dali je dozvoljen racionalni tefsir

S obzirom na hadise kojima se zabranjuje tumaciti Kur'an vlastitim razumom, te na cinjenicu da se jedan broj istaknutih islamskih ucenjaka iz prvih generacija ustrucavao tumaciti Kur'an, da li je dozvoljen racionalni tefsir? Ako jeste, kako onda shvatiti te hadise i postupak tih ucenjaka? Na ova pitanja odgovara istaknuti islamski ucenjak današnjega vremena, dr. Jusuf el-Qardavi, u djelu:
'Kejfe nete'amelu me'al-Qur'anil-Azim?'

Kad i do koje granice dozvoljen je racionalni tefsir?

Možda ce neko upitati: 'Da li je dozvoljeno tumacenje Kur'ana racijem, ako znamo da postoje hadisi Muhammeda, s.a.v.s., u kojima on odvraca od toga? Da li to može biti dozvoljeno, kad postoje predaje od nekih ashaba i istaknutih tabi'ina da su se oni ustrucavali i bojali tumaciti Kur'an – a dobro je poznato koliko su se oni istakli u znanju i pobožnosti? Pa kako cemo se mi upuštati u nešto u što oni nisu ulazili i kako cemo zalaziti u «zašticenu zonu» koju su oni izbjegavali ili od koje su odvracali?!'
Odgovor na ta pitanja dali su slijedeci istaknuti islamski ucenjaci: a) Ebu Dža'fer et-Taberi u uvodu u svoj tefsir 'Džami'u bejanil-Kur'an', b) Ebu Muhammed ibn Kutejbe u djelu 'Te'vilu muškilil-Kur'an', c) imam Bejheki u djelu 'El-Medhal', i d) imam Gazali u djelu 'Ihja'u ulumid-din', u poglavlju o adabima ucenja Kur'ana.
Hadisi i predaje koje odvracaju od racionalnog tefsira
Dokaz onih koji se sustežu i zabranjuju racionalno tumacenje Kur'ana jesu dva hadisa. Prvi prenosi Ibn Abbas, a u njemu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: '...a ko nešto o Kur'anu rekne po svome mišljenju, neka pripremi sebi mjesto u Vatri!' Drugi prenosi Džundub od Poslanika, s.a.v.s.: 'Ko kaže o Kur'anu nešto po svome mišljenju, ako i pogodi, on je pocinio grešku!'

Potvrda tome svemu jeste i sustezanje odredenog broja ashaba i tabi'ina od tumacenja Kur'ana. Tako se od Ebu Bekra prenose njegove rijeci: 'Koja zemlja ce me nositi i koje nebo ce mi hlad pružati ako o Allahovoj knjizi kažem ono što ne znam?!' Ibn Ebi Melike rekao je: 'Ibn Abbas upitan je o jednom ajetu, kad bi neko od vas bio upitan o njemu, odgovorio bi na pitanje, ali je Ibn Abbas odbio da išta kaže o tome ajetu.'
Isto tako, šerijatski pravnici iz generacije tabi'ina, pravnici Medine i Kufe, kao i iz drugih mjesta, ustrucavali su se i bojali racionalnoga tefsira. U tome smislu, imam Ebu Dža'fer et-Taberi, u uvodu u svoj tefsir navodi predaju od Ubejdullaha ibn Amra: 'Živio sam jedno vrijeme sa šerijatskim pravnicima Medine i zaista su oni oštro osudivali tumacenje Kur'ana. Medu njima su bili: Salim ibn Abdullah, Kasim ibn Muhammed, Se'id ibnul-Musejjeb i Nafi'.' U drugoj predaji on navodi da, kad god bi Se'id ibnul-Musejjeb bio upitan o tumacenju nekoga ajeta, on bi odgovorio: 'Ja (svojim rijecima) ništa necu protumaciti iz Kur'ana!' U trecoj predaji stoji da je Jahja ibn Se'id rekao za Ibnul-Musejjeba da je on govorio samo o onome što je poznato iz Kur'ana.

Zatim, od Ibn Sirina prenosi slijedece rijeci: 'Upitao sam Abideta es-Selmanija o jednom ajetu, pa mi je rekao: 'Drži se onoga što je poznato da je ispravno, jer je nestalo onih koji su poznavali povode objave Kur'ana.' U slijedecoj predaji stoji da je El-Velid ibn Muslim ispricao da je Talk ibn Habib došao Džundubu ibn Abdullahu i upitao ga o jednom kur'anskom ajetu, pa mu je on rekao: 'Zabranjujem ti, ako si musliman, da, nakon što se udaljiš od mene, ubuduce sjediš sa mnom!' Od Jezida ibn Ebu Jezida prenosi se da je rekao: 'Se'ida ibnul-Musejjeba bismo pitali o halalu i haramu. Iako je bio najuceniji covjek, kad bismo ga upitali o tumacenju nekog kur'anskog ajeta, on bi ucutao, kao da ništa o tome nije cuo.' Od Amra ibn Murre prenosi se da je rekao: 'Jedan covjek je upitao Se'ida ibnul-Musejjeba o jednom kur'anskom ajetu, pa mu je on rekao: 'Ne pitaj mene o Kur'anu, nego pitaj onoga koji tvrdi da mu je sve o Kur'anu poznato.' – misleci time na Ikrimu. Od Abdullaha ibn ebus-Sefera prenosi se da je Ša'bi rekao: 'Tako mi Allaha, nema ni jednoga ajeta da nisam pitao o njemu, medutim, to su rijeci prenešene od Allaha!' A Mesruk je rekao: 'Cuvajte se tefsira, jer je to predaja od Allaha!'

Odgovor na navedene hadise

Ti hadisi – ako su vjerodostojni – mogu se obrazložiti na dva nacina:
Prvo: Kad se u njima kaže: 'po svome mišljenju' (bir-re'j), misli se na proizvoljno mišljenje, cime se Kur'an koristi za potporu proizvoljnog i neosnovanog mišljenja. Na taj nacin Kur'an nešto slijedi, umjesto da on bude slijeden; njemu se presuduje, umjesto da on bude presuditelj; i on postaje sporedna stvar, umjesto da bude osnov. Odnosno, na taj nacin onaj ko tumaci ajete ili ih uzima za dokaz, radi svojih mišljenja, uvjerenja ili mezheba, iskrivljava njihovo znacenje, kako bi služili kao potvrda njegovom licnom stavu i uvjerenju.
Drugo: Tim se hadisima osuduje onaj ko tumaci Kur'an bez odgovarajuce spreme za to, ko ne ispunjava uvjete za mufessira, kao što je povezivanje doticnoga ajeta s ostalim kur'anskim ajetima, s vjerodostojnim hadisima, povodom objave i slicnim stvarima prenešenim od ashaba, te poznavanje detalja na koje su upozoravali mufessiri iz prvih generacija, kao što su stvari koje namjerno nisu navedene ili cije je znacenje skriveno, poznavanje namjerne promjene reda rijeci – gdje se nešto navede prije (takdim), a nešto poslije nego što je uobicajeno (te'hir), kao i poznavanje svega ostalog što utjece na promjenu osnovnog znacenja teksta.
Dakle, onaj ko kaže nešto o Kur'anu na osnovu svoga proizvoljnog mišljenja, on griješi makar i pogodio, zato što se upustio u nešto o cemu nema znanja i u nešto što mu nije dozvoljeno. Takav cini grešku makar i pogodio, jer ne prilazi tumacenju Kur'ana onako kako treba. On je slican onome ko sudi ljudima bez odgovarajuceg znanja – takav ce biti kažnjen džehennemskom kaznom, sve i kad bi njegova presuda bila u skladu s ispravnom presudom u konkretnom slucaju.

Komentarišuci navedene hadise, Ebu Muhammed Ibn Atijje u uvodu u svoj tefsir 'El-Muharrerul-vedžiz' kaže: 'Ovi hadisi aludiraju na onoga ko bude upitan za znacenje nekog ajeta pa on iznese svoje proizvoljno mišljenje, bez konsultovanja stavova islamskih ucenjaka i pravila odredenih znanosti, kao, npr., gramatike i islamskih znanosti. Ovi se hadisi ne odnose na slucaj kad strucnjaci arapskoga jezika, s jezickoga stanovišta, tumace ajete, ili kada ih šerijatski pravnici sa svoga aspekta tumace. U tome slucaju svi oni iznose stavove na osnovu vlastitoga shvatanja, ali koje je zasnovano na pravilima odredenih strucnih znanosti, tako da onaj ko tako postupi ne može se okarakterisati da proizvoljno iznosi stavove.'
Uz sve to, ja cu reci da u prilog takvome stavu ide i to što se u nekim verzijama taj hadis navodi ovako: 'Ko kaže nešto o Kur'anu bez (odgovarajuceg) znanja...', ili: 'Ko kaže nešto o Kur'anu o cemu nema znanja...'
Nema nikakve sumnje da reci nešto o Allahu bez odgovarajuceg znanja spada u kategoriju stvari koje je Allah ljudima najstrožije zabranio. Na primjer, Uzvišeni kaže: 'Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.' (El-A'raf, 33.)

Kur'an takav postupak ubraja u stvari na koje šejtan nagovara ljude, što se vidi iz rijeci Uzvišenog: 'On vas navraca na grijeh i razvrat i na to da o Allahu govorite ono što ne znate.' (El-Beqare, 169.) Štaviše, Kur'an zabranjuje slijedenje bilo cega o cemu covjek nema odgovarajuceg znanja, o bilo kojem pitanju, a kakva je onda tek stvar o Allahovu govoru? Naime, Uzvišeni kaže: 'Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to ce se, zaista, odgovarati.' (El-Isra', 36.)

Odgovor na predaje od ucenjaka iz prvih generacija

Što se tice predaja koje se navode od nekih ucenjaka iz prvih generacija u kojima oni odvracaju od tefsira, izgleda da su se oni ustrucavali tumaciti Kur'an iz pobožnosti i opreza, iako su bili sposobni i istaknuti. Za razliku od njih, neki cijenjeni ucenjaci iz prvih generacija su to radili, tako da se od njih prenose brojne predaje o tefsiru, narocito od najistaknutijih ashaba, poput Alije, Ibn Mes'uda i Ibn Abbasa – Allah bio zadovoljan njima. Ibn Tejmije kaže: 'Te vjerodostojne predaje od istaknutih ucenjaka prvih generacija treba shvatiti kao njihovu bojazan da tumace iz Kur'ana ono što ne znaju, i nemaju nikakva grijeha oni medu njima koji su tumacili Kur'an na osnovu poznavanja arapskoga jezika i islamskih znanosti.'

'Zato se od njih prenose predaje kojima su tumacili Kur'an i u tome nema nikakve proturjecnosti, jer su oni tumacili ono što su znali, a cutali su pred onim što nisu znali. To je, uostalom, obaveza svakog covjeka, jer kako je god obaveza covjeku cutati pred onim što ne zna, tako mu je isto obaveza reci ono što zna kada o tome bude upitan.' Ta obaveza razumije se iz rijeci Uzvišenog: '...da cete je sigurno ljudima objašnjavati i da necete iz nje ništa kriti.' (Alu Imran, 187.), te iz hadisa koji se prenosi u više verzija: 'Ko bude upitan o necemu što zna, pa to sakrije, na Sudnjem danu ce biti zauzdan uzdom od vatre!'

Do istog je zakljucka došao i Taberi u uvodu u svoj tefsir: 'Što se tice predaja koje smo naveli od nekih tabi'ina, iz kojih se vidi da su se oni ustrucavali tumaciti Kur'an, postupak bilo kojeg od njih isti je kao i postupak onih medu njima koji su se ustrucavali donositi fetve o pitanju novonastalih situacija i dogadaja, iako su priznavali da je Uzvišeni Allah uzeo Poslanika Sebi tek nakon što je vjera upotpunjena preko njega, te iako su bili svjesni da je Allah odredio propis za svaki novonastali slucaj ili situaciju, bilo konkretnim tekstom, bilo indirektno. Takvi se nisu ustrucavali donositi fetve, ne zbog ubjedenja da medu ljudima nema niko ko poznaje Allahov propis o datom pitanju, nego zbog straha da svojim vlastitim trudom nece uspjeti doci do rješenja kojim je Allah zadužio islamske ucenjake.
Isto tako, oni ucenjaci prvih generacija koji su se ustrucavali tumaciti Kur'an, cinili su to iz bojazni da nece moci pogoditi pravo tumacenje, a ne zato što su smatrali da nema niko medu islamskim ucenjacima ko bi mogao tumaciti Kur'an.'

Stav istaknutih strucnjaka o ovome pitanju

To je ispravno shvatanje navedenih hadisa i predaja od ashaba i tabi'ina, a nije ispravan stav onih koji ogranicavaju tefsir na puko prenošenje tradicije. Taj stav ne prihvataju strucnjaci u ovoj oblasti.
Zerkeši u djelu 'El-Burhan fi 'ulumil-Kur'an' spominje slucaj koji autor tefsira 'El-Bahrul-muhit' navodi u svome tefsiru. Naime, jedan njegov savremenik tvrdio je da se svaki mufessir, prilikom pokušaja razumijevanja znacenja kur'anskih ajeta, mora oslanjati na predaje od Mudžahida, Tavusa, Ikrime i njima slicnih, te da se kod te granice mora stati. Medutim, on u svome tefsiru opširno pobija taj stav, pozivajuci se na predaju u kojoj stoji da je Alija – Allah bio zadovoljan njime – rekao da im Poslanik, s.a.v.s., nije ostavio ništa posebno..., izuzev razumijevanja Allahove Knjige, koje je covjeku dato.

Malo prije toga, on spominje situaciju koju imam Ebul-Hasan el-Maverdi navodi u svome djelu: 'Jedan pobožan ucenjak shvatio je hadis 'Ko protumaci nešto iz Kur'ana svojim mišljenjem...' doslovno, pa se ustrucavao vlastitim trudom doci do znacenja kur'anskih ajeta, makar za njih imala potpora u predajama koje nisu u kontradikciji s kur'anskim tekstom. Medutim, time se odstupa od spoznaje kojom postajemo pokorni Allahu, a to je proucavanje Kur'ana i izvlacenje propisa iz njega, o cemu Uzvišeni kaže: '...saznali bi od njih oni koji žele da saznaju.' (En-Nisa', 83.) Kad bi bio ispravan njegov stav, ništa se ne bi moglo saznati pomocu razumijevanja Kur'ana i vecina ljudi ništa iz Kur'ana ne bi razumjela.'
Imam Zerkeši kaže: 'Ispravan stav jeste da tefsir ima dva dijela: jedan je onaj koji se oslanja na predaje – kao što je povod objave, derogacija, pojašnjenje onoga što je nepoznato i iznošenje detalja o onome što je koncizno navedeno, a drugi je dio koji ne zavisi od predaja, nego od ispravnog razumijevanja.

Znaj da i Kur'an ima dva dijela: jedan je onaj za cije tumacenje postoje predaje od onih cije se tumacenje može uzeti u obzir, a drugi je dio koji to nema. Prvi dio se dijeli na tri vrste: tumacenje od Poslanika, s.a.v.s., tumacenje od ashaba, i tumacenje od istaknutih tabi'ina. Kod prve vrste treba samo provjeriti vjerodostojnost lanca prenosilaca. Kod druge vrste treba ustanoviti cime se odredeni ashab služio pri tumacenju: ako je koristio jezik, nema dileme da se to može prihvatiti, jer su ashabi bili strucnjaci u jeziku, te ako se koristio konkretnim dogadajima kojima je bio svjedok, a koji su bili povod objave, u to, takoder, nema sumnje.
Ako tumacenje ashaba bude razlicito, treba pokušati uskladiti njihove rijeci. A ako je to nemoguce, onda se daje prednost rijecima Ibn Abbasa, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., najavio da ce tako biti, kad mu je ucio dovu: 'Allahu, poduci ga tumacenju (Kur'ana)!' Izuzetak od toga Šafija je pravio kod nasljednoga prava, gdje je davao prednost Zejdovim stavovima, jer je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Nasljedno pravo medu vama najbolje poznaje Zejd' – tj. Zejd ibn Sabit el-Ensari.

Ako se njihove rijeci ne mogu uskladiti, onda je dozvoljeno onome ko slijedi mišljenje drugih (muqallid) da uzme bilo koje od njih.
Kod trece vrste – tj. rijeci istaknutih tabi'ina – ako ih ne prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s., niti od ashaba, nego se radi o njihovim stavovima, dozvoljeno je prihvatati njihova mišljenja shodno odredenim uslovima taqlida, a u protivnom obavezno je potruditi se doci do vlastitog rješenja (idžtihad).
Drugi dio Kur'ana onaj je za cije tumacenje ne postoje predaje od gore spomenutih tumaca. Taj dio je manji, a put do njegova shvatanja jeste obracanje pažnje na kur'anske termine i njihova znacenja u arapskome jeziku, te njihovo razumijevanje u skladu s kontekstom u kojem se nalaze. Ragib je tome narocitu pažnju posvetio u djelu 'El-Mufredat' , gdje, prilikom tumacenja termina, navodi više znacenja nego obicni strucnjaci u jeziku, jer je obracao pažnju na kontekst u kojem se kur'anski termini navode.'
Primijetno je, dakle, da imam Zerkeši smatra da covjek može prihvatiti bilo koje od stavova ashaba ili tabi'ina u situaciji kad su oni razliciti i kad se ne mogu uskladiti. Medutim, to nije najbolje rješenje. Naime, u takvoj situaciji ucenjaku koji ispunjava uvjete za tumacenje Kur'ana obaveza je da pokuša odabrati najispravniji od tih stavova, narocito kad se radi o licnim mišljenjima i zakljucivanju. Štaviše, on u toj situaciji ima pravo da iznese i svoje razumijevanje, kao što cemo poslije detaljnije objasniti.