju da nisu stvoreni ni za šta drugo osim da vladaju, niti su spašavali ljude od nasilja Vizantijaca i Perzijanaca, kako bi ih ucinili robovima Arapa. Najbolji dokaz za to je ono što je rekao Rub'ijj ibn Amir, r.a., izaslanik muslimana, kada je došao Perzijancu Jezdedžirdu, pa mu kaže: "Allah nas je poslao da izbavimo ljude iz robovanja robovima kako bi robovali samo Allahu Jedinom." (Ibn Kesir, Pocetak i kraj)

Svi narodi su bili jednaki kod njih, zato što su svi potekli od Adema, a Adem je stvoren od zemlje. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po bogobojaznosti, kao što kaže Allah, s.v.t.: "O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stavramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa." (Prijevod znacenja - El-Hudžurat, 13.)

Prenosi se da je jednom prilikom sin Amra ibnul-Asa, r.a., namjesnika Egipta, udario jednog starosjedioca Egipta rekavši pri tome: "Primi ovo (udarac) od sina plemenitih." Vijest o tome je doprla do halife Omera, r.a., koji je odmah poslao pismo Amru, rekavši pri tome: "Zašto cinite ljude svojim robovima, a njihove majke su ih rodile kao slobodne." (Ibnul-Dževzi, Tarihu Umere ibnil-Hattab)

Iz ovoga se jasno vidi da oni nisu davali prednost bilo kome, ma koliki bio njegov položaj, porijeklo ili imetak, ukoliko pravda nije bila na njegovoj strani. U sjenci takvih ljudi i njihove vlasti i drugi narodi su stekli znanje, položaj, vlast i mogucnost da zajedno sa svojom bracom Arapima ravnopravno grade novi svijet. Štaviše, mnogi pojedinci iz drugih naroda su nadmašili Arape u mnogim naukama, postajuci imami u fikhu ili hadisu npr., i dobijajuci tako ugledno mjesto kod svih muslimana. Kaže Ibn Haldun: "Od cuda koje se dogada je i to da je vecina nosilaca znanja u ovom ummetu upravo od nearapa, svejedno da li se radi o šerijatskim ili dunjaluckim naukama, osim u malom broju iznimaka."

Zapadni svijet, opcenito, na sva usta zagovara ljudska prava kao neku potpunu novu stvar. Oni zaboravljaju da je Islam davno došao sa jasnim pogledima u odnosu na razlicite rase ili boje. Probleme sa segregacijom u Americi, nacizmom u Njemackoj, ili fašizmom u Italiji, najvecim sramotama 20 vijeka, Islam uopce ne poznaje. Islam je daleko obimnija vjera nego što to neki misle. Islam daje priliku svakom covjeku da pokaže ono što zna, ne vodeci pri tome brigu o naciji ili boji covjeka.

Današnji muslimani, podijeljeni u desetine državica koje same za sebe ne znace ništa na svjetskoj sceni, sve više svoja srca boje bojama nacija kojim pripadaju. To je svakako samo odaziv na politiku neprijatelja Islama. Kada je Ataturk ukinuo hilafet, pozvao je Turke na nacionalno "osvještenje", a Turci nikada ne bi mogli biti dobri robovi tudih interesa, osim ako su dobro nacionalno "osviješceni".

Samo dobro nacionalno "osviješcen" Turcin može pendrekom pretuci svoju sestru koja je stavila hidžab ili brata koji je pustio bradu. Nešto blaži primjer ovog nacionalnog zla je kod onih država koje "islamska" ipak uzimaju za svoj atribut, ali taj atribut ipak mora doci i poslije nacionalnog atributa. Ovo je postao posebno izražen problem kod današnjih Arapa (osim pojedinaca i grupa, kojima se Allah smilovao, pa tako ne razmišljaju), tako da vidimo vecinu onih koji pri sebi nemaju ni osnove Islama, kako se uzdižu i ponose svojom nacijom, koju smatraju dostatnom za ulazak u Džennet. To je otišlo toliko daleko da se cak dijele i izmedu sebe, ne smatrajuci se istima, a krajnju glupost je dosegla grupa Egipcana, koji se uopce ne žele zvati Arapima, nego naglašavaju svoje porijeklo kao tzv. "sinovi faraona".

Ovo su samo neki primjeri iz arapskog svijeta, iako ni drugi narodi ne zaostaju za njima, stavljajuci nacionalni predznak ispred islamskog. Sve dok musliman ne bude na prvom mjestu, musliman, pa onda sve ostalo, današnji ummet ce ostati na margini svjetskih dogadanja. Dok je postojao hilafet, uvjet za pripadnost hilafetu je bio da si musliman, dok se Selman nazivao Perzijancem, a Bilal Abesincem samo zato da bi se odredila geografska pripadnost samog covjeka. Gdje ste rodeni, od koga, sa koliko imetka, uopce nije bilo relevantno za odredivanje necije vrijednosti u hilafetu. Pravo mjerilo vrijednosti jeste jedino bogobojaznost.