Fadil Banjanovic Bracika, pomocnik ministra za izbjeglice u Vladi Tuzlanskog kantona i predsjednik Regionalnog odbora izbjeglica i raseljenih lica u Tuzli, govori za Saff
Pitanje povratka postalo je periferno medunarodnim organizacijama, tako i domacim partijama, regionalnim vlastima i vladajucem državnom aparatu. Povratak je postao samo dobro politicko oružje u predizbornim kampanjama i u borbi za fotelje. Tu se završava prica o nama izbjeglicama
Banjanovic: Povratak je postao svojevrstan biznis mnogim medunarodnim zvanicnicima u Bosni i Hercegovini koji imaju place i po nekoliko desetina hiljada dolara ili sada eura. Na drugoj strani, povratnici su još pod šatorima. Stranci vozaju džipove, a putovima do povratnickih naselja ne mogu ni buldožeri. Isto tako, ima i domacih zvanicnika koji na povratku grade svoju finansijsku i politicku moc. Mnoge agencije i humanitarne organizacije pokušavaju navodno pomagati povratnicima, ali oni žive sa leda tih istih povratnika. Kupuju se vozila, kompjuteri, kancelarijski prostori... Oko 40 posto sredstava namijenjenih povratku troši se na administraciju. Ovih dana sam pozvao gospodina Petritscha da izvrši reorganizaciju tih organizacija koje se bave povratkom kako bi se sprijecila pljacka povratnika, jer je u ovoj oblasti prava zbrka i mnogi je koriste. Nažalost, još uvijek nema koordinacije u aktivnostima, pa je tako, recimo, u Celicu popravljeno stotinu kuca, ali se niko ne vraca u njih. Slicno je i u Šekovicima, Zvorniku...
Kao kao prognanik, u masi od gotovo milion slicnih nevoljnika, gledate na opcu situaciju kad je u pitanju povratak? U kojim se brojkama može podastrijeti povratak na Drinu zakljucno sa krajem 2001. godine?
Ne treba zaboraviti da je ovo prva regija koja je pokrenula proces povratka, sa Jusicima, 1996. godine. Tada se za svoj prag, iako je vec bio potpisan mir, još uvijek ginulo. Danas je, kad se hiljade ljudi vratilo svojim kucama, drukcije. Još se uvijek javljaju incidenti, ali je ipak povratak mnogo sigurniji. Danas povratnike štite policajci MUP-a RS-a, koji su ih tukli prije pet godina. To je znacajan pomak. Istina, treba još mnogo raditi na sigurnosti i zaštiti osnovnih ljudskih prava, na rasvjetljavanju dosadašnjih ubistava i drugih incidenata. Sistemski se mora pristupiti rješavanju pitanja zdravstva, školstva i socijalne problematike. Na tom ispitu ne smiju pasti vlasti RS-a, jer mogu izgubiti podršku stotina hiljada Bošnjaka i Hrvata, ali i miroljubivih Srba, kojima je u interesu stvaranje sigurne i stabilne, multietnicke države BiH. Na drugoj strani, iskreno se mora pokazati dobra volja vlasti u FBiH da ce omoguciti i garantirati povratak raseljenim i izbjeglim Srbima. Naravno, oni su to do sada i dokazali. Samo takva BiH ima buducnost.
Zar pitanje povratka nije u posljednje vrijeme postalo periferno?
Šljunak u Podrinje dovozimo iz Sarajeva i Banje Luke
Banjanovic: Dosta smo uradili da povratnici u naseljima u RS-u stvore uvjete za život i rad, da i ostanu u kucama u koje su se vratili. “Održivi povratak” je postao farsa, floskula ili demagoška fraza, koja se koristi u politickom žargonu i nema onaj smisao koji je trebao imati kad smo zahtijevali da se povratnicima osiguraju uvjeti za rad i život. Tek tada bi i se moglo govoriti o održivom povratku. Medutim, ovim terminom se svako razmece, ali niko ne želi odgovoriti koliko je u protekloj godini podijeljeno ovaca, koza, krava, koliko je kredita, koliko je sagradeno tvornickih hala, kupljeno mašina... Neshvatljivo je da mi šljunak u Podrinje dovozimo iz Sarajeva ili iz Banje Luke, a u drinskom pojasu su milioni kubika šljunka koji se ne mora kupovati. Neshvatljivo je da gradevinski materijal dovozimo iz Lešnice, a hiljade povratnika su u Podrinju bez posla. Nema nijedne organizacije koja se može pohvaliti da je u prošloj godini donirala ili kreditirala 20 traktora, a do rata je svako selo imalo toliko traktora. Imamo Janju koja je prava žitnica BiH. Više od 5.000 povratnika je u Janji, svojim znanjem i sredstvima, proizvelo hiljade tona hrane i sve to sada truhne u podrumima jer nema kupaca. Na drugoj strani, uvozimo hranu iz Madarske i tvrdimo kako nam je stalo do stabilnosti BiH. To je neshvatljivo.
Kako se ostvaruju uvjeti za vjerski život i njegove slobode? Koliko je porušeno džamija i uopce vjerskih objekata u Posrinju i šta je do sad obnovljeno?
Nezadovoljan sam cinjenicom da u BiH ne postoji strategija obnove porušenih vjerskih objekata, iako je od rata prošlo šest godina. Sramotno je da su Bošnjaci prepušteni sami sebi, a da bošnjacki intelektualci postaju sve udaljeniji od naroda. Sramno je da, ni šest godina poslije rata, još uvijek nisu ocišceni temelji stotina porušenih i spaljenih džamija. Je li se to slažemo sa rušenjem naših vjerskih objekata? Rijaset Islamske zajednice BiH mora za svaku srušenu džamiju odrediti po jednog ili nekoliko imama koji ce biti zaduženi i da se, ako nema novca za izgradnju nove, bar u tom mjestu organizira vjerski život u kucama. Jer, ako nema i tog segmenta, ljudi nece tamo ostajati. Ja se sramim kad prodem kroz popaljeno naselje u kome se jedva vide temelji srušene džamije. Šta je to sa nama Bošnjacima i kad cemo doci pameti?! Ali, eto, i taj proces mora trajati dugo, kao i sve drugo što ima vrijednost. Ništa se ne može preko noci, ali konacno mora krenuti.
Kako uporedujete imovinske zakone u jednom i drugom entitetu?
Kad ce Banjanovic na svoj toprak?
Banjanovic: Nije se Fadil Banjanovic umorio, vec mu više zdravlje nije baš najbolje. Ali, ko ga za to pita? Neki se možda ospu kad javno progovorim... Uvijek sam se suprotstavljao nepravilnostima i anomalijama. I uvijek cu to cinili bilo me ili ne na ovom ili nekom drugom mjestu. Ja samo glasno i pošteno razmišljam.
Banjanovic: Održavamo stalne kontakte sa nevladinim organizacijama u Hrvatskoj, Srbiji, Vojvodini i cijeloj BiH. Jedino se na taj nacin, medusobnim uvažavanjem, može osigurati buducnost na ovom prostoru. Nadam se da ce takav princip medusobnog uvažavanja osigurati ovoj zemlji mir i stabilnost. Koga cemo mi voljeti, sasvim je drugo pitanje, ali se medusobno moramo uvažavati. To je princip kojeg se svi moramo pridržavati htjeli to ili ne.
Hoce li prognanika u dogledno vrijeme više biti van Bosne nego u krajevima iz kojih su protjerani?
Šta cete raditi ako Vas smijene i kad cete se vratiti u svoje rodno mjesto pokraj Zvornika?