komunizam-titoizam

OSVRT NA STAVOVE O KOMUNIZMU - TITOIZMU

Danas stavovi i "argumentacija" o ulozi komunista u historiji naroda na prostoru bivše Jugoslavije pokazuju slijedece: kada su sljedbenici titoizma u pitanju, njihova svijest je, iz faze obožavanja "kulta licnosti", prešla u fazu "mita o kultu licnosti". To je posljedica aktivnosti da su Broz i Partija još za njegova života izgradili "vjecan" i "nedodirljiv" prikaz ucenja i djela "najveceg komuniste, vojskovode, državnika i politicara 20. vijeka".

Da li je baš sve to tako? Radi li se o našem pojedinacnom, kolektivnom samoobmanjivanju, temeljenom na pedesetogodišnjem propagandnom i ideološkom utjecaju režima koji je svojim sljedbenicima, a u pojedinim periodima i šire obezbjedivao lagodan i bezbrižan život. Ali je zato idejnim neistomišljenicima pokazivao svoje pravo, totalitarno i nehumano lice.

Taj "vjecni" i "nedodirljivi" prikaz Brozovog "ucenja i djela" njegovi sljedbenici su svojevremeno, najjednostavnije i najefektnije izrazili sloganom: "I poslije Tita - Tito!". Dakle, komunisticki režim je i za njegova života i godinama nakon njegove smrti, gradanima - podanicima nastavio "ispirati mozak" tvrdnjama o tome kako je "nezamislivo da narod može opstati bez svog "velikog vode"...", odnosno, bez slijepog slijedenja njegovog "ucenja i djela",

Zbog toga je vecina gradana komunisticke (Brozove) Jugoslavije politicki bila neodgovorna, cak adolescentna. Odrastali su i sazrijevali s uvjerenjem da "postoji" neko drugi ko se brine o njima, neko ko donosi odluke umjesto njih i obezbjeduje im prihode od kojih se može živjeti. Drugim rijecima, za vrijeme komunistickog režima ljudi nisu imali ni vlastite politicke ni druge odgovornosti. Štaviše, istu svijest i ponašanje prenijeli su na nove lidere, koji su im, u skladu sa svojom dojucerašnjom komunistickom prošlošcu i ideologijom, mogli ponuditi metamorfozirani oblik komunisticke diktature, odnosno života bez nekih velikih politickih prava, ali i bez odgovornosti.

Kada se stvari prakticno posmatraju, danas u Srbiji, donedavno i u Hrvatskoj, prisutan je komunisticki mentalitet pokornosti, odnosno povjerenja u jednog lidera - vodu. I od onog slogana sljedbenika titoizma "i poslije Tita - Tito", u Srbiji poslije Tita dobiše Slobodana Miloševica (od svoje 17. godine clan komunisticke partije). On svoju vlast i harizmu, baš kao svojevremeno i Broz, bazira na projiciranom strahu od "zavjere unutrašnjeg i spoljenjeg neprijatelja".

Konstatacije da su "komunisti spasili Bošnjake i Bosnu", ili da "... Bošnjaka i Bosne sigurno ne bi bilo, da partizani 1945. godine nisu pobijedili ustaše i cetnike...", doimaju se ne samo upitnim, nego i lahko oborivim. Srecom, povijest ne pišu samo historicari komunisticke provenijencije, nego i drugi, narocito i strani autori, koji na osnovu cinjenica i dokumenata objektivno istražuju i sagledavaju ulogu komunisticke partije u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i kasnije.S obzirom na prethodne cinjenice, dužnost analiticara zbivanja u historiji, nije samo da konstatira da su ti i ti pobijedili, da se dogodilo to i to..., nego i da pokuša dati objektivan odgovor na dilemu šta bi se dogodilo da komunisti u Jugoslaviji nisu došli na vlast.

Jedno je sigurno, da nisu došli, ne bi bilo ubijanja i progona idejnih neistomišljenika u periodu uspostavljanja komunisticke vlasti, ne bi bilo primitivne brutalne ateizacije, ne bi bilo progona duhovne inteligencije, ne bi bilo Blajburga i hiljada "nestalih" 1945. godine (slicno Srebrenici 1995. godine). Sudenja i hapšenja stotina i hiljada politickih neistomišljenika, Mladih Muslimana, nasilne kolektivizacije, prinudnog otkupa, ni cazinske bune, ne bi bilo protjerivanja... ne bi bilo ni Rezolucije INFORMBIROA, ni Golog Otoka..., ni drugih manje ili više poznatih montiranih politickih procesa i obracuna komunistickog režima u slavu i cast "jedne ideje, jedne Partije i jednog vode". Sada ne bilo muka oko privatizacije, restitucije, istjerivanja i vracanja u svoje kuce i na svoj toprak hiljada gradana ove zemlje.

Konacno, danas bi BiH bila normalna zemlja i zajednica u svijetu i Evropi. Zahvaljujuci komunizmu zakasnili smo samo pola stoljeca na redovni voz za život. Njihova briga o narodu slici kao kad djecu ostavite bez roditelja, a onda ih smjestite u sirotište.

Što se tice opstanka Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, komunisti se u prvo vrijeme, sve do sedamdesetih godina, nisu mogli podici odnosom prema ovom pitanju. Štaviše, provodili su dugotrajan, u prvo vrijeme i veoma brutalan, proces denacionaliziranja, deislamiziranja i detradicionaliziranja, odnosno asimiliranja Bošnjaka - muslimana u srpske, hrvatske ili jugoslavenske nacionalne i kulturne okvire. O odnosu komunista prema ovom pitanju, odnosno nepriznavanje i negiranje bilo kakve bošnjacke i bosanskohercegovacke posebnosti, da ne govorimo o ravnopravnosti sa ostalim narodima i republikama, najbolje svjedoci grb države sa pet baklji koji je simbolizirao pet naroda, dakle bez Bošnjaka. Kasnije oktroiranje nacije pod imenom Muslimani (dakle sa vjerskim predznakom), tek treba naucnim istraživanjima sagledati u pravom svjetlu, odnosno istražiti s kakvim motivima i ciljevima je to uradeno i šta je to uistinu znacilo za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu.

Svi zlocinci koji su vršili i ucinili zla nad bošnjackim narodom, svi oni kojima se sada sudi u Hagu ili ih Hag traži, svi Miloševici, Karadžici, Mladici,..., bili su ne samo clanovi komunisticke partije, nego i njeni visoki funkcioneri. Nisu se oni odgajali i školovali u Hitlerjungendu, ni u kraljevskim ili Dražinim akademijama, nego u Kumrovcima i državnim institucijama bivšeg sistema, posjecivali Kucu cvijeca, nosili crvene marame...

Posebno naglasimo da su bošnjacki narod razoružari, potpisali i predali oružje i opremu tzv. Teritorijalne odbrane i svenarodne zaštite, Jugoslovenskoj armiji, takoder i komunisticki funkcioneri koji su se pisali po nacionalnosti kao Muslimani.

Uloga Jugoslovenske armije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu je dovoljno poznata.

Time je naš narod golih ruku prepušten agresoru. Zahvaljujuci svjesnim pojedincima iz bošnjackog naroda, grupama, Zelenim beretkama, PL, što bi se reklo gerilcima, stvara se i razvija otpor i borba za goli opstanak, što zatim izrasta u normalnu savremenu armiju. Sada cujemo neke od bivših da su demokrati, socijal-demokrati, da su za demokratske promjene. Jedino objašnjenje za to može se naci u želji da se opet bude na vlasti, želji da uživaju, ranije naviknute, povlastice. Svakako tu je opasnost da oni kroz neke nove "savremene" kurseve nastave sa starom praksom.

U idejnom i moralnom smislu komunisticka ideologija i praksa je najodgovornija za zlo posijano u ljudskim dušama. Komunizam je ucio ljude da nemaju dušu, i da ne postoje nikakve moralne obaveze, da ne postoji moralna odgovornost. Da bi se došlo i ostalo na vlasti, bilo je sve dozvoljeno. Komunisti nisu nikada poštivali drugacije mišljenje, prava i interese drugih, nego je u prvom planu i jedino uvažavano bilo samo ono šta su oni zastupali, planirali i željeli. Posljedice takve totalitarne i anticivilizacijske ideologije na svijest i moral ljudi bile su katastrofalne.