kerim lucarevic doktor

1992.-2002.: Kerim Lucarevic Doktor, jedan od najpoznatijih ratnih komandanata i najistaknutijih poratnih privrednika, govori za Saff povodom 10-godišnjice oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu i odbrane od te agresije (II.)

Pravi patrioti opet moraju spasiti ovu zemlju

Sve se dogadalo munjevito i bilo je bitno odgovoriti na svaki napad. Uporedo smo imali problema sa petom kolonom, razoružavanjem raznih grupa koje su djelovale iznutra te radili na organizaciji i obuci naših ljudi. Iz mojih jedinica je poginulo 30 ljudi u bitkama koje smo mi nosili

Razgovarali:Isnam Taljic i Nermin Kabahija

Kad je Bošnjacima bilo jasno da je neizbježna oružana agresija na Bosnu i Hercegovinu?

Lucarevic: Dijelu Bošnjaka je bilo sve jasno kad su pocele prve barikade u Sarajevu, ali je vecini postalo jasno tek u oktobru 1992., kad su shvatili da nikakvi avioni nece napasti agresorske položaje i da smo prepušteni sami sebi. Iako je rat poceo 4. aprila 1992., na Bajram, Srbi su još u oktobru 1991. godine prijetili muslimanima da ce taj Bajram biti krvav. Tako smo mi, razumijevajuci bahatost ekstremista koji su prijetili krvavim Bajramom, znali kad ce to poceti i spremali smo se. Ali, zamislite, država je neposrednu ratnu opasnost objavila tek 17. juna 1992. godine, a dotad se pola Bosne gušilo u krvi i Sarajevo naveliko uništavano. Baš sam tog dana, sa svojim ljudima, išao na razbijanje obruca oko Dobrinje. Vec je bilo palo i Aerodromsko naselje i u njemu zaklano 130 ljudi. Bilo je: ako padne Dobrinja - pada i Sarajevo. Na sastanku u Predsjedništvu je receno da Dobrinji nema spasa. Alispahic je rekao da policija ne može pomoci; Talijan, isto za svoje; Vikic, za specijalce... Kažem Predsjedniku da ne pita ko ce ici, nego da naredi. "Hoce da budu komandanti, ministri... Nemoj ih pitati, nek oni odrade svoj zadatak. To im je obaveza i dužnost." Oni su oborili glave. Izetbegovic ih pita: "Smije li ko?", a oni šute. Kažem ja: "Ako niko ne smije, idem ja, Predsjednice!" Tako smo mi krenuli… Ogromne, teške i stravicne bitke su tamo vodene. Da bi se obruc razbio i omogucio kakav-takav život, uništili smo 45 tenkova i transportera. Eliminirali smo kompletnu elitnu jurišnu grupu "Gusara", koji su, u Lebanovcima kod Leskovca, uceni da, sa crnim mahramama, nafiksani, idu sa "zoljama" i pancirima. I "Niški specijalci" su imali ogromne gubitke u bitkama sa nama. I jednih i drugih je poginulo oko 300.

Karadžic ne popi kafu na Dobrinji

Koliko vas je bilo koji ste krenuli ka Dobrinji?

Lucarevic: Išlo nas je 22 probranih izmedu 2.600. Ponijeli smo što smo god mogli od najpotrebnijeg. Naš dolazak je oduševio ljude i podigao im borbeni moral. Kako su moji vukovi uništavali transportere i tenkove, ljudi su nam prilazili jer su uvidjeli da se možemo boriti. Za par dana smo oslobodili trecinu Aerodromskog naselja. Karadžic je na srpskoj televiziji zaprijetio da u petak dolazi na Dobrinju da popije kafu. Zvali su me novinari i pitali o tome. Porucio sam da mi imamo kahve i da može doci, ali da se nece vratiti… Krenuli su još žešce… Mnogo ih je izginulo, a nijedan moj borac nije bio ni ranjen. Samo su provjereni ljudi išli sa mnom u te akcije, patrioti koji nisu žalili poginuti za odbranu Bosne.

Kad je Sarajevo u pitanju, na samom pocetku se vodio gerilski rat, a potom su uspostavljane linije...

Lucarevic: KOS je odradio da dugo ne bude proglašena neposredna ratna opasnost. Naša DB nije bila u funkciji, MUP podijeljen, Vlada ne postoji, Predsjedništvo u raspadu... I, u takvoj situaciji, Alija Delimustafic je MUP angažirao na sporednim zadacima. Daju Juki Prazini da bude zamjenik komandanta specijalne jedinice, daju im pancire i da ti ljudi budu u Domu policije sa Vikicem. Tad se formiraju mahalske grupe od po 10-15 ljudi, a u isto vrijeme mi svakodnevno vodimo prave bitke. Na Skenderiji je bila važna bitka, a grupice sjede ispred granapa i stvaraju destrukciju… Agresor traži slabe tacke u Gradu. Redaju se bitke… Pofalici! Mene zove Sefer Halilovic i traži da tim grupama izdam rješenja, ali niko ne sluša; svi imaju neke akreditacije, svako ima svoju zonu i mahalu; pravi haos. Kažem Seferu da provede red onaj ko im je i dao akreditacije. On kaže da je to nemoguce i da vojna policija mora pomoci da se to riješi. I, mi smo to riješili…

Bili smo suoceni sa unutrašnjom destrukcijom. Vidite, ministar unutrašnjih poslova nam je bio Alija Delimustafic, a njegov zamjenik Vitomir Žepinic, koji je, cim je, u junu, prešao na srpsku stranu, postavljen za pukovnika vojne sigurnosti, Doko nam je bio ministar odbrane, Jozo Jozic nacelnik državne sigurnosti... Kljucne državne funkcije držali su ljudi koji su cinili sve da se mi ne branimo. Policija je u Sarajevu imala 16.000 pripadnika, što rezervnog, što aktivnog sastava. Sve su izdvojili iz borbe. Tako su iz borbe izbacene dvije divizije onih koji su imali i uniforme i naoružanje i municiju. Odredeni su da cuvaju kontejnere ili zgrade, samo da nisu u funkciji borbe, što je bilo dodatno onemogucavanje jacih akcija i širokih ofanziva.

Pale je trebalo osloboditi 1993.

Kako je vojna policija djelovala u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine?

Lucarevic: Vojna policija je postojala na ostalim slobodnim teritorijama i bila je organizirana po korpusima. Ali, agresija je vršena specificno. Oni su napadali grad po grad. Ako napadaju Sarajevo, miruju na Bihacu, Tuzli i drugdje. Takav front niko ne može podnijeti. Zato sam stalno govorio: Ako gori Bijeljina, mora gorjeti po cijeloj BiH! Tako, ako sagledamo kompletnu ratnu situaciju, najvece udare su pretrpjeli Zvornik, Goražde, Višegrad, Sarajevo i, od 1993. godine, Krajina i Bihac. Stalno sam tražio - a to nikad nisu ucinili - da se definira državno-politicki cilj za koji se borimo. Borimo li se za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, za kantone, uniju, podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, da svakom borcu bude jasan cilj za koji se bori i da, prema tome, postavimo doktrinu rata.

Jeste li imali planove o deblokadi Sarajeva iznutra?

Lucarevic: Prvi plan je bio u saradnji sa Mirsadom Caticem Cuperkom. Ja sam fiktivno napao Nedžarice i Ilidžu, a on je napao njihovu artiljeriju i zauzeo Trnovo i Rogoj, zauzeo tenkove i transportere.

To je bilo prvo opcinsko mjesto koje je oslobodeno…

Lucarevic: Zadugo i jedino; sve do 1995. godine… Cuperak je, dajuci izjavu na TV iz oslobodenog Trnova, rekao: "Dok, vidimo se!" i pokazao prstom. Ja sam znao gdje pokazuje. U pravcu Pala! Mi smo se dogovorili da ja, preko Trebevica, idem na Pale, a on preko Crnog vrha, i da tu pravimo proboj. Ali, dok je on vršio izvidanje, pogoden je "zoljom", i to sa naše strane. Jedva je preživio i morao je na lijecenje. Nakon njegovog odlaska, Igman se poceo braniti i, iz ofanzive, prešao u defanzivu. To je bila jedna varijanta za deblokadu. Druga faza koju smo planirali bila je da vojna policija sa drugim jedinicama udari u Kasindolskoj ulici i sa jedne strane i sa druge strane, i da taj prsten pukne na najtanjem djelu. Uz diverzantsko djelovanje se moglo napraviti mnogo više i dogodila bi se deblokada Sarajeva. Mnogo se više moglo uraditi, ali su provjereni ljude skinuti. Smijenjen sam i ja. Dovedeni su drugi, koji nisu bili motivirani kao mi i koji se nisu dobrovoljno angažirali. Takvi su imali isturena komandna mjesta 10 km iza linije i nisu znali šta im se dogada na liniji.

Vrlo neslavno je, kasnije, završila ona "cuvena" vanjska deblokada Sarajeva.

Je li nešto tada planirano i iznutra, s obzirom da je u Sarajevu bila najveca koncentracija boraca, od kojih se, s pravom, ocekivalo da izidu iz Sarajeva i oslobode svu Bosnu i Hercegovinu?

Lucarevic: Valjda su nešto bili predvidjeli, ali kad ovi izvana dodu na zacrtane položaje. Medutim, o toj deblokadi je svaka domacica pricala. Cak su na televiziji govorili o tome i u novinama je pisano ono što se nigdje ne prica u ratnim situacijama. Drugo, ukljuceni su ljudi koji to nisu mogli uraditi. Otkako je poceo rat, najveci efekt je bio s munjevitim akcijama i u sudjelovanju sa drugim jedinicama izvana i u Gradu. Za samo pet sati je zauzet veliki prostor Trnova i Rogoja. Poginulo nam je pet boraca i 135 cetnika. Zauzeli smo i tenkove i transportere. Bilo je bitno iznenaditi ih. Ja sam se zalagao za ideju da oslobodimo Sarajevo iznutra, tj. da se napravi cjelina, da se poveže Grad. Druga faza da bude proboj, da se povežemo sa drugim slobodnim teritorijama. A treca faza je bila da napravimo divizije i da 10.000 ljudi izbacimo na slobodnu teritoriju i da oni oslobadaju. To sam ja zagovarao, to su bile moje ideje. Da iz Sarajeva izbacimo dvije divizije koje ce krenuti u dva pravca i da, sudjelujuci s našom vojskom iz drugih gradova, npr. iz Goražda, imamo silu koju je vrlo teško zaustaviti.

Sarajevo je jugozapadni Staljingrad Evrope

Kako zaustaviti ovu ofanzivu obezvrjedivanja rezultata Armije BiH i žrtava bošnjackog naroda koja se, evo, vec i privodi kraju?!

Lucarevic: Tome su dosta kumovali ovi naši ljudi na politickim pozicijama. Njima je u interesu da se to svede na nekakav minoran cin, iako je to najuspješnija odbrana u historiji svijeta. Staljingrad je pojam odbranu, a Sarajevo je izdržalo dulju opsadu. Mi nismo bili samo napadnuti, nego i okupirani grad, okupirana zemlja, i u takvom stanju je naša borba bila trideset puta teža. Ali, eto, naši ljudi, umjesto da rade obrnuto i cijene to što je uradeno, da se to prenosi mladima i u školama da se uci šta je to naša mladost uradila, a šta su oni drugi uradili i htjeli uraditi da Bosne nestane.

Mi cemo, kao udruženje gradana, kroz Patriotsku ligu, oživjeti instituciju koja ce cuvati tekovine ovog odbrambeno-oslobodilackog rata, a ljudi na pozicijama vlasti trebaju cijeniti uradeno. Da nije bilo nas, oni ne bi sjedili gdje sada sjede. Oni misle da je njima to neko drugi omogucio i odbranio ih. To smo mi uradili…

I nama su, u Patriotsku ligu, sada pokušali ubaciti neke ljude koji su bili trecerazredni borci i koji su trebali neutralizirati uticaj pravih boraca, tj. pravih osnivaca Lige. Jedino pravi patrioti brane ovu zemlju i mogu je izvuci i iz ove situacije.

Sa Narodnom strankom Vi idete na izbore?

Lucarevic: To osjecamo kao obavezu, jer ovo politicko dogadanje i svo stanje vode samo ka ekonomskom slomu. Imamo Vladu koja nema ekonomski program za godinu, nema za tri godine, nema za pet. Imamo stalni pad domace proizvodnje i stalni pad izvoza, a povecavanje uvoza, imamo stalni odliv mladih ljudi u strane zemlje. Gradani Bosne i Hercegovine su rasuti u 129 zemalja, a ova država im je ukinula satelitski program koji im je bio jedina kopca sa državom maticom. U isto vrijeme, prodaju se devizne rezerve i na njima gubi 22 miliona maraka, a ne mogu platiti satelitski program. To jasno govori o odnosu prema problemima i sve negativnijim posljedicama.

Izdaja u vojnom vrhu

Kad nam je Predsjednik bio zarobljen u Lukavici, saradnici su izdali Sefera Halilovica. Odbili su poslušnost oni koji su bili vojna lica u Glavnom štabu. Rekli su da više ne slušaju naredbe i da cekaju da dode Abdic. Mene je Sefer hitno zvao. Sa svojim ljudima sam došao u Predsjedništvo. Alija Izetbegovic je još bio u Lukavici. Kaže Sefer da su ga izdali i da ce se oni okrenuti Abdicu. Ja im kažem: "Sefer je komandant Teritorijalne odbrane i svaka se naredba mora izvršiti. Ako bude odbijanja ili zloupotreba, imat cete problema sa vojnom policijom. Ovdje mora biti apsolutna vlast i disciplina, jer smo u vanrednoj situaciji. Vi cete se suociti sa zakonima koje ste sami usvojili. Pomažete agresoru takvim ponašanjima i destrukcijom". Tada su se primirili ovi iz Glavnog štaba Teritorijalne odbrane. Na Alipašinom Polju smo zarobili grupu "Bijelih orlova"; njih oko 40. Kod njih smo našli kokarde, šubare, kame za klanje, automate, otrove, radiostanice... Javno su priznali da im je zadatak bio da zauzmu Radioteleviziju. Imali su kompletno naoružanje zolje, municiju, baš sve. Predali smo ih Državnoj sigurnosti, zajedno sa njihovim kombijem, koji je bio pun propagandnog materijala. Poslije je Državna sigurnost izjavljivala da su oni pronašli taj materijal. Ta grupa je pohvatana zahvaljujuci Hamzi Ražnjatovicu i njegovoj grupi "MGV". Mi smo u ratu postavili oko 120 barikada na mjestima gdje su djelovali snajperi. To su bili autobusi za zavarenim plocama da ljudi mogu nesmetano prolaziti, da ih ne bi gadali. Do tada je mnogo ljudi na tim mjestima poginulo, a nakon toga više nije niko bio ni ranjen. To je tada trebala da uradi inžinjerijska jedinica grada Sarajeva, koja je brojala 6.200 ljudi, ali je to je radila civilna zaštita vojne policije, koja je imala samo 10 ljudi. Na tim autobusima je pisalo "Sarajevska brigada - Doktor". Ja sam rekao da se to napiše jer da nece proci ni godina a da ce se reci da je to postavljao Korpus ili civilna jedinica.

Nadimak Doktor

To je iz perioda dok smo se bavili uvezivanjem sistema veze. Trebalo je naci materijalna sredstva i bilo je raznih problema. Tako, kad bi nešto iskrslo, svi su govorili da ne treba ništa raditi dok ne dode Doktor, da ce to Doktor brzo riješiti, Doktor zna kako ce to. Govoreno je malo i u šali, ali je to ostalo.

Razrušena Njemacka i rasturena Bosna

Pitanje medunarodne zajednice u ratu i nakon rata?

Lucarevic: Medunarodna zajednicaje u ratu znala kompletan tok stvari i gledala je kako cemo se ponijeti i kako cemo se postaviti prema situaciji kakva se nije dogodila u zadnjih hiljadu godina. Oni nisu vjerovali da mi možemo preživjeti takvu kataklizmu. Poslije, kad su uvidjeli da smo mi stvorili svoju vojsku i kad su uvidjeli da je bosanski narod kreativan i sposoban preživjeti, nastoji drugim sredstvima dokrajciti Bosnu. Provodi se Maršalov plan raseljavanja Bošnjaka. Medunarodna zajednica dobro zna kako se podiže zemlja razrušena ratnim razarinjama. Sa mnom su razgovarali njihovi eksperti za granice. Rekao sam da trebaju omoguciti samoodrživu ekonomiju Bosne i Herccegovine, da to mogu jer za to primaju place, za to imaju 30.000 vojnika, imaju na raspolaganju materijalna sredstva. Kažu da je kod nas kao u Njemackoj 1945. godine. Kažem: Dobro, primijenite ono što ste tada primijenili na Njemcima. Šta su oni sad primijenili? Maršalov plan je, kako što se zna, davanje najnovije tehnologije u Njemackoj, pokretanje proizvodnje, zapošljavanje svih Nijemaca, uspostavljanje svih institucija, zatvaranje državne granice. A kod nas je Maršalov plan raseljavanje Bošnjaka. Da su se ta sredstva uložila u proizvodnju, niko ne bi otišao, a mi bismo bili na znatno vecem ekonomskom nivou razvoja. Sva sredstva koja dodu trebaju biti uložena u proizvodnju. Strucnjaci koji su 1956. godine bili u Hamburgu kazali su mi da su sve fasade još bile izrešetane, na prozorima su bile folije, ali su sve tvornice radile. I, one su napravile i fasade i prozore, i semafore... Kod nas se radi obrnuto. Ta sredstva koja dolaze daju se na fasade, a ne daju za zaposlenje. To je ta zamjena teza i vrijednosti.

"Naši" su pucali na mene sa pet metara iz pet automata

Ko Vam je "pakovao" prijave i zašto?

Lucarevic: Ekipa Bakira Alispahica me je nastojala kriminalizirati i proizvesti sliku o meni kao o negativcu. Neki su se bojali da bih se mogao politicki aktivirati. Mi smo profesionalno dokumentirali da smo Bakira Alispahica uhvatilii sa sedam šlepera alkohola koji je on uzimao od Ruskog bataljona.

Vojna policija je u ratu podnijela 6.000 krivicnih prijava i nijedna nije vracena. Uporedo, MUP je podnio samo 27 krivicnih prijava, a to je porazan podatak jer nisu išli na liniju i njima je to bila osnovna djelatnost.

Postojala je uredba od Glavnog štaba da svi oni koji posjeduju automatsko naoružanje i drugu vrstu oružja ili municije, moraju to predati ili se protiv njih podnosi krivicna prijava. Mi smo u kucama nalazili mitraljeze, puške, pištolje, cak i minobacace. Od tog naoružanja smo naoružali jedinicu i sprijecili ih da pucaju po gradu i gradanima Sarajeva, jer je to uglavnom oduzimano od srpskih aktivista koji su, silom ili milom, bili ukljuceni da djeluju po gradanima i mi smo to munjevito odradili. Doko je tražio da me uhapse. Kao, trebao sam podnijeti zahtjev sudu da dobijem nalog, pa tek onda uzmati snajpere iz kuce nekog ko je pucao po Gradu. A nije bilo suda, MUP su vodili ljudi iz kontraobavještajne službe. Trajao je haos - granate padaju po Sarajevu, snajperisti pucaju... Više puta su se pokušali obracunati sa mnom. Prilikom mog hapšenja, pucali su na mene sa pet metara iz pet automata. Momak pokraj mene je pogoden s 11 metaka, a mene su promašili. I snajper me zamalo promašio. Još su pet-šest puta pokušavali.

I u miru su vršili atentate na Vas, sve dok Vas nisu smijenili s pozicije direktora "Energopetrola"?!

Lucarevic: To su isti krugovi koji su i u ratu vodili slicne aktivnosti protiv mene. Možda mi previše znamo, a, sa druge strane, njima ne odgovara neko ko hoce i želi napraviti neke pozitivne stvari. Mnogo se ljudi može zaposliti u našoj zemlji. Mnogo se može odmah zaposliti. Ali, njima to ne odgovara. Žalosno je da Kanton Sarajevo za godinu dana zaposli 163 covjeka, a Kanton Sarajevo je trecina Federacije, a ja sam u "Energopetrolu" zaposilio 450 ljudi. Eto, to je žalosno, i onaj ko je guverner Kantona treba sam podnijeti ostavku jer je nesposoban.