amor mašovic

NASTAVI LI SE OVAKO, I NAŠA CE DJECA BITI IZLOŽENA AGRESIJI

Bošnjaci previše pricaju o tome da nam se ovo dogodilo posljednji put, da nam se nikad nece dogoditi i da sve ovo necemo zaboraviti. A konkretno ništa ne rade da tako ne bude

Gospodine Mašovicu, šta danas znaci Državna komisija za traženje nestalih osoba i koliko je u ovom trenutku realan takav naziv?

Mašovic: Taj naziv mnogim u BiH mnogo govori i mnogo znaci. I ova komisija je pravni sljedbenik komisije koja se u ratu zvala Državna komisija za razmjenu ratnih zarobljenika. U toku rata se bavila živima, a ova danas, nažalost, onima koji nisu preživjeli logore, progone, masovna strijeljanja, likvidacije, silovanja...

Državna komisija egzistira još uvijek samo na papiru, iako je njeno mjesto u Dejtonskom sporazumu medu onim državnim institucijama ciji je opstanak, da tako kažem, dozvoljen, ali je, istovremeno, uvjetovan dogovorom strana potpisnica Dejtonskog mi-rovnog sporazuma, a tog dogovora, nažalost, dosad nije bilo. Dakle, Državna komisija danas de jure i de facto postoji, ali nije na budžetu BiH i nema nikakvih izvora finansiranja. Na drugoj strani, postoje entitetske komisije, koje su osnovane zbog nemogucnosti dogovora oko postojanja institucija na državnom nivou. Tako je onaj manji entitet dobio svoju komisiju sa sjedištem u Banjoj Luci, a 1997. godine Vlada FBiH je forimirala Federalnu komisiju za nestale osobe, koja je trebala biti sastavljena od predstavnika hrvatskog i bo-šnjackog naroda i djelovati i na prostoru RS-a, jer su tamo mahom nestali Bošnjaci i bosanski Hrvati. Nažalost, sve do prošle godine ona nije funkcionirala kao Federalna komisija, pa su unutar nje postojale dvije komisije - ona koja je radila za HVO i ona, recimo legalna, koja je odgovarala Vladi FBiH.

Zašto je to tako?

Mašovic: Na državnom nivou, nažalost, još uvijek ne postoji koncenzus o tome. Moj kolega Marko Jurišic, koji se rotira na funkciji predsjedavajuceg ove federalne komisije, saglasan je sa idejom koju zastupam, s ci-ljem formiranja jedinstvene državne komisije. Za to nije saglasan onaj drugi entitet, koji, generalno, nije saglasan ni sa jednom od institucija na državnom nivou. Zašto je sve tako, ne znam odgovor, ali naslucujem da bi moglo biti zato što neki jacaju entitete, a slabe državu.

Zlocinci kriju tragove

U toku ovog zimskog perioda moralo se stati sa ekshumacijama. Kakve aktivnosti slijede na proljece?

Mašovic: Aktivnosti se, zapravo, nikad i ne prekidaju, prekidaju se samo ekshumacije kao važan segment u procesu traganja za nestalim, jer to onemogucavaju snijeg i zaledena zemlja. Za daljnje aktivnosti imamo sve isplanirano. U meduvremenu smo, u februaru, obavili jednu ekshumaciju, a radilo se o Bošnjaku koji je ubijen bježeci iz Gacka, i to na lokalitetu Berkovica kraj Bilece. I prošle godine smo, cijeli decembar, obavljali ekshumacije, nismo prekidali, iako je uobicajeno da se od kraja novembra do pocetka marta prekine sa ekshumacijama. Tu su i praznici koji su bili u proteklom periodu i koje upražnjavaju predstavnici medunarodne zajednice, a koji nam pomažu u procesu meduentitetskih ekshumacija. Tako je to period kad se intenzivira posao na identifikacijama žrtava. Broj žrtava koje su dosad ekshumirane, a još uvijek nisu idenficirane dostigao je brojku od gotovo šest hiljada. Od toga vecinu, više od pet hi-ljada, cine Bošnjaci, od cega je oko cetiri hiljade ubijenih Srebrenicana.

Zašto ovaj proces ipak ide sporo? Je li to do novca ili neceg treceg?

Mašovic: Novac dosad nije bio problem, vec su to bile nekakve objektivne okolnosti, odnosno cinjenica da se identifikacijama pristupalo uglavnom klasicnim metodama - prepoznavanje odjece, obuce, licni predmeti, dokumentacija... Posljednjih nekoliko godina vecina žrtava ekshumirana je iz tzv. sekundarnih grobnica. To znaci da su žrtve prvobitno bile sahranjene na odredenim lokalitetima, a zatim su ih zlocinci - najvjerovatnije isti oni koji su ih i likvidirali - otkopavali i prebacivali na druge ili trece lokalitete. Pritom su uništavali leševe, tako da je još više otežan rad na identifikaciji. I to je osnovni razlog što se u posljednih godina znatno povecao broj neidentificiranih osoba. Tako su gotovo cetiri hiljade srebrenickih žrtava pronadene ili na zemlji ili u sekundarnim masovnim grobnicama. Doduše, u proteklim godinama bio je, ipak, i novac prepreka kad su u pita-nju ekshumacije, a on je danas prepreka u procesu koji ima dodirnih tacaka sa ovim što mi radimo, i to je proces sahranjivanja žrtava. Nažalost, više nema sredstava za to. Odnedavno imamo obecanja. Najmanje što država može uraditi za nekog ko je slobodu platio svojim životom, jest da makar plati troškove ukopa.

I minska polja su Vam predstavljala veliki problem. Kako saradujete sa onima koji se brinu za cišcenje terena od zaostalih mina?

Mašovic: U proces ekshumacije i identifikacije žrtava ukljuceni su i predstavnici medunarodne zajednice, tacnije Medunarodne komisije za nestale osobe, koja je utemeljena 1997. godine u Lionu, a na inicijativu Billa Clintona, tadašnjeg predsjednika SAD-a. Aktivnosti ove komisije svode se na tri polja: podršku lokalnim timovima koji rade na ekshumacijama, obdukcijama i identifikacijama; rad sa udruženjima porodica nestalih i obezbjedenje forenzicara i ostalih sudskih vještaka, tu su i razne druge aktivnosti, kao što je briga o angažiranju deminerskih timova koji rade na ukla-njanju minsko-eksplozivnih sredstava. Od lokalnih institucija, na deminiranju trenutno radi Služba civilne zaštite, koju finansira Medunarodna komisije za nestale osobe.

Svjedok u Haagu

Svakako da su sve ove aktivnosti usko povezane za sa Haaškim tribunalom.

Mašovic: Uvjereni smo da ovo što radimo itekako doprinosi procesu hapšenja i sudenja ratnim zlocincima. I ja sam dosad u dva navrata svjedocio pred Haaškim tribunalom - u procesu protiv upravnika focanskog logora i zlocina u Višegradu. Ocekuju me svjedocenja u makar još tri slucaja. Ljudi griješe kad misle da je naš zadatak iskljucivo u tome da pronademo, identificiramo i predamo žrtvu njegovoj porodici. Naprotiv, naš zadatak je znatno složeniji i direktno se tice prikupljanja i dokumentiranja svih cinjenica koje su potrebne Haagu. Naš zadatak je da pronademo i svaku cahuru, zrno u tijelu, da utvrdimo šta je uzrok smrti svake od žrtava... Posebno sam zadovoljan radom i saradnjom sa uredom haškog tužioca. Protekle godine smo zajedno radili na ekshumaciji više od hiljadu Srebrenicana, ove godine nas ocekuje prva ekshumacija krajem marta, ciju lokaciju necu otkrivati s obzirom da se radi o sekundarnoj grobnici i da su zlocinci uspjeli izmjestiti žrtve, ali ce se vrlo brzo saznati o kojoj grobnici se radi. Za tim žrtvama smo tragali deset godina.

Gospodine Mašovicu, nakon deset godina, imate li namjeru odmoriti se od svega ovoga? Dvoumite li se izmedu politike i advokature ili ostajete u Državnoj komisiji za traženje nestalih?

Mašovic: Ja sam uporna ili možda tvrdoglava osoba. Bošnjaci previše pricaju o tome da nam se ovo dogodilo posljednji put, da nam se nikad više nece dogoditi i da sve ovo necemo zaboraviti. A konkretno ništa ne rade da tako ne bude. Meni je jedan covjek, cije ime necu spomenuti i do kojeg veoma držim, prije nekoliko dana rekao da to što rade moji ljudi u komisiji, da je to prvi put u Bošnjaka i da se dosad samo govorilo da smo žrtve i da smo izloženi genocidu, a kad je trebalo podastrijeti neke dokaze - nismo ih imali. Dakle, prilika je da, sve ovo što mi radimo, ostavimo dokaze o svemu što nam se dogodilo. Ovo je naš mali pokušaj da pomognemo da se ubuduce Bošnjacima ne dogada ono što se dogadalo po ko zna koji put u historiji.

Ja sam, 1992. godine, privremeno napustio advokaturu i mnogo ljepši život i došao na ovo mjesto, na mjesto gdje na sasvim drukciji nacin zastupam interese stradalnika. U politici sam, manje-više, slucajno. I tu sam donekle svojom voljom, a donekle voljom drugih ljudi. Posvetio sam se ovom zadatku i moje namjere, i namjere mojih saradnika, jesu da idemo dalje. Tacnije, bez ikakvih fraza, pomoci državi BiH i bošnjackom narodu. I uporedo s tim sa nekih drugih pozicija, kao zastupnik u Federalnom parlamentu.

Bošnjaci ne umiju iskazati ponos

U medijima informiranja, poput vremenske prognoze, nezapaženo prolaze informacije o poslu koji Vi i Vaše kolege radite. Ima li ponosa poslije sveopceg poniženja i je li tog poniženja zaista bilo previše?

Mašovic: Nisam siguran da u Bošnjaka ima dovoljno tog ponosa. Ili ga ne znaju iskazati. I poniženja je bilo previše. Kao da se plašimo da zlocincu kažemo da je zlocinac, a da smo mi žrtve.

Nažalost, u ovom Vašem poslu žrtve su samo (p)ostale obicne brojke...

Mašovic: Dosad je evidentirana 27.731 žrtva. Procjene nekih medunarodnih institucija govore da je ta brojka bliža onoj od 30 hiljada. Dosad je ekshumirano oko 12.700 žrtava. Od tog broja deset hiljada je ekshumirala Državna komisija sama ili u suradnji sa istražiteljima Haaškog tribunala. Preostale žrtve su ekshumirane u drugom entitetu, dok je nešto više od 350 žrtava ekshumirala komisija koja je djelovala pri HVO-u.

Poslije svega, ipak sam zadovoljan, jer znam sa koliko smo malo ljudi i sredstava radili. S druge strane, kad posmatram stvari sa aspekta ljudi koji još uvijek tragaju za svojim clanovima porodica, nisam zadovo-ljan. Onda vidite da niste uradili ništa.

Je li Vaša skromnost i vrlina?

Mašovic: Ne znam. Neki mi kažu da to baš nije ni dobro. To je tako i to se ne mijenja. Sve ovo što radim je sasvim normalno. Za mene je nepojmljivo da istaknem sebe u prvi plan, jer znam da 90 posto onoga što se pripisuje meni kao zasluga, zapravo, pripada nekim drugim ljudima. I kako se vratiti sa prijema neke nagrade ili odakle bilo drugo? Kako pogledati u oci mojim vrijednim kolegama i kolegicama.

Upravo zbog Vaše skromnosti, nisam Vas pitao o nagradama.

Mašovic: Najdraže su mi dvije grupe nagrada. Prva, iznad svih drugih, jesu rijeci majki kojima sam pokušavao pomoci u njihovom bolu. Druga nagrada ili licna satisfakcija jest Haag. Bio bih nagraden kad bi mi bilo omoguceno da svjedocim pred Tribunalom o onom što znam i što sam vidio.

Djeci treba objasniti šta je bilo

Je li Vas strah nakon svega što javno radite? Konkretno, svjedocenja u Haagu, iskrenih izjava?

Mašovic: Ne. Strah sam davno preživio, kad sam smrti gledao u oci, 8. sepembra 1992. godine, kad su me izveli na strijeljanje. Ravnodušan odnos prema opasnosti kasnije mi je pomogao i u ovom poslu.

I sina ste upoznali sa poslom koji radite. Kakav je odnos Vaše porodice naspram posla koji obavljate?

Mašovic: Nije samo dovoljno govoriti djeci da nam se nešto dogodilo. Djecu s tim treba ozbiljnije upoznati. I mene je agresija na BiH zatekla potpuno nespremnog. Ako se nastavi ovako, i naša djeca ce biti izložena slicnoj agresiji... Najmanje što mogu uraditi jest da moji potomci budu spremni. Hoce li preživjeti ili nece, ne znam, ali makar da budu spremni... Moj sin ce sigurno biti spreman, on je sve vidio, ulazio sa mnom u jamu... On i ne mora uciti o Bosni, o cijom najnovijoj historiji nema šta uciti, jer je još nema napisane.

Za posao koji radim imam potpuno razumijevanje moje porodice, koju sam duže vrijeme dosta zapostavio.

Šta biste još pitali Amora Mašovica da ste na mom mjestu?

Mašovic: Pitao bih ga šta mu je trenutno najveca želja. A onda bi on odgovorio da bi to bilo sudjelovanje u sudenju Slobodanu Miloševicu.

Kako kao pravnik gledate na cinjenicu da sad u Haagu zlocinac Miloševic ispituje žrtve?

Mašovic: To je nepojmljivo. Onda se neki neupuceni pitaju zašto se ljudi ne vracaju. Kako bi se i vracali kad im licne dokumente izdaju oni koji su ih prije progonili. Ili ih danas cuvaju oni koji su ih tukli i ubijali po logorima. Gdje je tu, onda, pravda?!

Kuda ide Bosna i Bošnjaci u njoj?

Mašovic: Cini mi se da se Bošnjaci sve više grupiraju na više manjih mjesta, i to nije dobro. Ne znam može li se Bosnom nazvati onaj mali dio gdje se samo grupiraju Bošnjaci. Daj Bože da se konacno osvijestimo.