otpor zapadnom imidžu
Adnan Balihodžić | Novi Horizonti br/str. 72 Dr.F.Norman
Možete reći imidž je samo imidž (image, engl: slika, lik, prilika, oblik; odraz/u ogledalu/; slikovit prikaz; sličnost). Niko ne vjeruje da je to nešto stvarno. Na kraju krajeva, ljudi ne vjeruju da marketinške reklame koje gledaju predstavljaju realnost. Međutim,to ih ne sprječava da budu moćne. Najveći učitelji čovječanstva u svakoj kulturi podučavali su posredstvom imaginacije. Utjecaj imidža ne može biti precjenjen: ako postoji opasnost,ona leži u potcjenjivanju njegove moći.
Kako je postignuta moć Zapadnog imidža?
Često nam se govori kako Zapad vjeruje u slobodu izražavanja za sve. Da se ovo vjerovanje iskreno praktikuje, zar mi ne bismo bili svjedoci mnogim različitim imidžima (prikazima) mnogih naroda i kultura u svijetu, imidžima tako raznolikim, bogatim i mnogobrojnim kakva je i sama realnost? Međutim, mi to nismo.
Mi vidimo preovlađujuće jedan pogled na svijet, jedan način življenja u njemu i njegova razumijevanja. Teoretski, pojedinac je slobodan da pravi i stavlja u eter bilo koju predstavu koju on ili ona želi, međutim, u praksi, što god ne odgovara dominantnom, jednom pogledu, ne dobiva puno eksponiranosti i tako ostaje bez efektivnog utjecaja. Ako posjedujete sve autoputeve u zemlji vama nije potrebno da zatvarate malehne seoske puteve i sporedne ceste; možete biti sigurni da će se sav veliki saobraćaj kretati velikim putevima. Uistinu, ostavljanje sporednih puteva pojačava ugodan (ali lažan) utisak da je čovjek slobodan da se kreće kako on hoće, da izabere vlastitu rutu kroz život. Na isti način, kada cijeli sistem medijskih mreža konstantno izražava određeni imidž ili ideju, onda zaista nije bitno koliko je malih prolaza ostavljeno otvorenim za one koji žele da izraze suprotan imidž ili ideju.
Taj različit imidž nikada nije u eteru dovoljno dugo da ubijedi značajan broj ljudi koji su preplavljeni dominantnim imidžom ostatak vremena. Pored toga, koliko pojedinaca može priuštiti da uspostavi radio ili TV mrežu; čak i ako mogu kako bi dobili ili sačuvali dozvolu za emitovanje ako je njihova perspektiva subverzivna za dominantnu kulturu? Zadatak enormne medijske produkcije koju porađa Zapad, naročito SAD, jeste globalno upravljanje javnim ukusom i opcijama. To se ne obavlja prisiljavajući individue da misle, govore ili kupuju određene stvari; nego se obavlja ograničavajući mogućnosti onoga što može biti rečeno ili kupljeno.
Ne trebate ljude okovati u lance da biste kontrolirali njihovo kretanje;mnogo efikasniji način (u svakom slučaju gdje su ogromni brojevi uključeni) jeste da kontrolišete čitav prostor u kojemu se oni mogu kretati. Kontrola je ostvarena regulisanjem djelokruga-horizonata-onoga što je moguće. Ovaj oblik kontrole najpodmukliji je i najopasniji koji je ikada izmišljen: Svaki pojedinac, u svakom pojedinom momentu, ima iluziju da on ili ona može misliti, govoriti, oblačiti, raditi što god je njemu ili njoj, u tom momentu, volja. Međutim, kada se ukupna količina tih momenata sabere, to pokazuje, za neizbrojivu masu ljudi, zbunjujuću uniformnost ili jednoobraznost u percepciji, ukusima, izboru, aktivnostima. To je ono zbog čega, npr, u Indiji, gdje ogromna većina ljudi (Hindusi) podržava zabranu jedenja životinjskog mesa, Mek-Donaldsovi hamburgeri mogu biti veliki komercijalni uspjeh, ili zbog čega najsiromašniji ljudi «Trećega svijeta» počnu vjerovati da su i oni, konačno, dobili svoj udio u dobrim stvarima ovoga svijeta kada potroše svoju oskudnu zaradu na flašu Coca-Cole. Kulturološka različitost svijeta sistematski se reducira: Za veliku masu ljudi,postaje sve teže i teže da zamisle čak da bi trebale, a kamoli mogle, postojati alternative. U isto vrijeme, zbog toga što su alternative, takoreći, izvan etera, ljudi postaju kulturološka siročad, gube kontakt sa svojom prošlošću i bore se da održe privezanost za bilo koji identitet osim kao izolovanih individualnih potrošaća na međunarodnom tržištu.
Vi možete reći, imidži su samo imidži. Niko ne vjeruje da su stvarni. Na kraju krajeva, ljudi ne vjeruju da marketinške reklame koje gledaju predstavljaju realnost. Naravno, one to ne čine. Ali to ih ne sprječava da budu moćne. Najveći učitelji ljudskoga roda u svakoj kulturi podučavali su kroz imaginaciju: Upotrebljavali su stihove poema, parabole, poređenja, pripovijesti. Razlog je što u takvim formama sva jezička sredstva bivaju iskorištena,a ne samo, npr, racionalnost ili jezička snaga riječi. Dobro sročena priča koja opisuje žrtvovanje mnogo je više utjecajnija i dirljivija, mnogo više ubjedljivija, nego bilo koji broj divno dokazanih i odbranjenih filozofskih rasprava koje objašnjavaju vrijednosti žrtvovanja. To je ono zbog čega konstantna baraža filmova, TV serija, reklama koji prikazuju uspjeh «američkog puta», uporedo sa promašajem ili irelevantnošću bilo kojeg drugog puta, jeste tako moćna kao oružje u kulturnoj (a prema tome i političkoj i ekonomskoj) dominaciji. Efektivnost imidža ne može biti precjenjena; ako postoji opasnost, ona leži u potcjenjivanju njihove moći.
Zašto je postignuta na ovaj način?
Pada se u iskušenje objasniti zašto Zapad promovira sebe na račun drugih kultura političkom ili ekonomskom zavjerom. Međutim, razlozi mogu biti dublji od toga. Historijski, što je u potpunoj suprotnosti sa islamskom civilizacijom, Zapadna civilizacija nije nikada bila asimilativna: Ona nije željela priznati vrijednosti drugih naroda i kultura osim kada bi mogla insistirati da su te vrijednosti pripadale prošlosti (a sada pripadaju antropološkim muzejima), ili ograničiti ih na vrlo specifčne vještine kao što su pravljenje svile ili upotreba akupunkture među Kinezima, ili kaligrafija, odnosno, geometrijska ornamentika u arapsko-muslimanskom svijetu.
Naprotiv, Zapadna popularna svijest nesposobna je da prihvati npr, historijsku činjenicu da je ropstvo u Evropi prvi put bilo ukinuto ne od strane vladara evropskoga prosvjetiteljstva, nego stotinama godina prije njih, od strane muslimanskih Turaka - što je samo jedan od razloga zašto je turska vladavina u Evropi bila tako popularna (čak i među nemuslimanima), te i potrajala tako dugo. Zapadna ekspanzija bila je uvijek bazirana na uvjerenju da je, kako se smatra, Zapad imao da ponudi sve što je dobro i da je historijsko određenje svih drugih da to prihvate. To je ono zbog čega, do današnjega dana, čak i najtransparentnije sebična i agresivna politika biva predstavljena kao altruistička: Zapad nastavlja pozivati da se šalje pomoć za Afriku, Aziju, Latinsku Ameriku, dok u stvarnosti, ovi dijelovi svijeta bivaju podvrgavani iscrpljivanju njihova bogatstva da bi se podržalo Zapadno obilje-priticanje bogatstva (u kešu, kao i u sirovinama) nije iz, nego ka Zapadu. U prošlosti kada su Evropljani podjarmljivali zemlje i narode, ogromna većina njih iskreno je vjerovala da su oni pokorenim narodima davali prvu neophodnu lekciju iz slobode. Stepen samoobmane po ovakvim pitanjima toliko je duboko ukorijenjen da skoro nikakva vrijednost historije (a ima je mnogo) to ne može promijeniti.
Šta je izvor ove samoobmane?
Izgleda da su, vjerovatno, dvojni korijeni ovoga stava izvjesne kršćanske doktrine, te grčko-rimska pravna praksa. Od židovskog shvatanja sebe kao jedinih miljenika kod Boga, kršćani su naslijedili ideju bivanja posebnim, odabranim, da se bude «spašen» kroz misteriju vjerovanje u Krista. To je teško razumijeti danas, ali zaista, dio formalnog kršćanskoga vjerovanja bilo je reći da nekršćani ne mogu nikada biti čestiti-iracionalna ideja koja je, moguće, dovela do toga da se dođe do izuma zvanoga «limbo /čistilište/», mjesta koje nije ni raj ni pakao, u koje idu nekršćani koji su bili čestiti ili veliki (Sokrat i Platon, npr.). Zato što je vjerovanje bilo skoro ekvivalenat tome da se bude «spašen», kršćani, kada su stekli političku moć, osjećali su opravdanim tlačenje ili, čak, istrijebljenje nevjernika ili heretika. Iskren strah na modernom Zapadu od bilo čega što liči na «religijsku» vlast potiče od sjećanja na njihovu dugu historiju nesposobnosti da budu oboje, religiozni i moćni, te tolerantni u isto vrijeme. Nakon što je uspostavljen sekularizam kao «civilizovan» oblik vlasti, ideja da se bude poseban i «spašen» počela se prebacivati na «naciju». Ovo je bilo tačnije za protestante koji su (za razliku od katolika) imali odvojene nacionalne crkve koje su prekinule vjernost Papi u Rimu. «Nacija» je sastavljena od «građana» ili «podanika» koji su –slijedeći primjer antičkih Grka i Rimljana-uživali puni pravni status kao «lica /ličnosti/». Oni koji nisu pripadali naciji nisu uživali takav status. Grčki termin za ne-Grke bio je «barbari» (kulturološka prije nego rasna distinkcija). Ovaj termin, u varijacijama kao «paganin», «urođenik», «primitivan-divljak», itd, bio je bez razlike primjenjivan na bilo koji narod koji bi evropske nacije- države pokorile. Podjarmljeni narodi nisu se slagali sa privilegijama i odlikama na koje su Evropljani polagali pravo kao opravdanje za preuzimanje kompletne kontrole nad njihovim zemljama i resursima. Ako bi i gdje bi Evropljani procijenili da su «barbari» dostatno «civilizovani», onda (u teoriji) neka vrsta statusa, obraćajući se za to Evropljanima, mogla bi biti proširena i na njih. Kako su nevoljko takva prava bivala darivana, ako su ikada, veoma dobro je poznato da bi trebalo ponavljati. Naravno, u našem savremenom dobu, službeni stavovi (i ustavi) promijenili su se: U samim Zapadnim zemljama svi ljudi trebali bi uživati isti status. Teškoća je bila u tome što pravna konstitucija ne odgovara baš dobro mentalnoj i emocionalnoj konstituciji ogromne većine Zapadnoga svijeta: Popularna kultura neizbježno reflektuje i dalje popularne osjećaje kulturne i rasne superiornosti-ono što je Zapadno, to je i dobro, a ono što je ne-Zapadno, to je, u najmanju ruku, najviše nesretno.
Nije bilo ništa neobično ili nastrano kod Zapadnih komentatora još tokom (prvoga,op.prev) zalivskoga rata govoriti o «dovođenju Saddama Husejna da padne na koljena (k nozi)» - izraz koji se normalno upotrebljava za neposlušne pse koji moraju biti dovedeni pod kontrolu. Bez obzira na mnogo više užasavajuće zločine Karadžića i Miloševića u Bosni, nezamislivo je da bi se bilo koji Zapadni komentator usudio reći da «Karadžić mora pasti na koljena.» Isto tako, istinsko osjećanje šoka i užasa u događajima u Bosni direktno je povezano s tim da su se ti događaji dešavali u Evropi. Podrazumijeva se da ista dešavanja bilo gdje drugo nisu užasavajuća-tako, «etničko čišćenje» muslimana Burme (oko pola miliona bilo je protjerano) prošlo je bez komentara, tako isto bilo je s hororom protiv muslimana Armenije, ili masakrima muslimana u Indiji koji su (za razliku od senzitivnosti indijske vlade) bili redovito opisivani u Zapadnim medijima kao «društveni nemiri». Etos Zapadnog samo-imidža treba ovu dihotomiju na «spašene» i «ne-spašene», «mi» i «oni», treba «stranca-vanzemaljca» da mrzi i boji se. Sada kada je «imperija zla» komunizma pala, muslimani su ti koji sve više bivaju prizivani u popularnoj imaginaciji Zapada da igraju ulogu «njih».
Šta može biti učinjeno da se odupre?
Prije svega, neophodno je shvatiti da je pravljenje propagandnih imidža jedna spora, suptilna aktivnost. Njegova efektivnost je generalna i kolektivna, ne partikularna i individualna; djeluje u pozadini radije nego u prednjem planu; ima dugu talasnu dužinu,a ne onu kratku. To nije pitanje iznenadnog izljeva gnjeva protiv neprijatelja, kao u slučaju nekog ljutitog pojedinca koji baca težak grumen prljavog blata. Ne, to je više kao sila gravitacije-najmoćnija u univerzumu-djeluje nevidljivo (uglavnom netraženo), na velike daljine, iznad cjelokupne mase kulture. Tlo treba biti pripremljeno, imidž građen istrajno, uz svaku individualnu priliku koja se iskorištava čim se ukaže. Negativan imidž islama postoji za Evropljane još od Srednjeg vijeka; može se dokazati da je kršćanska Evropa definisala svoj vlastiti identitet na način da je protiv Darul-islama, čiji su prosperitet i moć bili predmet njene zavisti za toliko mnogo stoljeća. Zbog toga je lahko na ovoj pozadini graditi svijest gdje god se na površini ukaže prilika-teroristički napad, porast cijene nafte, bogati Arap zlostavlja svoje žene ili poslugu, itd. Sve takve prilike obezbjeđuju materijal od kojeg su popularne fikcije ispletene-filmovi su samo jedan primjer takvih fikcija. Drugo, neophodno je tragati za i držati se istine, bez obzira na snagu i raširenost negativnih imidža. Neophodno je demonstrirati i afirmisati humanost i uključivost islamske civilizacije. Gdje god su muslimani upravljali, oni su podizali (a ne snižavali) kvalitet života i kulture «domaćega (starosjedilačkog)» naroda. Postajali su dio naroda kojim su upravljali, tako da, za vrlo kratko vrijeme, bivalo je teško praviti razliku među njima što se tiče uloge ili relevantnosti u kulturi regije kao cjeline: Istok i Zapad bili su ujedinjeni kao jedna civilizacija samo i jedino pod islamom. Konačno, neophodno je da se odgovori na lažne onim istinitim. Isto kao što se žale da film o Kolumbu (koji na našem jeziku nosi naslov «1492:Osvajanje raja», proizveden 1992./na 500-tu godišnjicu od otkrića Amerike/, režiser: Ridley Scott-op.prev.) započinje «etničkim čišćenjem» Španije (munare koje se obaraju, itd.) muslimani trebaju demonstrirati da se Kolumbo nije bio otisnuo u nepoznato, nego je slijedio puteve kojima su mnogo ranije putovali muslimani-ne Arapi, u stvari, nego crni ljudi iz Malija koji su plovili do Južne Amerike-nekih 600 godine prije nego je to Kolumbo učinio-i nacrtali njene mape, stupali u bračne veze s «domaćim» narodom, zatim su plovili uz Misisipi da bi se susreli i stupili u bračne veze sa Irokijima (Iroquois )- za što su sve postojali pouzdani dokumentarni i arheološki dokazi (uključujući mapu «Novoga svijeta») koji su stajali na raspolaganju Zapadnim naučnicima 70 godina. Međutim, ova činjenica je nešto što ne odgovara bioskopskom imidžu crnaca kao indolentnih divljaka, a Evropljana kao revnosnih, strastvenih istraživača koji pucaju od odvažnosti i znatiželje bijeloga čovjeka. Muslimani se ne bi trebali nadati da će Zapadna imaginacija, sve dok bude zadržavala svoj karakter kao Zapadna,korigovati svoje vlastite lažne imidže-ona može korigovati njihova fakta, ali (zbog razloga koje smo već gore objasnili) nikakva količina dokumentarnih fakata nikada se ne može takmičiti s jednom dobrom pričom. Na samim muslimanima je da obezbijede oboje, i činjenice i kazivanje tih činjenica u formi koja može lažne imidže postaviti ispravno.
Možete reći imidž je samo imidž (image, engl: slika, lik, prilika, oblik; odraz/u ogledalu/; slikovit prikaz; sličnost). Niko ne vjeruje da je to nešto stvarno. Na kraju krajeva, ljudi ne vjeruju da marketinške reklame koje gledaju predstavljaju realnost. Međutim,to ih ne sprječava da budu moćne. Najveći učitelji čovječanstva u svakoj kulturi podučavali su posredstvom imaginacije. Utjecaj imidža ne može biti precjenjen: ako postoji opasnost,ona leži u potcjenjivanju njegove moći.
Kako je postignuta moć Zapadnog imidža?
Često nam se govori kako Zapad vjeruje u slobodu izražavanja za sve. Da se ovo vjerovanje iskreno praktikuje, zar mi ne bismo bili svjedoci mnogim različitim imidžima (prikazima) mnogih naroda i kultura u svijetu, imidžima tako raznolikim, bogatim i mnogobrojnim kakva je i sama realnost? Međutim, mi to nismo.
Mi vidimo preovlađujuće jedan pogled na svijet, jedan način življenja u njemu i njegova razumijevanja. Teoretski, pojedinac je slobodan da pravi i stavlja u eter bilo koju predstavu koju on ili ona želi, međutim, u praksi, što god ne odgovara dominantnom, jednom pogledu, ne dobiva puno eksponiranosti i tako ostaje bez efektivnog utjecaja. Ako posjedujete sve autoputeve u zemlji vama nije potrebno da zatvarate malehne seoske puteve i sporedne ceste; možete biti sigurni da će se sav veliki saobraćaj kretati velikim putevima. Uistinu, ostavljanje sporednih puteva pojačava ugodan (ali lažan) utisak da je čovjek slobodan da se kreće kako on hoće, da izabere vlastitu rutu kroz život. Na isti način, kada cijeli sistem medijskih mreža konstantno izražava određeni imidž ili ideju, onda zaista nije bitno koliko je malih prolaza ostavljeno otvorenim za one koji žele da izraze suprotan imidž ili ideju.
Taj različit imidž nikada nije u eteru dovoljno dugo da ubijedi značajan broj ljudi koji su preplavljeni dominantnim imidžom ostatak vremena. Pored toga, koliko pojedinaca može priuštiti da uspostavi radio ili TV mrežu; čak i ako mogu kako bi dobili ili sačuvali dozvolu za emitovanje ako je njihova perspektiva subverzivna za dominantnu kulturu? Zadatak enormne medijske produkcije koju porađa Zapad, naročito SAD, jeste globalno upravljanje javnim ukusom i opcijama. To se ne obavlja prisiljavajući individue da misle, govore ili kupuju određene stvari; nego se obavlja ograničavajući mogućnosti onoga što može biti rečeno ili kupljeno.
Ne trebate ljude okovati u lance da biste kontrolirali njihovo kretanje;mnogo efikasniji način (u svakom slučaju gdje su ogromni brojevi uključeni) jeste da kontrolišete čitav prostor u kojemu se oni mogu kretati. Kontrola je ostvarena regulisanjem djelokruga-horizonata-onoga što je moguće. Ovaj oblik kontrole najpodmukliji je i najopasniji koji je ikada izmišljen: Svaki pojedinac, u svakom pojedinom momentu, ima iluziju da on ili ona može misliti, govoriti, oblačiti, raditi što god je njemu ili njoj, u tom momentu, volja. Međutim, kada se ukupna količina tih momenata sabere, to pokazuje, za neizbrojivu masu ljudi, zbunjujuću uniformnost ili jednoobraznost u percepciji, ukusima, izboru, aktivnostima. To je ono zbog čega, npr, u Indiji, gdje ogromna većina ljudi (Hindusi) podržava zabranu jedenja životinjskog mesa, Mek-Donaldsovi hamburgeri mogu biti veliki komercijalni uspjeh, ili zbog čega najsiromašniji ljudi «Trećega svijeta» počnu vjerovati da su i oni, konačno, dobili svoj udio u dobrim stvarima ovoga svijeta kada potroše svoju oskudnu zaradu na flašu Coca-Cole. Kulturološka različitost svijeta sistematski se reducira: Za veliku masu ljudi,postaje sve teže i teže da zamisle čak da bi trebale, a kamoli mogle, postojati alternative. U isto vrijeme, zbog toga što su alternative, takoreći, izvan etera, ljudi postaju kulturološka siročad, gube kontakt sa svojom prošlošću i bore se da održe privezanost za bilo koji identitet osim kao izolovanih individualnih potrošaća na međunarodnom tržištu.
Vi možete reći, imidži su samo imidži. Niko ne vjeruje da su stvarni. Na kraju krajeva, ljudi ne vjeruju da marketinške reklame koje gledaju predstavljaju realnost. Naravno, one to ne čine. Ali to ih ne sprječava da budu moćne. Najveći učitelji ljudskoga roda u svakoj kulturi podučavali su kroz imaginaciju: Upotrebljavali su stihove poema, parabole, poređenja, pripovijesti. Razlog je što u takvim formama sva jezička sredstva bivaju iskorištena,a ne samo, npr, racionalnost ili jezička snaga riječi. Dobro sročena priča koja opisuje žrtvovanje mnogo je više utjecajnija i dirljivija, mnogo više ubjedljivija, nego bilo koji broj divno dokazanih i odbranjenih filozofskih rasprava koje objašnjavaju vrijednosti žrtvovanja. To je ono zbog čega konstantna baraža filmova, TV serija, reklama koji prikazuju uspjeh «američkog puta», uporedo sa promašajem ili irelevantnošću bilo kojeg drugog puta, jeste tako moćna kao oružje u kulturnoj (a prema tome i političkoj i ekonomskoj) dominaciji. Efektivnost imidža ne može biti precjenjena; ako postoji opasnost, ona leži u potcjenjivanju njihove moći.
Zašto je postignuta na ovaj način?
Pada se u iskušenje objasniti zašto Zapad promovira sebe na račun drugih kultura političkom ili ekonomskom zavjerom. Međutim, razlozi mogu biti dublji od toga. Historijski, što je u potpunoj suprotnosti sa islamskom civilizacijom, Zapadna civilizacija nije nikada bila asimilativna: Ona nije željela priznati vrijednosti drugih naroda i kultura osim kada bi mogla insistirati da su te vrijednosti pripadale prošlosti (a sada pripadaju antropološkim muzejima), ili ograničiti ih na vrlo specifčne vještine kao što su pravljenje svile ili upotreba akupunkture među Kinezima, ili kaligrafija, odnosno, geometrijska ornamentika u arapsko-muslimanskom svijetu.
Naprotiv, Zapadna popularna svijest nesposobna je da prihvati npr, historijsku činjenicu da je ropstvo u Evropi prvi put bilo ukinuto ne od strane vladara evropskoga prosvjetiteljstva, nego stotinama godina prije njih, od strane muslimanskih Turaka - što je samo jedan od razloga zašto je turska vladavina u Evropi bila tako popularna (čak i među nemuslimanima), te i potrajala tako dugo. Zapadna ekspanzija bila je uvijek bazirana na uvjerenju da je, kako se smatra, Zapad imao da ponudi sve što je dobro i da je historijsko određenje svih drugih da to prihvate. To je ono zbog čega, do današnjega dana, čak i najtransparentnije sebična i agresivna politika biva predstavljena kao altruistička: Zapad nastavlja pozivati da se šalje pomoć za Afriku, Aziju, Latinsku Ameriku, dok u stvarnosti, ovi dijelovi svijeta bivaju podvrgavani iscrpljivanju njihova bogatstva da bi se podržalo Zapadno obilje-priticanje bogatstva (u kešu, kao i u sirovinama) nije iz, nego ka Zapadu. U prošlosti kada su Evropljani podjarmljivali zemlje i narode, ogromna većina njih iskreno je vjerovala da su oni pokorenim narodima davali prvu neophodnu lekciju iz slobode. Stepen samoobmane po ovakvim pitanjima toliko je duboko ukorijenjen da skoro nikakva vrijednost historije (a ima je mnogo) to ne može promijeniti.
Šta je izvor ove samoobmane?
Izgleda da su, vjerovatno, dvojni korijeni ovoga stava izvjesne kršćanske doktrine, te grčko-rimska pravna praksa. Od židovskog shvatanja sebe kao jedinih miljenika kod Boga, kršćani su naslijedili ideju bivanja posebnim, odabranim, da se bude «spašen» kroz misteriju vjerovanje u Krista. To je teško razumijeti danas, ali zaista, dio formalnog kršćanskoga vjerovanja bilo je reći da nekršćani ne mogu nikada biti čestiti-iracionalna ideja koja je, moguće, dovela do toga da se dođe do izuma zvanoga «limbo /čistilište/», mjesta koje nije ni raj ni pakao, u koje idu nekršćani koji su bili čestiti ili veliki (Sokrat i Platon, npr.). Zato što je vjerovanje bilo skoro ekvivalenat tome da se bude «spašen», kršćani, kada su stekli političku moć, osjećali su opravdanim tlačenje ili, čak, istrijebljenje nevjernika ili heretika. Iskren strah na modernom Zapadu od bilo čega što liči na «religijsku» vlast potiče od sjećanja na njihovu dugu historiju nesposobnosti da budu oboje, religiozni i moćni, te tolerantni u isto vrijeme. Nakon što je uspostavljen sekularizam kao «civilizovan» oblik vlasti, ideja da se bude poseban i «spašen» počela se prebacivati na «naciju». Ovo je bilo tačnije za protestante koji su (za razliku od katolika) imali odvojene nacionalne crkve koje su prekinule vjernost Papi u Rimu. «Nacija» je sastavljena od «građana» ili «podanika» koji su –slijedeći primjer antičkih Grka i Rimljana-uživali puni pravni status kao «lica /ličnosti/». Oni koji nisu pripadali naciji nisu uživali takav status. Grčki termin za ne-Grke bio je «barbari» (kulturološka prije nego rasna distinkcija). Ovaj termin, u varijacijama kao «paganin», «urođenik», «primitivan-divljak», itd, bio je bez razlike primjenjivan na bilo koji narod koji bi evropske nacije- države pokorile. Podjarmljeni narodi nisu se slagali sa privilegijama i odlikama na koje su Evropljani polagali pravo kao opravdanje za preuzimanje kompletne kontrole nad njihovim zemljama i resursima. Ako bi i gdje bi Evropljani procijenili da su «barbari» dostatno «civilizovani», onda (u teoriji) neka vrsta statusa, obraćajući se za to Evropljanima, mogla bi biti proširena i na njih. Kako su nevoljko takva prava bivala darivana, ako su ikada, veoma dobro je poznato da bi trebalo ponavljati. Naravno, u našem savremenom dobu, službeni stavovi (i ustavi) promijenili su se: U samim Zapadnim zemljama svi ljudi trebali bi uživati isti status. Teškoća je bila u tome što pravna konstitucija ne odgovara baš dobro mentalnoj i emocionalnoj konstituciji ogromne većine Zapadnoga svijeta: Popularna kultura neizbježno reflektuje i dalje popularne osjećaje kulturne i rasne superiornosti-ono što je Zapadno, to je i dobro, a ono što je ne-Zapadno, to je, u najmanju ruku, najviše nesretno.
Nije bilo ništa neobično ili nastrano kod Zapadnih komentatora još tokom (prvoga,op.prev) zalivskoga rata govoriti o «dovođenju Saddama Husejna da padne na koljena (k nozi)» - izraz koji se normalno upotrebljava za neposlušne pse koji moraju biti dovedeni pod kontrolu. Bez obzira na mnogo više užasavajuće zločine Karadžića i Miloševića u Bosni, nezamislivo je da bi se bilo koji Zapadni komentator usudio reći da «Karadžić mora pasti na koljena.» Isto tako, istinsko osjećanje šoka i užasa u događajima u Bosni direktno je povezano s tim da su se ti događaji dešavali u Evropi. Podrazumijeva se da ista dešavanja bilo gdje drugo nisu užasavajuća-tako, «etničko čišćenje» muslimana Burme (oko pola miliona bilo je protjerano) prošlo je bez komentara, tako isto bilo je s hororom protiv muslimana Armenije, ili masakrima muslimana u Indiji koji su (za razliku od senzitivnosti indijske vlade) bili redovito opisivani u Zapadnim medijima kao «društveni nemiri». Etos Zapadnog samo-imidža treba ovu dihotomiju na «spašene» i «ne-spašene», «mi» i «oni», treba «stranca-vanzemaljca» da mrzi i boji se. Sada kada je «imperija zla» komunizma pala, muslimani su ti koji sve više bivaju prizivani u popularnoj imaginaciji Zapada da igraju ulogu «njih».
Šta može biti učinjeno da se odupre?
Prije svega, neophodno je shvatiti da je pravljenje propagandnih imidža jedna spora, suptilna aktivnost. Njegova efektivnost je generalna i kolektivna, ne partikularna i individualna; djeluje u pozadini radije nego u prednjem planu; ima dugu talasnu dužinu,a ne onu kratku. To nije pitanje iznenadnog izljeva gnjeva protiv neprijatelja, kao u slučaju nekog ljutitog pojedinca koji baca težak grumen prljavog blata. Ne, to je više kao sila gravitacije-najmoćnija u univerzumu-djeluje nevidljivo (uglavnom netraženo), na velike daljine, iznad cjelokupne mase kulture. Tlo treba biti pripremljeno, imidž građen istrajno, uz svaku individualnu priliku koja se iskorištava čim se ukaže. Negativan imidž islama postoji za Evropljane još od Srednjeg vijeka; može se dokazati da je kršćanska Evropa definisala svoj vlastiti identitet na način da je protiv Darul-islama, čiji su prosperitet i moć bili predmet njene zavisti za toliko mnogo stoljeća. Zbog toga je lahko na ovoj pozadini graditi svijest gdje god se na površini ukaže prilika-teroristički napad, porast cijene nafte, bogati Arap zlostavlja svoje žene ili poslugu, itd. Sve takve prilike obezbjeđuju materijal od kojeg su popularne fikcije ispletene-filmovi su samo jedan primjer takvih fikcija. Drugo, neophodno je tragati za i držati se istine, bez obzira na snagu i raširenost negativnih imidža. Neophodno je demonstrirati i afirmisati humanost i uključivost islamske civilizacije. Gdje god su muslimani upravljali, oni su podizali (a ne snižavali) kvalitet života i kulture «domaćega (starosjedilačkog)» naroda. Postajali su dio naroda kojim su upravljali, tako da, za vrlo kratko vrijeme, bivalo je teško praviti razliku među njima što se tiče uloge ili relevantnosti u kulturi regije kao cjeline: Istok i Zapad bili su ujedinjeni kao jedna civilizacija samo i jedino pod islamom. Konačno, neophodno je da se odgovori na lažne onim istinitim. Isto kao što se žale da film o Kolumbu (koji na našem jeziku nosi naslov «1492:Osvajanje raja», proizveden 1992./na 500-tu godišnjicu od otkrića Amerike/, režiser: Ridley Scott-op.prev.) započinje «etničkim čišćenjem» Španije (munare koje se obaraju, itd.) muslimani trebaju demonstrirati da se Kolumbo nije bio otisnuo u nepoznato, nego je slijedio puteve kojima su mnogo ranije putovali muslimani-ne Arapi, u stvari, nego crni ljudi iz Malija koji su plovili do Južne Amerike-nekih 600 godine prije nego je to Kolumbo učinio-i nacrtali njene mape, stupali u bračne veze s «domaćim» narodom, zatim su plovili uz Misisipi da bi se susreli i stupili u bračne veze sa Irokijima (Iroquois )- za što su sve postojali pouzdani dokumentarni i arheološki dokazi (uključujući mapu «Novoga svijeta») koji su stajali na raspolaganju Zapadnim naučnicima 70 godina. Međutim, ova činjenica je nešto što ne odgovara bioskopskom imidžu crnaca kao indolentnih divljaka, a Evropljana kao revnosnih, strastvenih istraživača koji pucaju od odvažnosti i znatiželje bijeloga čovjeka. Muslimani se ne bi trebali nadati da će Zapadna imaginacija, sve dok bude zadržavala svoj karakter kao Zapadna,korigovati svoje vlastite lažne imidže-ona može korigovati njihova fakta, ali (zbog razloga koje smo već gore objasnili) nikakva količina dokumentarnih fakata nikada se ne može takmičiti s jednom dobrom pričom. Na samim muslimanima je da obezbijede oboje, i činjenice i kazivanje tih činjenica u formi koja može lažne imidže postaviti ispravno.
(sura Et-Tewba 111. ajet)