POSJETITE KURAN.BA
 
 

njihov sudnji dan

Dzemaludin Latic | Novi Horizonti br/str. 65

Šetnje s Alijom

...Kada se stiša žamor nakon našeg ulaska, sudija Rizah Hadžic, manirom homo dupleksa kakvog je u stanju formirati, cini mi se, samo komunizam, s mržnjom koju je skrivao prividno raspoloženim licem, glumeci nezavisnog eksperta u sudskim slucajevima politickog «kriminala», otpoce raspravu. Najprije u najkracim crtama predstavi sebe (samo imenom i prezimenom), zatim porotu.
On je poticao iz neke ugledne višegradske familije. Otac mu je, navodno, bio hadžija. Ni kriva ni dužna, ova pobožna familija je nosila sramotu na sebi vec zbog Rizahova sudenja Muharemu i Agi, ali nije bilo nacina da se njihov «školarac» zaustavi u svojoj borbi protiv «klerikalnog miješanja vjere u politiku.» Neprovjereno sam saznao da su sve sudije kojima je Udba ponudila da vode naš proces iznašle nacina da to odbiju: ili su bili druge nacije ( taj je argument najbolje razoružavao Udbu), ili se «nisu osjecali sposobnim za tako velik predmet», ili su se naprasno porazbolijevali, i tome slicno. Udbi, naravno, nije bilo u interesu da po drugi put iz šešira vadi svoga dokazanog džokera: debelovratog i pristojno priglupog, ali zato idealnog poslušnika Rizaha. No, ako nema nikog drugog, onda ce on odraditi ovaj važni posao; on to zna, on ce to s merakom uciniti.

U poroti bjehu dvojica- trojica Srba i Hrvata, možda neki od njih bijaše Slovenac, ili Ukrajinac, ili Jevrej, ili Jugosloven, uglavnom nemuslimani, i jedan Kanlic, Musliman, to jest sa muslimanskim imenom, a samo Bog zna šta je on smatrao svojom nacijom. Nemuslimani u poroti su samo šutjeli, nisu jedne rijeci izustili tokom citavog procesa koji ce trajati dvadeset i devet dana, njihova glavna zadaca je bila da izgledaju pristojno, da narod vidi kako se korektno sudi u «demokratskom socijalizmu» , a i da ostali narodi u Bosni i Hercegovini budu mirni i zadovoljni «svojom» Komunistickom partijom koja ih je, ko zna koji put, spasila od «nemani nacionalizma». Ali ovaj Kanlic je bio drukciji; on se stalno vrpoljio, stalno nešto primjecivao, nešto riktao... Bio je desna ruka Rizahu Hadžicu.



Optužnica koju nikad nisam procitao

Zatim nam procitaše optužnicu. Cini mi se da smo morali stajati citavo vrijeme dok je sudija citao udbaške fraze koje su mi probile glavu tokom istrage. Ko može povjerovati da taj debeli spis, tu knjižurinu- u kojoj se krije suština komunisticke politike prema islamu i njegovim sljedbenicima - nikad nisam procitao? Svoj dio u tom spisu procitao sam jedva koji put; gnušao sam ga se kao što se covjek gnuša smrada prašine za zlatice... Šta hoce ovom optužnicom? Hoce da sebe predstave kao najhumaniju klasu koja narod cuva od našeg «zla», a našu vjersku ideju da izvitopere, da od nas naprave strašila, moralne ništice i opasne primitivce i fanatike. Ukratko, pravili su crno-bijeli snimak našeg islama i njihovog komunizma. Tada, naravno, nismo znali kako su rastumacili pojedine dijelove optužnice jugoslavenskoj javnosti! Doduše, ja sam ponešto i znao, jer su me uhapsili mjesec dana nakon ostalih, ali oni su u javnosti vodili jednu kontinuiranu i gradiranu propagandu koja ce kulminirati pred samo sudenje i nakon prvih izrecenih presuda.

Glavna tacka svih naših optužnica, pojedinacno, bila je navodna «islamizacija Muslimana». Tu sintagmu oni su prevodili do neslucenih razmjera: do zahtjeva za «istrebljenjem srpskog i hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine»! U sudnici su te dvije rijeci ponekad odjekivale strašno, nakazno, a ponekad komicno. Kao što je poznato, one su preuzete iz «Islamske deklaracije» i one u tom spisu imaju svoje, kontekstualno znacenje (koje je Alija ubjedljivo branio). Ali, kao da je komunistima bilo stalo do toga da istraže smislove i istinu! Oni su svoj klasni zadatak savršeno dobro izvršili: svojim centralama u Beogradu i Moskvi iskazali su svoju poslušnost i spremnost da eliminišu ideološkog neprijatelja zvanog islam (neprijatelja koji se probudio u citavom Svijetu pa i u Bosni); muslimanima Jugoslavije, posebno onima u Bosni, zadali su strah u kosti; dokazali efikasnost i cvrstinu svoga državnog aparata; mlade generacije još jace odvojili od religije; omogucili sebi da se obracunaju i sa ostala dva nacionalizma; itd. Da li je sudenje pravedno ili nije – kakve to ima veze kad je pravo za njih, komuniste, «volja vladajuce klase» pa, prema tome, istinito i pravedno je ono što Komunisticka partija – koja je samo avangarda vladajuce radnicke klase, ali ne i vladajuca klasa - kaže.


Sjecam se i nekih preostalih tacaka optužnice: kako smo bili protiv mješovitih brakova, kako smo tražili da se Muslimanke pokrivaju, kako smo smatrali da su Muslimani nedovoljno zastupljeni u državnim i republickim organima, kako su ljudska prava «samo mrtvo slovo na papiru» u SFRJ... A jedne se inkriminacije posebno sjecam; bila je moja, i samo moja: govorio sam da je sevdalinka «najljepša ljubavna pjesma na svijetu».

Inkvizicija bez Boga

Poput onih mladih Roma iz «Skupljaca perja», bio sam nevoljan, potpuno nezainteresiran za sudenje. U onim najljepšim trenucima bio sam iskreno predan Allahovoj volji, ali ti trenuci su, nažalost, bili rijetki; jedna teška misao me uporno pratila i slamala. Naime, po hiljaditi put sam se pitao: kako se može suditi za izgovorenu rijec? Pa šta, recimo, da smo mi zaista jednom, dvaput ili sto i jedan put zbilja izgovorili te rijeci ovdje ili ondje – kakva bi to šteta bila za ljude?! Nikakva! Jer u jugoslavenskom socijalizmu nema politickih stranaka niti bilo kakvih aktivnosti te vrste izvan Komunisticke partije. Mi nismo u Partiji, i – šta?
Sudija je citao i citao...I sad pamtim njegov grubi glas! ...I sad vidim visokog, pognutog Saliha, starca koji se jednom rukom naslanja na prednju optuženicku klupu, Mujkija koji žmiri, Aliju koji dostojanstveno stoji i sluša, advokate s kravatama, ležernoga Rajka koji se divi carstvu ljudske gluposti i bezobrazluka... Negdje u blizini teško je disao Rušid...Zaduha u sudnici...A na lijevoj strani, sva zadubljena u citanje, kao da je na koncertu ozbiljne muzike, puna sebe, optužnicu je slušala «Drugarica-tužilac»...
Ja sam dušom izlazio vani, na sunce, u slobodni život, ili se okretao da vidim Timu u zabrinutoj publici.
«Kako se može u zatvor, i to u onakve zatvorske muke, poslati covjek za svoju misao?! ...Bože,» govorio sam u sebi,» oni su se ispeli na Tvoje mjesto, oni hoce da znaju ono što samo Ti znaš, oni hoce da budu vlasnici duša, ovo je njihov Sudnji dan!...Ovo je strašno, ovo ne može izac' na dobro!» I ponovo bih se okretao Timi šaljuci joj dugi pogled: «Kako su mogli da nas rastave zbog rijeci?! Kako je život lijep, a kako je sada apsurdan! Zašto ti ne mogu prici?! Zašto nas pate – ni zbog cega?!»

Ni zbog cega?! Ne bi se reklo, jer - pate nas upravo zbog suštinskog razloga: oni su svoju zgradu sazidali na podlokanoj ledini, zgrada im se ljulja, oni to najbolje znaju, strovalit ce se i ona i oni u njoj, izgubit ce vlast i moc! A vjera se širi, i samo fizickim putem, nasilno, mogu gasiti njezino svjetlo. Zašto su napadali vjerovjesnike, zašto su ih ubijali i progonili? Zašto su Zekerijaha prerezali zajedno sa šupljim stablom u koje se bio sklonio? Zašto su Ibrahima htjeli spaliti u ogromnoj vatri? Zašto su pokušali ubiti Isaa? Zašto su Muhammeda, s.a.w.s, pretukli dok je klanjao pokraj Kabe, zašto su ga protjerali, zašto su pokretali invazije na Medinu kad se on skrasio u njoj? Zbog rijeci! A koje su ovo rijeci što ih sada citaju? Neke od njih su, zaista, odraz naših uvjerenja (protivljenje mješovitim brakovima, pokrivanje žene, nedostatak ljudskih prava u komunizmu...), a one druge, one rijeci o mržnji, o opasnim namjerama prema drugim religijama i nemuslimanskim narodima, one primitivne rijeci...?

To je odraz njihove komunisticke unutarnje stvarnosti: oni mrze svakoga ko nije kao oni, oni žele da zatiru i trijebe one koji drukcije misle, oni žele svoju totalno ideološku državu. Oni znaju da je jedan narod, treci po brojnosti u SFRJ, politicki marginaliziran, ali nemaju snage da o tome politicki progovore na sjednicama svoje svemocne Partije, i sad su pronašli nacina da, preko naših robija, poruce Jugoslaviji kako je taj narod, to jest, oni koji su narucili ovaj proces, zakinut. Jednostavno, oni su inkvizicija bez Boga!

Pokolebani aplauz

...Završi se nekako i to citanje optužnice, sudija nam svima naredi da sjednemo, publika othuknu, a neko, kako mi se ucini, pokuša da aplaudira. U sudnici je, osim naših familija i poznatih muslimanskih lica, bilo i faca koje su nam bile potpunoma nepoznate. U tom trenutku mi nismo ni slutili kako je Udba naredila da sve organizacije Saveza komunista u Bosni i Hercegovini održe posebnu sjednicu povodom našeg hapšenja i skorog sudenja i da jasno istaknu kako to nije sudenje vjeri vec «reakcionarnim kleronacionalistickim snagama koje su djelovale sa pozicija muslimanskog nacionalizma.» Jasna stvar, svaka partijska organizacija morala je osuditi takvu pojavu, a mnoge od njih su tražile «energican obracun sa svakim pa i ovim, muslimanskim nacionalizmom.»
Što se mene tice, komunisti koji su, htjeli-ne htjeli, imali doticaja sa mnom bili su izuzetno korektni. Tako su na Katedri za južnoslavenske književnosti i srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik moji profesori, na zadatoj sjednici, konstatirali da jesam studirao kod njih, ali da nisam ispoljavao nikakve «nacionalisticke tenzije». Njima je bilo relativno lahko. Od svih njih, Udba je privela na «informativni razgovor» samo profesora Enesa Durakovica.

Casovi bosanskomuslimanske književnosti u zakljucanom kabinetu

Taj moj profesor je zaista zanimljiv slucaj i on bi mogao jednoga dana, ako bude htio, da dobrim dijelom razriješi zagonetku inicijatora i ciljeva našeg hapšenja. On je, u onim prvim generacijama koje su se upisale na Filozofski fakultet u Sarajevu, bio izuzetno uspješan student, ali potpuno nesvjestan postojanja muslimanske (bošnjacke) književnosti. Cak nije znao ni za Musu Cazima Catica. Poticao je iz Stoca, odakle je i Mak, tj. Mehmedalija Dizdar, koga danas slave kao najveceg pjesnika bošnjackog naroda u XX. st. Susreo ga je samo jedanput, pokraj neke kafane u blizini Cumurije. Mak je prišao i zamolio studenta Enesa da mu na trenutak posudi novine, koje je on držao pod rukom. Mak je uskoro, nakon što je u «Životu» objavio tekst akademika Muhammeda Filiovica «Bosanski duh u književnosti – šta je to?», doživio teške medijske napade, toliku hajku velikosrpskih pisaca (Marka Vešovica, Rajka Noge i drugih) koja ga je odvela u naprasnu smrt. Makova krivica bila je u tome što je svojom knjigom «Stari bosanski tekstovi», zatim ukupnom svojom poezijom te puštanjem Filipovicevog eseja, eksplicitno i implicitno pokazivao kako, pored srpskog i hrvatskog, postoji i bosanski jezik. A ako postoji bosanski jezik, onda postoji i bosanska književnost, a ako postoje i jedno i drugo, onda postoji i bosanska nacija, a ako sve troje postoji, onda postoji i bosanska država, a ako postoji takva država, onda... Onda? Onda postoji i narod kome ta država pripada!

To je za Udbu bilo strašno. Mak je podlegao, bura se stišala, ostale su knjige...Mladi student Enes Durakovic nastavio je da traga. Uskoro ga je primijetio rahmetli Midhat Begic, partizan, hodžin sin odnekud iz Posavine. Profesor Begic je vec predavao na Filozofskom fakultetu. Njemu, valjda, ništa nisu mogli. Bio je jedan od najboljih esejista u Jugoslaviji, prevodilac s francuskog i lucidni istraživac «muslimanske» književnosti. «Da Muslimani imaju samo ovako raskošnu usmenu književnost, moglo bi se konstatirati da postoji njihova autohtona i autonomna, muslimanska književnost,» znamenita je recenica iz nekog Begiceva eseja.
Profesor Begic je svoje eseje pisao s pocetka sedamdesetih, kada se vodila intenzivna kampanja za «priznavanje» «muslimanske» nacije. Naime, u Hrvatskoj se javilo «hrvatsko proljece», politicki pokret legendarnih hrvatskih komunista (Mike Tripala, Savke Dapcevic...) i kršcanskih demokrata (Vlade Gotovca, Marka Veselice...), koji su tražili «politiku cistih racuna», a u Srbiji se pojavio liberalni komunisticki pokret inspirisan Kocom Popovicem i Zagorkom Golubovic, koji je tražio uvodenje višepartijskog sistema i slobodno tržište u SFRJ. I jedan i drugi pokret Tito je oznacio kao secesionisticke, neke od njihovih lidera je protjerao iz Partije i dao ih u kucnu internaciju, druge je pohapsio i osudio na blage kazne, a trece najrigoroznije kaznio. Da bi suzbio velikosrpske i velikohrvatske apetite – kako je zvanicna Partija procitala ova dva pokreta – Tito je inicirao jacanje Bosne i Hercegovine i «stvaranje» «muslimanske» nacije. Tek je Ustavom iz 1974. g. naša država Bosna zvanicno postala ravnopravna jedinica jugoslavenske federacije, a naš narod, koga su dotle tretirali kao «neopredijeljena», dobio je priliku da ima svoju nacionalnu rubriku Musliman. To «veliko M», kakvo-takvo, obradovalo je zagovornike našeg autenticnog nacionalnog identiteta (akademika Hadžijahica, dr. Purivatru, akademika Cemerlica, prof. Ðozu, dr. Begica, dr. Rizvica i dr.), ali i dalo priliku srpskim i hrvatskim nacionalistima da se sprdaju na njegov racun.

U takvoj atmosferi, profesor Begic na Filozofski fakultet dovodi clana mladomuslimanske organizacije, nekadašnjeg robijaša i strastvenog istraživaca, smjernog Muhsina Rizvica, koji ce, radeci u Biblioteci istog fakulteta, uskoro doktorirati i svake godine objaviti po jednu knjigu iz bošnjacke i bosanske književne historije. Njih dvojica su zapazili Enesa Durakovica, doveli ga na mjesto asistenta i jasno mu kazali da postoji i naša, muslimanska književnost. Mladi asistent je uskoro dobio svoj zadatak: da u svakoj generaciji studenata na spomenutoj katedri pronade samo jednog kome ce objasniti da postoji i muslimanska književnost i šta je i kakva je ona.

Kada sam se ja upisao na Filozofski fakultet, profesor Durakovic je bio iznimno uspješan: dobio je dva studenta kojima je punim plucima, u zakljucanom kabinetu, tumacio «književnost bosanskih Muslimana». Drugi student je bio Hadžem Hajdarevic, vrsni mladi pjesnik iz Medrese.


«Kako ovo: bosanski Musliman?» pitali smo se Hadžem i ja. «To vidite kod profesora Rizvica!» «Šta smo mi: bosanski Muslimani ili samo Muslimani?» upitah jednom profesora Rizvica, a on – allarahmetile njegovoj plemenitoj duši – ovakav odgovor zapitanom hitan tad dade: «Jesmo Muslimani, ali mi imamo svoje tlo, Bosnu, i svoj jezik, pa ako kažemo samo Muslimani, ne istaknemo svoje tlo, a bez jezika i tla – nema nacije.» «Naš jezik?» «Naravno! Nema naroda koji nema svoj jezik. Da li ti je majka ikad rekla da govoriš srpskohrvatskim jezikom?!»
Zbog toga je Udba stigmatizirala profesora Durakovica pozvavši ga na «informativni razgovor». Tek toliko da se pojavi na sudenju, da se zna da oni znaju ko je on i šta radi.

Muke vakufskih komunista

U mome Vakufu stanje je bilo teže. Vode vakufskih komunista znaju moga dedu i babu, zajedno, ljeti, izlazimo na njive, pozdravljamo se neutralno, ni selamom ni sa zdravo, nekako nešto smislimo, a onda dedo ili babo s njima dugo pricaju, ali oprezno, malo šaljivo. Ne treba griješiti dušu, svi su oni na našoj opcini bili vrlo korektni ljudi. Nisu se pridržavali islama, uz ramazan su pili i pušili, ali nikoga nisu potkazivali niti šikanirali zbog vjere. Njihova djeca su – Božijeg cuda – s nama išla u mejtef, njihove hanume su bile iste kao naše majke: pobožne, placale su hodžama za hatme i Jasine, priredivale cetrestine nakon smrti najmilijih, itd. Naši komunisti su bili šutljivi i uporni. Na dženazama su se izdvajali od nas, stajali su postrani. Svake godine ih je bilo sve više - dok ih nije postalo više nego nas. Medutim, kad su umirali, ipak su im se klanjale dženaze. Osim jednom, glavnom: on je na onaj svijet otišao « u cipelicama», u crnom odijelu i kovcegu. Bez tabuta, bez dženaze, bez muslimanskog nišana.

Kada su me uhapsili, bio je još živ. Sazvao je sjednicu svoje opcinske organizacije u Gornjem Vakufu, smrknuto najavio dnevni red, pustio partijce da raspravljaju. Kako sam saznao, to je bila najšutljivija sjednica u njihovoj historiji; niko nije htio da se sramoti, valja pogledati u oci mojoj familiji i brojnim poznanicima. Bilo im je žao ne mene, jer me vecina njih nije poznavala, vec moga dede i babe. Sjednica je zakljucena konstatacijom koju je izdiktirao taj glavni vakufski komunist, naš komšija, sin starog hodže:»Ova opštinska organizacija SK BiH nema evidenciju ni o kakvom nacionalistickom ispadu doticnog, niti njegove familije! Tacka.»
Ali u drugim organizacijama SK BiH stvar se odvijala sasvim drukcije: partijci su izlijevali svoje antinacionalisticke osjecaje, ustajali i dokazivali svoju odanost bratstvu-jedinstvu, Titu i Partiji. Udba je samo to cekala: zatražila je od sarajevskih i okolnih organizacija da najgorljivije diskutante pošalju u sudnicu, da se na sudu osvjedoce u ono što sada osuduju. U vrhu sudnice sjedili su udbaši, u dnu- naše familije, a u sredini – odani vojnici Partije. Zato su dvojica- trojica njih, cim su salušali optužnicu, pokušali da aplaudiraju, ali kako su ostali, ipak, bili promucurniji (jer ovo je samo optužnica koju valja dokazati), i ta dvojica-trojica se pokolebaše.


A jedna Srpkinja iz Trnova, koja je sve do polovine sudenja vjerovala svojoj Partiji, kada je vidjela o cemu se radi, pokajala se i po Gradu pocela tražiti familiju Alije Izetbegovica kako bi joj otkrila kakve manipulacije cini tajna komunisticka organizacija.
...»Za danas – toliko,» zakljuci sudija prvi dan pretresa, nas povedoše nazad, kroz sudnicu, u mracne i tužne celije.