izraelu cvjeta od američkog veta

Od 78 americkih veta, njih 37 blokira rezolucije u kojima se osuduje Izrael. Od posljednjih devet cak je osam takvih. Prije toga su se Amerikanci najviše protivili rezolucijama u kojima se osuduje Južna Afrika (10 puta). Bili su i protiv rezolucija vezanih za Namibiju, Nikaragvu, Vijetnam. Sami, bez podrške zapadnih saveznika, uložili su veto 53 puta. Sa svoja 32 veta Velika Britanija se 23 puta saglašavala sa vetom Sjedinjenih Država, a 14 puta i sa vetom Francuske.

Veto je latinska rijec i znaci “zabranjujem, odbacujem, ne primam”. U starom Rimu to je bila formula kojom su narodni tribuni proglašavali odluke senata za nevažece. U ustavnim državama veto je pravo vladara na neograniceno ili ograniceno poricanje pojedinih odluka parlamenta. U Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija veto jedne velike sile je protivljenje nekom prijedlogu kojim se sprjecava donošenje zajednickih obavezujucih rezolucija ili osujecuje neka zajednicka akcija. Prema prvobitnim namjerama Sjedinjenih Država, koje su se prilikom osnivanja Ujedinjenih nacija (prije skoro šest decenija), zalagale za postojanje prava veta, to je sredstvo velikih sila za odbranu njihovih nezavisnih akcija u stvarima koje one ocjenjuju kao vitalne po svoje nacionalne interese. Uvodeci veto radi zaštite svojih interesa, Amerikanci su, koje li ironije, omogucili tadašnjem Sovjetskom Savezu da se izdašno suprotstavlja upravo njihovim akcijama. Sovjeti, odnosno Rusi, koristili su se od 1945. godine do danas pravom veta 120, a Amerikanci 78 puta.

Samo za Staljinova života, odnosno u prvih deset godina postojanja UN-a, SSSR je uložio veto 79 puta, a kasnije je toliko prijetio vetom da je Andrej Gromiko, ministar vanjskih poslova od 1957. do 1985., na Ist Riveru dobio nadimak “Mister Njet”. Iako je zamišljen da odbrani prevashodno nacionalne interese velikih sila, veto je u UN uvijek bio elemenat složenije politicke igre. Da bi se izbjegao rizik veta, ponekad se zaobilazi cak i sam Savjet bezbjednosti! Kriticari sistema veta tvrde da je on uveden nakon Drugog svetskog rata i da sada ne odražava pravu geopoliticku sliku u svijetu sa pet stalnih clanica Savjeta bezbjednosti. Francuska i Velika Britanija se narocito danas ne nalaze medu pet najbogatijih zemalja svijeta.

Sva americka veta...

? Sjedinjene Države uložile su u utorak, 14.10.2003. god., svoj 78. veto na prijedlog rezolucije kojom se Izraelu zabranjuje da proširi 'sigurnosnu ogradu' na Zapadnoj obali. Ništa novo, rekli bismo. Za nacrt rezolucije, koja je trebala osuditi i planove za gradnju 600 novih kuca u izraelskim naseljima na palestinskom podrucju, od 15 clanica Savjeta bezbjednosti, 10 je glasalo 'za', a uzdržane su bile Velika Britanija, Njemacka, Bugarska i Kamerun. Za rezoluciju su glasale Angola, Cile, Kina, Francuska, Gvineja, Meksiko, Pakistan, Rusija, Španija i Sirija. O rezoluciji se glasalo na insistiranje Sirije, iako su SAD jasno rekle da ce uložiti veto. Prema rijecima americkih predstavnika, SAD su se bezuspješno zalagale za odgodu, nadajuci se da ce se moci postici kompromis i izbjeci veto. Ambasador SAD pri UN Džon Negroponte rekao je da rezolucija treba da osudi svakoga ko je preuzeo odgovornost za samoubilacke napade i da osudi nedavan napad u Haifi, u Izraelu, kako bi dobila podršku SAD.

No, arapske zemlje insistirale su na trenutacnom glasanju o tekstu rezolucije za koji je SAD vec dao do znanja da ce na njega uložiti veto. Drugim rijecima, arapske zemlje su same krive i same su sebi 'skocile u stomak'. Glavni palestinski pregovarac Saeb Erekat osudio je americki veto u Vijecu sigurnosti UN-a. To je, ustvari, 'zeleno svjetlo' Izraelu da nastavi izgradnju zida kojim bi se neka palestinska podrucja odijelila od Izraela, a druga, opet, pripojila državi Izrael klasicnom aneksijom. Prema Erekatovim rijecima, stavljanje veta blokira i samu 'viziju' predsjednika Buša o dvjema državama - izraelskoj i palestinskoj.

? Prisjetimo se i prethodnog americkog veta. U Savjetu bezbjednosti je 16. septembra ove godine americkim vetom odbacen prijedlog rezolucije muslimanskih i nesvrstanih zemalja kojom se od Izraela zahtijevalo da odustane od prijetnji o protjerivanju palestinskog lidera Jasera Arafata. Sponzori rezolucije su bili Pakistan, Južna Afrika i Sudan. Za usvajanje dokumenta je glasalo jedanaest clanica, dok su se Britanija, Njemacka i Bugarska uzdržale. Stalni predstavnik SAD pri UN, Džon Negroponte je i tada poslije glasanja objasnio da je razlog americkog veta cinjenica da predlagaci u ponudenom tekstu 'nisu zauzeli jasan stav protiv tri vodece palestinske teroristicke grupe'.

Glavni palestinski mirovni pregovarac Saeb Erekat je tada izrazio nadu da Izrael nece iskoristiti veto kao 'dozvolu za ubistvo Arafata'. 'To je crni dan za UN i za medunarodno pravo', izjavio je Erekat i dodao da se nada da Izrael nece pogrešno interpretirati odluku SAD. Rusija je kritizirala veto kojim su Amerikanci u Savjetu bezbjednosti blokirali usvajanje rezolucije UN-a protiv izraelske deportacije palestinskog predsjednika Jasera Arafata, ocjenjujuci da nije trebalo insistirati na vetu, vec nastaviti rad na tekstu nacrta rezolucije u Savjetu bezbjednosti. 'Bili smo za nastavak rada u Savjetu bezbjednosti UN-a kako bismo približili stavove zainteresiranih strana', izjavio je portparol ruskog Ministarstva vanjskih poslova Aleksandar Jakovenko.
? Krajem 2002. godine, tacnije 21.12., SAD su uložile veto kada se u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija glasalo o rezoluciji kojom se osuduje Izrael za ubistvo trojice službenika UN-a na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Prijedlog rezolucije podnijela je Sirija, a za nju je glasalo 12 clanova, ukljucujuci predstavnika Velike Britanije, dok su Bugarska i Kamerun bili uzdržani.

Ukratko, od 78 americkih veta, njih 37 blokira rezolucije u kojima se osuduje Izrael. Od posljednjih devet cak je osam takvih. Prije toga su se Amerikanci najviše protivili rezolucijama u kojima se osuduje Južna Afrika (10 puta). Bili su i protiv rezolucija vezanih za Namibiju, Nikaragvu i Vijetnam. Sami, bez podrške zapadnih saveznika, uložili su veto 53 puta. Sa svoja 32 veta Velika Britanija se 23 puta saglašavala sa vetom Sjedinjenih Država, a 14 puta i sa vetom Francuske.

Irelevantnost Savjeta bezbjednosti UN-a

Trideset godina americki veto u Ujedinjenim nacijama je kljucni elemenat americke vanjske politike. Amerika je, kao što smo vidjeli, bez treptaja 78 puta potegla taj veto. No, pogledajmo kako stoje stvari kada se situacija malo obrne, odnosno kada veto drugih ne odgovara interesima Amerike. Da li i tada ostaje principijelnost i dosljednost u poštivanju ovoga prava? Kada je Amerika uprla sve svoje snage da dobije podršku za rat protiv Iraka, i kada u tome nije uspjela, Džordž Buš junior saopcava da ce Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija postati irelevantan ako Francuska ili Rusija stave veto na (nezakoniti!?) rat Amerike protiv Iraka!! Koje li arogancije! Amerikancima je tada u Savjetu bezbjednosti UN-a bilo potrebno devet podignutih ruku od ukupno petnaest predstavnika zemalja clanica kako bi bila usvojena nova americko-britanska rezolucija kojom bi Iraku bilo zaprijeceno upotrebom sile ukoliko se ne 'razoruža' do 17. marta.
Savjet bezbjednosti cini ukupno 15 zemalja, pet stalnih (Kina, Rusija, SAD, Francuska i Velika Britanija) i deset privremenih (Njemacka, Španija, Meksiko, Pakistan, Bugarska, Gvineja, Sirija, Angola, Kamerun i Cile). Takoder, za usvajanje rezolucije neophodno je da nijedna od pet stalnih clanica ne uloži veto. Kako nisu uspjeli da sakupe sve potrebne glasove, a ostali su pri svojoj odluci da udu u rat, Amerikance više nije morao zanimati ni veto.

Odlucili su samostalno nastupiti i zanemariti Savjet bezbjednosti. Zašto je onda bilo toliko uzbudenja zbog veta i šta protivljenje jedne od pet velikih sila u Savjetu bezbjednosti namjerama ili akcijama bilo koje od njih znaci danas, u jednopolarnom svijetu? Madlen Olbrajt (Madeleine Albright), bivši državni sekretar SAD je jednom izjavila: 'Amerika ce djelovati sa drugima, multilateralno kada može, i samostalno, unilateralno kada mora.' A za vrijeme bombardovanja Iraka, Džordž Buš je nonša(r)lantno i krajnje drsko rekao: 'Ono što mi kažemo, to prolazi!'
Navedenom pitanju možemo dodati još jedno: Koliko je americki veto doista potreban Izraelu, kada Izrael ionako ne poštuje i ne priznaje rezolucije UN-a protiv njega? To je do sada više puta potvrdio. Izrael sebe smatra 'iznad medunarodnog prava i zakona', baš kao što i njegov zaštitnik, SAD odbacuje nadležnost i jurisdikciju nedavno osnovanog Medunarodnog krivicnog suda. Ovo potvrduje i sam Kur'an:

'I Jevreji i kršcani kažu: 'Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.' Reci: 'Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijeha vaših?' A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara; kome hoce On ce oprostiti, a koga hoce, On ce kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je izmedu njih, i Njemu ce se svi vratiti.' Dakle, njihovu tvrdnju da nisu kao ostali, da su iznad njih i da drugi ne mogu odredivati kako da se oni ponašaju, Kur'an decidno negira. Sve ovo samo potvrduje tezu da je medunarodno pravo igracka u rukama velikih sila koju koriste samo onda kada ide u njihovu korist.