sloboda sa stanovista islama

Islam je vjera slobode, presušio je sve izvore ropstva i porobljavanja, a oslobadanje od ropstva je ucinio nacinom iskupljivanja grijeha.
Allah je pocastio covjeka i odlikovao ga u odnosu na druga bica spoznajom i znanjem i darovao mu blagodati korištenja razumom. Podario ga je slobodom izbora nakon što mu je objasnio znakove dobra i zla. Sloboda izbora ocituje se kao što je to naznacio islam u tri segmenta:

1. sloboda covjeka kao jedinke,
2. sloboda vjerovanja i
3. sloboda mišljenja.

1. Sloboda covjeka kao jedinke

Ljudi su, sa stanovišta islama, slobodni od rodenja. Niko nema pravo da ih porobljava i potcinjava, a islam nije propisao dominaciju covjeka nad covjekom. Prema tome, nemoguce je da se ostvari covjecnost pojedinca bez njegove slobode, niti njegova sposobnost izbora spoznaje ima znacaja ako on nije slobodan. U stanju kada izgubi slobodu covjek postaje bliži životinji negoli covjeku, gube se njegove najvažnije karakteristike i osobitosti, u što spada korištenje blagodati razuma, spoznaje, shvatanja i izbora.

U sahih predaji potvrda je ove misli. Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: 'O ljudi, doista je Allah jedan. Svi vi potjecete od Adema, a Adem je od zemlje. Nema prednosti Arap nad nearapom osim u bogobojaznosti.' (Prenosi Ahmed)
Islam smatra da je nemoguce da se ostvari sloboda covjeka osim ako se covjek okrene i pokori svome Gospodaru i oslobodi se okova oponašanja i slijedenja, samovolje ljudi i njihovih strasti, a zatim vlast iznad prepusti Jednom, Jedinom, Onome kome se svako obraca. Obožavanje samo Allaha temelj je covjekove slobode. Islam je došao sa tim tevhidom koji je bio prva obznana ljudskih prava i oslobodenje ljudskog roda od onoga što se nataložilo na njegovu cistu prirodu, uništilo svjetlo njihovih razuma i sputalo njihove slobode. Islam ih je spasio od robovanja kipovima, oslobodio ih dominacije svecenstva i posredovanja izmedu Allaha i Njegovih stvorenja. Eliminisao je svojstvo svetosti koje su za sebe svojatali njihovi patrijarsi, faraoni i vlastodršci. Islam je presušio izvore ropstva i porobljavanja. Nije ostavljen put do ropstva osim kroz rat, a to je islam ostavio u ingerenciju imamu ili vodi. U Kur'anu su došli posljednji ajeti bez spominjanja ropstva: 'Kad se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane.' (Muhammed, 4)
Islam je širom otvorio vrata slobode i ucinio je oslobadanje iz ropstva nacinom otkupa za zakletvu, razvod braka, puštanje žene, ubistvo, otkup za grijehe, a otkup roba je ucinio jednom od osam kategorija korisnika zekata. Poznato je od halifa muslimana da su kupovali robove da bi ih potom oslobadali radi Allahovog zadovoljstva.

Islam, u svom šerijatu, ne poznaje ono što je cinila Evropa. Oni su sabirali slobodne ljude iz prašuma u Africi, Americi i Australiji, porobljavali ih, istrebljivali i prisiljavali na rad bez samilosti, sažaljenja ili poštovanja. Allah, dž.š, kaže: 'Reci: 'O sljedbenici Knjige, dodite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zejdnicke, da se nikom osim Allahu ne klanjamo, da nikoga ravnim Njemu ne smatramo i da jedni druge pored Allaha bogovima ne držimo!' (Alu Imran, 64)
Covjek živi na ovome svijetu, ima razum kojim razmišlja, prirodne nagone kojima udovoljava da bi opstao i sacuvao svoju vrstu. Islam je razumu dao mogucnost da funkcioniše i pravi izume, strastima je dao da se zadovolje zakonskim putem bez prigušivanja, ili sprecavanja, bez nepravde i prekoracenja granice. Islam je ogranicio covjekovu slobodu i postavio je u ispravne okvire, tako da nema prava a da ga ne prati obaveza sloboda covjeka prestaje tamo gdje pocinju prava drugih. U protivnom, život bi se pretvorio u nered, bez zakona i poretka. To je islamsko poimanje slobode.

2. Sloboda vjere

Islam nareduje da se ljudima ostavi sloboda vjerovanja. Ne može niko nikoga prisiliti na vjerovanje, jer ispravno vjerovanje plod je potpunog ubjedenja i cvrstog uvjerenja. Nema vrijednosti vjerovanje koje dolazi kao rezultat sile i pritiska, koje ne može ostvariti željenu promjenu u duši ili se boriti protiv pritiska na nju. Zbog toga, kada je Heraklije pitao Ebu Sufjana za muslimane, a Sufjan je još uvijek bio kafir: 'Je li se iko od njih odmetnuo zbog nezadovoljstva vjerom?' odgovorio je: 'Ne.' Heraklije je kazao: 'Takav je iman kada njegova ljepota ude u srca.'
Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije dozvoljavao nikom od ashaba da prisili svoga sina na vjerovanje. U pogledu toga objavljen je i ajet: 'U vjeru nije dozvoljeno silom ugoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!' (El Bekara, 256)
Isto tako Uzvišeni Allah, dž.š, je rekao: 'Da Gospodar tvoj hoce, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti nagoniš ljude da budu vjernici.' (Junus, 99) Istinu je Uzvišeni Allah, dž.š, rekao: 'I reci: 'Istina dolazi od Gospodara vašeg pa ko hoce neka vjeruje a ko hoce neka ne vjeruje.' (El-Kehf, 29)

Islam želi da dâ ljudima podjednaku priliku, da razmisle i odaberu put i ne prisiljava ih na odredeni pravac i ne dižu se prepreke i pregrade u lice njegova poziva i misije. Islam se borio samo da ljudima omoguci slobodu u izboru vjerovanja. Islamski ratovi bili su ratovi oslobodenja ljudskog roda od njihovih taguta i tirana.
U historiji islama nije se desilo da je neki narod natjeran ili prisiljen u vjeru kao što je slucaj u historiji krstaša i komunista. Što se pak crkve tice ona je dozvolila prolijevanje krvi i skrnavljenje svetinja u sjevernoj Evropi kako bi tamošnje narode prisilila da udu u kršcanstvo. Prodavala je i oproštajnice grijeha da bi povecala svoj kapital. Pokrenula je i krstaške ratove, prolijevala krv nevinih. Od zlocina koje je pocinila crkva u Španiji naprosto hvata jeza. Ubijali su muslimane i progonili ih u Sjevernu Afriku. Cak ni naucne biblioteke nisu bile poštedene ovog narastajuceg zla.
Što se tice komunizma, njihov crveni orkan protegao se na muslimane Kavkaza, Uzbekistana i Krimskog poluostrva. Na tim podrucjima bilo je oko 50 miliona muslimana. Zabranili su im vjerske obrede i zatvorili škole. Još uvijek traje rat za uništenje muslimana Cecenije, a ono što se desilo u Rusiji, desilo se muslimanima u Kini, Bugarskoj i Albaniji.

S druge strane, islam je ušao u Bejtul-Makdis i sacuvao sva tamošnja obilježja kršcanstva. Veliki Omer b. el-Hattab dao im je garanciju i sa kršcanima sklopio ugovor u kojem im garantuje sigurnost imetka i crkava. Odbio je da klanja u njihovoj crkvi, bojeci se da je muslimani poslije njega ne uzmu za musallu govoreci: 'U njoj je klanjao vladar pravovjernih Omer b. el-Hattab. Amr b. el-As ušao je u Egipat a vojska je bila van grada. Zabranio je sebi kao i svojoj vojsci da povrijede bilo koje pravo Kopta, nego je njihov ulazak bio za njih oslobadanje od terora Rimljana i njihove tiranije. Komandantima vojske davana je naredba: 'Ne pronevjeravajte, ne izdajite, ne ubijajate djecu, žene i starce. Naici cete na ljude u bogomoljama koji su se posvetili ibadetu, ostavite ih u stanju u kakvom jesu.' Kur'an objavljuje: 'Allah vam ne zabranjuje da cinite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg ne izgone – Allah zaista voli one koji su pravicni. Allah vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vaših izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi cine nepravdu.' (El Mumtehine, 8 i 9)
Kur'an nareduje muslimanima da pozivaju Allahu mudro i lijepim savjetom. 'Na putu svoga Gospodara mudro i lijepim rijecima pozivaj i s njima na najljepši nacin raspravljaj.' (En Neml, 125)
Kur'an preporucuje da rasprava bude cista od nasilja, na ubjedljiv nacin koji ne vodi nametljivosti i napadanju. Uzvišeni kaže: 'I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši nacin.' (El Ankebut, 46) Allah, dž.š, kaže: 'Ne grdite one kojima se oni klanjaju pored Allaha, da ne bi oni nepravedno i ne misleci šta govore Allaha grdili.' (El Enam, 108) To je sloboda vjerovanja koju predstavlja i zagovara islam.

3. Sloboda mišljenja

Jedna od najvecih i najjasnijih Allahovih blagodati prema covjeku je da ga je ucinio sposobnim da se može izražavati, da može kazati ono što je u njegovim mislima. Dao mu je sposobnost da zapaža ono što se odvija oko njega, zatim da o tome donosi sud na osnovu dobra i iskustva koja postigne. Allah, Uzvišeni kaže: 'Milostivi poucava Kur'anu, stvara covjeka, uci ga govoru.' (Er Rahman, 1-4)
Islam je ustanovio slobodu mišljenja poštujuci to osnovno prirodno pravo, smatrajuci to putem kojim se mogu upotrijebiti i iskoristiti blagodati kojima je Allah obdario covjeka, blagodati razuma i govora, nacinom da se ostvari potpomaganje vjernika u dobrocinstvu i bogobojaznosti i primjerenim putem koji ce odvesti islamsko društvo do onoga što želi bratstva, jednakosti, bezbjednosti, slobode, pravde, stabilnosti i postizanja Allahovog zadovoljstva na dunjaluku i ahiretu. Islam je zagarantovao slobodu mišljenja.

1. Pravo na ispoljavanje mišljenja, a islam ga je ucinio jednom od obaveza ummeta. Allah je odlikovao ovaj ummet nad ostalim ummetima i time što ga je odredio za uzor i time što on nareduje dobro a odvraca od zla, te se medu sobom savjetuje. Allah, dž.š, kaže: 'Vi ste narod najbolji od svih kojih se ikada pojavio, tražite da se cine dobra djela, a od nevaljalih odvracate, i u Allaha vjerujete.' (Alu Imran, 110)
To je potvrda prava iznošenja mišljenja, pozivanja na dobro a odvracanja od zla. To pravo važi za sve muslimane. Svi su muslimani u tom pravu jednaki. Istu vrijednost imaju siromah i imucni, zastupati ih može medu njima i oni su jedna ruka vizevi nemuslimana (u odbrani).

Slobodna rijec, a ona je simbol slobode mišljenja, ima na vagi islama znacaj i svetost. Zato je obaveza muslimana da cuva plemenita svojstva koja su spomenuta u casnom ajetu. Allah, dž.š, kaže: 'O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu. On ce vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postici ce ono što bude želio.' (El Ahzab, 71)
Prvi govor kojim ce Allah uciniti djela dobrim i oprostiti grijehe ogleda se u sljedecem:

a) da govor bude lijep, daleko od bestidnosti i nemorala, ružnih izraza i odvratnih rijeci, izražavajuci neporocnost muslimana i njegovu cistotu.

b) da govor bude u skladu sa stvarnošcu, iskren, postojan, daleko od sumnji i iluzija, da se musliman svojim govorom ne suprotstavlja istini, da ne bude u govoru pristrasan i da se ne pretvara. On ga (kao takvog) upucuje bližem i daljem, neprijatelju i prijatelju, bojeci se Allaha da ne pogriješi u onome što kaže.

2. sloboda mišljenja je pravo koje se ne naslanja na dozvolu vladara i ne ogranicava je niko osim principi ahlaka i adabi islama. To pravo nije niciji monopol bez obzira kakav visok položaj zauzimao u društvu. On ga nema pravo oduzeti, ograniciti, prisvojiti sebi, dati ili osporiti. Svi muslimani su u tom pravu jednaki, imaju istu vrijednost, tako da najslabiji može da ih zastupa. To je sveto pravo zbog kojeg se ne može nanositi šteta onome ko to pravo koristi niti ga zbog toga može ko uznemiravati i praviti mu kakvu neugodnost. Time se garantuju prava i time se pokazuje lice pravde. Sloboda mišljenja je temeljno pravo od kojeg se musliman ne odrice zbog necije želje ili straha od njega. To pravo ne daje pravo muslimanima da sebi dozvole nevaljala djela i širenje razvrata medu ljudima i neposlušnost Allahovim naredbama. Allah, dž.š, kaže: 'Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili.' (El Maida, 78)
Sloboda mišljenja, takode, znaci naredivanje dobra, zabranjivanje zla i cinjenja dobrih djela. Allah, dž.š, kaže: 'Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio, tražite da se cine dobra djela a od nevaljalih odvracate i u Allaha vjerujete.' (Alu Imran, 110)

3. Musliman prakticira to svoje pravo do kraja, pa cak ako bi to znacilo njegovu smrt i propast. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Najvredniji džihad je izrecena rijec istine kod nepravedna vladara.' U drugoj predaji kaže se: 'Vode šehida su Hamza b. Abdul-Muttalib i covjek koji je ustao pred nepravednim vladarem pa ga sprijecio (u nepravdi) te ga je vladar ubio.' (Ahmed u Musnedu, Muslim u Sahihu)
Sloboda mišljenja uzrokuje mnoge blagodati:

1. Povjerenje medu clanovima ummeta, povjerenje izmedu vladara i naroda, jakog i slabog, ucenog i neznalice, malog i velikog. Doista, jasnoca uništava prikrivenost, otvorenost dokida pravljenje spletki i sukobe, iskrenost oživljava srca samilošcu i ljubavlju. Allah, dž.š, kaže: ''Oni su bili nadahnuti da govore lijepe rijeci, i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan.'' (El-Hadždž 24)

2. Snaga izgradnje ummeta i njegova povezanost.

Zaista, suocavanje mišljenja i potpomaganje, cini ljude bliskim. Oni se dogovaraju i savjetuju, što povecava njihovu kompaktnost. S druge strane, strah i prigušivanje (prava) je put u sumnju i nepovjerenje: ''Vi ste narod najbolji od svih onih koji se ikada pojavio.'' (Alu Imran 110)

3. Uspon ummeta i njegov progres.

Doista sloboda mišljenja proizvodi najzrelije misli, najbolja stajališta i nema napretka ummetu u necemu sve dok ne bude znao njegovu korist i štetu i dok se na tom putu ne bude koristio razumnim mišljenjem. Allah, dž.š, kaže: ''O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni.'' (Et-Tevba 119) Tako ummet ide naprijed s povjerenjem, a osjecaji ljudi, njihove misli i sposobnosti su udružene u tom cilju. To rezultira saradnjom vladara i potcinjenog na podizanju ummeta i društva. Uzvišeni kaže: ''I doista je ovo pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta njegova: - Eto to vam On nareduje, da bi ste se grijeha klonili.'' (El-En'am 153)

Dr. Mažid Ahmed El-Mu'mini

El-Mudžtemea, br. 1414, 22-28 august, 2000.