Ukoliko posmatramo sami pocetak širenja Islama kao vjere i nacina života, sigurno cemo ostati zapanjeni lahkocom sa kojom je Islam ulazio u srca ljudi. Dovoljno bi bilo samo nekoliko rijeci pa da ljudi prigrle Islam sa svime što on nosi.
Iz ajeta se vidi da nevjernici imaju dva puta ka istoj sudbini. Ta dva puta su imali onda, ali ih imaju i danas, zato što je to Allahov zakon koji se ne mijenja. Medutim, moramo znati da ne mogu svaki muslimani da sprovedu sve Allahove rijeci u djelo, zato što su za to potrebna odredena svojstva. Mi danas govorimo da smo muslimani, a to su isto govorili ljudi prije 1.400 godina. Rezultati njihovih i naših djela se ocito razlikuju, što logicno vodi ka zakljucku da medu nama postoje velike razlike. Ako razmislimo o Allahovim rijecima: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela cineci…". (Prijevod znacenja - Et-Tevbe, 100.) možemo se zapitati da li je Allah zadovoljan i sa nama, i da li ih mi zaista slijedimo u dobru u toj mjeri da bismo pridobili Allahovo zadovoljstvo?
1. Prva osobina kojom su se odlikovali nad ostalim narodima svakako je bila cinjenica da su posjedovali autenticnu Knjigu, objavljenju od njihovog Gospodara, tako da nije bilo potrebe da prave zakone ili grade medusobne odnose na svojim strastima. Njihova politika, moral i medusobni odnosi bili su gradeni u skladu sa Allahovim svjetlom koje im je dato da se po njemu navode, kao što kaže Allah s.v.t.: "Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomocu kojeg se medu ljudima krece, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi." (Prijevod znacenja - El-En'am, 122.)
2. Prva generacija nije davala vodstvo ili vlast osim onima koji su ih i zaslužili, kako zbog svojih moralnih, tako i zbog strucnih sposobnosti. Ovaj postupak je svakako u suprotnosti sa praksom tadašnjih, ali i današnjih naroda, kod kojih su rijetki oni koji su objedinili vlast, moral i strucnost. To je bila generacija koja je prošla kroz školu Muhammeda, s.a.v.s., u kojoj su se ucili skromnosti, cuvanju od grijeha, moralnoj cistoci, povjerenju, bogobojaznosti, kao i netraženju postavljanja na odgovorne položaje. Njihov ucitelj im je govorio: "Tako mi Allaha, necemo nikoga imenovati za upravitelja nad ovim poslom, ako ga je tražio ili težio njemu." (Mutefekun alejh)
Zbog straha od oholosti koja bi im mogla nastati u srcima, a i svjesni odgovornosti koju takve pozicije nose, oni su cesto odbijali da ih prime, a nije se moglo ni zamisliti da ih zatraže ili da trce za njima trošeci imetke i vremena na predizborne kampanje, kako bi ih dobili. Ukoliko bi ih i imenovali na neki znacajan položaj, oni to ne bi smatrali nagradom za svoje zasluge, niti mogucnošcu da troše imetke drugih pravdajuci se potrebom, nego su to smatrali samo novom obavezom, koja je obješena o njihove vratove i kojom ih Allah, dž.š., iskušava na dunjaluku. Sve što bi tada radili, radili su sa sviješcu da ce biti pitani za to kod Allaha, dž.š., ulažuci pri tome maksimum svojih sposobnosti. To je bio rezultat ispravnog shvatanja Allahovih rijeci: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravicno sudite." (Prijevod znacenja - En-Nisa, 58.)
To su bili oni, dok danas vidimo mnoge muslimane, koji rade za Islam i koji su postavljeni na takve položaje u kojima im se ukazuje povjerenje nad odredenim stvarima muslimana, kako ne prilaze ozbiljno poslovima koji su im povjereni. To je izraženo u svim krugovima i svim vrstama poslova, pa bilo to vodenje islamskog centra ili lijepljenje plakata za islamsko predavanje. Posebno bolan aspekt ovog problema današnjih muslimana jeste nestrucno ili bezrazložno trošenje imetka muslimana, kako od strane organizacija, tako i od strane pojedinaca. Jako materijalno stanje neke zajednice svakako je uslov za njen opstanak, i ljudi koji upravljaju materijalnim resursima ovog ummeta, svakako imaju veliku odgovornost. Svaka marka ili minuta vremena koja se placa iz imetka muslimana za neki posao koji se obavlja u interesu zajednice muslimana, mora biti utrošena sa maksimalnom odgovornošcu i ozbiljnošcu. Za ljude koji rade sa imetkom muslimana svakako je najbolje mjerilo za trošenje tog imetka da upitaju sami sebe da li bi taj imetak trošili tako da je on njihov licni i da je vezan za njihov licni posao. Ukoliko bi više brinuli za taj posao da je vezan za njih licno ili ukoliko bi manje trošili da troše vlastiti imetak, tada se svakako moraju zabrinuti za sebe. Ako Poslanik, s.a.v.s., kaže da covjek nece vjerovati sve dok svome bratu ne bude želio što i samom sebi, onda je i briga za imetkom svih muslimana svakako još bolji pokazatelj covjekovog imana. Danas se moramo zapitati da li ovaj ummet ima još Omera koji bi palili dvije svijece u toku jednog sijela, pa da prva bude državna za državne poslove, a druga licna za licne razgovore. Neka se Allah, dž.š., smiluje Omeru, r.a., i svim onim koji ga slijede u dobru. Samo takvi mogu sa Allahovom pomoci da izgrade cvrst Ummet, koji je dostojan poštovanja. Tek kada muslimani shvate da je odgovoran rad u sklopu zajednice koristan za njih licno i ahiretski, u smislu dobijanja Allahove nagrade, i dunjalucki, u smislu da su oni clanovi te zajednice, tek tada ce sve svoje snage usmjeriti u tom pravcu, stavljajuci interese te zajednice ispred svojih licnih. Bez toga njihova vjera nece biti potpuna, niti ce uspjeti u svojim poslovima.
Svi narodi su bili jednaki kod njih, zato što su svi potekli od Adema, a Adem je stvoren od zemlje. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po bogobojaznosti, kao što kaže Allah, s.v.t.: "O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stavramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa." (Prijevod znacenja - El-Hudžurat, 13.)
Iz ovoga se jasno vidi da oni nisu davali prednost bilo kome, ma koliki bio njegov položaj, porijeklo ili imetak, ukoliko pravda nije bila na njegovoj strani. U sjenci takvih ljudi i njihove vlasti i drugi narodi su stekli znanje, položaj, vlast i mogucnost da zajedno sa svojom bracom Arapima ravnopravno grade novi svijet. Štaviše, mnogi pojedinci iz drugih naroda su nadmašili Arape u mnogim naukama, postajuci imami u fikhu ili hadisu npr., i dobijajuci tako ugledno mjesto kod svih muslimana. Kaže Ibn Haldun: "Od cuda koje se dogada je i to da je vecina nosilaca znanja u ovom ummetu upravo od nearapa, svejedno da li se radi o šerijatskim ili dunjaluckim naukama, osim u malom broju iznimaka."
Današnji muslimani, podijeljeni u desetine državica koje same za sebe ne znace ništa na svjetskoj sceni, sve više svoja srca boje bojama nacija kojim pripadaju. To je svakako samo odaziv na politiku neprijatelja Islama. Kada je Ataturk ukinuo hilafet, pozvao je Turke na nacionalno "osvještenje", a Turci nikada ne bi mogli biti dobri robovi tudih interesa, osim ako su dobro nacionalno "osviješceni".
Ovo su samo neki primjeri iz arapskog svijeta, iako ni drugi narodi ne zaostaju za njima, stavljajuci nacionalni predznak ispred islamskog. Sve dok musliman ne bude na prvom mjestu, musliman, pa onda sve ostalo, današnji ummet ce ostati na margini svjetskih dogadanja. Dok je postojao hilafet, uvjet za pripadnost hilafetu je bio da si musliman, dok se Selman nazivao Perzijancem, a Bilal Abesincem samo zato da bi se odredila geografska pripadnost samog covjeka. Gdje ste rodeni, od koga, sa koliko imetka, uopce nije bilo relevantno za odredivanje necije vrijednosti u hilafetu. Pravo mjerilo vrijednosti jeste jedino bogobojaznost.