ispovijest bosanskih krstjana na bilinom polju 1203. godine

Bosanski kristjani (bogumili) preci su vecine današnjih bošnjackih muslimana. Njihova historija za Bošnjake je izuzetno znacajna jer im, izmedu ostalog, pomaže da bolje razumiju proganjanja i persekucije kojima su bili izloženi u prošlom stoljecu i onome što im se može deseti u stoljecu u koje smo upravo zagazili. Treba imati na umu da korijeni neprijateljstva prema Bošnjacima ne sežu od vremena kada su Turci došli na ova podrucja. Ona se protežu dalje u prošlosti do vremena dolaska bogumila na Balkan. Još od tih davnih vremena naši preci su, kao i mi njihovi unuci u minulom ratu, kroz dugu historiju, vrlo cesto, od strane Rima sa zapada i pravoslavne crkve sa istoka, bili izloženi raznim vidovima pritiska da napustimo svoju vjeru i prihvatimo njihovu. Zašto se prema muslimanima cinilo nasilje u prošlom ratu, zašto su nad njima komšije s istoka i zapada pocinili genocid? Zato što su bili razliciti od onih koji su pak željeli da muslimani budu ”cvijece hrvatstva” ili da se vrate u ”veru svojih pradedova”.

Zašto su bogumili bili proganjani iako nisu bili muslimani? Odgovor je isti i leži u cinjenici da su bili razliciti od onih koji su bili u njihovom okruženju. Ta razlicitost, kako neki smatraju, rezultat je njihovog ranog kontakta sa islamom i muslimanima. Neki smatraju da ih je njihov nomadski život sprijecio da se bolje upoznaju i cvršce prihvate ucenja islama, jer su odselili iz donjeg toka rijeke Volge prije nego što su naucili nešto više o islam. Sama cinjenica da bogumili (bosanski kristjani) nisu pili alkohol, da su se dnevno, cistog tijela, pet puta, spuštajuci se na koljena, molili Bogu, da su se Bogu obracali direktno bez posrednika, da su molitve cinili na otvorenim mjestima itd. ukazuje na to da su imali kontakt sa muslimanima i da su muslimani na njih ucinili vidan uticaj. Te razlike dovele su do toga da su bogumili tokom seobe ka zapadu prolazeci kroz pravoslavna podrucja današnje Bugarske i Srbije, vjerovatno bili prisiljeni da se sklone u bosanska brda i planine.

Njihove komšije nisu ih ostavile na miru, nego su, raznim pritiscima, pokušavali da ih pridobiju u svoju vjeru. Ti pritisci cesto su prerastali u nasilje. S druge strane, bliskost njihove vjere islamu razlog je zašto su bogumili masovno primili islam i Turke Osmanlije smatrali svojim osloboditeljima (kada su došli na ove prostore). Jedan od mnogih pritisaka na bosanske krstjane bila je povod za njihovu ispovijed na Bilinom polju 1203. godine, kada ih je papa pokušao prisilom potciniti Rimu.

Prvi izvor koji govori o bosanskim krstjanima je prijava papi Inocentiju III u kojoj dukljanski kralj Vukan optužuje bosanskoga bana Kulina radi širenja manihejskoga krivovjerja u Bosni i Zahumlju. 1
Kada je papa procitao pismo odlucno je pozvao ugarskohrvatskog kralja Emerika, da naredi banu Kulinu, da sve krivovjerce istjera iz Bosne i njihova dobra zaplijeni, gdje god bila u kraljevoj zemlji, a ako to ban Kulin ne bi htio uciniti, da kralj Emerik kao vrhovni gospodar Bosne skine bana Kulina sa njegovog prijestolja i protjera iz države. 2
U pismu od 11.10.1200. godine papa Inocentije III piše kralju Emeriku: “Doznali smo, naime, kada je nedavno naš casni brat Bernard – splitski nadbiskup istjerao iz Splita i Trogira ne mali broj patarena, da je odlicni muž Kulin, ban bosanski, njihovoj zloci dao ne samo sigurno skrovište, nego i potporu, i njihovoj opacini izlažuci svoju zemlju i samoga sebe, njih je castio kao katolike, dapace više nego katolike, zovuci ih posebno kršcanima. Neka ne štedi tvoje oko recenoga bana nad kojim imaš vremenito vrhovništvo.”3

Kada je kralj Emerik, postupivši po papinoj naredbi, saopcio banu Kulinu naredbu iz Rima, on se iznenadio, i ujedno izvinio tvrdeci, da on bosanske krstjane nije držao krivovjernicima, nego dobrim kršcanima, kakvim su se oni njemu prikazivali. Zatim je razgovarao sa starješinama “hiža” koji su mu obecali “da ce nauku Svete Stolice nepovredivo opsluživati”. Radi toga ban Kulin je s dubrovackim nadbiskupom Bernardom i arhidakonom Marianom poslao u Rim papi Inocentiju III nekoliko bosanskih krstjana moleci, da ih Papa ispita i da pošalje u Bosnu prikladna izaslanika, koji bi ispitao vjerovanje i život njegovih ljudi.
Svojim pismom od 21.11.1202. godine papa je odredio, da u Bosnu podu kao njegovi legati splitski nadbiskup Bernard i Ivan de Casamare, papin kapelan, koji je 1199. godine bio papin legat u Duklji i dobro poznavao prilike u njoj i obližnjim krajevima.4
Najstariji povijesni spomenik bosanskih krstjana, koji govori o njihovoj nauci i životu je ISPOVIJED 5 koju su na Bilinom Polju 8.4.1203. godine, sporazumno i utvrdenu potpisali sedmerica starješina bosanskih krstjana.

Ivan de Casamare prispio je u Bosnu pocetkom proljeca 1203. godine. S njim nije bilo splitskog nadbiskupa Bernarda, po svoj prilici zato što se nije htio miješati u stvari druge, dubrovacke metropolije. U dogovoru s banom Kulinom papin legat sazvao je prvake bosanskih krstjana na Bilino polje, u blizini današnje Zenice. Sastanku su prisustvovali papin legat Ivan de Casamare; ban Kulin; arhidakon Marian, zastupnik dubrovackoga metropolite; Dragic, tadašnji djed bosanskih krstjana; njegova dva glavna pomocnika Lubin – Veliki gost i Dražeta – Veliki starac; Pribiš, Luben, Radoš i Bladošt (Vladoš), starješine samostana (kuca – hiža) bosanskih krstjana. Papin legat Ivan de Casamare, kardinal – subdakon, vanredni izaslanik pape Inocentija III, pokazao je mnogo obzira, širokogrudnost i ljubav prema bosanskim krstjanima. Nakon obavljene ispovijedi Casamare piše izvještaj Papi u kom bosanske krstjane zove patarenima tj. krivovjernicima – dualistima: “Obavivši posao s bivšim patarenima u Bosni, kako sam vec prije pisao Vašoj Svetosti…”6

Samostani (kuce – hiže) bosanskih krstjana najvjerovatnije su bili u slijedecim mjestima: Moištra, Janjici, Seonica, Bijela, Uskoplje kod Trebinja, Bradina, Konjic, Glasinac, Podbrac, Goražda, Ljubskovo, Puhovac, Stupari, Gornje Turbe kod Travnika, Skender Vakuf, Humsko kod Foce, Babun kod Mostara, Podjelinak kod Širokog Brijega, Ledinac, Boljuni kod Stoca i Draževica kod Herceg-Novog.
Navedenih sedam starješina (priores) nastupaju uime svih ljudi koji su se do tada posebno zvali “krstjani u zemlji Bosni”. Oni su nastupili kao redovnicke starješine. Izrazi su im bili: “bratstvo naše zajednice”, “u našoj zajednici i mjestima” i “u svim našim mjestima, gdje borave skupine brace.” 7
U to vrijeme glavno mjesto u Bosni bilo je Mile, sjeverozapadno od Visokog, gdje je ban Kulin imao svoje prijestolje i sazidanu jednu od dvije crkve koje je za života podigao. 8
Ispovijed bosanskih krstjana obavljena je na Bilinom polju a ne u Milama, najvjerovatnije zato što je djed bosanske crkve Dragic stolovao bliže Bilinom polju i što je u okolini Bilinog polja bilo više krstjanskih kuca.

Casamare je obavio “Ispovijed bosanskih krstjana” i, na brzu ruku, proglasio ih katolicima, a da nije preduzeo potrebne crkvene mjere, da osigura izvršenje preduzetih obaveza od strane bosanskih krstjana. Ponijeto tim postupkom bosansko plemstvo je, za kratko vrijeme, gotovo od reda došlo pod uticaj bosanskih krstjana i pridružilo se njihovoj novoj vjerskoj organizaciji.
Papa Inocentije III, da bi iskorijenio krivovjerje, s obracenicima je bio vanredno dobar i susretljiv, a s tvrdokornima odlucan i strog. On je 1201. god. odobrio pravila “Poniznika katolickih” (Humiliati Catholici), obracenih patarena iz Milana, u kojima je odobrio mnoge njihove obicaje koji se nisu nalazili kod starih katolickih redova. S istim duhom širokogrudnosti legat Ivan de Casamare sastavio je Ispovijed bosanskih krstjana na Bilinom Polju.
On se oslonio samo na državnu garanciju i novcane kazne, koje je ugarskohrvatski kralj Emerik nametnuo Bosni u slucaju neizvršavanja preuzete obaveze. 9

Zatim su se obavezali da ce u svim mjestima, gdje “braca” žive: “imati crkve s oltarima i križevima, i da ce tu moliti crkvene casove danju i nocu; citat knjige Sv. pisma Staroga i Novoga zavjeta, kao što to cini rimska Crkva; u svakom mjestu imat svecenike, koji ce služiti svetu misu najmanje nedjeljom i blagdanima; ispovijedati se i pokornost provoditi; na velike se crkvene blagadane, najmanje 7 puta godišnje, pricestiti; crkvene poste postiti, posebno one dane, koje su njihovi stari odredili; ženske njihova roda biti odijeljene od muških u spavaonicama i u blagovaonicama, i da s njima nasamo nece razgovarati; prestati sumnjicenja; svetkovat svetkovine svetih, koje su sveti oci ustanovili; ubuduce prestati slucajevi zajednickog stanovanja sa manihejima – krivovjercima; odijelo im biti zatvoreno, neodbojno, do peta; kada im umre ucitelj (magister), starješine redovnickih kuca, posavjetovati se s bogoljubnom bracom i izabrat starješinu, kojega ce potvrditi sam rimski biskup.”
Tu su se bosanski krstjani su ispovijedili “da je Bog stvoritelj svega i da Rimsku crkvu, majku svoju, priznaju glavom svega kršcanskoga jedinstva.”

U Ispovijedi bosanskih krstjana koja je sastavljena veoma pažljivo, ne tvrdi se izricito, da su bosanski krstjani krivovjerci, nego samo da se dotle nisu pokoravali rimskoj Crkvi, svojoj majci, koju ce u buduce priznavati glavom svega crkvenoga jedinstva. Prvaci bosanskih krstjana u uvodnim rijecima Ispovijedi uvijeno, ali nedvojbeno priznaju, da su oni dotle slijedili “krivovjernu zlocu”, kojim su izrazom onodobne katolicke crkvene vlasti oznacavale patarensko krivovjerje. Starješine bosanskih krstjana kažu: “Obecajemo pred Bogom i njegovim svetima, da cemo se držati uredaba i naredenja svete rimske Crkve koliko u životu i našem ponašanju, toliko da cemo joj biti poslušni i živjeti po njezinim ustanovama, jamceci za sve, koji su od naše družbe i za naše kuce, sa svim posjedima i stvarima, ako bi ubuduce (deinceps) 10 slijedili krovovjersku zlocu”11. Prema nekim izvorima ban Kulin je iz neznanja i u dobroj vjeri bona fide štitio i svojski pomagao bosanske krstjane 12.
U ovoj Ispovijedi “bosanski krstjani” kažu: “Najprije se odricemo raskolništva (abrenuntiamus schismati), radi kojeg smo ozloglašeni. Rimsku crkvu, majku našu, priznajemo za glavu cijelog kršcanskoga jedinstva 13.

Tako potpisanu Ispovijed legat Ivan de Casamare ponio je ugarsko – hrvatskom kralju Emeriku u Budim u pratnji Lubina, Dražete i sina bana Kulina. Lubin i Dražeta su se u ime svoje i svih bosanskih krstjana 30-og 04. iste godine na kraljevskom otoku cepelu kod Budima zakleli pred kraljem, kalockim nadbiskupom Ivanom, pecuhskim biskupom Kalanom, sinom bana Kulina i mnogim drugim prvacima i obavezali, da ce provesti Ispovijed, koja je napisana i potpisana na Bilinom Polju u Bosni, kao i sve drugo što rimska Crkva od njih zatraži. Kralj Emerik obvezao je Kulinova sina, koji je tada bio na dvoru, kaznom od 1000 maraka, da ce se Ispovijed vjerno izvršavati 14.
Ispovijedajuci se na Bilinu Polju bosanski krstjani bili su službeno priznati sa strane katolicke Crkve. Nakon toga, pod plaštom katolicanstva, bosanski krstjani nastavljaju javno i otvoreno širiti svoju nauku u Bosni. Na osnovu odobrenja Ispovijedi papina legata Ivana de Casemare, oni su ostvarili pristup u najšire krugove bosanskoga plemstva i seljackoga naroda.
Bosansko plemstvo je od 1203. godine bosanske krstjane smatralo dobrim vjernicima i širom im otvorilo vrata. Oni se u stvari nisu promijenili s Ispovijedi na Bilinu Polju, nego su i dalje nastavili živjeti, nešto konspirativnije, kao i ranije, i uciti isti nauk kao i do tada. Da nisu promijenili svoje staro vjerovanje, najbolji je dokaz to, što je djed Dragic i dalje ostao na svom mjestu i što su ga naslijedili Lubin i Dražeta, koji su se u ime svoje subrace zakleli na Ispovijed bosanskih krstjana na pomenutom kraljevom otoku.

KRATKI PRILOZI ZA PROUcAVANJE POVIJESTI BOSNE, ZENICE I BANA KULINA

Oko 493. godine bila je osnovana biskupija Bistue Nova 15. Dr. J. Jelenic i ime Bosne izvodi iz mjesta Bistue (Bistve) Nova, koje se nalazilo na lijevoj obali rijeke Bosne na prostoru sadašnjeg grada Zenica 16.
Sjeverno od župe Mila s obje strane rijeke Bosne ležala je župa Bored. I u Osmanlijsko doba kraj oko današnje Zenice zvao se nahija Brod, po svoj prilici po splavu (brodu) kojim se tada prelazilo s jedne na drugu stranu rijeke Bosne.
U darovnici Bele IV u toj župi spominje se Beloapola 17, tj. Bijelo polje, kao dobro bosanskog biskupa.
Za poznavanje prilika u tadašnje doba znacajni su crkveni sabori u Solinu (530 i 533. godine) na kojima su uz nadbiskupa Honorija I prisustvovali biskupi: zadarski, rabski, epidaurski (Cavtat), sisacki, skradinski, naronski (Metkovic), bistujski (Zenica) i martavitanski 18.
Na saboru 533. godine bistujski biskup predložio je da se zapadni dio ove biskupije (od Kapele do Vranice i Vlašica) ocijepi i proglasi novom biskupijom, što je nadbiskup Honorije odgodio 19.
U bosanskim pisanim izvorima, koji nažalost ne sežu dalje od sredine 12. stoljeca, prvi put se spominje ime Bosna u Povelji bana Kulina Dubrovcanima, od 29.7.1189. godine, gdje ban Kulin piše: “Ja ban bosanski Kulin …”20.

Posebno povoljne prilike za bosanske krstjane nastale su kada je ban postao Kulin (oko 1164. godine) i kada je Bosna državno potpala pod bizantskog cara Emanuela Komnenca (1165. godine). Ovaj Car bio je veoma širokogrudan prema narodima koje je pokorio, kako prema njihovom unutarnjem uredenju tako i prema ispovijedanju vjere.
Pod banom Kulinom, u zadnjih dvadeset godina 12. stoljeca, Bosna se proširila na sve strane, izuzevši istocnu, gdje je rijeka Drina ostala granica izmedu Bosne i Srbije. Na njegovom dvoru i u kucama druge bosanske vlastele dobri bosanski krstjani došli su do velikoga ugleda i utjecaja.
Prvih mjeseci nakon smrti cara Emanuela (24.9.1180. godine) ban Kulin je oslobodio Bosnu od bizantske vlasti i priznao vlast ugarsko - hrvatskog kralja Bele III (1174 – 1196. godine). Prodro je u Donje Krajeve i Neretvu, preoteo ove župe od Bizantinaca i ujedinio ih s Bosnom. Nakon osvajanja Donjih Krajeva ban Kulin je u njima zadržao staru samoupravu sa posebnim imenom, Donji Kraj, tako da se ime Bosna nije protezalo na te predjele.

Pisma pape Aleksandra III i njegova legata Teobalda (1180. godine) upucena banu Kulinu, svjedocanstva su srdacnih odnosa rimskih krugova sa banom Kulinom 21.
Povodom pobjede u Donjim Krajevima, papin legat Teobald - poddakon rimske Crkve, upucuje cestitku banu Kulinu u kojoj piše: “Kulinu, velikom banu Bosne, odlicnom i mocnom mužu, blagoslov i pobjedu za zdravljem, velicini, darežljivosti i slavi Vašoj” 22. Ovo je potvrda o velikom ugledu Kulina bana koji je stekao, ne samo u svojoj zemlji, nego i u Rimu.
Na kraju 12. stoljeca ban Kulin bosanskoj banovini pridružuje i župe Usora i Soli, cime je površina Bosne udvostrucena 23.

Kada je 1182. godine Andronik Komnenac zatvorio caricu Mariju, hudovicu cara Emanuela, pokrenuo je rat protiv Bizanta. Pridružio mu se i ban Kulin. U ratovima 1182/83 godine zauzeli su teritoriju južno od Duvna od Sofije (Sardike) 24. Po povratku kuci ban Kulin je od plijena podigao dvije crkve, a od dubrovackog nadbiskupa tražio da ih posveti. Prijateljski se odnosio prema svojim metropolitima i dubrovackim nadbiskupom i bogato ih darivao 25.
Zahvaljujuci blagostanju za vrijeme duge i sretne vladavine bana Kulina Bosnom, Bosna je postigla dotle neviden razvoj i bogatstvo. Narod se trajno sjeca svoga bana Kulina kroz poslovice: “Za Kulina bana i njegovih dobrijeh dana”, “Od bir zemana i Kulina bana”, “Razvezao od Kulina bana” i “Povratilo se doba Kulina bana”.

Ban Kulin umro je ubrzo iza sastanka na Bilinom polju. Naslijedio ga je rodak ban Stjepan koji je na osnovu Ispovijedi i u potpunosti pomagao bosanske krstjane.
Susjedi ovako ucenje nisu prihvatali. Takoje prije ispovijedi na Bilinom polju, ugarski kralj organizovao vojni pohod protiv vlastele u Bosni i uništenja Bogumila.
Godine 1463. ovdje je pred sultanom Mehmedom Fatihom 36.000 bogumilskih porodica prihvatilo islam. Nedugo nakon dolaska Osmanlija sva bogumilska sela i naselja su prihvatila islam. Potomci bogumila su tako nastavili da budu drugaciji od svoga okruženja i u tome je tajna svih nasrtaja na njih od strane njihovih komšija sa istoka i zapada. Ti nasrtaji ce sigurno da se nastave u buducnosti imajuci u vidu Allahove, dž.š, rijeci: “Ni jevreji, ni kršcani nece biti s tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu.” (El-Bekare, 120).

Literatura:
1. F. Racki, Bogomili, 381.
2. D. Mandic, Osnutak dubrovacke nadbiskupije, Hrvatska Revija IX, B. Aires 1959, 147-161.
3. Theiner, Mon. Slav. Merid. I 12; Cod. dipl. II 351.
4. Theiner, Mon. Slav. Mer. I 15.
5. Izvornik ove ispovjedi nije sacuvan, nego samo prijepis, koji je unesen u Vatikanske zapisnike kao 141. pismo, šeste godine pape Inocentija III i cuva se u Vatikanskom arhivu – Registra an. VI, ep. 141.
6. T. Smiciklas, Cod. dipl. III 24.
7. D. Mandic, BiH 173 – 80, 194.
8. Faslati IV 46; Fajer, Cod. dipl. II/1, 145.
9. T. Smiciklas, Cod.dipl. II 237. – O pomenu imena Bosna u bosanskim poveljava i drugim djelima od 13. stoljeca pa dalje gl. Rijecnik JAI, Zagreb, 1880/82, 559.
10. Latinska rijec koja u prevodu znaci: ubuduce, odsada, neprekinutim redom kao do sada.
11. Farlati IV 36; Smiciklas, Cod. dipl. III 24. Potpuni tekst u Dodatku na kraju ovoga djela.
12. F. Racki, Bogomoli, 2. izd, 429 i 436.
13. Theiner, Mon. Slav. Merid. I 20; Smiciklas, Cod. dipl. III 24.
14. F. Šišic, Prirucnik, 163.
15. “Dobri pastir” VIII, Sarajevo 1957. 65 – 68.
16. Dr. J. Jelenic, “Problem imena Bosna”, Franjevacki vjesnik XXXVII, Sarajevo 1930, 1-5.
17. C. Truhelka, Natpis Kulina bana, GZM X 1898, 617-622.
18. T. Smiciklas, Cod. dipl. III 24.
19. Thomas Arch, Historia Salonitana 15, bilj. 5.
20. F. Miklosich, Monumenta Serbica, Wien 1858, 1.
21. Favlati, IV 44.
22. T. Smiciklas, Cod. dipl. II 168.
23. U Huntermann, Bullavium Franciscanum, tom I (1431-1455).
24. Jirecek – Radonic, Istorija Srba I 194; Corovic, Historija Bosne 165.
25. M. Orbini, II regno de gli Slavi, Pesaro 1601, 350.